Kulturni i istorijski spomenici B i H-Gradovi u fokusu

[FortunaBela]

Ostavite je nama...

Jah sta vas pobih, a masala jopet vas dosta osta. Pobojah se da se necu imati s kim sjetovati. Kad eto srece, ima vas jos uvijek. Pita me neki dan Austrijski Konzul, "Zasto vi",kaze "u Bosni sve rijesavate sabljom I macem. Zasto ne glavom?” Ko biva oni u Austriji. A ja mu kazem, “Mnogo nas je ovdje konzule a zemlja mala. I Turaka, I Bosanaca, I Austrijanaca, I Srba, I Hrvata mnogo. I niko nece da ide, svi hoce da ostanu, a zemlja mala. U onolikoj Rusiji niko se nebi’ otimao za jednu Bosnu, a ovdje se tuku za svaki sokak.” Sudjeno joj sirotici, sta li. I jos mu kazem, “A I lijepa je moras priznat!” “Jeste al’ I skupa.” Pa sto onda ne idete, I vi, I svi ostali. Ostavite je nama Bosancima pa cemo mi kako znamo I umijemo I nece nam biti ni tesko ni gore.

OMER PASA LATAS

[FortunaBela]

Ovo je Trebinje



Grad na rijeci Trebisnjici, 26 km od Dubrovnika. Arslanagic most spajajuci obale Trebisnjice rijeke (ca 80 m dugacak) je jedan od najatraktivnijih mostova u Bosni i Hercegovini iz Turskog perioda. Izgradjen u drugoj polovini XVI vijeka, ima dva velika i dva mala polukruzna luka,sa tri stuba. Kada je sagradjena hidroelektrana na rijeci, mosta je prebacen sa izvorne lokacije na lokaciju blizu grada.



Po naredbi Osman-Pashe Resulbegovica Sahat-kula je podignuta od strane nepoznatog gradjevinara, iz primorja, u ranom XVIII vijeku. Cetvrtasti toranj je 18 m. visok.



Careva dzamija iz ranog XVIII vijeka i Osman Pasha Resulbegoviceva dzamija, dovrsena u 1729. godini, izgubili su puno od njihovog originalnog izgleda u toku uzastopnih renoviranja.



Resulbegoviceva ili Begova kuca - originalan primjer turske civilne arhitekture sa namjestajem i orijentalnom unutrasnjom dekoracijom.
U ugostiteljskom dijelu kuce, sluze se domaci i orijentalni specijaliteti. Ljetna basta sa pozornicom. U sezoni folklorni koncerti.



Jezgro starog utvrdjenja Kastela ili Ban-vir, kako se zvalo ranije, je izgradjeno 1703. godine. Prvobitno je utvrdjenje bilo trokutaste povrsine, postepeno zaobljen, sa nekoliko kula i ulica. Bio je zasticen zidovima sa svih strana, ulaz preko preklopnih mostova. Zidine su u dobrom stanju.

[FortunaBela]

VODENICE NA PLIVI



Zanemariti plivske vodenice i druge ljepote i kulturnoistorijske vrijednosti Jajca isto je što imati najljepšu knjigu poezije, sklopiti je i baciti u grmlje, ili jedan divan orkestar zatvoriti u ćeliju pa neka sam sebi svira.

Ne znam koga te stare drvene vodenice još nisu privačile: U davna vremena nesretno zaljubljene, krčioce njiva i proizvodače žita, mlinare i pekare. Poslije su dolazili turisti iz Evrope i svijeta, dačke ekskurzije iz BiH i ex Juge, izletnici iz bliže i malo dalje okolice, slikari, pjesnici, novinari, snimatelji, prodavači suvenira, sretni zaljubljenici, prosjaci... Svak bi se tu osjetio raspoložen, svjež i nadahnut. Na sedrenoj prečazi od okera, umbre i kromoksida između dva smaragdno kobaltna jezera (Džola) gornjeg većeg i donjeg nižeg, manjeg i okruglijeg vodenice i sad stoje na svojim vitkim drvenim nogama i trepere kao pradavne neolitske sojenice (možda baš njihove pranane) nad svojim drvenim, razigranim točkovima s kašičicama i poput hitrih vretena predu tu bistru vodu. Ta bijelo-plavičasta raspršena voda za koju se otimaju sićušne duge, a onda se ispod uskih mlazeva slavina pod vještim prstima točkova mota u bijela klupka, zatim ta klupka se spliću u pletenice slapčića pa se dolje niže opet upredaju u repuhu i plićacima te otiču i tkaju malo jezero oko kojeg su ponjave od trske i šaše, a na njemu ogledala livada, njiva i brda prošaranih sivo-bijelim pjegama stijena.



