Ad blocker detected: Our website is made possible by displaying online advertisements to our visitors. Please consider supporting us by disabling your ad blocker on our website.
Oko malo koga ili čega u Bosni i Hercegovini postoji konsenzus unutar vladajuće
„osovine zla“ kao oko Zlatka Lagumdžije. Tri međusobno isključive ideologije i stranke
koje su bh. narode povele u međusobno istrebljivanje, koje se ne mogu dogovoriti ni
oko bilo čega drugog, slažu se samo u jednom: glavni problem ove zemlje je Zlatko
Lagumdžija. Kao rezultat toga, Lagumdžija je kao malo ko – opet, skoro niko – bio
predmet političke i medijske histerije* koja je odavno prešla granicu između onoga što
bi se moglo opisati kao posljedica legitimnih političkih razlika na jednoj i linča*
na drugoj strani. Ali, to je u ovoj i ovakvoj Bosni i Hercegovini najbolja moguća potvrda
ispravnosti neke politike i karaktera neke ličnosti. Jer, ova je zemlja odavno kao ona
“Stradija”, koju je Radoje Domanović opisao kao zemlju koja ima “mnogo slobodumnih
zakona, a nimalo slobode”; u kojoj se drže “govori i pišu knjige o privredi, a niko ništa
nije sejao”; koja je “pretrpana moralnim poukama” a morala nigdje nema; u kojoj se
govori o štednji i blagostanju a rasipa se na sve strane; i u kojoj “svaki nitkov i zelenaš
sebi može kupiti titulu – veliki narodni rodoljub”.
Podjednako je paradoksalno to što se u političkom sistemu svojedobno utemeljenom
na neupitnosti odluka jednog čovjeka – Alije Izetbegovića – njegov ideološki protivnik
optužuje za autokraciju i diktaturu. Još licemjernije, u političkoj kulturi koja nekad tiho
nekad naglas žali za vremenima čvrste ruke i vremenima kada je “Bog po zemlji hodao”
– Josip Broz Tito – Lagumdžiju se optužuje da je Staljin. Nastranu i to što je u zemlji
čiju budućnost vladajuće političke elite sistematski već skoro dvije decenije uništavaju,
Lagumdžija je “najveći politički štetočina”– a o tome u dijelu ovdašnjih medija postoji
konsenzus. U zemlji u kojoj vlast pravi opoziciju po vlastitoj mjeri – i vjeruje da je to
prirodan poredak stvari – biti na drugoj strani barikade, onako kao što su Lagumdžija
i SDP, pitanje je kućnog odgoja. U društvu u kojem je cinizam vrlina, dosljednost je
psovka – ambicija zamijeni znanje, a vizija ustupa mjesto šićaru. U takvom društvu
Zlatko Lagumdžija je uistinu opasan čovjek: jer, on je političar sa vizijom i znanjem i
čovjek dosljedan vlastitim uvjerenjima.
Oko malo koga ili čega u Bosni i Hercegovini postoji konsenzus unutar vladajuće
„osovine zla“ kao oko Zlatka Lagumdžije. Tri međusobno isključive ideologije i stranke
koje su bh. narode povele u međusobno istrebljivanje, koje se ne mogu dogovoriti ni
oko bilo čega drugog, slažu se samo u jednom: glavni problem ove zemlje je Zlatko
Lagumdžija. Kao rezultat toga, Lagumdžija je kao malo ko – opet, skoro niko – bio
predmet političke i medijske histerije* koja je odavno prešla granicu između onoga što
bi se moglo opisati kao posljedica legitimnih političkih razlika na jednoj i linča*
na drugoj strani. Ali, to je u ovoj i ovakvoj Bosni i Hercegovini najbolja moguća potvrda
ispravnosti neke politike i karaktera neke ličnosti. Jer, ova je zemlja odavno kao ona
“Stradija”, koju je Radoje Domanović opisao kao zemlju koja ima “mnogo slobodumnih
zakona, a nimalo slobode”; u kojoj se drže “govori i pišu knjige o privredi, a niko ništa
nije sejao”; koja je “pretrpana moralnim poukama” a morala nigdje nema; u kojoj se
govori o štednji i blagostanju a rasipa se na sve strane; i u kojoj “svaki nitkov i zelenaš
sebi može kupiti titulu – veliki narodni rodoljub”.
