Američki predsjednik George Bush nedavno je izjavio: “Ukoliko želite da dobijete predstavu o tome kako ja razmišljam po pitanju vanjske politike, pročitajte knjigu ‘The Case for Democracy’ čiji je autor Natan Sharansky ... Radi se o sjajnoj knjizi. I mislim da će vam ona pomoći, tj. da će vam pojasniti mnoge odluke koje će biti donesene, kao i odluke koje ste do sada vidjeli i koje ćete viđati i u buduće.” Pored ove izjave, Bush je za New York Times također rekao kako ta knjiga predstavlja “dio moje presjedničke DNK”.
U spomenutoj knjizi, Sharansky, bivši sovjetski disident koji je emigrirao u Izrael te je sve do nedavno bio ministar u vladi Ariela Sharona, tvrdi da sveobuhvatno gledano mir na Srednjem Istoku, ali i globalna sigurnost, ovise o hitnoj demokratizaciji arapskog svijeta. Da bi se ovo postiglo, SAD moraju biti spremne suprotstaviti se statusu quo koji je na Srednjem Istoku na snazi već decenijama. Ovo se, prema viđenju američke ministrice vanjskih poslova Condoleezza-e Rice, mora učiniti po svaku cijenu.
Ovakva viđenja su prvenstveno zasnovana na idejama orjentalista i njihovim pogledima na arapski svijet kojeg oni vide kao skrpljeno tjelo sastavljeno iz vjerskih i etničkih manjina nesposobnih za suživot u okviru nacionalnih država. Stoga je kao rješenje predložena strategija konstruktivne nestabilnosti u kojoj bi se lokalno rivalstvo eksploatisalo za promoviranje demokratizacije a time i samih američkih interesa koji su nerazdvojno vezani za tu demokratizaciju. Oni koji inspirišu Bush-a arapski svijet zovu “bolesnikom 21. stoljeca”, vjerovatno iz razloga što žele da ga zadesi ista sudbina kao i evropskog bolesnika iz 19. stoljeća, kako je nakon Prvog svjetskog rata nazvana Otomanska carevina.
Sharansky za islamizam tvrdi da predstavlja teroristički pokret te je kao takav prijetnja ne samo za opstanak Izraela nego cijelog Zapada. On tvrdi da se terorizam ne može eliminisati sigurnosnim mjerama usmjerenim ka pojedinim grupama ili blokiranjem njihovih izvora finansiranja zato što pravi, dublji uzrok tog terorizma leži u tiranijskim, korumpiranim arapskim režimima i kulturi mržnje koju oni siju. Dakle, prema Sharanskom, američka politika na Srednjem Istoku i izraelska okupacija palestinskih teritorija sa pojavom terorizma nemaju nikakve veze.
Palestina je, tvrdi Sharansky, neoboriv dokaz da su unutarnji faktori glavni uzrok terorizma. Ispirajući mozak svome narodu putem medija i škola, palestinske vlasti su podstakle samoubilačke napade i oružanu pobunu protiv Izraela. Dakle, koristeći se javnim mjenjem, kojem svakako doprinosi i korupcija i nepotizam palestinskih vlasti, palestinsko vođstvo je sve ovo iskoristilo za dodatni otpor protiv Izraela.
Iako tvrdi da vjeruje u univerzalnost čovjekove težnje ka slobodi i demokratiji, Sharansky ističe radikalnu nespojivost demokratije sa islamom. Kao potporu ovom svom mišljenju on se koristi klasičnim argumentima kojeg navode i drugi a to je odbijanje muslimana da državu odvoje od vjere, zatim sklonost muslimana ka nasilju i ratu, te inferioran status žene u islamu. U maju ove godine, ovaj “borac za slobodu” je dao ostavku na mjesto ministra u izraelskoj vladi čime je protestvovao protiv plana svoje vlade da se povuče iz Gaze.
