LICA

[StLouis]

Kasno je duso



Kasno je, kasno je duso
sto puta sam sebi govorio
ali srce nije slusalo, rece;
Ne, nikad kasno nije,
"a mozda i nije duso"...
mozda i nije, i mozda,
nikad nece biti, prekasno
da se krene, da se ostane,
mozda...

mrlje se speru duso
i vrijeme kao cvijetak kamilice
ublazi rane, a ponekad i ih zalijeci
pa te nikad ne boli, niti te sjeca
niceg sto je bilo i sto nije trebalo biti
ali eto, i ako se mrlje ne speru
ja cu ih prekriti velom sutnje duso
jer nekim se ljudima progleda kroz prste
nekad se mora i presutjeti

Kasno je, kasno je duso
prekasno da se ne oprasta,
i molim te nikad me ne zagrli kao sada,
i ne reci; ti si veci, bolji covjek od mene,
ja samo jedno duso zelim;
da i u dobru i u zlu,
budemo jedni, budemo isti,
kasno je, kasno duso, spavaj, ne boj se,
preko svega se moze preci
zivotu gledaj u lice, on je tek obican,
sumnjiv, nepredvidiv, zaspali macak u vreci

[StLouis]

Trebali bi uciti nasu djecu ljubavi i miru





Trebali bi uciti nasu djecu ljubavi i miru
i uvijek im, pa makar i uz dosadu pricati
o strasnom ratu i o svim ratovima zlim,
podsjecati ih na granate i snajpere i redove za kruh
i mracne hladne podrume i torte od rize
i na operacije bez trunke anestetika;
"stisni zube i ne vristi to je tek prostrijel,
eno tamo nadomak prasnjave uljane lampe
djecarku tek zamomcenom nogu sijeku"
treba im sve ispricati, treba ih podsjecati
da ih kojim slucajem vukovi s planina
i ini sto se kunu u bolje, sretnije sutra ne zavedu
da i oni ne budu laki odstrijel u redu za vodu, u redu za kruh,
u redu za bitku koja spontano ubija i zdere,
treba ih podsjecati na devedeset drugu i trecu i cetvrtu i petu
i na sve patnje, srusene mostove i nebo koje gori i majku koja place
trebali bi, zaista trebali bi biti uporni i uciti nasu djecu
pa makar ih i primorali, pa makar i preuvelicavali
patnje kroz koje smo prolazili
trebali bi svi, bez obzira u kojeg se boga kleli,
svi mi koji smo trcali i vristali pod olovnim nebom
nauciti nasu djecu, jer ako i oni slucajno naprave istu gresku
i ako i njih sile tame zavedu, opet cemo morati gaziti preko dragih leseva,
i opet cemo bdjeti uz krzljavu svijecu...
zaista, trebali bi uciti nasu djecu ljubavi i miru.

[StLouis]

moje su ruke od pijeska
svaki put kada pozele da te zagrle
ne mogu da se skupe
i kada pozele da te ponovo grle
tvoje tijelo postane vjetar
i moje se ruke rastoce
i zadugo ih ne uspijevas naci
a onda kada ih nadjes
one polomljene jadikuju
a ti od krivnje ili sumnje
zahladis i zalupis vrata beskucniku
a onda mi nadanje stane
i ponovo moje ruke ko dine nijeme
pozele da te zagrle
a ti poput vjetra zavijugas
ovlas me pomilujes i bas kada pozelis vise
mene sve vise nestaje

[StLouis]

Probudi me ako umrem


Probudi me ako umrem
da mi kazes to nije kraj
da ti kazem da te volim
i da je tuzno biti sam.

Pozovi me pa da sidjem
opet dole u tvoj grad,
setat cemo niz trgove
da me vodis u vrtove,
da ne slutim da sam sam.

Sretat cemo iste rijeke,
ista mora, iste boje,
prigrli me da osjetim
barsunaste ruke tvoje.

Jutros sam te zvao ludo
prolazio kroz aleje
vidio sam oci tvoje
kako prate duge` boje.

Probudi me ako umrem
u srcu mi jos tinja nada
da cu tebe opet sresti
na ulicama naseg grada.

[StLouis]

Na strani gladnih

Ja ponosno stojim na strani gladnih
stao sam na njihov sramni, zacarani stup
i postim, i prosim, i oci su mi jadne
a moje halje su oronuli zub

i nema ni stida da me strga jadnog
u samoci, u bijedi, u gladnom uzdisaju
pojest cu sunce za dorucak, za rucak
za veceru nista, sem muzike vjetra

[StLouis]

U nama zivi Vuk!!


Vecerali smo svadju
ispili ljubav
Do zadnje kapi,
Do kraja,
Pojeli smo sve uspomene za desert,
I strgali maske sa lica.

Ovakvi smo ipak ljepsi -
Kao karabinjeri sad bi zapucali,
ponovo,
Na tvom vratu tattoo
Kao znamen, za ljubav i zabludu;
Vise ne znam ni da budem njezan,
U nama zivi Vuk!

Tvoje su mi oci postale mrske,
Znam, i ti mrzis moje,
Tvoje lice kao akvarel -
Stotine boja iz njega izvire,
Moje se noge stide ruku,
Najradije bi pobjegle.