LATINICA: Zasto je pala Posavina?
-
retradicionaliziran
- Posts: 44
- Joined: 15/02/2008 00:01
#256
Pa da,nama Posavljacima kao i uvijek sude hercegovci i elita iz Zagreba.
-
frakson
- Posts: 517
- Joined: 24/10/2007 11:40
#258
Šušak je predao Posavinu
IZVJEŠĆE KOMISIJE VIJEĆA OBRANE nastalo razgovorima trojice generala s desecima svjedoka zbivanja dokazalo je da su pad Bosanske Posavine u listopadu 1992. pripremili ljudi lojalni tadašnjem ministru Gojku Šušku
Gojko Šušak i franjo Tuđman - Iz izvješća se stječe dojam da je tadašnji ministar obrane stajao iza pada Posavine, dok intervjuirani svjedoci tadašnjeg predsjednika ne implicirajuGojko Šušak i franjo Tuđman - Iz izvješća se stječe dojam da je tadašnji ministar obrane stajao iza pada Posavine, dok intervjuirani svjedoci tadašnjeg predsjednika ne implicirajuNacional je nakon 15 godina stekao uvid u pomno čuvanu službenu dokumentaciju koja razotkriva najveću tajnu Domovinskog rata, pad Bosanske Posavine. Izvješće komisije Vijeća narodne obrane na 16 stranica i stotinjak stranica priloga zapisnika razgovora s časnicima s područja slavonskog bojišta i najvišim političkim predstavnicima tog kraja o okolnostima i uzrocima pada Bosanske Posavine sastavila je potkraj listopada 1992. komisija kojoj je na čelu bio njen predsjednik, general pukovnik Ivan Čermak, te članovi general bojnik Franjo Feldi, general bojnik Josip Lucić i zamjenik ministra unutarnjih poslova Željko Tomljenović, a na zahtjev predsjednika Franje Tuđmana. General Slobodan Praljak također je trebao biti član komisije, ali je zbog drugih obveza poslije izostavljen. To je prvo službeno izvješće o padu Bosanske Posavine, jer je sastavljeno samo mjesec dana nakon pada Bosanskog Broda i odlaska svih hrvatskih postrojbi s tog područja. Ovaj izvještaj pokazuje da je gubitak Bosanske Posavine bio prijelomni trenutak za sveukupnu hrvatsku politiku. Okolnosti u kojima je Bosanska Posavina izgubljena označile su trenutak u kojem su vođenje hrvatske politike potpuno preuzeli hercegovački kadrovi, odnosno kadrovi ministra obrane Gojka Šuška. Samo godinu dana poslije zbog nastavka takve politike prema Bosni i Hercegovini došlo je do najvećeg sukoba unutar HDZ-a, kojeg su napustili Stipe Mesić i Josip Manolić.
Komisija je osnovana u listopadu 1992. na temelju odluke tadašnjeg predsjednika Republike dr. Franje Tuđmana, a članovi komisije su od 12. do 30. listopada 1992. razgovarali s 12 časnika HV-a i predstavnicima vlasti u Bosanskom i Slavonskom Brodu kako bi se rasvijetlile sve okolnosti i uzroci potpunog povlačenja hrvatskih vojnih postrojbi iz Posavine, što se do danas smatralo najvećim porazom HV-a u Domovinskom ratu. Izvješće Komisije prezentirano je 14-orici članova Vijeća narodne obrane u studenome 1992., a izvješća, podijeljena članovima Vijeća, odmah su oduzeta nakon sastanka, što samo odaje koliko je tadašnji vrh strahovao od reakcija javnosti, osobito jer je izvješće dalo naslutiti glavne krivce za pad Bosanske Posavine. Izvješće je nedvojbeno ukazalo na to da su za pad Bosanske Posavine odgovorni ministar obrane Gojko Šušak i njegovi ljudi na terenu, Iko Stanić, predsjednika HDZ-a iz Dervente koji je trebao povezati u zajednički sustav obrane sve općine Bosanske Posavine, a zapravo je veći dio vremena provodio u inozemstvu i Zagrebu, Ivan Brizić, pripadnik 101. brigade HVO-a koji je prije pada Bosanske Posavine širio laži o prodaji Bosanskog Broda Vojsci Republike Srpske i pukovniku Slavku Lisici, i to pred hrvatskim vojnicima, a kad ga je uhitila Vojna policija na intervenciju ministra obrane Gojka Šuška, i prije davanja iskaza pušten je na slobodu. U istoj ekipi bio je i Ivan Čuljak, bliski suradnik Ike Stanića, koji je kao i Brizić bio zadužen za dezinformcije i širenje defetizma u hrvatskim postrojbama, pa je tvrdio kako je, borili se ili ne borili, sve dogovoreno između Bobana i Karadžića. Kad je riječ o sastancima domaćeg vodstva s hercegovačkom linijom oko uspostave zajedničkog Vijeća, spominje se već tada i sudjelovanje Ivića Pašalića. U izvješću komisije i izjavama svjedoka može se vidjeti kako je postojao snažan pritisak na izabrano vodstvo Hrvata u Posavini da se zamijeni Vijećima HVO-a i ljudima iz Hercegovine, nagovaralo se pojedine općine da prijeđu u “Hrvatsku zajednicu Herceg Bosna“, obećavala im se zbog toga pomoć koja nikad nije dolazila. Započeli su u to vrijeme i sukobi s Bošnjacima na području Bosne i Hercegovine, što se negativno odrazilo i na sudjelovanje bošnjačkih vojnika u borbama za Posavinu.
Komisija spominje i nejasnu ulogu generala Praljka, Šuškova pomoćnika u to vrijeme, koji je u Posavinu dolazio i vodio postrojbe bez ikakvih saznanja viših zapovjedništava, a svjedoci su tvrdili da su, kad se Praljak pojavljivao na terenu, stalno nastajali problemi i povećavao se gubitak teritorija. Osim toga, izvjesno je kako su potpuno zakazale protuobavještajna služba SIS i služba Informativne propagandne djelatnosti za moral, jer nisu uspjeli ili nisu htjeli razotkriti defetiste, a nisu se potrudili niti objasniti vojnicima ciljeve borbe u Posavini, zbog čega je bilo primjetno osipanje vojnika i odbijanje cijelih postrojbi da odu na bosanskoposavsko ratište, stoji u izvješću.
Ivan Čermak predvodio je ispitivanja u Zagrebu krajem listopada 1992. godineIvan Čermak predvodio je ispitivanja u Zagrebu krajem listopada 1992. godineZanimljivo, obje službe bile su pod ingerencijom ministra obrane Gojka Šuška. Bosanska Posavina, na području od 2650 četvornih kilometara, obuhvaćala je devet općina: Bosanski Brod, Derventu, Doboj (Komaricu), Odžak, Bosanski Šamac, Modriču, Orašje, Brčko i Gradačac (Tramošnicu). Te općine činile su prostor uz desnu stranu rijeke Save, od Dubočca do Brčkoga, na kojem je pretežito živjelo hrvatsko pučanstvo. Kao područje unutar Republike Bosne i Hercegovine, Bosanska Posavina bila je kulturno-povijesno i gospodarski zaokružena cjelina hrvatskog naroda. Prema popisu iz 1991., od ukupno 260.793 stanovnika Bosanske Posavine Hrvata je bilo 131.542 ili 51 posto, Bošnjaka 32.796 ili 12 posto, Srba 77.723 ili 29 posto, a ostalih 18.726 ili 7 posto. Cestovni koridori Bosanske Posavine bili su u vrijeme rata 90-ih strateški i životno važni i Srbima na području zapadne Bosne i Hercegovine, odnosno “Republike Srpske“, a osobito Srbima na okupiranim područjima “Krajine“ u Republici Hrvatskoj. Cesta kroz Bosansku Posavinu, tzv. koridor, jedini je mogao spajati Srbe iz BiH i “Krajine“ sa Srbijom, otkud je dolazilo oružje, streljivo i sva ostala pomoć. Hrvatske postrojbe još su u travnju 1992. oslobodile veliki prostor Bosanske Posavine i protjerale srpske vojnike prema zapadu i unutrašnjosti BiH. Potpuno su blokirale pomoć srpskim snagama koja je dolazila iz Srbije, jer je koridor bio potpuno zatvoren. Tada srpske postrojbe dovode pojačanja iz svih krajeva BiH, pa čak i s područja “Krajine“, kako bi oslobodile koridor i otjerale hrvatske snage preko Save.
Ofenziva je trajala od sredine srpnja do početka listopada 1992., kad su srpske snage zauzele na kraju i Bosanski Brod. Komisija je radi utvrđivanja činjenica o padu Bosanske Posavine obavila razgovore s pukovnikom Stanislavom Sorićem, zapovjednikom 108. brigade HV-a, pukovnikom Stjepanom Oreškovićem, načelnikom stožera 108. brigade HV-a, bojnikom Zdravkom Šimunovićem, zapovjednikom 4. bojne 108. brigade HV-a, bojnikom Brankom Kovačem iz borbene grupe 135. brigade HV-a, bojnikom Ivanom Grčićem, zapovjednikom borbene grupe 109. brigade HV-a, Darkom Zovkom, zapovjednikom izviđačkog voda protuoklopne grupe 123. brigade HV-a, satnikom Dragutinom Barišićem, zapovjednikom 37. inžinjerijske bojne, Draganom Dikanovićem, zapovjednikom 3. bojne 3. brigade ZNG-a, Zlatkom Hrkačem, zapovjednikom 101. brigade HVO-a, Zdravkom Sočkovićem, zamjenikom predsjednika Skupštine općine Slavonski Brod, Ilijom Kljajićem predsjednikom Kriznog štaba Bosanskog Broda, Vinkom Begićem, predsjednikom Vijeća HVO-a Bosanska Posavina, Franjom Štokovićem, načelnikom inžinjerije 157. brigade HV-a, brigadirom Vinkom Štefanekom, zapovjednikom Operativne grupe Istočna Posavina, pukovnikom Pavom Sočkovićem, pomoćnikom za logistiku Operativne grupe Istočna Posavina, te Jozom Meterom, tadašnjim predsjednikom Skupštine općine Slavonski Brod. Iz cjelokupne analize izvješća i svih dostupnih zapisnika obavljenih razgovora očito je da je za pad Bosanske Posavine u velikoj mjeri zaslužna paralelna politička i vojna linija kojom su rukovodili ministar obrane Gojko Šušak i njegovi eksponenti na terenu u Bosanskoj Posavini. To se nekoliko puta provlači kroz izvješće Komisije. Sustavi zapovijedanja po crti Zapovjedništvo Slavonskog bojišta, Zapovjedništvo OG Istočna Posavina, Zapovjedništva Taktičkih i borbenih skupina, stoji u izvješću, u praksi nisu funkcionirali zbog međusobnog miješanja i raznih veza prema Ministarstvu obrane i izvan njih.
Događalo se da su zapovjednici na nižim razinama, satnije, bojne dobivali izravno instrukcije, pa i zapovijedi sa strane u liniji ministar obrane Gojko Šušak - general Slobodan Praljak, za koja nisu znala viša zapovjedništva, što je u sustav zapovijedanja unosilo razdor i rušilo ga stvarajući dojam da se radi o neposluhu ili samovolji. U izvješću se o tome kaže: “Stanje na području Bosanske Posavine, osobito Derventa, Bosanski Brod, Modriča i Odžak, i odnosi HVO-a s muslimanskim stanovništvom nisu bili na razini koja je omogućavala uzajamno povjerenje, suradnju i zajednička djelovanja. Iko Stanić, predsjednik HDZ-a Derventa koji je trebao objediniti i povezati općine u Bosanskoj Posavini, odlazeći u inozemstvo i Zagreb djeluje loše za Bosansku Posavinu, na tom se području ne pojavljuje pet mjeseci, nego kao Čuljak, Brizić i dr. širi vijesti o dogovorima između Karadžića, Bobana, Praljka i Mladića…“.