Međutim, Sharansky nije jedina osoba koja inspirise Bush-a i tim ljudi oko njega. Reuel Marc Gerecht je neokonzervativni mislilac, ekspert za Irak i šiitski islam, te istraživač pri “ American Enterprise” institutu. On tvrdi da je Bush-ov plan za “širi region Srednjeg Istoka” djelimično zasnovan na “intelektualnoj osnovi koju su postavili ljudi poput utjecajnih historičara Bernarda Lewisa sa Princeton univerziteta i Fuada Adžamija sa univerziteta John Hopkins”.
Vatreni zagovornik Izraela, Lewis se proslavio ubrzo nakon Zaljevskog rata iz 1991. godine kada je postao prvi američki ekspert koji je arapski svijet proglasio mrtvim političkim tjelom. Arapske države, kazao je Lewis, su se borile protiv jedne druge arapske države, Iraka, i to na strani Zapadne koalicije. Jedino je PLO (Palestinska Oslobodilačka Organizacija) ostala na margini time što je bila protiv tog rata. Od ovog vremena, fraza “Srednji Istok” počela je da služi kao zamjena za do tada koristeni izraz “Arapski svjet”.
Godine 2005., Robert Satloff, izvršni direktor utjecajnog Vašingtonskog Instituta za Politiku Prema Bliskom Istoku, napisao je otvoreno pismo zamjeniku američke ministrice vanjskih poslova, Karen Hughes, sa sljedećom preporukom: “Izbacite termine ‘Arapski svijet’ i ‘Muslimanski svijet’ iz američkog diplomatskog leksikona. Kada pričate, pričajte o pojedinim državama te se tako ponašajte i na djelu. Radikalni islamisti žele izbrisati granice i stvoriti nenacionalni svijet gdje liniju razdvajanja predstavlja jedino granica između ‘dar-ul-islam’-a i ‘dar-ul-harb’-a [što znači između teritorija na kojima se islam primjenjuje i teritorija na kojima to nije slucaj]. Nemojte im, dakle, prepustiti da bez borbe ovladaju bojnim poljem.”
Postoji i jedan Arap s kojim su zadovoljni i simpatizeri Likud partije a i neokonzervativci iz Washington-a. Naime, radi se o Fuadu Adžamiju (Fouad Ajami) koji je vodeći analitičar među onima koji arapska društva i politiku posmatraju kao skup suprostavljenih frakcija. U svom nedavnom članku, Adžami tvrdi: “Liban je oduvijek u svom srcu bio ‘kršćanska domovina’... Mnogi libanci su ubijeđeni da ovaj nedostatak simpatije [od strane Arapa prema Libanu] proističe iz činjenice da je Liban, u osnovi, kršćanska država sa heterodoksnim zajednicama. U ovom njihovom ubjeđenju ima jako puno istine.”
Stabilnost predstavlja prepreku
Da bi smo bili u potpunosti iskreni, moramo priznati da se američka strategija sastoji iz još nekih elemenata. U stvari, mnogo je dodatnih faktora koji su utjecali na njen razvoj. Međutim, komentari Bush-a i uskog kruga ljudi koji su oko njega ukazuju da im ti drugi faktori nude globalnu viziju i put koji treba slijediti. Satloff je tu strategiju nazvao “konstruktivnom nestabilnošću” te ukazuje da je [u prošlosti] traganje za stabilnošću bio bitan elemenat koji je karakterisao američku politiku na Srednjem Istoku. On kaže: “U drugim regionima ... američki stratezi su vršili debate oko toga da li je mudro težiti ka stabilnosti ili ne ... Međutim, Geroge W. Bush je prvi predsjednik koji je zauzeo stav je da stabilnost na Srednjem Istoku prepreka na putu širenja američkih interesa ... SAD je u ovu svrhu upotrijebila širok spektar prisilnih i miroljubivih metoda, od vojnih intervencija kojim su mijenjali režime i Iraku i Afganistanu, preko kombinacije kazni i nagrada kojima su najprije izolirali Yasser Arafata da bi potom stali na stranu novog, miroljubivog i odgovornog palestinskog vodstva, pa sve do nježnih (i sve manje nježnih) pritisaka na Egipat i Saudijsku Arabiju da krenu na put reformi.”
