A sad ozbiljno...Zaglavjena sam u odnosu vec evo pune tri godine kojim nisam zadovoljna..A napominjem da ga stvarno volim toliko da je on za mene taj.To nezadovoljstvo uglavnom traje otkako je decko otisao u drugi grad zbog posla,ubija me veza na daljinu...Pored tog,predlagala sam mu bar zajednicki zivot,a on nije kao spreman za to,najvise kao finansijski.Mada kazu ko nesto ne zeli,trazi izgovore,ko zeli,trazii nacine..A mogli bismo si olaksati,ne bi bilo idealno,ali bili bi bar skupa i to bi mene smirilo..Ovako se stalno svadjamo i bojim se da ne vodi na dobro...U posljednje vrijeme se nekako udaljio i malko ohladio,ali mozda zbog posla i da se ne bismo svadjali previse.Kod mene uglavnom preovladava strah da cu biti povrijedjena i da cu ostati sama u trideset i nekoj.Imamo 29 godina!
Znam da ovakvih slucajeva ima more,pa eto da malo probehaterimo..
