Lars von Trier

Faust · Post by **Faust** » 09/02/2007 23:23

ulicar wrote: A Faust, ti svakim svojim postom pokazes koliko pojma nemas. Ja, da sam biolog, ja bih te proucavao. Tita mi. Ti si meni zakon. Haj sada jos nesto napisi, da vidimo koliko duboko mozes iskopati sebi jamu

Ko drugom jamu kopa, sam u nju pada. Trivijalno, ali, za tebe, istinito.

ulicar · Post by **ulicar** » 09/02/2007 23:26

It aims to sharpen appreciation of major works of cinema and of literary narrative.

Da, ucis o knjizevnosti i filmu. Sta je tu cudno? Ne ucis knjizevnost u filmu, niti film u knjizevnosti, vec knjizevnost i film? Vrlo si mi genije

The course explores how artworks challenge and cross cultural, political and aesthetic boundaries.

Nigdje ne kaze da ces uciti kako film postane knjiga i kako knjiga najednom bude film, vec kako umjetnicko djelo slama kulturne, politicke i estetske granice. Upali mozak, ako imas ista da je ostalo

Faust · Post by **Faust** » 09/02/2007 23:27

Film je film.

ulicar · Post by **ulicar** » 09/02/2007 23:30

ovo je bilo odlicno. dobro si se proliova, svaka ti cast, de sada jos neki put, da fakat vidimo koliko duboko mozes da ides

Hierarchia · Post by **Hierarchia** » 10/02/2007 11:36

krkanko wrote:A idioti?

Ovo je vise esej nego filmska kritika, ali nema veze:

Idioti
Danska, 1998.
S, R: Lars von Trier. Kamera: Casper Holm, Jesper Jargil, Kristoffer Nyholm, Lars von Trier.

Idioti su drugi film iz trilogije Zlatno srce: Lomeći valove, Idioti, Ples u tami.

Osvrćem se na film sa psihološkog stajališta, možda značajnije, sociološko za nekoga je drugog.

Film počinje ošamućenom Karen u nekom restoranu. Tako izgubljena priklanja se slučajnim posjetiteljima s kojima odlazi u komunu smještenoj u staroj napuštenoj kući. Jedino se tamo osjeća među svojima. Najdirljiviji su trenutci zajedništva i posebno odvajanja, čupanja iz kolektiva, kako se događa i na kraju kad se Karen vraća svojoj brojnoj obitelji potpuno usamljenih pojedinaca. Njezin ponovni odlazak iz kuće samo je očajnička nada, koja nigdje ne vodi.

Razbiti sve nametnute građanske obveze, svaku odgovornost, osloboditi se svega i potpuno, do kraja, ogoliti se do "unutarnjeg idiota" svima je poznato stanje.

Unutarnji idiot vuče nas u propast slobode. A sloboda je privlačna, puna neovisnost i gubitak je osjećaja za vrijeme (sve je trajalo samo dva tjedna). Je li stanje unutarnjem idiota naša prava narav? Kad se u njoj nađemo, budući da smo socijalno indoktrinirani, osjećamo nelagodu nedozvoljenog. Je li to bolest istinskoga ja do kojeg smo se spustili ili uzdigli, sasvim je svejedno. Jesmo li u duši narkomani, propalice, boemi?

Tako je, na primjer, Kino-klub Zagreb u davno doba, vjerojatno dijelom i danas, bio utočište slobode, ili manje patetično, sklonište bjegunaca od građanskih obveza, obiteljskih, školskih, profesionalnih, društvenih i svih ostalih. U ono doba neka vrsta narkomanije. Kao u Idiotima. Svatko se mogao pitati jesam li dostatno "unutarnji idiot" i društveno nekoristan.

U Idiotima povratak kući nije bio svečan poput biblijskog dolaska razmetnoga sina, nego bolno vraćanje u kavez ili ulazak u klopku. Vraćanje je to u "tiransku čestitost" građanskog života.

Kolike li podudarnosti s naravi Arthura Rimbauda. Socijalni idioti nastali su kao prirodan otpor prisili društva. Biti ološ, lajati u blatu. Naposljetku ustanovih da je nered mog duha svet. Živjeti kao zlatna iskra svjetlosti prirode. Mislio sam na Raj zemaljski.

I na kraju filma kao da Rimbaud kaže: "Ja, ja koji sam sebe nazvao čarobnjakom i anđelom, oslobođenim od svakog morala, vraćen sam zemlji da tražim neku zadaću, da prigrlim hrapavu stvarnost!"