Hhvoje Šarinić, tadašnji predsjednik Vlade RH i član Vijeća narodne obrane za Nacional je izjavio kako se ne sjeća izvješća iz 1992., ali zna da se predsjednik Tuđman divio narodu i borcima Hhvoje Šarinić, tadašnji predsjednik Vlade RH i član Vijeća narodne obrane za Nacional je izjavio kako se ne sjeća izvješća iz 1992., ali zna da se predsjednik Tuđman divio narodu i borcima Budući da je Iko Stanić bio osobni prijatelj s ministrom obrane Gojkom Šuškom, ovakvo stajalište u izvješću izravno tereti ministra obrane Gojka Šuška za probleme u Posavini. To se razabire iz još nekih navoda izvješća: “...struje u političkim rukovodstvima Bosanskog Broda, međusobni sukobi i optuživanja rezultiraju nepovjerenjem u rukovodstva, pojava glasina među borcima 101. brigade HV-a da su čelnici Slavonskog Broda ‘prodali’ Bosanski Brod unosi sumnju među borce i zapovjednike da su prevareni i izdani. Takovu vijest prenosi na 101. brigadu Ivan Brizić pripadnik 101. br. HVO-a desetak dana prije pada Bosanskog Broda, a kasnije i na sam dan pada 7.10.. što je moglo izazvati teške sukobe i krvoproliće. Pokušaj saslušavanja imenovanog i otkrivanja pravih razloga takvog njegova djelovanja sprječava ministar obrane osobnom intervencijom oko 40 minuta nakon njegova hapšenja“, stoji među ostalim u izvješću. Teško je objasniti da ministar obrane jedne države ne dopušta saslušanje običnog vojnika, ako za to nema osobni interes. O tome govore i izjave nekih svjedoka na ispitivanju.
Na pitanje generala Čermaka upućeno Jozi Meteru, tadašnjem predsjedniku Kriznog štaba Slavonski Brod u vezi s Ivanom Brizićem, koji je širio dezinformacije pred vojnicima kako je Bosansku Posavinu prodala vlast iz Slavonskog Broda, ovaj je odgovorio: “To je priča koja ima svoju pozadinu i koju mi želimo rasvijetliti do kraja, jer Brizić je intelektualac, koji je završio Veterinarski fakultet i ne može se dogoditi takvom čovjeku da jednu optužbu, jednu strašnu optužbu, da je čelništvo Slavonskog Broda u Dragaliću razgovaralo s pukovnikom Vojske RS-a Lisicom o predaji i prodaji Bosanskog Broda. Ne može se tek tako prijeći preko toga, i smatram da to nije njegova izmišljotina, nego da on radi očito u određenoj grupi… iz naše tajne službe SZUP-a doznali smo da priča nije krenula poslije pada Bosanskog Broda nego deset dana prije i da se sustavno širila među vojskom… u onom trenutku kad ga je vojna policija privela, da se istraži otkud mu takve informacije, došla je naredba Vojne policije iz Zagreba da ga se pusti, nije prošlo ni 45 minuta. I nakon što smo mi pozvali Vojnu policiju u Zagreb i tražili odgovor na pitanje tko je zapovjedio da ga se pusti, rečeno nam je, ministar obrane Gojko Šušak… ministar obrane nikad nije bio u Slavonskom Brodu... bio je jednom, i to zbog Ike Stanića, a ne Brođana“, rekao je komisiji Jozo Meter.
Na vojni poraz u Bosanskoj Posavini znatno su utjecali odnosi među političkim čelnicima i političkim strukturama, koji su u praksi krojili i vojnu politiku, stoji u izvješću komisije i nastavlja: “Od provedenih višestranačkih izbora u BiH pa do danas stalno je dolazilo do raznih smjenjivanja, sukoba i konfrontacija između pojedinaca, grupa i klanova (Kljajić, Bilić i Lepan na jednoj i Iko Stanić, Brizić, Čuljak i Pohara na drugoj strani). Jedni druge optuživali su za pljačku, šverc i bogaćenje, a u stvari radilo se o borbi za vlast između domaće i hercegovačke struje.“
Na ubrzani pad Bosanskog Broda veoma se negativno odrazio sastanak čelnika Bosanskog i Slavonskog Broda 5. listopada 1992. na kojem je definitivno došlo do raskola nakon smjene Ilije Kljajića i Vinka Begića i pojave Ike Stanića, koji se nakon više mjeseci vraća na to područje. Možda najoštriji u svom iskazu bio je Frano Piplović, predsjednik izvršnog vijeća Slavonskog Broda: “Došlo je do osnivanja Hrvatske zajednice Bosanska Posavina koja je imala par sastanaka, međutim iz cijele te organizacije izašla je jedna figura Iko Stanić koji je figurirao kao predsjednik HZ Bosanska Posavina, uopće nije bilo s ljudima nekih kvalitetnih sastanaka niti se to radilo među ljudima i ono par sastanaka, Iko je pomalo nestajao, pojavio se na jednoj konferenciji i nestao s tog područja. Međutim, došlo je kasnije do onog uspjeha našeg u svibnju i četnici su odbačeni s područja Bosanskog Broda. Pojavio se jednom Iko Stanić zajedno s ministrom obrane Šuškom, mislim da je bio Branimir Glavaš, bio je pozvan i Vinko Begić, gradonačelnik Dervente, i sad su pokušali ti problemi koji su bili navodno nastali između Begića i Ike Stanića da se na tom sastanku izglade nesporazumi. Bilo je jasno da su Šušak i Stanić u sprezi. Osnivanje 157. brigade, mislim da je i stvorena naredbom ministra i da je to bila neka hercegovačka suradnja. Mislim, ja nemam ništa protiv Hercegovaca, ali to je Andrija Skoko bio, Velimir Lovrić, Ivo Petrić i ministar Šušak. Dobro, i Praljak je tu dolazio, ne znam koja je njegova uloga, uvijek kad bi on došao, nastajali su problemi na bojištu. U 157. brigadi su bili ljudi s kojima se ništa nije radilo, dalo im se oružje, visjeli su po gostionicama, bavili se pomalo krađom u BiH, kad bi prešli liniju, onda pobjegnu.“
Predsjednik Kriznog štaba Bosanskog Broda Ilija Kljajić smijenjen je s mjesta predsjednika samo četiri dana prije okupacije grada, smijenili su ga Ivan Brizića i Ivan Čuljak, koji je inzistirao da se osnuje nekakvo Vijeće HVO-a i da se popis dostavi Mati Bobanu, što je Kljajić odbio, a u njegovom iskazu među ostalim stoji: “‘Ilija, znaš, bilo bi dobro, ti samo predloži ljude, ja ću sve potvrditi’, rekao je Boban. Ja nisam mogao to prihvatiti, morao sam se dogovoriti sa strankom, Savjetom HVO-a. Međutim, u mom smjenjivanju je sudjelovao Brizić, kojeg tri mjeseca nigdje nije bilo, pojavio se on i Petar Mrkalj koji je radio u pozadini 101. brigade i nigdje nisu sudjelovali u borbama. Ja mogu osobno ovdje da napomenem. Zove se Zvonko Jurišić koji je radio u SIS-u u vojsci i on mi je prije pada Broda, otprilike 20 dana, rekao, ne samo meni nego u prisutnosti nas nekoliko, da je Čuljak odlazio među borce Dervente i rekao im, da se ne trebate boriti, vi biste se borili ili ne borili, mi ćemo Derventu dobiti i još 6 km iza Dervente, jer je to dogovoreno između Bobana i Karadžića. Iko Stanić i taj Duspara nisu se nikada pojavili više na području Bosanske Posavine. Znate dokle su dolazili, u Slavonski Brod ako ne padaju granate i poslije toga su se vraćali natrag… Mate Boban je alfa i omega oko ovog svega, a sa Šuškom je izuzetno dobar…Ja sam jednom nazvao Gojka Šuška, i to kad je padala Derventa i ova sela. Nisam njega dobio, dobio sam njegovu suprugu i rekla mi je da se obratim nekom generalu, čudno prezime, Praljku, da.“
“Vinko Begić, koji je bio gradonačelnik Dervente teško je optužio Iku Stanića i hercegovačku liniju za sve ono što se događalo neposredno pred pad Bosanske Posavine: “Odjednom se pojavila fama da se formira jedna jedinstvena zajednica hrvatskog naroda u BiH. Imam tu dopis koji sam uputio gospodinu Bobanu zbog međunarodne politike, zbog osnivanja jedinstvenog stožera… no što se dešava. Na čelu sa Stanićem ljudi dobivaju da odrade sljedeće Da se formiraju općinski HVO-i da nema Kriznih štabova. Jednostavno kupuju se ljudi, odlazi se na općine i kaže vi morate formirati općinski HVO… to je hercegovačka linija koja dirigira Stanićem i ostalima. Na primjer, ako su ljudi legalno izabrani i legitimni u Kriznom štabu, onda se u Orašju pojavljuje nekakav Pavo Živković i kaže, mene su poslali iz Hercegovine, vi niste više nikakva vlast.
On ima štambilje. Otišao je među vojsku i došlo je do polarizacije. Njegova priča u vojsci je bila ovakva. Ako vi odete dolje, dobit ćete plaće, dobit ćete ovo i ono, med i mlijeko. To je izazvalo probleme, jer su četiri općine htjele dolje... i ponovno kažem, 19. rujna 1992. smo se udružili u jedinstvenu zajednicu hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. Nakon toga udruživanja, ništa se nije uradilo. Što je trebalo uraditi. Dajte, pomozite nam, u čemu je sad vaša pomoć, ništa, stoji se… jednom prigodom posjetio sam 103. brigadu i obavijestio o tome da se treba osnovati operativna grupa Posavina i ljude treba prebaciti tamo, ali došao je Čuljak i rekao ne, vi ne idete nikamo, ovdje će se formirati Stožer Hrvatske Herceg Bosne i nećete nikamo ići. Ivan Čuljak je bio predsjednik Kriznog štaba Dervente, ali je sad po funkciji predsjednik Općinskog HVO-a. Rekao sam mu, Ivane, ovo je zapovijed Operativne zone, nemojte unositi probleme u vojsku...“, među ostalim rekao je Vinko Begić članovima Komisije.
Viječe narodne obrane - Članovima tijela koje je prethodilo VONS-u izvješće o Bosanskoj Posavini oduzeto je odmah nakon završetkaViječe narodne obrane - Članovima tijela koje je prethodilo VONS-u izvješće o Bosanskoj Posavini oduzeto je odmah nakon završetkaU izvješću Komisije stoji i to da za sve vrijeme borbenih djelovanja na to područje nije nikada nitko došao da čelništva upozna sa službenom politikom, a istodobno se raznim linijama utjecalo na rad pojedinih lokalnih organa, zapovjednika: “Sva događanja na području Hrvatske i Bosanske Posavine (dezinformacije i izdaja) pokazuju da nisu funkcionirala dva osnovna mehanizma, od čije uspješnosti zavisi uporaba bilo koje vojne formacije - ideološko usmjerenje HV-a k cilju i pobjedi te kontraobavještajni rad..“ U sadržaju izvješća polazi se i od uvjeta u kojima su izvođena borbena djelovanja u Bosanskoj Posavini tijekom rujna i listopada, gdje se kaže kako sve do rujna 1992. neprijateljske snage nisu imale većih rezultata u napadnim djelovanjima, da bi samo tijekom rujna poginulo 96 hrvatskih branitelja, a bilo ranjeno 650. Na bosanskoposavskom bojištu bio je naizmjence angažiran velik broj raznovrsnih sastava HV-a s cijelog područja Republike Hrvatske, i to od Sinja, preko Rijeke i Zagreba do Osijeka, uglavnom se radilo o šest taktičkih skupina veličine od 400 do 800 vojnika, 11 borbenih skupina od 40 do 60 vojnika, a od brigada HV-a samo je 108. brigada iz Slavonskog Broda u cijelosti bila angažirana potkraj rujna i 157. brigada većim dijelom.