U trenutnom regionalnom kontekstu, jedan od prioriteta Amerike jeste oslabiti utjecaj Irana i privoljavanje Teherana da bude spremniji popustiti pod Zapadnim pritiscima koji imaju za cilj zaustavljanje njihovog nuklearnog programa ili bar smanjenje njihove sposobnosti da adekvatno reaguju na eventualne napade izvršene na njihove nuklearne pogone. Ovo zavisi od primoravanja Sirije, Iranovog posljednjeg regionalnog partnera, da raskine ovaj savez i da razoruža Hizbullah. Međutim, Sirija odbija da surađuje osim ukoliko ne dobije nešto za uzvrat, npr. pristajanje Izraela da se vrati pregovorima po pitanju Golanske visoravni. Tako su prošlog septembra Amerika i Francuska od UN-ovog Vijeća Sigurnosti zatražili glasanje po pitanju rezolucije 1559 koja zahtijeva povlačenje sirijske vojske iz Libana i zaposjedanje tih položaja od strane Libanske armije, te razoružavanje militanata bili oni iz Libana ili ne (Hizbullah i druge palestinske grupe).
Mnoge libanske struje u društvu i u politici vidjele su u ovom glasanju poruku međunarodne zajednice da je došao kraj sirijskog mandata u Libanu koji je trajao 15 godina. Libanska opozicija je na ovo glasanje odgovorila mobilisanjem svojih simpatizera u pokušaju istjerivanja sirijskih trupa. Ubistvo bivšeg premijera Refik Haririja 14. februara, koje je sada pod istragom, dovelo je do ogromnih demonstracija protiv libanonskog režima uz zahtjeve da se vojska Sirije povuče sa libanskog teritorija. U istom ovom periodu, međunarodni pritisak na obje države je bio itekako povećan. Ova revolucija u Libanu imala je puno zajedničkog sa “demokratskim revolucijama” u Srbiji, Džordžiji i Ukrajini, a zahvaljujući podršci Amerike i Francuske, postigla je svoj glavni cilj: povačenje sirijskih trupa iz Libana.
Ovi događaji su dobar primjer novog oblika stranih intervencija koje Gilles Dorronsoro naziva “strategijom demokratske destabilizacije”. Ova strategija se sastoji od “iskorištavanja onih elemenata u društvu koji pozivaju ka promjenama; podržavanja njihovih poduhvata putem mobilizacije lokalnih i međunarodnih medija u njihovu korist; stvaranja lidera iza kojeg se oni mogu ujediniti; te povećavanja međunarodnih pritisaka na sile kojima se oni suprotstavljaju. U Libanu je implementacija ove strategije pobudila neprijateljstvo između različitih frakcija koje su postojale u državi te ih okrenula jedne protiv drugih.”
Ovo plansko i smišljeno stvaranja rivalstva između lokalnih zajednica se također događa kao dio kampanje ka konstruktivnoj nestabilnosti na međunarodnoj (regionalnoj) razini. Tako se, na primjer, u Siriji pokušava izvršiti smjena režima jer, kako kaze Saltoff, “održavanje Assadovog režima nije u interesu Amerike ... To je režim u kojem manjina vlada većinom i koji predstavlja krhko zdanje izgrađeno na strahu i primjeni sile. Manje nestabilnosti u ovakvom režimu vrlo brzo mogu dovesti do toga da on napukne te da se potom nekontrolisano raspadne.”
Satloff izlaže tri stvari kao prioritete SAD-a: sakupiti što više obavještajnih podataka o političkim, društvenim, ekonomskim i “etničkim” silama koje djeljuju u Siriji; sprovesti kampanju u čijem će centru biti poziv ka demokratiji, ljudskim pravima i vladavini zakona; ne dozvoliti opstanak Assada na vlasti osim pod uslovom da on ode u Izrael na razgovore o miru ili pod uslovom da on “sa sirijske terotorije istjera sve terorističke organizacije i njihove članove koji su protiv mira” te da se javno distancira od svih oblika nasilja koji se u lokalnom leksikonu nazivaju “oružanom borbom ili nacionalnim pokretima otpora”.