Podjednako je paradoksalno to što se u političkom sistemu svojedobno utemeljenom
na neupitnosti odluka jednog čovjeka – Alije Izetbegovića – njegov ideološki protivnik
optužuje za autokraciju i diktaturu. Još licemjernije, u političkoj kulturi koja nekad tiho
nekad naglas žali za vremenima čvrste ruke i vremenima kada je “Bog po zemlji hodao”
– Josip Broz Tito – Lagumdžiju se optužuje da je Staljin. Nastranu i to što je u zemlji
čiju budućnost vladajuće političke elite sistematski već skoro dvije decenije uništavaju,
Lagumdžija je “najveći politički štetočina”– a o tome u dijelu ovdašnjih medija postoji
konsenzus. U zemlji u kojoj vlast pravi opoziciju po vlastitoj mjeri – i vjeruje da je to
prirodan poredak stvari – biti na drugoj strani barikade, onako kao što su Lagumdžija
i SDP, pitanje je kućnog odgoja. U društvu u kojem je cinizam vrlina, dosljednost je
psovka – ambicija zamijeni znanje, a vizija ustupa mjesto šićaru. U takvom društvu
Zlatko Lagumdžija je uistinu opasan čovjek: jer, on je političar sa vizijom i znanjem i
čovjek dosljedan vlastitim uvjerenjima.
Dokumentovani Suljagicevi uradci da se ne zaboravi...
A tek oni izljevi ljubavi i divljenja Vođi, u kafanama, neprocjenjivo bogatstvo usmene riječi, umjetnost "s koljena na koljeno"
Kada u oktobru 2014. godine Zlatko Lagumdžija zasluženo i neopozivo ode sa vlasti - i na smetljište istorije - za njega će se moći reći da je černobilizirao politiku u Bosni i Hercegovini. U protekle četiri godine je lagao svakome o svemu i uvijek. Do kraja je uništio mrvice povjerenja koje su preživjele egzibicionizam Harisa Silajdžića i aprilski paket. Desetine miliona maraka ukradene su u najvećoj do sada izvedenoj pljački javnih resursa u našoj zemlji.
Sve će to biti njegovo naslijeđe. Postoji međutim jedna stvar koja će definisati ne samo njegovu karijeru nego najvjerovatnije označiti kraj jedne političke epohe u našoj zemlji. Lagumdžija je, naime, u protekle četiri godine ubio multikulturalizam kao politički koncept u ovoj zemlji. Uradio je to tako što je godinu nakon početka mandata odlučio da su pare i vlast važnije od svega i kidnapovao volju građana koji su 2010. godine glasali za SDP.
Lagumdžija je, naime, građansku političku volju iskoristio da napravi do sada najveći niz koraka ka definitivnoj podjeli Bosne i Hercegovine. Na stranu sada vrijednost glasa i sramni sporazum sa Draganom Čovićem. Na stranu i uvredljiva arogancija i prenebregavanje policijske invazije na mezarje u Višegradu koju je naredio njegov koalicioni partner i drug Milorad Mićo Dodik. Na stranu jer - znam čovjeka - sam i sam prekasno shvatio koliko Lagumdžija prezire narod kojem nominalno pripada; jer to oko Višegrada i Srebrenice i taj genocid i ti šehidi, to je Lagumdžiji uvijek bilo upravo i samo, neodređeno, "to".