Od postrojbi HVO-a stalno su sudjelovale 101. brigada iz Bosanskog Broda i 103. brigada HVO-a iz Dervente. Odbijanja odlaska na bojište jednog broja jedinica iz Operativne zone Osijek, kašnjenje pri smjeni jedinica, napuštanje položaja bez dozvole i najave (od 15. srpnja do 6. listopada napustilo je položaje u sektoru zapad šest jedinica HV-a i osam jedinica HVO-a), te nepoduzimanje djelotvornih stegovnih mjera i kaznene odgovornosti negativno je djelovalo na ostale borce i zapovjednike, ozbiljnije narušavalo borbeni moral i dovodilo susjedne jedinice u opasnost okruženja i zarobljavanja (30. rujna nenajavljeno izvlačenje 101. brigade HVO i zarobljavanje 19 vojnika 2. bataljuna 108. brigade u rajonu Zborište), stoji u izvješću komisije Vijeća narodne obrane.
Jedna od kontroverzi bila je u vezi s rušenjem mosta na Savi koji je povezivao Slavonski i Bosanski Brod. U razgovorima sa svjedocima Komisija nije uspjela utvrditi tko je zapravo dao zapovijed za rušenje mosta. U izvješću stoji kako je u popodnevnim satima 6. listopada 1992. zapovjednik Slavonskog bojišta osobno zapovjedio zapovjedniku Operativne zone Osijek i Operativne grupe Istočna Posavina da se osigura obrana mosta i spriječi njegovo rušenje.
Zahtijevano je da se most pripremi za obranu, dobro zapriječi fortifikacijskim preprekama, a kolovozna traka manjim brojem protuoklopnih mina. Budući da ni jedna postrojba HV-a nije htjela prijeći na desnu obalu Save radi neposredne obrane mosta, na most je upućena specijalna jedinica policije iz Slavonskog Broda, a za neposrednu zaštitu određena su četiri tenka M-84 koji u noćnim uvjetima mogu štititi most te dva topa T-12. Inžinjerijskoj postrojbi 37. bataljuna dana je zapovijed da izvrši zaprečavanje na mostu te da pregleda kompletan most i skine eventualna zaostala eksplozivna punjenja. Odobrenje za eventualno rušenje mosta mogao je izdati samo zapovjednik Slavonskog bojišta uz prethodnu konzultaciju s Glavnim stožerom HV-a i vrhovnim zapovjednikom. Do danas se nije rasvijetlilo tko je digao most u zrak i po čijoj zapovijedi. Nakon što je objavljen niz raznih transkripata iz ostavštine pokojnog predsjednika Tuđmana, kojima neki osporavaju autentičnost, pred hrvatsku javnost je prije nekoliko godina dospio jedan u kojem se, uz ostalo, govori i o Bosanskoj Posavini. Prema tom transkriptu, Tuđman je, u razgovoru s Gojkom Šuškom i Matom Bobanom, govoreći o mogućnosti da se u vodstvo Herceg Bosne kooptira jedan čovjek iz Posavine, rekao:
“Samo među nama rečeno, taj bi morao biti toliko razborit čovjek da će u krajnjem možda shvatiti da, ma koliko god nam ta Bosanska Posavina političko-ekonomski značila, ali radi rješenja, ako mi dobijemo granice Novi Travnik, Busovača, Bihać, ovo, i ako dobijemo za to očišćenu Baranju itd., da mi možemo odustati od većeg dijela Posavine.“ Taj je razgovor vođen 28. studenoga 1993., više od godinu dana nakon što su se hrvatske snage, HVO i postrojbe HV-a koje su bile poslane da učvrste obranu, povukle iz Bosanske Posavine. U javnosti su kružila razna objašnjenja pada Posavine, većina ih se svodila na konstataciju da je taj teritorij predan Srbima u sklopu nekog šireg aranžmana. Bilo je, doduše, i onih koji su tvrdili da se taj teritorij nije mogao braniti te da je uspostava linije razdvajanja na rijeci Savi poboljšala ukupnu hrvatsku vojnu poziciju...
Predsjednik Tuđman je na Drugom općem saboru HDZ-a, održanom 16. i 17. listopada 1993., četrdesetak dana prije razgovora čiji je transkript objavljen u Feralu, rekao da o padu Bosanskog Broda još ima otvorenih pitanja te da tek treba vidjeti tko je kumovao povlačenju: “Ispalo je da sam ja naredio povlačenje, a ja sam naredio da se ostane i da se brani.“ Jednom drugom prigodom, na konferenciji za novinare nakon okončanja pregovora u Daytonu, Tuđman je rekao kako je doslovce naredio: “Bosanski Brod ne smije se ni po koju cijenu napustiti.“
Je li nakon njegove izjave da tek treba vidjeti tko je kumovao povlačenju hrvatskih snaga provedene neka istraga i, ako jest, kakvi su njeni rezultati, javnosti nije bilo poznato sve do danas kad Nacional objavljuje izvješće o padu Bosanske Posavine. U vojnom smislu, Bosanska Posavina mogla se obraniti. No još 1991. godine bilo je indikacija da neće biti dopušteno vojno aktivnije djelovati na tom području zbog političkih planova. Umirovljeni general Karl Gorinšek, koji je u vrijeme pada Bosanske Posavine zapovijedao obranom Slavonije, dao je prije nekoliko godina izjavu o padu Bosanske Posavine. Gorinšek je tada rekao da iz vlastita iskustva zna da hrvatsko vodstvo nije pokazalo nikakav interes za obranu Posavine. Prisjećao se da su mu stalno stizale zapovijedi da se ništa ne poduzima u vezi s obranom tog područja te da zastupala teza kako Posavljaci sami moraju shvatiti da se moraju iseliti u Hrvatsku, odnosno u Baranju, Kordun i Banovinu.
General Gorinšek je napomenuo i kako su 1992. iz Slavonskog Broda u Posavinu poslana dva vojna bataljuna, no oni su za 24 sata bili povučeni. Sve to, kaže, frustriralo je vojne zapovjednike, jer su bili izloženi pritisku ljudi iz Posavine da se sve riješi oružjem, a s druge strane, svaka takva inicijativa je sprečavana iz Zagreba. U Posavini su se ljudi samoorganizirali i formirano je nekoliko brigada, tvrdio je Gorinšek: “Mi u Slavoniji bili smo u intenzivnom kontaktu s njima, jer su oni stalno tražili pomoć u ljudstvu i oružju. Bilo je očito da će Bosanska Posavina pasti ako im ne pomognemo. No unatoč našim nastojanjima pokazalo se da radimo račun bez krčmara, jer su Tuđman i Šušak imali drukčije planove.“ Gorinšek, napominjući kako je njihov cilj očito bio etnički čist teritorij, zbog čega je Bosanska Posavina morala biti žrtvovana. Nacional je pokušao razgovarati s nekim članovima Vijeća narodne obrane koji su bili obaviješteni o izvješću o Bosanskoj Posavini, ali uglavnom svi oni pate od amnezije ili su obećali kako će se javiti naknadno, ali to nisu učinili.
Prema Daytonskom sporazumu najveći dio Bosanske Posavine pripao je srpskom entitetu, a u sastavu Federacije BiH ostale su općine Orašje, koja se jedina tijekom rata uspjela obraniti, te Odžak, općina koju su 1992. srpske snage uspjele zauzeti, ali su je, nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma, prepustile Federaciji. Bosanski Brod, Bosanski Šamac, Derventa i Modriča pripali su Republici Srpskoj, a na području predratne općine Brčko formiran je distrikt pod izravnom upravom središnjih državnih institucija. Neki od sudionika u pregovorima poslije su tvrdili da su takvo “rješenje“ za Bosansku Posavinu Tuđman i Milošević dogovorili i prije pregovora u Daytonu.
Uspostavom takva stanja u Bosanskoj Posavini zadovoljni su mogli biti samo srpski predstavnici, koji su tako dobili koridor između istočnog i zapadnog dijela Republike Srpske, i koordinator daytonskih pregovora Richard Hoolbroke. Krešimir Zubak, koji je u to vrijeme bio predsjednik Federacije BiH, prijetio je da će napustiti pregovore ako Posavina pripadne Srbima, potom je, kad se to ipak dogodilo, odbio potpisati sporazum.
Zubakovu najavu da će napusti pregovore u slučaju nepovoljnog ishoda oko Bosanske Posavine Richard Holbrooke spominje u svojoj knjizi “To End the War“. “Moj prvi instinkt bio je da ga pustim da ode. Zubak nije donosio ništa osim nevolja u Daytonu“, zapisao je Holbrooke. O nevoljama s kojima su se i prije Daytona, a osobito nakon njega, tj. nakon spoznaje da su njihovi domovi ostali u RS, suočavali Hrvati i Bošnjaci protjerani iz Bosanske Posavine, u Daytonu je malo tko vodio računa.
IZVJEŠĆE KOMISIJE VIJEĆA OBRANE nastalo razgovorima trojice generala s desecima svjedoka zbivanja dokazalo je da su pad Bosanske Posavine u listopadu 1992. pripremili ljudi lojalni tadašnjem ministru Gojku Šušku
Gojko Šušak i franjo Tuđman - Iz izvješća se stječe dojam da je tadašnji ministar obrane stajao iza pada Posavine, dok intervjuirani svjedoci tadašnjeg predsjednika ne implicirajuGojko Šušak i franjo Tuđman - Iz izvješća se stječe dojam da je tadašnji ministar obrane stajao iza pada Posavine, dok intervjuirani svjedoci tadašnjeg predsjednika ne implicirajuNacional je nakon 15 godina stekao uvid u pomno čuvanu službenu dokumentaciju koja razotkriva najveću tajnu Domovinskog rata, pad Bosanske Posavine. Izvješće komisije Vijeća narodne obrane na 16 stranica i stotinjak stranica priloga zapisnika razgovora s časnicima s područja slavonskog bojišta i najvišim političkim predstavnicima tog kraja o okolnostima i uzrocima pada Bosanske Posavine sastavila je potkraj listopada 1992. komisija kojoj je na čelu bio njen predsjednik, general pukovnik Ivan Čermak, te članovi general bojnik Franjo Feldi, general bojnik Josip Lucić i zamjenik ministra unutarnjih poslova Željko Tomljenović, a na zahtjev predsjednika Franje Tuđmana. General Slobodan Praljak također je trebao biti član komisije, ali je zbog drugih obveza poslije izostavljen. To je prvo službeno izvješće o padu Bosanske Posavine, jer je sastavljeno samo mjesec dana nakon pada Bosanskog Broda i odlaska svih hrvatskih postrojbi s tog područja. Ovaj izvještaj pokazuje da je gubitak Bosanske Posavine bio prijelomni trenutak za sveukupnu hrvatsku politiku. Okolnosti u kojima je Bosanska Posavina izgubljena označile su trenutak u kojem su vođenje hrvatske politike potpuno preuzeli hercegovački kadrovi, odnosno kadrovi ministra obrane Gojka Šuška. Samo godinu dana poslije zbog nastavka takve politike prema Bosni i Hercegovini došlo je do najvećeg sukoba unutar HDZ-a, kojeg su napustili Stipe Mesić i Josip Manolić.