Amerika je rukovođenju rekonstrukcije političkog sistema u Iraku pristupila sa osnove zastupljenosti svih etničkih i društvenih grupa, te je u ovom procesu pobudila zategnutost odnosa između različitih interesa. Moguće je da je cilj Amerike zbilja bio stvaranje vlade u kojoj će svi biti adekvatno zastupljeni. Međutim, činjenica da su izbori sprovedeni i pored toga što su bili masovno bojkotovani od strane Arapa sunija ukazuje da SAD također koristi strategiju stimulisanja rivalstva među lokalnim frakcijama kao što je to prije izbora Gerecht i rekao: “Allawi [tadašnji premijer Iraka] i Amerikanci bi trebali sasvim jasno ukazati na to da dolazi vrijeme šija ... a elita arapskih sunija na raspolaganu ima manje od godinu dana da se priključi novom Iraku. U međuvremnu, Allawi i Amerikanci ... bi trebali otvoreno i redovno govoriti o tome kako će nova iračka vojska biti većinom sačinjena od šija i Kurda zato što arapi sunije ne pružaju nikakvu drugu mogućnost ... oni moraju znati, oni moraju postati u potpunosti svjesni, da su na rubu gubljenja svega u Iraku.”
Većina arapa sunija shvatili su “koliko je sati”. Ovo objašnjava i radikalizaciju otpora Amerikancima te povećanje nasilja između sunija i šija što bi vrlo lahko moglo dovesti do građanskog rata.
Amerika je u prošlosti ne samo igrala na istu ovu kartu buđenja lokalnog rivalstva kako bi oslabila pojedine države i grupacije koje stoje na putu americke hegemonije, nego je također bila u ulozi tvorca ali i arbitra raznih građanskih ratova manjeg intenziteta. Ovog puta će Amerika imati vrlo težak zadatak: držanje pod kontrolom haotičnih sila koje je sama pokrenula.
Izvor: Le Monde Diplomatique
Le Monde diplomatique
-
CiCiban
- Posts: 2078
- Joined: 17/02/2002 00:00
#3
''Kada je salter za cekiranje putnika na drugom terminalu aerodroma Hitrou odletio u vazduh u kugli narandzastog plamena.. dezurni krivci su prihvatili odgovornot...Prvo IRA, onda PLO, pa '' Britanski gasovod ''.Cak su se i ''Britanska nuklearna goriva'' istrcala izjavom da je situacija pod kontorlom..da su sanse da se tako nesto dogodi jedan u milion, da jedva ima radioaktivnih materija u atmosferi i da ce mjesto explozije biti odlicna lokacija za izlet u prirrodi s djecom i piknikovanje, prije nego sto su konacno priznali da to zapravo nema nikakve veze s njima..
Nije se moglo naci racionalno objasnjenje te explozije, te su je prosto pripisali Bozijoj ruci.
Ali, mislio se Dirk Dzentli, kog boga?
I zasto? Koji bog bi visio na drugom terminalu aerodroma Hitrou pokusavajuci da se ukrca na let 15:37 za Oslo? ''
-
DTL
- Posts: 147
- Joined: 10/03/2004 00:00
#4
Ja vjerujem (ukoliko je tacno preveden clanak, cak i ukoliko je uopste i objavljen), dakle ja vjerujem da je ovakvo vidjenje U.S. spoljnje politike iz vizira francuske vanjske politike, tacno i rekao bih ispravno.
Samo ovo je, bar za mene jedna dimenzija problema, druge su:
1. jacanje nekonzervativizma u samoj Americi,
2. forsiranje Creator Scinece, pristupa u protestanskoj vecinskoj Americi,
3. neiskoristeni potencijal am. vojne industrije, koja prema nekim procjenama zaposljava preko 40% svih zaposlenih u U.S.
4. pokusaj stvaranja ekstra zarada na nafti
5. miniranje projekta EU
Samo ovo je, bar za mene jedna dimenzija problema, druge su:
1. jacanje nekonzervativizma u samoj Americi,
2. forsiranje Creator Scinece, pristupa u protestanskoj vecinskoj Americi,
3. neiskoristeni potencijal am. vojne industrije, koja prema nekim procjenama zaposljava preko 40% svih zaposlenih u U.S.
4. pokusaj stvaranja ekstra zarada na nafti
5. miniranje projekta EU