Ranije su te vodenice mljele sve vrste žita a u zadnje vrijeme najviše domaći kukuruz i pšenicu za pogače i maslenice. Ubjeljivali su mlinare, mlinarice i konjske grive mlivom, a muzika kamenih žvrnjeva, bubnjanje badnjeva i klokot vode na drvenim žljebama i ispod zapornica udahnjivale su praiskonski osjećaj vječnog jutra i kad je bila najveća žega. Oko njih sa svih strana biserne perle malih vodopada gdje je voda iz gornjeg rado skakala i uranjala u donje jezero.

Tako je to i danas kad se tiče igara i navika vode kao kad odrasla sestra svojoj mladoj sestrici baca mnogo bijelih plišanih meda i zeka u krilo plave suknjice. Na ledinama kraj ritova bijeli i šareni kampovi sa teniskim i drugim igralištima, malo poviše u blagoj strani motel među mirisnim bagremovima i lijeskama, luksuzni hotel ”Jajce” okružen stražom svekolikog drveća. Svak živ je pio hladnu i slatku vodu sa njihovih potočića, sa zapornica i dolje ispod u plićacima, jer je moćni izvor Plive samo 18 km odatle sa rijetkom naseljenošću, a prljave industrije uzvodno nema.

Kažu da ih je bilo 33, sasvim slučajno kao bobaka u tespihu. Od svog prvog susreta i prvih svojih poteza perom i kistom pred njima pamtim ih 27. Ostale su, vele, bile stupe za sukno pa prestale valjati i u zanemaru propale. Sada ih je samo dvadesetak. Većina ih je sa četverostranim krovovima koji su upijali prostor, ali i tih nekoliko sa dvostranim sa širokim strehama stvarale su ugođaj. Male ćuprijice od smrčevih i bukovih greda povezivale su ih sve baš kao svileni gajtan na tespihu. Bilo je lijepo vidjeti starije ljude i žene kako na zapornicama iznad badnjeva uzmaju abdest i dostojanstveno klanjaju pred ulazom u svoje mlinove ili unutra pred košem žita i sandukom brašna kao pred mihrabom. Vodenice pamte mnoga regionalna, republička, ex državna prvenstva u kajaku na mirnim vodama na velikom jezeru i brojne iskričave oči mladih sportista koje su ih ushićeno gledale. Međutim, mnogi su vidjeli i brojne druge skoro iste takve vodenice na čitavom toku Plive.

Ispod samog izvora u Pljevi su jedine od kamena zidane zbog prejake strme vode, ali vrlo slične ovima samo u manjem ansamblu, a ostale na Sokočnici, Šipovu, Volarima, Jezeru, ispod Mila i kraj samog Plivinog vodopada bile su, a neke i sada potpuno iste. Jajce je legenda ili grad vijekova i ujedno bajka zbog vodopada Plive i drugih ljepota i monumenata u piramidalnoj kompoziciji. Sad jedno i drugo, ni jedno ni drugo. Dok je bilo tog harmoničnog života i turizma od kojeg se lomio povelik komad svakom, onda je to svakog vuklo u Jajce. Što su vodenice, plivska jezera i ostale ljepote i dobra zanemareni jeste šteta, sramota pa čak i grijehota, ali ni po muke, zanemareni su autohtoni i autoritativni Jajčani, iz sve tri fele ih je malo ili nimalo, a zna se kojih je bilo najviše, sad ih skoro i nema, kojih je bilo najmanje, nema ih nikako. Njihovih bajrama, božića, pjesama, igara i izložbi je najviše u Skandinaviji, ali i na još tri daleka kontinenta. Što više niko glavnu jajačku ulicu ne zove ”Jajački Stradun” valjda zbog pougarskih opanaka ili zbog iz srca iščupane divne Sultan Esme džamije a s koljena i ruku skinutih dvije narativne vedute koje su bile vrteške života i suživota i činile tako skladnu cjelinu sa veličanstvenim zvonikom Svetog Luke sličnog zvoniku Kneževog dvora u Dubrovniku.