Netko film naziva komedijom, netko satirom, ali je to, naprotiv, drama ljudske neslobode, ne pitajući se kod toga gdje bi nas sloboda odvela (možda već i slutimo). Ima li kršćanstvo zadaću da nas izvuče iz stanja unutarnjeg idiotstva?

Mihovil Pansini

three sisters · Post by **three sisters** » 11/02/2007 10:58

Hierarchia wrote:Jos jedna strucna kritika - ovo je za Three_sisters (prije gledanja).

FILM - DOGVILLE, REŽIJA: LARS VON TRIER (DANSKA) 2003.

Tvrda slika društva

Za Von Triera samo su bezopasni dobri; oni bez oruđa, prilika i ideja, tj. ekonomske, intelektualne i tjelesne mogućnosti da proizvedu loše. Tvrda je to slika društva, ali i prilično precizna sociološka studija: inferiornost prisiljava na blagost i dobri smo jer smo slabi.

U svojem posljednjem filmu, Dogville, Lars von Trier u ime kinematografije razvlašćuje tisućugodišnju vizualnu bit teatra - simultanost scene. Vjerojatno ste već čuli, čitali ili vidjeli: film je kao medij rijetko kad bio bliže kazališnom iskustvu nego što je to slučaj s Von Trierovim Dogvilleom. Ovdje je sve sveprisutno i nezaobilazno od početka do kraja filma, kao u nekom neprekinutom totalnom kadru. Dakle, teatralna, ali i likovna kinematografija: pejzaž je umjetan, perspektiva je simbolična, interijeri su "otvoreni", a detalji metonimični, odnosno, zamjenjuju cjelinu, kao da gledate akciju na nekom od Giottovih platana. Zapravo gledate promišljenu koincidenciju forme i sadržaja: ako moralni temelj Trierova filma raspreda iskrenost, prozirnost poriva i sentimenata pred Bogom i ljudima, onda je glavna ideja režije u prozirnosti arhitekture i scenskih znakova, tj. eliminaciji svakog tijela, predmeta, biljke i životinje koji nisu nužno vezani uz radnju. Zidovi su ocrtani u tlocrtu bijelih linija, nacrtani su i grmovi, ne postoje ni vrata na kućama, premda se čuju odgovarajući šumovi. Mizanscena Dogvillea s jedne je strane omeđena plastičnim kamenom, a s druge suhim stablom. Element dramatskog uznemirenja je Grace (Nicole Kidman), bjegunica bez vidljivog cilja i prošlosti, koju zajednica Dogvillea isprva prima, a kasnije siluje. Dogville je selo u omjeru 1:1, zatvoreno unutar dijametra nadrealne pozornice iz kojega je nemoguće pobjeći.
Kao i u svim Von Trierovim filmovima, sučeljavaju se dva vidokruga: jedan pripada ljudima i kameri iz ruke, isprekidanim kadrovima i nervoznim pokretima; drugi je pogled svisoka, iz "božjeg oka", ovješen nad prizorom poput Damoklova mača, i kreće se u savršeno ujednačenoj vožnji ptičjom perspektivom. U Dogvilleu nema skrivanja; njegovi su likovi zatvorenici kadra-sekvence, koji istražuje granice kako filmskog iščekivanja, tako i filma u cjelini.
Svejedno, premda je zatvoren prema izvanjskom iskustvu, kinematografska se memorija ipak uspijeva provući. Nisu li u zajedljivom glasu komentatora izvan kadra, koji likove vodi poput marioneta, skriveni Veličanstveni Ambersonovi (O. Welles) i Barry Lyndon (S. Kubrick)? Nisu li gola scena i kostimografija tridesetih živa reminiscencija Fordovih Plodova gnjeva? Ne viri li iz kinematografske utopije kolektivnog iskustva, kojemu scenu po scenu treba povlađivati i proturječiti, John Cassavetes, odnosno njegovo Ubojstvo kineskoga kladioničara? U finalnoj sceni masakra imamo deus ex machina Coppolina tipa: James Caan u ulozi Graceina oca samo je Sonny Corleone koji je imao sreću doživjeti starost, i vremena, dakle, za razvoj osobne etike. Laureen Bacall je i ovdje dark lady, nužno s Bogartovom aurom. Konačno, mogli bismo kazati kako je u posljednjem Dančevu filmu sažeta cjelokupna žanrovska kinematografija Sjedinjenih Država, onako kako je u Joyceovu Uliksu demontirana i pregledana povijest engleske književnosti. Zemlja mogućnosti i demokracije u Von Triera je selo bez duhovnih i institucionalnih vodilja; crkva je baraka bez svećenika i nitko više ne ide na glasovanje, te se do konsenzusa dolazi samo kad nekoga treba istjerati ili sankcionirati. Spektralni prikaz američkog filma odjekuje i osobnom Von Trierovom kinematografijom: Stellan Skarsgard u liku okrutnog seljaka, epizode Udo Kiera i Jean-Marc Barra, nemirni kadrovi a la Dogma, ptičja perspektiva nad protagonisticom na krevetu (Europa) i zvono kao stilska interpunkcija (Lomeći valove). Konačno, tu je i beskrajna Trierova ljubav prema "različitima", idiotima, bolesnima i invalidima. Svaki ambijent i svaka scena u Von Triera ima svog stranca kojeg se treba plašiti i nad kojim će se ostvariti okrutnost.
Za Von Triera samo su bezopasni dobri; oni bez oruđa, prilika i ideja, tj. ekonomske, intelektualne i tjelesne mogućnosti da proizvedu loše. U tom kontekstu, između okrutnosti gangstera i mlakih seljaka postoji samo potencijalna razlika, razlika u moći. Tvrda je to slika društva, ali i prilično precizna sociološka studija: inferiornost prisiljava na blagost i dobri smo jer smo slabi.

