Drugo izdanje romana o slikaru Lazaru Drljači, "Zaljubljen u sunce", propratila je i izložba njegovih slika u muzeju književnosti grada. Organizator je "Prosvjeta", srpsko društvo za kulturu. Nekad bi bilo dovoljno reći samo ime društva, na žalost sad svaka riječ ima težinu. Radost poklonicima umjetnosti, da je jedan slikar toliko godina poslije rođenja odnosno smrti doživio umjetničku potvrdu u gradu koji je volio, mada je od njega u planine bio pobjegao (Boračko jezero i Prenj) i tamo proveo 40-tak godina.
......
Čudo u Sarajevu: Izložba Lazara Drljače
Piše: Elis Bektaš
Stodeseta godišnjica SPKD „Prosvjeta“ obilježena je prvorazrednim kulturnim događajem – izložbom Lazara Drljače, veličanstvenog slikara i nadasve neobičnog čovjeka. Izložba obuhvata još dvije obljetnice, 130 godina od Lazarovog rođenja i 50 godina od njegove posljednje izložbe u Mostaru. Galerija Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti u Sarajevu, pa čak i avlija ispred galerije, večeras su bile tijesne da prime sve one koji su došli na poklonjenje ovom čudesnom umjetniku i posvećeniku, čija platna potvrđuju da je velika umjetnost samo ona koja u čovjeku može potaknuti ganuće i podsjetiti ga da je ljubav posljednja linija odbrane smisla. A Lazar je sav bio satkan od ljubavi i to tkanje nisu mogli da rasparaju ni oskudica, ni nevoljno buran život, pa ni nerazumijevanje kojim je čitav život bio okružen kao kakvom bodljikavom žicom.
Svjetlost utkana u svaku česticu boje
Vojislav Vujanović, likovni kritičar, nadahnuto je ispripovijedao Lazarov životopis, koji je započeo u siromašnoj, no bajkovitoj Blatni kraj Bosanske Krupe, vodio preko evropskih prijestonica, internacije na Sardiniji, povratka u rodni kraj, dolaska u Sarajevo, pa do siromašnog, no bajkovitog Prenja i Boračkog jezera. Brojne anegdote iz Lazarovog života dostupne su svakome ko umije surfati internetom, pa ih neću ovdje ponavljati. One nam svakako otkrivaju tek mali dio jednog raskošnog, vječno znatiželjnog i vječno zaljubljenog duha. Da bi čovjek razumio Lazara Drljaču, potrebno je da stane pred platna izložena u galeriji Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti i dopusti da mu dušu takne svjetlost posuđena od sunca i zvijezda, svjetlost utkana u svaku česticu boje na Lazarovim platnima.
Likovni kritičari znalački će govoriti o Lazarovom slikarskom umijeću, o slikarskim fazama koje je prolazio potucajući se od Beča, preko Pariza i Rima, pa do Sarajeva i Boračkog jezera. Mene je pogled na svaku od 62 slike na ovoj izložbi podsjetio na riječi Sola Beloua: „... Ali izražavanje ljubavi, može li to biti suvišno? Zar je oko nas ima na pretek? Ona je i sada rijetka, divna. Još uvijek se efikasno bori protiv haosa...“
Na poklonjenje Lazaru Drljači došli su i načelnici nekoliko bosanskohercegovačkih gradova, diplomate, pa i visoki predstavnik međunarodne zajednice za BiH. No za razliku od drugih kulturnih manifestacija u Sarajevu i drugdje, umjesto paradiranja crvenim tepihom i smješkanja u objektive foto-aparata, oni su večeras bili nekako skrajnuti, baš kako i treba. Jer pred velikom umjetnošću politika se mora sklanjati u stranu.
Život: otvorenost i ljubav
Namjerno izbjegavam pomenuti ono bez čega se ne može govoriti o Lazaru – njegovo bogumilstvo. Jer se plašim da ne budem gurnut među one koji u Lazarovoj pobuni protiv primitivizma i obezdušenja nalaze samo potvrdu vlastitog primitivizma i vlastitog obezdušenja. Također, ne želim da budem poistovjećen ni sa onima koji Lazarovo bogumilstvo posmatraju samo kao hir i kapric. Lazar Drljača odrekao se svake kolektivnosti i sebe proglasio bogumilom, obznanjujući tako svoj lični savez između prirode i onoga što je u čovjeku najvrijednije – sposobnosti da se neprekidno čudi svijetu kao da ga prvi put gleda, sposobnosti da taj svijet razumijeva i sposobnosti da ga voli, uprkos svemu.
Kao bogumil, Lazar nam se ukazao večeras, da nas podsjeti koliko smo mrtvi i umrtvljeni, koliko smo u vlasti onoga što se protivi ne samo umjetnosti, već i životu samom, koliko smo zaboravili da život može postojati samo kao otvorenost i kao ljubav. Moram priznati da je u tome uspio – galerija Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti večeras je bila ispunjena svjetlošću i prozračnošću. Čini mi se da se niko nije usudio pred Lazarove slike unijeti tegobnosti i frustracije pod kojima svakodnevno posrćemo, upregnuti u njih kao u kakav jaram.
Ovom izložbom podignuta je ljestvica za kulturne događaje i u „Prosvjeti“ i u Sarajevu. Nakon nje, „Prosvjeta“ više nema prava da organizuje filmske projekcije sa banalnim jedenjem kokica. A Sarajevo je ovom izložbom stalo rame uz rame sa evropskim prijestonicama, Bečom, Parizom, Rimom. I njome se potvrdilo da Sarajevo nije veliki grad po svom merhametluku, po svojoj multietničnosti (ma šta to značilo), niti po ćevapima sa Baščaršije, već po činjenici da su u njemu stvarali umjetnici poput Lazara Drljače.
Radiosarajevo.ba