Komisija je osnovana u listopadu 1992. na temelju odluke tadašnjeg predsjednika Republike dr. Franje Tuđmana, a članovi komisije su od 12. do 30. listopada 1992. razgovarali s 12 časnika HV-a i predstavnicima vlasti u Bosanskom i Slavonskom Brodu kako bi se rasvijetlile sve okolnosti i uzroci potpunog povlačenja hrvatskih vojnih postrojbi iz Posavine, što se do danas smatralo najvećim porazom HV-a u Domovinskom ratu. Izvješće Komisije prezentirano je 14-orici članova Vijeća narodne obrane u studenome 1992., a izvješća, podijeljena članovima Vijeća, odmah su oduzeta nakon sastanka, što samo odaje koliko je tadašnji vrh strahovao od reakcija javnosti, osobito jer je izvješće dalo naslutiti glavne krivce za pad Bosanske Posavine. Izvješće je nedvojbeno ukazalo na to da su za pad Bosanske Posavine odgovorni ministar obrane Gojko Šušak i njegovi ljudi na terenu, Iko Stanić, predsjednika HDZ-a iz Dervente koji je trebao povezati u zajednički sustav obrane sve općine Bosanske Posavine, a zapravo je veći dio vremena provodio u inozemstvu i Zagrebu, Ivan Brizić, pripadnik 101. brigade HVO-a koji je prije pada Bosanske Posavine širio laži o prodaji Bosanskog Broda Vojsci Republike Srpske i pukovniku Slavku Lisici, i to pred hrvatskim vojnicima, a kad ga je uhitila Vojna policija na intervenciju ministra obrane Gojka Šuška, i prije davanja iskaza pušten je na slobodu. U istoj ekipi bio je i Ivan Čuljak, bliski suradnik Ike Stanića, koji je kao i Brizić bio zadužen za dezinformcije i širenje defetizma u hrvatskim postrojbama, pa je tvrdio kako je, borili se ili ne borili, sve dogovoreno između Bobana i Karadžića. Kad je riječ o sastancima domaćeg vodstva s hercegovačkom linijom oko uspostave zajedničkog Vijeća, spominje se već tada i sudjelovanje Ivića Pašalića. U izvješću komisije i izjavama svjedoka može se vidjeti kako je postojao snažan pritisak na izabrano vodstvo Hrvata u Posavini da se zamijeni Vijećima HVO-a i ljudima iz Hercegovine, nagovaralo se pojedine općine da prijeđu u “Hrvatsku zajednicu Herceg Bosna“, obećavala im se zbog toga pomoć koja nikad nije dolazila. Započeli su u to vrijeme i sukobi s Bošnjacima na području Bosne i Hercegovine, što se negativno odrazilo i na sudjelovanje bošnjačkih vojnika u borbama za Posavinu.
Komisija spominje i nejasnu ulogu generala Praljka, Šuškova pomoćnika u to vrijeme, koji je u Posavinu dolazio i vodio postrojbe bez ikakvih saznanja viših zapovjedništava, a svjedoci su tvrdili da su, kad se Praljak pojavljivao na terenu, stalno nastajali problemi i povećavao se gubitak teritorija. Osim toga, izvjesno je kako su potpuno zakazale protuobavještajna služba SIS i služba Informativne propagandne djelatnosti za moral, jer nisu uspjeli ili nisu htjeli razotkriti defetiste, a nisu se potrudili niti objasniti vojnicima ciljeve borbe u Posavini, zbog čega je bilo primjetno osipanje vojnika i odbijanje cijelih postrojbi da odu na bosanskoposavsko ratište, stoji u izvješću.
Ivan Čermak predvodio je ispitivanja u Zagrebu krajem listopada 1992. godineIvan Čermak predvodio je ispitivanja u Zagrebu krajem listopada 1992. godineZanimljivo, obje službe bile su pod ingerencijom ministra obrane Gojka Šuška. Bosanska Posavina, na području od 2650 četvornih kilometara, obuhvaćala je devet općina: Bosanski Brod, Derventu, Doboj (Komaricu), Odžak, Bosanski Šamac, Modriču, Orašje, Brčko i Gradačac (Tramošnicu). Te općine činile su prostor uz desnu stranu rijeke Save, od Dubočca do Brčkoga, na kojem je pretežito živjelo hrvatsko pučanstvo. Kao područje unutar Republike Bosne i Hercegovine, Bosanska Posavina bila je kulturno-povijesno i gospodarski zaokružena cjelina hrvatskog naroda. Prema popisu iz 1991., od ukupno 260.793 stanovnika Bosanske Posavine Hrvata je bilo 131.542 ili 51 posto, Bošnjaka 32.796 ili 12 posto, Srba 77.723 ili 29 posto, a ostalih 18.726 ili 7 posto. Cestovni koridori Bosanske Posavine bili su u vrijeme rata 90-ih strateški i životno važni i Srbima na području zapadne Bosne i Hercegovine, odnosno “Republike Srpske“, a osobito Srbima na okupiranim područjima “Krajine“ u Republici Hrvatskoj. Cesta kroz Bosansku Posavinu, tzv. koridor, jedini je mogao spajati Srbe iz BiH i “Krajine“ sa Srbijom, otkud je dolazilo oružje, streljivo i sva ostala pomoć. Hrvatske postrojbe još su u travnju 1992. oslobodile veliki prostor Bosanske Posavine i protjerale srpske vojnike prema zapadu i unutrašnjosti BiH. Potpuno su blokirale pomoć srpskim snagama koja je dolazila iz Srbije, jer je koridor bio potpuno zatvoren. Tada srpske postrojbe dovode pojačanja iz svih krajeva BiH, pa čak i s područja “Krajine“, kako bi oslobodile koridor i otjerale hrvatske snage preko Save.
Ofenziva je trajala od sredine srpnja do početka listopada 1992., kad su srpske snage zauzele na kraju i Bosanski Brod. Komisija je radi utvrđivanja činjenica o padu Bosanske Posavine obavila razgovore s pukovnikom Stanislavom Sorićem, zapovjednikom 108. brigade HV-a, pukovnikom Stjepanom Oreškovićem, načelnikom stožera 108. brigade HV-a, bojnikom Zdravkom Šimunovićem, zapovjednikom 4. bojne 108. brigade HV-a, bojnikom Brankom Kovačem iz borbene grupe 135. brigade HV-a, bojnikom Ivanom Grčićem, zapovjednikom borbene grupe 109. brigade HV-a, Darkom Zovkom, zapovjednikom izviđačkog voda protuoklopne grupe 123. brigade HV-a, satnikom Dragutinom Barišićem, zapovjednikom 37. inžinjerijske bojne, Draganom Dikanovićem, zapovjednikom 3. bojne 3. brigade ZNG-a, Zlatkom Hrkačem, zapovjednikom 101. brigade HVO-a, Zdravkom Sočkovićem, zamjenikom predsjednika Skupštine općine Slavonski Brod, Ilijom Kljajićem predsjednikom Kriznog štaba Bosanskog Broda, Vinkom Begićem, predsjednikom Vijeća HVO-a Bosanska Posavina, Franjom Štokovićem, načelnikom inžinjerije 157. brigade HV-a, brigadirom Vinkom Štefanekom, zapovjednikom Operativne grupe Istočna Posavina, pukovnikom Pavom Sočkovićem, pomoćnikom za logistiku Operativne grupe Istočna Posavina, te Jozom Meterom, tadašnjim predsjednikom Skupštine općine Slavonski Brod. Iz cjelokupne analize izvješća i svih dostupnih zapisnika obavljenih razgovora očito je da je za pad Bosanske Posavine u velikoj mjeri zaslužna paralelna politička i vojna linija kojom su rukovodili ministar obrane Gojko Šušak i njegovi eksponenti na terenu u Bosanskoj Posavini. To se nekoliko puta provlači kroz izvješće Komisije. Sustavi zapovijedanja po crti Zapovjedništvo Slavonskog bojišta, Zapovjedništvo OG Istočna Posavina, Zapovjedništva Taktičkih i borbenih skupina, stoji u izvješću, u praksi nisu funkcionirali zbog međusobnog miješanja i raznih veza prema Ministarstvu obrane i izvan njih.
Događalo se da su zapovjednici na nižim razinama, satnije, bojne dobivali izravno instrukcije, pa i zapovijedi sa strane u liniji ministar obrane Gojko Šušak - general Slobodan Praljak, za koja nisu znala viša zapovjedništva, što je u sustav zapovijedanja unosilo razdor i rušilo ga stvarajući dojam da se radi o neposluhu ili samovolji. U izvješću se o tome kaže: “Stanje na području Bosanske Posavine, osobito Derventa, Bosanski Brod, Modriča i Odžak, i odnosi HVO-a s muslimanskim stanovništvom nisu bili na razini koja je omogućavala uzajamno povjerenje, suradnju i zajednička djelovanja. Iko Stanić, predsjednik HDZ-a Derventa koji je trebao objediniti i povezati općine u Bosanskoj Posavini, odlazeći u inozemstvo i Zagreb djeluje loše za Bosansku Posavinu, na tom se području ne pojavljuje pet mjeseci, nego kao Čuljak, Brizić i dr. širi vijesti o dogovorima između Karadžića, Bobana, Praljka i Mladića…“.
Hhvoje Šarinić, tadašnji predsjednik Vlade RH i član Vijeća narodne obrane za Nacional je izjavio kako se ne sjeća izvješća iz 1992., ali zna da se predsjednik Tuđman divio narodu i borcima Hhvoje Šarinić, tadašnji predsjednik Vlade RH i član Vijeća narodne obrane za Nacional je izjavio kako se ne sjeća izvješća iz 1992., ali zna da se predsjednik Tuđman divio narodu i borcima Budući da je Iko Stanić bio osobni prijatelj s ministrom obrane Gojkom Šuškom, ovakvo stajalište u izvješću izravno tereti ministra obrane Gojka Šuška za probleme u Posavini. To se razabire iz još nekih navoda izvješća: “...struje u političkim rukovodstvima Bosanskog Broda, međusobni sukobi i optuživanja rezultiraju nepovjerenjem u rukovodstva, pojava glasina među borcima 101. brigade HV-a da su čelnici Slavonskog Broda ‘prodali’ Bosanski Brod unosi sumnju među borce i zapovjednike da su prevareni i izdani. Takovu vijest prenosi na 101. brigadu Ivan Brizić pripadnik 101. br. HVO-a desetak dana prije pada Bosanskog Broda, a kasnije i na sam dan pada 7.10.. što je moglo izazvati teške sukobe i krvoproliće. Pokušaj saslušavanja imenovanog i otkrivanja pravih razloga takvog njegova djelovanja sprječava ministar obrane osobnom intervencijom oko 40 minuta nakon njegova hapšenja“, stoji među ostalim u izvješću. Teško je objasniti da ministar obrane jedne države ne dopušta saslušanje običnog vojnika, ako za to nema osobni interes. O tome govore i izjave nekih svjedoka na ispitivanju.