piše: Jakov KOSANOVIĆ

ma bona nemoj prepričavat film, šta ću ga gledat onda

ne ozbiljno, što to postavi sa rolling eyes, u smislu, prvo pogledaj o čemu se radi, pa vjerovatno ćeš odustati od gledanja, u tom slučaju mislim da ti podcjenjuješ mene ko i uličat tebe, sasvim neosnovano, ako nije tako, hvala na postavljenoj kritici

a dogville se dounloduje sto godina, još će malo pričekati

Faust · Post by **Faust** » 11/02/2007 11:06

Imas Dogville na RTRS-u u četvrtak u 23 sata.
U Avazu prekrstiše ga u horor.

Hierarchia · Post by **Hierarchia** » 11/02/2007 11:11

three sisters wrote:
ma bona nemoj prepričavat film, šta ću ga gledat onda
ne ozbiljno, što to postavi sa rolling eyes, u smislu, prvo pogledaj o čemu se radi, pa vjerovatno ćeš odustati od gledanja, u tom slučaju mislim da ti podcjenjuješ mene ko i uličat tebe, sasvim neosnovano, ako nije tako, hvala na postavljenoj kritici
a dogville se dounloduje sto godina, još će malo pričekati

Ne podcjenjujem nikoga, niti imam pravo jer ne poznajem nikog od vas.

Postavila sam ovo (ne samo zbog tebe, nego i ostalih) jer mislim da je bolje gledati film sa nekim predznanjem (ne u smislu sadrzaja-radnje), kako bi mogla obratiti paznju na neke momente koji su bitni za razumijevanje ovakvog filma. Trier ga je pravio za ljude koji razmisljaju, analiziraju, povezuju. Za tebe.

three sisters · Post by **three sisters** » 11/02/2007 11:13

Faust wrote:Imas Dogville na RTRS-u u četvrtak u 23 sata.
U Avazu prekrstiše ga u horor.

thanx na informaciji..ja uvijek preskočim filmove na tv u, jer ga ne gledam baš, ubi se tražeći, a svi se prikazuju na tv u

Faust · Post by **Faust** » 11/02/2007 11:22

Ko ne gled tv, trosi skupe GB.

three sisters · Post by **three sisters** » 11/02/2007 14:45

@hierarchia
evo pročitala sam i za dogville i za druge filmove kritike, sad mi se baš gleda, pogotovo lomeći valove i idioti...
@uličar
na jednom mjestu, je vaša preuzvišenost imala izvalu ali baš onako stoljeća, ako je ovdje neko zaista i pobrko lončiće, ti si kralj pobrkanih lončića..rekao si da je film od svih umjetnosti najbliže muzici...to je toliko promašeno, da ja ne znam odakle da pođem sa objašnjavanjem, imam nekoliko primjera iz pravih knjiga a ne sa interneta, ali da skratim muzika je po mnogim filozofima najuzvišenija umjetnost, zato što ne predstavlja nikakav sadržaj, ona je čista forma, a film je na totalno drugoj strani pravca jer film je upravo predstavljački u punom smislu, ima realnu podlogu, predstavlja stvarnost i slikom, i tonom, i radnjom i svim...