Ne postoji, dakle, bolji dokaz za to od Zakona o prebivalištu oko kojeg se već mjesecima vodi rovovski rat i u kojem učestvuje i Prvi mart. Odlaganje sjednice Doma naroda prošle sedmice krajnja je mjera koju je proizveo isključivo pritisak civilnog društva sa ciljem da se spriječi usvajanje zakona. O sadržaju zakona se zna mnogo, ali njegova pogubnost je višestruka. Po sadržaju taj zakon je uistinu zločinački, ali podjednako poguban je i način na koji je on usvojen, odnosno kako je došao u ovu tačku u zakonodavnoj proceduri.
Da bi došao pred Dom naroda, zakon je morao biti usvojen u Predstavničkom domu. Tamo je, između ostalih, usvojen i rukama SDP-ovih poslanika. Za taj zakon digli su ruke i Ante Domazet, Danijela Martinović i Saša Magazinović. Sve troje su iz Sarajeva. Sve troje su u Parlament izabrani iz izborne jedinice 3, u kojoj dominantan dio birača čine oni koji se deklariraju kao Bošnjaci. I sve troje su glasali za zakon koji omogućava MUP-u RS-a da po vlastitom nahođenju i represijom određuje prihvatljiv broj bošnjačkih - ali i onu šačicu Hrvata - povratnika u RS.
Sve što je stajalo između Bošnjaka i talasa do sada neviđenog nacionalizma je nestalo onog trenutka kada su glasovima jedne grupe Bošnjaka izabrani poslanici osudili drugu grupu Bošnjaka na fizički nestanak. Drugim riječima, kada su kidnapovali volju građana Sarajeva da izdaju njihove sunarodnike u Srebrenici, Zvorniku, Prijedoru. To je mogao da uradi samo Lagumdžija. I samo zato što ga zanimaju samo pare i vlast.
I ako jednom bosanski muslimani budu svedeni na trećinu teritorije svoje nekadašnje domovine, fanatizirani i bez prijatelja u svijetu, moći će to zahvaliti samom Zlatku Lagumdžiji. I tada ćemo svi moći da kažemo: Hvala ti, Zlatko! Lagumdžija je uspio u onome u čemu nisu uspjeli ni Karadžić, ni Mladić, ni Tuđman, ni Boban, ni sisovi i hisovi, debeovi i beendeovi. Naime, on će među Bošnjacima ubiti vjeru koju nije iskorijenio ni genocid: da još ima ljudi u ovoj zemlji koji hoće da žive s njima. Narod koji je preživio genocid isporučit će u ruke klerikalnoj desnici, koja otvoreno radi na bošnjakistanu. Na kraju, Lagumdžija će tako ispuniti mokre snove Slobodana Miloševića i srpskih nacionalista i pružiti im post facto opravdanje genocida. I za dvadeset godina će izgledati da smo sve ono što smo preživjeli prije dvadeset godina - zaslužili. Hvala ti. Nadam se da se isplatilo. I da ti neće potrajati.
(Autor je aktivista Građanske koalicije Prvi mart)
Suljagic optuzuje Lagumdziju bez osnova.
Nije Lagumdzija krv sto je bosnjacka multipolitika propala. Ta politika nikad nije ima sansu za uspjeh jer je od samog starta bila zasnovana na fikciji i listi zelja, izmedju ostalog iz MZ. Lagumdzija se samo nasao tu gdje se nasao kada se desio prirodni krah. Prije ili kasnije se morao desiti.
A sto se tice radikalne desnice... tesko da neko moze biti radikalniji desnicar od Suljagica i ekipe.
Basvod wrote:Suljagic optuzuje Lagumdziju bez osnova.
Nije Lagumdzija krv sto je bosnjacka multipolitika propala. Ta politika nikad nije ima sansu za uspjeh jer je od samog starta bila zasnovana na fikciji i listi zelja, izmedju ostalog iz MZ. Lagumdzija se samo nasao tu gdje se nasao kada se desio prirodni krah. Prije ili kasnije se morao desiti.
Osim što trollate, mensčini da se nemate namjeru pozabaviti konkretnim pitanjem prijedloga zakona o prebivalištu...
da se ne zaboravi...