Na pitanje generala Čermaka upućeno Jozi Meteru, tadašnjem predsjedniku Kriznog štaba Slavonski Brod u vezi s Ivanom Brizićem, koji je širio dezinformacije pred vojnicima kako je Bosansku Posavinu prodala vlast iz Slavonskog Broda, ovaj je odgovorio: “To je priča koja ima svoju pozadinu i koju mi želimo rasvijetliti do kraja, jer Brizić je intelektualac, koji je završio Veterinarski fakultet i ne može se dogoditi takvom čovjeku da jednu optužbu, jednu strašnu optužbu, da je čelništvo Slavonskog Broda u Dragaliću razgovaralo s pukovnikom Vojske RS-a Lisicom o predaji i prodaji Bosanskog Broda. Ne može se tek tako prijeći preko toga, i smatram da to nije njegova izmišljotina, nego da on radi očito u određenoj grupi… iz naše tajne službe SZUP-a doznali smo da priča nije krenula poslije pada Bosanskog Broda nego deset dana prije i da se sustavno širila među vojskom… u onom trenutku kad ga je vojna policija privela, da se istraži otkud mu takve informacije, došla je naredba Vojne policije iz Zagreba da ga se pusti, nije prošlo ni 45 minuta. I nakon što smo mi pozvali Vojnu policiju u Zagreb i tražili odgovor na pitanje tko je zapovjedio da ga se pusti, rečeno nam je, ministar obrane Gojko Šušak… ministar obrane nikad nije bio u Slavonskom Brodu... bio je jednom, i to zbog Ike Stanića, a ne Brođana“, rekao je komisiji Jozo Meter.
Na vojni poraz u Bosanskoj Posavini znatno su utjecali odnosi među političkim čelnicima i političkim strukturama, koji su u praksi krojili i vojnu politiku, stoji u izvješću komisije i nastavlja: “Od provedenih višestranačkih izbora u BiH pa do danas stalno je dolazilo do raznih smjenjivanja, sukoba i konfrontacija između pojedinaca, grupa i klanova (Kljajić, Bilić i Lepan na jednoj i Iko Stanić, Brizić, Čuljak i Pohara na drugoj strani). Jedni druge optuživali su za pljačku, šverc i bogaćenje, a u stvari radilo se o borbi za vlast između domaće i hercegovačke struje.“
Na ubrzani pad Bosanskog Broda veoma se negativno odrazio sastanak čelnika Bosanskog i Slavonskog Broda 5. listopada 1992. na kojem je definitivno došlo do raskola nakon smjene Ilije Kljajića i Vinka Begića i pojave Ike Stanića, koji se nakon više mjeseci vraća na to područje. Možda najoštriji u svom iskazu bio je Frano Piplović, predsjednik izvršnog vijeća Slavonskog Broda: “Došlo je do osnivanja Hrvatske zajednice Bosanska Posavina koja je imala par sastanaka, međutim iz cijele te organizacije izašla je jedna figura Iko Stanić koji je figurirao kao predsjednik HZ Bosanska Posavina, uopće nije bilo s ljudima nekih kvalitetnih sastanaka niti se to radilo među ljudima i ono par sastanaka, Iko je pomalo nestajao, pojavio se na jednoj konferenciji i nestao s tog područja. Međutim, došlo je kasnije do onog uspjeha našeg u svibnju i četnici su odbačeni s područja Bosanskog Broda. Pojavio se jednom Iko Stanić zajedno s ministrom obrane Šuškom, mislim da je bio Branimir Glavaš, bio je pozvan i Vinko Begić, gradonačelnik Dervente, i sad su pokušali ti problemi koji su bili navodno nastali između Begića i Ike Stanića da se na tom sastanku izglade nesporazumi. Bilo je jasno da su Šušak i Stanić u sprezi. Osnivanje 157. brigade, mislim da je i stvorena naredbom ministra i da je to bila neka hercegovačka suradnja. Mislim, ja nemam ništa protiv Hercegovaca, ali to je Andrija Skoko bio, Velimir Lovrić, Ivo Petrić i ministar Šušak. Dobro, i Praljak je tu dolazio, ne znam koja je njegova uloga, uvijek kad bi on došao, nastajali su problemi na bojištu. U 157. brigadi su bili ljudi s kojima se ništa nije radilo, dalo im se oružje, visjeli su po gostionicama, bavili se pomalo krađom u BiH, kad bi prešli liniju, onda pobjegnu.“
Predsjednik Kriznog štaba Bosanskog Broda Ilija Kljajić smijenjen je s mjesta predsjednika samo četiri dana prije okupacije grada, smijenili su ga Ivan Brizića i Ivan Čuljak, koji je inzistirao da se osnuje nekakvo Vijeće HVO-a i da se popis dostavi Mati Bobanu, što je Kljajić odbio, a u njegovom iskazu među ostalim stoji: “‘Ilija, znaš, bilo bi dobro, ti samo predloži ljude, ja ću sve potvrditi’, rekao je Boban. Ja nisam mogao to prihvatiti, morao sam se dogovoriti sa strankom, Savjetom HVO-a. Međutim, u mom smjenjivanju je sudjelovao Brizić, kojeg tri mjeseca nigdje nije bilo, pojavio se on i Petar Mrkalj koji je radio u pozadini 101. brigade i nigdje nisu sudjelovali u borbama. Ja mogu osobno ovdje da napomenem. Zove se Zvonko Jurišić koji je radio u SIS-u u vojsci i on mi je prije pada Broda, otprilike 20 dana, rekao, ne samo meni nego u prisutnosti nas nekoliko, da je Čuljak odlazio među borce Dervente i rekao im, da se ne trebate boriti, vi biste se borili ili ne borili, mi ćemo Derventu dobiti i još 6 km iza Dervente, jer je to dogovoreno između Bobana i Karadžića. Iko Stanić i taj Duspara nisu se nikada pojavili više na području Bosanske Posavine. Znate dokle su dolazili, u Slavonski Brod ako ne padaju granate i poslije toga su se vraćali natrag… Mate Boban je alfa i omega oko ovog svega, a sa Šuškom je izuzetno dobar…Ja sam jednom nazvao Gojka Šuška, i to kad je padala Derventa i ova sela. Nisam njega dobio, dobio sam njegovu suprugu i rekla mi je da se obratim nekom generalu, čudno prezime, Praljku, da.“
“Vinko Begić, koji je bio gradonačelnik Dervente teško je optužio Iku Stanića i hercegovačku liniju za sve ono što se događalo neposredno pred pad Bosanske Posavine: “Odjednom se pojavila fama da se formira jedna jedinstvena zajednica hrvatskog naroda u BiH. Imam tu dopis koji sam uputio gospodinu Bobanu zbog međunarodne politike, zbog osnivanja jedinstvenog stožera… no što se dešava. Na čelu sa Stanićem ljudi dobivaju da odrade sljedeće Da se formiraju općinski HVO-i da nema Kriznih štabova. Jednostavno kupuju se ljudi, odlazi se na općine i kaže vi morate formirati općinski HVO… to je hercegovačka linija koja dirigira Stanićem i ostalima. Na primjer, ako su ljudi legalno izabrani i legitimni u Kriznom štabu, onda se u Orašju pojavljuje nekakav Pavo Živković i kaže, mene su poslali iz Hercegovine, vi niste više nikakva vlast.
On ima štambilje. Otišao je među vojsku i došlo je do polarizacije. Njegova priča u vojsci je bila ovakva. Ako vi odete dolje, dobit ćete plaće, dobit ćete ovo i ono, med i mlijeko. To je izazvalo probleme, jer su četiri općine htjele dolje... i ponovno kažem, 19. rujna 1992. smo se udružili u jedinstvenu zajednicu hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. Nakon toga udruživanja, ništa se nije uradilo. Što je trebalo uraditi. Dajte, pomozite nam, u čemu je sad vaša pomoć, ništa, stoji se… jednom prigodom posjetio sam 103. brigadu i obavijestio o tome da se treba osnovati operativna grupa Posavina i ljude treba prebaciti tamo, ali došao je Čuljak i rekao ne, vi ne idete nikamo, ovdje će se formirati Stožer Hrvatske Herceg Bosne i nećete nikamo ići. Ivan Čuljak je bio predsjednik Kriznog štaba Dervente, ali je sad po funkciji predsjednik Općinskog HVO-a. Rekao sam mu, Ivane, ovo je zapovijed Operativne zone, nemojte unositi probleme u vojsku...“, među ostalim rekao je Vinko Begić članovima Komisije.
Viječe narodne obrane - Članovima tijela koje je prethodilo VONS-u izvješće o Bosanskoj Posavini oduzeto je odmah nakon završetkaViječe narodne obrane - Članovima tijela koje je prethodilo VONS-u izvješće o Bosanskoj Posavini oduzeto je odmah nakon završetkaU izvješću Komisije stoji i to da za sve vrijeme borbenih djelovanja na to područje nije nikada nitko došao da čelništva upozna sa službenom politikom, a istodobno se raznim linijama utjecalo na rad pojedinih lokalnih organa, zapovjednika: “Sva događanja na području Hrvatske i Bosanske Posavine (dezinformacije i izdaja) pokazuju da nisu funkcionirala dva osnovna mehanizma, od čije uspješnosti zavisi uporaba bilo koje vojne formacije - ideološko usmjerenje HV-a k cilju i pobjedi te kontraobavještajni rad..“ U sadržaju izvješća polazi se i od uvjeta u kojima su izvođena borbena djelovanja u Bosanskoj Posavini tijekom rujna i listopada, gdje se kaže kako sve do rujna 1992. neprijateljske snage nisu imale većih rezultata u napadnim djelovanjima, da bi samo tijekom rujna poginulo 96 hrvatskih branitelja, a bilo ranjeno 650. Na bosanskoposavskom bojištu bio je naizmjence angažiran velik broj raznovrsnih sastava HV-a s cijelog područja Republike Hrvatske, i to od Sinja, preko Rijeke i Zagreba do Osijeka, uglavnom se radilo o šest taktičkih skupina veličine od 400 do 800 vojnika, 11 borbenih skupina od 40 do 60 vojnika, a od brigada HV-a samo je 108. brigada iz Slavonskog Broda u cijelosti bila angažirana potkraj rujna i 157. brigada većim dijelom.
Od postrojbi HVO-a stalno su sudjelovale 101. brigada iz Bosanskog Broda i 103. brigada HVO-a iz Dervente. Odbijanja odlaska na bojište jednog broja jedinica iz Operativne zone Osijek, kašnjenje pri smjeni jedinica, napuštanje položaja bez dozvole i najave (od 15. srpnja do 6. listopada napustilo je položaje u sektoru zapad šest jedinica HV-a i osam jedinica HVO-a), te nepoduzimanje djelotvornih stegovnih mjera i kaznene odgovornosti negativno je djelovalo na ostale borce i zapovjednike, ozbiljnije narušavalo borbeni moral i dovodilo susjedne jedinice u opasnost okruženja i zarobljavanja (30. rujna nenajavljeno izvlačenje 101. brigade HVO i zarobljavanje 19 vojnika 2. bataljuna 108. brigade u rajonu Zborište), stoji u izvješću komisije Vijeća narodne obrane.
Jedna od kontroverzi bila je u vezi s rušenjem mosta na Savi koji je povezivao Slavonski i Bosanski Brod. U razgovorima sa svjedocima Komisija nije uspjela utvrditi tko je zapravo dao zapovijed za rušenje mosta. U izvješću stoji kako je u popodnevnim satima 6. listopada 1992. zapovjednik Slavonskog bojišta osobno zapovjedio zapovjedniku Operativne zone Osijek i Operativne grupe Istočna Posavina da se osigura obrana mosta i spriječi njegovo rušenje.