ulicar · Post by **ulicar** » 11/02/2007 23:26

three sisters wrote:@uličar
na jednom mjestu, je vaša preuzvišenost imala izvalu ali baš onako stoljeća, ako je ovdje neko zaista i pobrko lončiće, ti si kralj pobrkanih lončića..rekao si da je film od svih umjetnosti najbliže muzici...to je toliko promašeno, da ja ne znam odakle da pođem sa objašnjavanjem, imam nekoliko primjera iz pravih knjiga a ne sa interneta, ali da skratim muzika je po mnogim filozofima najuzvišenija umjetnost, zato što ne predstavlja nikakav sadržaj, ona je čista forma, a film je na totalno drugoj strani pravca jer film je upravo predstavljački u punom smislu, ima realnu podlogu, predstavlja stvarnost i slikom, i tonom, i radnjom i svim...

E, vako, posto vidim da te buni odakle dolazim, da ti objasnim. Jedino muzika i film imaju ono sto se zove recording. Film ne moze zivjeti bez snimanja, a ni moderna muzika. Vise nemas trubadure, koji ce hodati okolo i svirati, vec kupujes CD-ove, downloadiras muziku. Znas, to naucis, taj nacin razmisljanja, kada se manes knjiga koje su zastarjele i pocnes piti vodu sa izvora, a ne flasiranu

Znaci, recording artists su jedino u filmu i muzici. Nigdje vise

Odatle krenes, pa skontas kako i sta sam ja rekao.

To naravno nije jedina dodirna tacka, niti je najveca, vec je jedina tacka koju ti, ocigledno corava kod ociju, mozes vidjeti, znaci najociglednija. E, sada, kada si skontala da si tu vrlo ociglednu vezu ispustila iz vida, de malo otidji, pa skontaj sljedeci razlog zasto to ljudi misle, pa sljedeci, pa sljedeci...

Iskreno, ako neko konta da vas ja foliram, to je fakat do vas, meni ovo ni u dzep, ni iz dzepa. Sta dobijem je kvazipametnjakovici, kao sto si ti, koji ce skociti na mene, pa kada im pokazem, kao sto evo tebi pokazah koliko si glupa, onda sam nevaspitan

Hihihihihihi

Faust · Post by **Faust** » 12/02/2007 19:59

ulicar ne odustaje, uvijek trazi nekoga gdje ce uspjeti pokazati "dijalog" i vlastitu odgojenost. Najbolje je - pustiti ga... Sazret ce nekad, valjda.

black · Post by **black** » 12/02/2007 22:14

Faust wrote:ulicar ne odustaje, uvijek trazi nekoga gdje ce uspjeti pokazati "dijalog" i vlastitu odgojenost. Najbolje je - pustiti ga... Sazret ce nekad, valjda.

zajedno sa bananama

Faust · Post by **Faust** » 12/02/2007 22:18

black wrote:
Faust wrote:ulicar ne odustaje, uvijek trazi nekoga gdje ce uspjeti pokazati "dijalog" i vlastitu odgojenost. Najbolje je - pustiti ga... Sazret ce nekad, valjda.

zajedno sa bananama

Hierarchia · Post by **Hierarchia** » 13/02/2007 13:08

Ponešto o Dogmi

Lars von Tier i Tomas Vinterberg, Kristian Levring, Soren Kragh-Jacobsen, danski redatelji, napravili su filmski manifest poznat pod imenom Dogma 95 kao alternativu niskobudzetnim filmovima sto ne znaci da i visokobudzetni film ne moze biti klasificiran u ovu kategoriju.
U pocetku je Dogma-film i nacin pravljenja istog smatran vise kao sala ali u posljednje vrijeme sve vise filmova se certificira kao Dogma-film.
Uvjeti koje jedan film mora ispuniti da bi se smatrao Dogma filmom nazivaju se 10 Dogma zapovjedi i redom su:

1. Film-format mora biti 35 mm Academy ( u posljednje vrijeme dozvoljava se i video).
2. Sve snimke se moraju napraviti na licu mjesta.
3. Zvuk mora odgovarati slici. Glazba pri snimanju mora biti uzivo.
4. Kamera se mora drzati u rukama i svi pokreti kamere koji se mogu napraviti rukama su dozvoljeni.
5. Film mora biti u boji. Nikakvi filteri i specijalna osvjetljenja nisu dozvoljeni (osim kamerinog svjetla koje je dozvoljeno).
6. Opticki dodatci su zabranjeni.
7. Film ne smije sadrzavati nasilje ( ubojstva, oruzje itd su zabranjeni).
8. Radnja filma se odvija u sadasnjosti i na ovom mjestu. Radnja se ne smije pomjerati u buducnost ili na neku drugu geografsku lokaciju.
9. Tzv. genré filmovi nisu dozvoljeni.
10. Redatelj ne zadrzava nikakva prava objavljivanja i tretira se kao umjetnik.

Dogma 95 se jos uvijek smatra cisto europskim nacinom pravljenja filma i broj ovako napravljenih filmova raste iz godine u godinu. Najpoznatiji predstavnici Dogme 95 su: Lone Scherfigov Talijanski za pocetnike (Italinesk for Begyndere ) , Lars von Trierov Idioti ( Idioterna) i mozda ponajbolji Thomas Vinterbergov Proslava (Festen).
Oficijelna stranica Dogma 95 je : http://www.dogme95.dk

zmijaIzmaj · Post by **zmijaIzmaj** » 13/02/2007 13:37

ja bih samo da pozdravim ulicara

Hierarchia · Post by **Hierarchia** » 13/02/2007 14:04

zmijaIzmaj wrote:ja bih samo da pozdravim ulicara

a ko je to?

Takvog nema ovdje.

zmijaIzmaj · Post by **zmijaIzmaj** » 13/02/2007 14:22

Hierarchia wrote:
zmijaIzmaj wrote:ja bih samo da pozdravim ulicara
a ko je to? Takvog nema ovdje.

ma to je onaj sto vad drzi lekcije iz teorije filma

znas ga 100 %

Hierarchia · Post by **Hierarchia** » 13/02/2007 14:27

zmijaIzmaj wrote:
Hierarchia wrote:
zmijaIzmaj wrote:ja bih samo da pozdravim ulicara
a ko je to? Takvog nema ovdje.
ma to je onaj sto vad drzi lekcije iz teorije filma znas ga 100 %

Aaaa... sad sam se sjetila. Ridjanov unuk.

shuriken · Post by **shuriken** » 13/02/2007 15:41

Hierarchia wrote:
zmijaIzmaj wrote:
Hierarchia wrote: a ko je to? Takvog nema ovdje.
ma to je onaj sto vad drzi lekcije iz teorije filma znas ga 100 %
Aaaa... sad sam se sjetila. Ridjanov unuk.

ne mijesaj molim te jezik i film
pogotovo sto jezik ne mozes snimit
u stvari mozes ali onaj koji snima lingvistiku nije recording artist
al ne kontas ti to
vi ste svi glupi sad vam je valjda jasno!

a i forumanje se ne mijesa sa podhebavanjem
samo se smije mijesat sa vrijedjanjem
konji jedni nenacitani! u jeftinim autima!

Hierarchia · Post by **Hierarchia** » 13/02/2007 17:16

Beatrix wrote:
ne mijesaj molim te jezik i film
pogotovo sto jezik ne mozes snimit
u stvari mozes ali onaj koji snima lingvistiku nije recording artist
al ne kontas ti to vi ste svi glupi sad vam je valjda jasno!

a i forumanje se ne mijesa sa podhebavanjem
samo se smije mijesat sa vrijedjanjem
konji jedni nenacitani! u jeftinim autima!
ooooh, you're good you're damn good

Jezik je jezik, a film je film. Ili je obratno?

en_jackal · Post by **en_jackal** » 13/02/2007 23:11

..placem....

Faust · Post by **Faust** » 13/02/2007 23:16

A ko ne bi plakao...

Hierarchia · Post by **Hierarchia** » 22/02/2007 20:24

Refresh:

DOGVILLE - film na daskama

Ermin Hadžić

Slobodno mogu reci da ovaj film kao i sam autor na mene ostavljaju dozu raspoloženja u kojem rješavam sopstvene probleme filmskog izraza. Takoder spominjuci Lars von Triera moram da kažem da sam tek sa "Dogville" potpuno doživio smisao dogme. Do ovog filma dogma meni, mom ukusu, nije prijala kao pravac kojim bih se prakticno pozabavio. Ne mogu reci da nije izazovna i korisna u smislu jednostavnosti koju nama trenutno može ponuditi samo video sistem. U drugom smislu dogma previše prostora dave glumcima. Prostora u smislu teatra i moguce improvizacije, u smislu spontanosti kamere iako, s druge strane, set i namještena scena konstantno dodiruje lošu ubjedljivost izraza. Pokret kamere je uvijek morao imati poseban razlog i ukoliko osjetim dobar subjektivan izraz ili prostor u potpunosti, osjetim i dobar pokret.