Zahtijevano je da se most pripremi za obranu, dobro zapriječi fortifikacijskim preprekama, a kolovozna traka manjim brojem protuoklopnih mina. Budući da ni jedna postrojba HV-a nije htjela prijeći na desnu obalu Save radi neposredne obrane mosta, na most je upućena specijalna jedinica policije iz Slavonskog Broda, a za neposrednu zaštitu određena su četiri tenka M-84 koji u noćnim uvjetima mogu štititi most te dva topa T-12. Inžinjerijskoj postrojbi 37. bataljuna dana je zapovijed da izvrši zaprečavanje na mostu te da pregleda kompletan most i skine eventualna zaostala eksplozivna punjenja. Odobrenje za eventualno rušenje mosta mogao je izdati samo zapovjednik Slavonskog bojišta uz prethodnu konzultaciju s Glavnim stožerom HV-a i vrhovnim zapovjednikom. Do danas se nije rasvijetlilo tko je digao most u zrak i po čijoj zapovijedi. Nakon što je objavljen niz raznih transkripata iz ostavštine pokojnog predsjednika Tuđmana, kojima neki osporavaju autentičnost, pred hrvatsku javnost je prije nekoliko godina dospio jedan u kojem se, uz ostalo, govori i o Bosanskoj Posavini. Prema tom transkriptu, Tuđman je, u razgovoru s Gojkom Šuškom i Matom Bobanom, govoreći o mogućnosti da se u vodstvo Herceg Bosne kooptira jedan čovjek iz Posavine, rekao:
“Samo među nama rečeno, taj bi morao biti toliko razborit čovjek da će u krajnjem možda shvatiti da, ma koliko god nam ta Bosanska Posavina političko-ekonomski značila, ali radi rješenja, ako mi dobijemo granice Novi Travnik, Busovača, Bihać, ovo, i ako dobijemo za to očišćenu Baranju itd., da mi možemo odustati od većeg dijela Posavine.“ Taj je razgovor vođen 28. studenoga 1993., više od godinu dana nakon što su se hrvatske snage, HVO i postrojbe HV-a koje su bile poslane da učvrste obranu, povukle iz Bosanske Posavine. U javnosti su kružila razna objašnjenja pada Posavine, većina ih se svodila na konstataciju da je taj teritorij predan Srbima u sklopu nekog šireg aranžmana. Bilo je, doduše, i onih koji su tvrdili da se taj teritorij nije mogao braniti te da je uspostava linije razdvajanja na rijeci Savi poboljšala ukupnu hrvatsku vojnu poziciju...
Predsjednik Tuđman je na Drugom općem saboru HDZ-a, održanom 16. i 17. listopada 1993., četrdesetak dana prije razgovora čiji je transkript objavljen u Feralu, rekao da o padu Bosanskog Broda još ima otvorenih pitanja te da tek treba vidjeti tko je kumovao povlačenju: “Ispalo je da sam ja naredio povlačenje, a ja sam naredio da se ostane i da se brani.“ Jednom drugom prigodom, na konferenciji za novinare nakon okončanja pregovora u Daytonu, Tuđman je rekao kako je doslovce naredio: “Bosanski Brod ne smije se ni po koju cijenu napustiti.“
Je li nakon njegove izjave da tek treba vidjeti tko je kumovao povlačenju hrvatskih snaga provedene neka istraga i, ako jest, kakvi su njeni rezultati, javnosti nije bilo poznato sve do danas kad Nacional objavljuje izvješće o padu Bosanske Posavine. U vojnom smislu, Bosanska Posavina mogla se obraniti. No još 1991. godine bilo je indikacija da neće biti dopušteno vojno aktivnije djelovati na tom području zbog političkih planova. Umirovljeni general Karl Gorinšek, koji je u vrijeme pada Bosanske Posavine zapovijedao obranom Slavonije, dao je prije nekoliko godina izjavu o padu Bosanske Posavine. Gorinšek je tada rekao da iz vlastita iskustva zna da hrvatsko vodstvo nije pokazalo nikakav interes za obranu Posavine. Prisjećao se da su mu stalno stizale zapovijedi da se ništa ne poduzima u vezi s obranom tog područja te da zastupala teza kako Posavljaci sami moraju shvatiti da se moraju iseliti u Hrvatsku, odnosno u Baranju, Kordun i Banovinu.
General Gorinšek je napomenuo i kako su 1992. iz Slavonskog Broda u Posavinu poslana dva vojna bataljuna, no oni su za 24 sata bili povučeni. Sve to, kaže, frustriralo je vojne zapovjednike, jer su bili izloženi pritisku ljudi iz Posavine da se sve riješi oružjem, a s druge strane, svaka takva inicijativa je sprečavana iz Zagreba. U Posavini su se ljudi samoorganizirali i formirano je nekoliko brigada, tvrdio je Gorinšek: “Mi u Slavoniji bili smo u intenzivnom kontaktu s njima, jer su oni stalno tražili pomoć u ljudstvu i oružju. Bilo je očito da će Bosanska Posavina pasti ako im ne pomognemo. No unatoč našim nastojanjima pokazalo se da radimo račun bez krčmara, jer su Tuđman i Šušak imali drukčije planove.“ Gorinšek, napominjući kako je njihov cilj očito bio etnički čist teritorij, zbog čega je Bosanska Posavina morala biti žrtvovana. Nacional je pokušao razgovarati s nekim članovima Vijeća narodne obrane koji su bili obaviješteni o izvješću o Bosanskoj Posavini, ali uglavnom svi oni pate od amnezije ili su obećali kako će se javiti naknadno, ali to nisu učinili.
Prema Daytonskom sporazumu najveći dio Bosanske Posavine pripao je srpskom entitetu, a u sastavu Federacije BiH ostale su općine Orašje, koja se jedina tijekom rata uspjela obraniti, te Odžak, općina koju su 1992. srpske snage uspjele zauzeti, ali su je, nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma, prepustile Federaciji. Bosanski Brod, Bosanski Šamac, Derventa i Modriča pripali su Republici Srpskoj, a na području predratne općine Brčko formiran je distrikt pod izravnom upravom središnjih državnih institucija. Neki od sudionika u pregovorima poslije su tvrdili da su takvo “rješenje“ za Bosansku Posavinu Tuđman i Milošević dogovorili i prije pregovora u Daytonu.
Uspostavom takva stanja u Bosanskoj Posavini zadovoljni su mogli biti samo srpski predstavnici, koji su tako dobili koridor između istočnog i zapadnog dijela Republike Srpske, i koordinator daytonskih pregovora Richard Hoolbroke. Krešimir Zubak, koji je u to vrijeme bio predsjednik Federacije BiH, prijetio je da će napustiti pregovore ako Posavina pripadne Srbima, potom je, kad se to ipak dogodilo, odbio potpisati sporazum.
Zubakovu najavu da će napusti pregovore u slučaju nepovoljnog ishoda oko Bosanske Posavine Richard Holbrooke spominje u svojoj knjizi “To End the War“. “Moj prvi instinkt bio je da ga pustim da ode. Zubak nije donosio ništa osim nevolja u Daytonu“, zapisao je Holbrooke. O nevoljama s kojima su se i prije Daytona, a osobito nakon njega, tj. nakon spoznaje da su njihovi domovi ostali u RS, suočavali Hrvati i Bošnjaci protjerani iz Bosanske Posavine, u Daytonu je malo tko vodio računa.
-
carla del ponte
- Posts: 122
- Joined: 12/02/2008 19:20
#260
Nego odakle bi ti, iz Hrvatskog slovapjo wrote:Nema smisla stavljati tekstove iz Ferala. Unaprijed je poznato kako su intonirani.
-
dominikf
- Posts: 49
- Joined: 28/02/2008 23:39
#261
Vidim da se ovdje dosta spominjemo mi Hercegovci, pa evo da i ja kao Hercegovac nešto onda da kažem.
Nije rasprava zanimljiva ako se čuje samo jedna strana.
Kao prvo u dijelu Bosanske Posavine koji je ostao u tzv. 'RS' nije živjelo 150 000 BiH katolika nego:
Derventa 20 000
B.Brod 13 000
B.Šamac 15 000
Modriča 10 000
Što bi sve skupa bilo oko 60 000.
Kao drugo 1995 kada su Franjo Tuđman i Gojko Šušak lomili srpski otpor u BiH nisu te vojne pobjede mogli pretočiti u zahtijev za vraćanje cijele B.Posavine zato je su se na njihov račun Bošnjacima vratile sarajevske općine Iliđža, Vogošća, Ilijaš, Novo Sarajevo.
Ekipa koja sjedi u ovim općinama valjda misli da su se ove općine same od sebe vratile u okrilje FBiH.
Nije rasprava zanimljiva ako se čuje samo jedna strana.
Kao prvo u dijelu Bosanske Posavine koji je ostao u tzv. 'RS' nije živjelo 150 000 BiH katolika nego:
Derventa 20 000
B.Brod 13 000
B.Šamac 15 000
Modriča 10 000
Što bi sve skupa bilo oko 60 000.
Kao drugo 1995 kada su Franjo Tuđman i Gojko Šušak lomili srpski otpor u BiH nisu te vojne pobjede mogli pretočiti u zahtijev za vraćanje cijele B.Posavine zato je su se na njihov račun Bošnjacima vratile sarajevske općine Iliđža, Vogošća, Ilijaš, Novo Sarajevo.
Ekipa koja sjedi u ovim općinama valjda misli da su se ove općine same od sebe vratile u okrilje FBiH.
-
pape
- Posts: 6832
- Joined: 21/08/2003 00:00
- Location: Od jedne zene te boli jedna glava, ... od dvije zene, dvije glave.
#262
@dominikf, dobro dosao na teferic, ... lijep ti je prvi post, ... sa srecom, ...dominikf wrote:Vidim da se ovdje dosta spominjemo mi Hercegovci, pa evo da i ja kao Hercegovac nešto onda da kažem.
Nije rasprava zanimljiva ako se čuje samo jedna strana.
Kao prvo u dijelu Bosanske Posavine koji je ostao u tzv. 'RS' nije živjelo 150 000 BiH katolika nego:
Derventa 20 000
B.Brod 13 000
B.Šamac 15 000
Modriča 10 000
Što bi sve skupa bilo oko 60 000.
Kao drugo 1995 kada su Franjo Tuđman i Gojko Šušak lomili srpski otpor u BiH nisu te vojne pobjede mogli pretočiti u zahtijev za vraćanje cijele B.Posavine zato je su se na njihov račun Bošnjacima vratile sarajevske općine Iliđža, Vogošća, Ilijaš, Novo Sarajevo.
Ekipa koja sjedi u ovim općinama valjda misli da su se ove općine same od sebe vratile u okrilje FBiH.
Nego, ... slozider nam ovo boldirano, ... `nako, ... logicki.
Bilo kako, ... samo nek ima logike.
Moze biti: BiH katolici, ... BiH pravoslavci, ... BiH muslimani ... ili, ...
BiH Hrvati, ... BiH Srbi, ... Bosnjaci .... kad vec nema mjesta za Bosance ....
-
dominikf
- Posts: 49
- Joined: 28/02/2008 23:39
#263
Mi kao da smo tih 1990-tih bili u različitim vremenskim dimenzijama.
Pa nama Hercegovcima nitko da objasni kako ono pade općina Prijedor u srpske ruke a u njoj po popisu bilo 50 000 Bošnjaka.
A da nitko metka nije ispalio u otporu prema srpskom agresoru.
Oće nama Hercegovcima netko objasniti kako šaka Arkanovaca zauze jedno Brčko u kojemu je živjelo 40 000 Bošnjaka a da na agresore metak nije ispaljen.