U Idiotima sam prvi put susreo Lars von Trier-a i upao je, kada je upitanju europska kinematografija, tamo gdje su Kaurismaki, Almodovar... U tom periodu sam spoznao i Michaela Hankea sa bolesnim "Funny Games", pa Danny Boylea sa "Trainspotingom", te kasnije, u toku boravka u Berlinu, Wolfganga Beckera sa solidnim filmicem iz vremena kada su izašli "Idioti" "Leben ist eine Baustelle", a koji se tek sad izbacio sa filmom "Goodbye Lenin"... To su neki autori koje sam uspio da upratim u vremenu '97. kada mi se i Trierov "Idioti" prvi put, zahvaljujuci Sarajevo Film Festivalu, uvrtio u glavu. Trier je režiser koji se ne boji jednostavnosti. Covjek koji zna da obuhvati svoj film kompletno. Ne znam šta je prvo došlo Trieru u glavu; nacin na koji je Dogville snimljen ili sama prica. To je uostalom nebitno ukoliko je sve u potpunosti prilagodeno. U Dogvillu imamo pristup koji izaziva sjecanje na drame ili književne obrade, tamo gdje se režiser, iz pukog siromašnog filmskog izraza, trudi izraziti narativno, i to je jedino što ovaj film, po meni, spušta ljestvicu niže (ne volim naraciju). S druge strane, kroz jednostavan pristup lakše se suocavamo sa primitivizmom koji je predstavljen u ovom filmu, kroz rad kamere, uporednim upoznavanjem likova i nepoznatog društvenog sistema u koji je upala Nikole Kidman, toliko jednostavne scenografije da nas režiser tjera da se saživimo sa likovima, da ih kroz film pravdamo i kritikujemo. Djelo nas uvodi u cin koji nije ništa manje brutalan od 75% filmova koji se danas prikazuju.

Da ne duljim, pao sam na scenografiju, rad kamere me je direktno uveo u scenu, odabir glumaca je bio skup projekat ali, kako sam rekao, morali smo da se suocimo sa likovima kako bi dojam bio veci. Montaža me vratila na stvari koje sam citao od Sergeja Eisensteina, kada je uporedivao montažu teatra i montažu filma, i tjera nas da priznamo da bi obrada Cehovljevog Ujka Vanje mogla da prode u ovom stilu bolje nego i u jednom pokušaju do danas, a ima ih više od pet. Napraviti ovako nešto tri sata dugacko je bezobrazno i hrabro. Ja sam se u svom neformalnom studiju filma, u svom drugom kratkom filmu pozvao na teatar jer, iskustva radi, nisam imao hrabrosti izaci van. Napravio sam hermeticki zatvoren film i pokušao da ga uporedim sa društvom. Dogville sam pogledao pred sami kraj snimanja svoje vježbice. Morao sam konstantno da štedim 8mm filmsku traku, glumci nisu imali šansu da ponavljaju scene, i pred završnom scenom, otišao sam ponovo na SFF i Trier je potvrdio moj pristup, izmjenio mi tekst zavrsne scene, i to je još jedan subjektivan razlog zbog kojeg ovaj tekst posvecujem Lars von Trieru. Prije nego završim vratio bi se malo na scenografiju iza koje, sa Trierom, stoji Peter Grant. (Pored Dogville radili su skupa Breaking the Waves). Scenografija, koja dotice inteligentni minimalizam, daje nam efekat više u samoj prici. Kroz scenografiju osjecamo potpunu otvorenost, metaforicki nas tjera da priznamo svijest o onome sto se dešava iza zidova. Kamera, montaža, scenario, gluma, režija... nista ne drži film tako cvrstim kao Trierov inteligentni odabir scenografskog rješenja.

Zadnjih dana citajuci Pirandella "Šest lica traži autora",što mi je Tijana poklonila, navodi me da se upustim u još jednu, u filmskom izrazu, jednostavnu i hermeticki zatvorenu vježbu. Da se kroz film približim režiji u teatru.

Lars von Trier

#101

#102

#103

#104

#105

#106

#107

#108

#109

#110

#111

#112

#113

#114

#115

#116

#117

#118

#119

#120

#121

#122

#123

#124

#125