Pa onda recimo općina Foča gdje je 20 000 Bošnjaka bilo također većinsko stanovništvo
Pa općina Bijeljina sa svojih 30 000 Bošnjaka isto je pala u srpske ruke bez metka ispaljenog
Pa većinska bošnjačka općina Zvornik
Pa većinska bošnjačka općina Bratunac
PA većinska bošnjačka općina Višegrad
Pa većinska bošnjačka općina Rogatica
Pa većinska bošnjačka općina Vlasenica
Pa onda također sarajevske općine
Iliđža
Vogošća
Ilijaš
Novo Sarajevo
Ruka me više zabolila pisajući
Sve ovo je palo u srpske ruke dok mi još u Hercegovini se nismo pošteno ni okrenuli.
U tom trenutku nam ništa nije bilo jasno.
Kasnije su stvari postale zloslutno jasnije
Pa nama Hercegovcima nitko da objasni kako ono pade općina Prijedor u srpske ruke a u njoj po popisu bilo 50 000 Bošnjaka.
A da nitko metka nije ispalio u otporu prema srpskom agresoru.
Oće nama Hercegovcima netko objasniti kako šaka Arkanovaca zauze jedno Brčko u kojemu je živjelo 40 000 Bošnjaka a da na agresore metak nije ispaljen.
Pa onda recimo općina Foča gdje je 20 000 Bošnjaka bilo također većinsko stanovništvo
Pa općina Bijeljina sa svojih 30 000 Bošnjaka isto je pala u srpske ruke bez metka ispaljenog
Pa većinska bošnjačka općina Zvornik
Pa većinska bošnjačka općina Bratunac
PA većinska bošnjačka općina Višegrad
Pa većinska bošnjačka općina Rogatica
Pa većinska bošnjačka općina Vlasenica
Pa onda također sarajevske općine
Iliđža
Vogošća
Ilijaš
Novo Sarajevo
Ruka me više zabolila pisajući
Sve ovo je palo u srpske ruke dok mi još u Hercegovini se nismo pošteno ni okrenuli.
U tom trenutku nam ništa nije bilo jasno.
Kasnije su stvari postale zloslutno jasnije
-
rajvosa^
- Posts: 1787
- Joined: 18/05/2006 19:38
#265
winabike-winabike wrote:Ne, nego TO. Tada se to još uvijek zvalo Teritorijalna Odbrana BIH. Ali nebitno sad. Ako smo "dovoljno" stari da se sjećamo ili imamo "sreću" da smo bili tu, onda znamo ko je prvi prešao na istočnu obalu Neretve, zar ne?osa wrote:a imao si oznake armije bih.winabike wrote: Osa, u puno stvari koje pises na ovom forumu se slazem s tobom, ali ovaj put, please, nemoj srat i nemoj lagat. Reci cu samo "Mostarski bataljon", Arif Pasalic. Cudo jedno, bio sam i ja tu, a nisam imao oznake HVO-a na sebi?
I, kako su vas ono HOS-ovci pokojnog Ere zvali u ono vrijeme? Upravo zbog vase "spremnosti" na ratovanje?
Ali o drugoj temi: sa tvojom ocjenom srpsko-hrvatskih odnosa u bivšim Jugama i u BIH se uglavnom slažem. Kažem, uglavnom. Priča o ratnim dogovorima/pregovorima Hrvata i Srba nije baš tako jednostavna da bi se mogla podvesti pod "i najveći neprijatelji razgovaraju, pa ništa od toga nije bilo...". Mislim, čitali smo stenograme sa famoznih Tuđmanovih sastanaka zar ne?
O bošnjačkom političkom "vrhu" tih godina mogu samo potpisati ono što si rekao: ni početka ni kraja, s konca i konopca, ni plana ni smisla. Na žalost. Nakon Ravnog izjaviti da je za rat potrebno dvoje, samo par mjeseci prije rata u Foči javno obećati da se pokolj na Drini više nikada neće desiti, dok tenkovi gaze Vukovar i četnici gađaju Dubrovnik (ako već Ravno nije bilo dovoljno poznato, Vukovar i Dubrovnik jesu!!!), 93 dovesti spodobe poput Fikreta Muslimovića i Rasima Delića u vrh Armije, pa onda u jednom interview-u izjaviti da prije podne misliš jedno, a poslije podne drugo... Meni nije jasno kako smo preživjeli. Najozbiljnije. U stvari, jasno mi je. Baš zahvaljujući ljudima poput rahmetli Arifa Pašalića i mnogo sličnih ljudi diljem BiH.
O gluposti i bespotrebnosti rata između Armije BiH i HVO-a se apsolutno slažem s tobom. Ali, ne ulazeći sada u lokalizme, kako je započeo u kojem gradu, jedna stvar je činjenica: Bošnjaci se, na čisto emotivnom nivou, osjećaju izdanim od Hrvata. Kako god ovo brutalno zvučalo, to je fakat. I to je ta činjenica koja izaziva uglavom iracionalni bijes (ne mržnju!) kod Bošnjaka. Zašto iracionalni? Zato jer tu postoje zbunjenosti i kod (većine) Bošnjaka, koji sebi u gomili kompliciranih događaja nastoje pojednostavniti stvari, pa otprilike generaliziraju po matrici "Sarajevski, posavski, usorski, bihaćki, tuzlanski... Hrvati su dobri, hercegovački i srednjebosanski nisu".
Nego, evo par "provokativnih" teza za ovaj forum: Hrvati su najveći gubitnici prošlog rata. Hrvati u BiH od konsitutivnog naroda na žalost postaju nacionalna manjina. Bosne i Hercegovine nema bez Hrvata.
Pokušat ću da pojasnim zašto ovo mislim. Prva teza je jasna - procentualno broj Hrvata u BiH se stalno smanjuje. Na žalost. Razloga je mnogo, a najbitniji je "omeđavanje" teritorije na kojoj danas žive Hrvati u BiH. To je danas, bukvalno, Zapdna Hercegovina i par općina u Srednjoj Bosni. Prije dvadeset godina, Hrvati su bili narod koji je živio u cijeloj BiH. Zadnjih 700 godina bosanskohercegovački katolici, koji se u ogromnoj većini nakon stvaranja modernih nacija u 19. vijeku danas nazivaju Bosanskohercegovačkim Hrvatima, ostavili su neizbrisiv soijalni i kulturni pečat u ovoj napaćenoj zemljici. Trebam li nabrajati sve značajne Franjevce Bosne Srebrene za potvrdu ove teze? Pa, da je samo bio fra Filip Lastrić, sa svojom historijom Bosanske Provincije, a u stvari historijom srednjevijekovne Bosne (prvom historijom Bosne i Hercegovine uopče!) bilo bi dosta, a gdje su još svi ostali. Fra Anđeo Zvizdović - čovjek koji je od turskog sultana bukvalno isposlovao prvi dokument u Europi kojim se u jednoj europskoj državi/provinciji dozvoljava sloboda vjeroispovjesti!
Dakle, jedan takav moralni, historijski i kulturni kapital je za samo tri godine ovog rata potpuno protraćen! A za to su krivi najviše - Hrvati sami. O, ne, neću da branim sve bošnjače bastarde tipa onog bugojanskog kretena Mlaće, konjičkog kretena Ćibe i svih ostalih bošnjačkih idiota, Bog zna da ih je bilo i previše, ali finalni udarac Hrvatima u Bosni i Hercegovini su zadali Hrvati.
Zašto ovo mislim: Hrvati su 1993. napuštali svoje domove po matrici straha, iracionalnog straha od - Bošnjaka! Bože, ni manje ni više nego od Bošnjaka, koji, da ih je iko krajem 1992. pitao, pošteno govoreći, u 90% bi se odlučili da nakon rata BiH i Hrvatska formiraju neku varijantu zajedničke države. Danas je taj broj ispod 10%, po mojoj slobodnoj procjeni, što je posljedica svih ovih događanja. Da se vratim na ono od maloprije: zašto dogovori Hrvata i Srba nisu bili baš bezazleni - Tuđman Bosnu nije razumio ni 1%, niti ga je interesovalo. Njemu ništa nisu značili ni Lastrić ni Zvizdović. Iz geostrateških razloga je htio Hercegovinu, za ostalim ga je bolila briga. Šuška ne treba ni spominjati: cijeli život je sanjao svoju rodnu kamenitu grudu, njoj je i težio.
Na žalost, tokom i nakon rata sam se često susretao sa strahovima bosanskih Hrvata koji su se našli u najodvratnijoj mogućoj poziciji: zvanična hrvatska politika ih tjera u neku tamo Hercegovinu koju su prije toga vidjeli samo prolazeći kroz nju na putu za more, Armija ratuje protiv HVO-a i strah ljudi je u takvoj situaciji potpuno prirodan. Ako ostanu, primjer Posavine ih uči da nikoga neće biti briga za njih ("Posavino, ostade mi pusta, izdadoše ona kriva usta!"), a nisu sigurni da im Bošnjaci neće nauditi - pa, pobogu, rat je! - ako odu, svakako gube sve, ali ostade živa glava.
Odmah nakon rata, početkom 1996, upoznao sam jednog od najfascinantnijih ljudi koji su živjeli u ovoj Bosni posljednjih godina. Pokojni don Branko Karlić, iz sela Vukanovića kod Kaknja. Prošao je rat, ja sam volonterski radio za jednu njemačku hum. organizaciju, i neise, dopentramo se mi do Vukanovića sa kamionom hrane, izlazi čovjek u odori katoličkog svećenika, sa još par župljana, i kaže, istovari pola. Zašto pola? Drugo pola vozi u susjedno - bošnjačko - selo, ni oni ništa nemaju isto kao ni mi. Uglavnom, ubijedišmo don Branka da su Zlokuće (to bošnjačko selo) na redu sutra, i da je sve ok. U neko doba smo ušli u priču, kako je došlo od toga da je 80% mještana, Hrvata, ostalo u svojim domovima kroz najgori period. U aprilu 1993. dolaze im jedinice HVO iz Kiseljaka i Vareša i govore da trebaju da napuste selo jer balije idu i sve kolju pred sobom. I ljudi krenu. Don Branko ih molio, ubjeđuvao da ostanu, ali ko će slušat popa kad je doš'o bojnik iz Kiseljaka i reko da je gadan vakat. Preko srpske teritorije pa u Vareš. Don Branko tad uradi najluđu stvar za koju sam ikad čuo u ovom ratu: uzme sve novca što je imao u crkvenoj kasi, par hiljada maraka, ode četnicima pored Vareša, dadne im sve pare, samo da narod ne propuste. Još nađe jednog onako kvalitetno bradatog, sa kokardom, i kaže mu da zapuca i u zrak malo. Tako i bi, četnici narod ne pustiše, a Branko ih nagovori da se vrate u selo. Nije još hepiend, ima još malo do toga: sišao je pokojni Branko nakon toga i do Kaknja, pričao sa komadantom brigade Armije, tražio i zaštitu i dobio je - vod vojne policije ARBIH. Ali kakav je gadan vakat bio: u jednom od odlazaka u Kakanj na putu ga sretne pijan vojnik ARBIH. Bilo je psovanja majke ustaške, prijetnji tučom, helem, pokojni Branko se izvukao na cigaru - reko čovjeku, evo imam dvije "Drine" u kutiji, hajmo ja jednu i ti jednu, pa da se smirimo. I tako i bi. Kad je čovjek otišao, Branko je tek tad osjetio "paniku", i u toj svoj nevolji naiđe hodža iz onih Zlokuća i pita ga Branko, šta ti je, a Branko ga zabije u p.m. i njega, i rat, i armju, i muslimane, i onda se obadvojica odvale smijat i zapale po cigaru.
Zvuči kao priča iz Jergovićevih romana, ali kunem vam se da je istinita. A napisao sam je samo da bih mnogima koji vole poedjostavljivati stvari dao primjer da stvari nisu uvijek tako jednostavne, i kakva je pozicija bosanskih Hrvata bila. Bog zna koliko mi je puta Branko rekao da je HVO najveći krvnik Hrvata Kakanja i Sutjeske. A Bog zna da mu nije bilo lako ni s Bošnjacima.
I tako, ovom tuđmanovsko-šuškovskom politikom Hrvata osta u BiH jednocifren broj. Bošnjacima je to uglavnom ili bilo svejedno, ili su se, u goroj varijanti, iritirani ratom sa HVO-om, zabavljeni sami sobom, i sopstvenim ranama i gubicima, čak i likovali.
Ono što je najtužnije, da i danas veliki dio hrvatske političe scene, isključujući HSS-NHI, HSP i još neke manje stranke, rade na istoj matrici. Treći entitet. Koji crni treći entitet? Zapadna Hercegovina? Pa ona je vijekovima bila hrvatska, vazda će i biti, drugačije i ne može. Treći entitet... pa jel iko normalan misli da će Bošnjaci, čak i da se pristane na treći entitet, pristati da u njega uđe Srednja Bosna i Orašje? Jel iko normalan misli da će Dodik dati Posavinu trećem entitetu? A šta... "ostadoše" Bošnjacima i Kraljeva Sutjeska, i Fojnica, pa najvjerovatnije u toj varijanti i Kreševo. Kad god su se Hrvati u Bosni odlučili za teritorijalno rješenje, a to se desilo 2 puta u prošlom vijeku, bilo ih je sve manje i na sve manje prostora. A oba puta su na teritorjalnom principu insistirali baš hrvatski političari. Od 1941 Hrvata nema na Drini, od 92. u Posavini... Hrvati sami sebe svode na nacionalnu manjinu tim ponašanjem: koji konstutivni narod će se određi Banje Luke, Travnika, Sarajeva, Sutjeske, Tuzle...?!
Naravno, nije sve do Hrvata, kako rekoh, eno ona bošnjačka budala, zaboravih mu nick, što na forumu o Ivi Andriću napisa da je Travnik "muslimaski grad". Kakav bolan muslimanski grad, jesi normalan? Ko imalo voli ovu zemlju, kakva god da je, zna da je takva izjava nešto najgore što se može reći. Treba, principa radi, javno uvijek govoriiti: dok ima ijedan Hrvat u Travniku, on je i hrvatski! Pa čak da nema više ni jedan, opet treba govoriti da je i hrvatski, zbog cijele historije tog grada, pa i cijele Bosne. Da, i Srebrenica je hrvatska! Pa, po njoj je i franjevačka provincija dobila ime, a ko nije čuo za onog dobrog starca, Bošnjaka, što i danas čuva ključeve srebreničkog samostana.
A za treću tezu, da nema BiH bez Hrvata: iskkreno, može li iko zamisliti Bosnu sastavljenu samo od Bošnjaka i Srba? Ja ne, i ne želim da je zamišljam takvu. Ali bi vrijeme bilo da se i Hrvati počnu ponašati konstitutivno. A i da si Bošnjaci opale 2-3 šamara i razmisle šta i kako rade.
Eto, raspisah se, nadam se da nisam previše utušio.
Svaka cast na postu. Ovi poslijeratni generali (uglavnom ovi sto kazu culi, vidjeli na TV-u), "mogli smo ovo ali nismo htjeli"...su mi najzesci. Stvar je sto smo ko stoka povedeni od bezumljenih cobana a oni su dobro iskoristli najjacu kartu - musliman, srbin, hrvat. Sitnu raju naguzili, a mi nismo znali reci NE.
Last edited by rajvosa^ on 05/03/2008 00:38, edited 1 time in total.
-
Maraschino
- Posts: 18997
- Joined: 10/11/2006 16:15
- Location: ...
#266
dominikf wrote:Mi kao da smo tih 1990-tih bili u različitim vremenskim dimenzijama.
Pa nama Hercegovcima nitko da objasni kako ono pade općina Prijedor u srpske ruke a u njoj po popisu bilo 50 000 Bošnjaka.
A da nitko metka nije ispalio u otporu prema srpskom agresoru.
Oće nama Hercegovcima netko objasniti kako šaka Arkanovaca zauze jedno Brčko u kojemu je živjelo 40 000 Bošnjaka a da na agresore metak nije ispaljen.
Pa onda recimo općina Foča gdje je 20 000 Bošnjaka bilo također većinsko stanovništvo
Pa općina Bijeljina sa svojih 30 000 Bošnjaka isto je pala u srpske ruke bez metka ispaljenog
Pa većinska bošnjačka općina Zvornik
Pa većinska bošnjačka općina Bratunac
PA većinska bošnjačka općina Višegrad
Pa većinska bošnjačka općina Rogatica
Pa većinska bošnjačka općina Vlasenica
Pa onda također sarajevske općine
Iliđža
Vogošća
Ilijaš
Novo Sarajevo
Ruka me više zabolila pisajući
Sve ovo je palo u srpske ruke dok mi još u Hercegovini se nismo pošteno ni okrenuli.
U tom trenutku nam ništa nije bilo jasno.
Kasnije su stvari postale zloslutno jasnije
Sto nam ne propustiste ono svo naoruzanje koje je bilo namijenjeno odbrani BiH, vjevovatno da bi danas slika na terenu izgledala sasvim drugacije.
-
dominikf
- Posts: 49
- Joined: 28/02/2008 23:39
#267
Maraschino wrote:
Sto nam ne propustiste ono svo naoruzanje koje je bilo namijenjeno odbrani BiH, vjevovatno da bi danas slika na terenu izgledala sasvim drugacije.
BiH je bila krcata oružjem samo je trebalo imati volje pa to oružje uzeti.
Sada se može samo sanjati kako je te 1991 bilo relativno lako zauzeti skladišta JNA u BiH dok je JNA bila ogromnim svojim resursima zaglibljena u ratu protiv Hrvatske i Slovenije.
Sad zamisliti jednog kućevlasnika kako gleda kako neka naoružana banda mjesecima maltretira njegovog susjeda.
Susjed se nekako donekle naoruža i uspije bandu nekako primirit na jedvicate jade. I onda banda počne terorizirati ovog kućevlasnika koji je to gledao mjesecima.
I sad taj kućevlasnik bi trebao okriviti tog svog susjeda zašto mu nije dao prije oružje da se brani?
Evo malo stilski da objasnim ali mislim da je jasno i bez toga.
A ova priča 'zašto nam niste propustili oružje' je presmiješna.
Pa svatko zna da je recimo par dana uoči referenduma o nezavisnosti BiH recimo došla hrvatska pomoć u oružju da se zauzmu skladišta JNA da bi bošnjački odgovor bio:'Šta to radite , je li to oćete da nas zaratite s JNA?'
-
frakson
- Posts: 517
- Joined: 24/10/2007 11:40
#268
Svinto si sa teme, nepobitno je da je HVO imao uspjehe i zasluge pa i onima sto su citali samo "vlak u snjegu " ili "orlovi rano lete" i njima je jasno ko i tebi da je granica HRHB Kupres- Makljen- i dalje
Mnogi Posavljaci sa kojima sam pricaju se slazu sa feralom i sa knjigom M.Spegelja, posto nisam bio tamo nemam razloga da im ne vjerujem , ako bilo tko zna nesto vise pa dajte
Mnogi Posavljaci sa kojima sam pricaju se slazu sa feralom i sa knjigom M.Spegelja, posto nisam bio tamo nemam razloga da im ne vjerujem , ako bilo tko zna nesto vise pa dajte
-
dominikf
- Posts: 49
- Joined: 28/02/2008 23:39
#269
Mislim da nisam skrenuo s teme jer kompletna događanja što su se događala su bila povezana i imala su svoj slijed gdje se ništa ne može izolirano promatrati.frakson wrote:Svinto si sa teme, nepobitno je da je HVO imao uspjehe i zasluge pa i onima sto su citali samo "vlak u snjegu " ili "orlovi rano lete" i njima je jasno ko i tebi da je granica HRHB Kupres- Makljen- i dalje
Mnogi Posavljaci sa kojima sam pricaju se slazu sa feralom i sa knjigom M.Spegelja, posto nisam bio tamo nemam razloga da im ne vjerujem , ako bilo tko zna nesto vise pa dajte
Pa tako priča o B.Posavini i podjeli BiH između Tuđmana i Miloševića zamaskira agresiju koju je BiH zajedno sa Crnom Gorom i Srbijom izvela na RH 1991.
Desetine tisuća BiH građana pod oznakama JNA su jurišale,pucale, rušile i ubijale po Hrvatskoj te 1991 godine.
Što se tiče Martina Špegelja i njegove knjige.
Pa čitati čovjeka koji je u KOS-ovu kameru direktno ispričao planove Republike Hrvatske o obrani bi bilo stvarno presmiješno.
Da podsjetim mlađe generacije:Martin Špegelj je bio ministar obrane RH i valjda je jedini ministar obrane u povijesti kugle zemaljske koji je protivničkoj obavještajnoj službi direktno u kamere izbiflao vojne planove
-
dominikf
- Posts: 49
- Joined: 28/02/2008 23:39
#272
Dakle, krajem 1990 u iznimno kompliciranim vojno političkim uvjetima koji su tada vladali u Hrvatskoj Martin Špegelj, tadašnji ministar obrane Republike Hrvatske upada u zamku KOS u koju ne bi upalo ni 14-godišnje dijete.
Visoko časnici KOS-a u Špegeljovoj kući u torbi montiraju kameru koja snima njihov razgovor sa Martinom Špegeljom koji detaljno pred njima iznosi planove o obrani Hrvatske.
Taj snimak je emitiran u udarnom terminu dnevnika svih bivših republika i na osnovu tog snimaka mrvica je falila da JNA izvede vojni udar.
I sad mi govorite da čitam njegove knjige?
Visoko časnici KOS-a u Špegeljovoj kući u torbi montiraju kameru koja snima njihov razgovor sa Martinom Špegeljom koji detaljno pred njima iznosi planove o obrani Hrvatske.
Taj snimak je emitiran u udarnom terminu dnevnika svih bivših republika i na osnovu tog snimaka mrvica je falila da JNA izvede vojni udar.
I sad mi govorite da čitam njegove knjige?
-
nocna_ptica24
- Posts: 217
- Joined: 07/02/2007 01:53
#273
emisiju sam gledala u jednom dahu i sa punom paznjom od pocetka do kraja! po prvi put cujem da su negdje bosnjaci i hravti slozno i zajedno ratovali i da nema prepucavanja i napadanja od strane "ugorzenih" Hrvata. bila sam fascinirana kako sve izlazi na vidjelo sva istina, grozna istina o politickom ratovanju, i dolaze mi u glavu one price u koje prije nisam vjerovala da bi Bosna cijela bila oslobodjena da nije bilo politickih dogovora i naredbi da se povlace! zao mi je samo tih jadnih ljudi koji su uzalud izginuli u prljavoj politickoj borbi uvjereni da samo brane svoje, bilo da su Hrvati Srbi ili Bosnjaci. ovo treba biti dokaz svim pametnim Hrvatima da im nema srece i zivota bez Bosne jer ih je njihov tako hvaljeni Franjo izdao i prodao za neko svoje parce zemlje! a kad bi mi bili pametni da shvatimo da nam je buducnost u suzivotu sva tri naroda ciji su korjeni bosanski i koje je othranila voda zemlja i sunce jedine nam domovine Bosne i Hercegovine....kad bismo to znali ne bismo se mi zvali glupim balkancima!