Okolo su nicala seoca, pa sela i tako se kroz vijekove redao krov do krova, oranica do oranice i povezalo se s gradom. Ima tu Mlinara, Mlinarevića, Mlinarića, Mliva, Plivaca, Stupara i slično. Kao dječak od 14 godina tu sam kraj vodenica upoznao jednog starog ali pravog slikara Stjepana Bakovića iz Dubrovnika koji me je ohrabrio i poklonio mi prve akvarel bojice. Zahvaljujući barba Stipi još više sam zavolio slike i želio sam da ih pravim. Od prekrasnih slika koje su naslikali brojni poznati slikari mogla bi se sastaviti velika galerijska zbirka. Evo samo imena za koje znam: Petar Šain, Rizah Štetić, Vojo Dimitrijević, Muhamed i Hakija Kulenović, Mario Mikulić, Jovan Bijelić, Enver Krupić, Gabrijel Jurkić, Božo Nikolić, Enver Štaljo, Mersad Berber, a jednom davno mi je govorio i poznati mostarski akvarelista Karlo Afan de Rivera da se sprema da ih slika.

Sada kod nekih Holanđana nalazim pune albume foto uspomena na Jajce, kao i na Mostar, Tekiju na Buni, Počitelj, Plitvice, Slunj, Skradin, Split, Hvar, Dubrovnik itd. Jedan od tih Holanđana (slučajno i moj prijatelj) imao je ideju da malo poviše vodenica napravi golemu vjetrenjaču čije bi mehanizme i krila pokretala voda. Zanemariti te vodenice i druge ljepote i kulturnoistorijske vrijednosti isto je što imati najljepšu knjigu poezije, sklopiti je i baciti u grmlje ili jedan divan orkestar zatvoriti u ćeliju da sam sebi svira...

[FortunaBela]

Silvije Strahimir Kranjčević


Moj dom

Ja domovinu imam; tek u srcu je nosim,
I brda joj i dol;
Gdje raj da ovaj prostrem, uzalud svijet prosim,

I... gutam svoju bol!

I sve što po njoj gazi, po mojem srcu pleše,
Njen rug je i moj rug;
Mom otkinuše biću sve njojzi što uzeše,

I ne vraćaju dug.

Ja nosim boštvo ovo - ko zapis čudotvorni,
Ko žica zadnji dah;
I da mi ono pane pod nokat sverazorni,

Ja past ću utoma.

Ah, ništa više nemam; to sve je što sam spaso,
A spasoh u tom sve,
U čemu vijek mi negda vas srećan sve je glaso

Kroz čarne, mlade sne!

Kroz požar, koji suklja da oprži mi krila,
Ja obraz pronijeh njen;
Na svojem srcu grijem već klonula joj bila

I ljubim njenu sjen.

I kralje iznijeh njene i velike joj bane,
Svih pradjedova prah,
Nepogažene gore i šarenh ulistane

I morske vile dah.

... Ja domovinu imam; tek u grud sam je skrio
I bježat moram svijet;
U vijencu mojih sanja već sve je pogazio,

Al' ovaj nije cvijet.

On vreba, vreba, vreba... a ja je grlim mukom
Na javi i u snu,
I preplašen se tržam i skrbno pipam rukom:

O, je li jošte tu?!

Slobode koji nema taj o slobodi sanja,
Ah, ponajljepši san;
I moja žedna duša tim sankom joj se klanja
I pozdravlja joj dan.

U osamničkom kutu ja slušam trubu njenu
I krunidbeni pir,
I jedro gdje joj bojno nad šumnu strmi pjenu
U pola mora šir!

Sve cvjetno kopno ovo i veliko joj more
Posvećuje mi grud;
Ko zvijezda sam na kojoj tek njeni duši zbore,

I... lutam kojekud.

Te kad mi jednom s dušom po svemiru se krene,
Zaorit ću ko grom:
O, gledajte ju divnu, vi zvijezde udivljene,
To moj je, moj je dom!

[FortunaBela]

Jajce



Suvremeni grad Jajce smješten je u centralnom dijelu Bosne i Hercegovine na obalama rijeka Plive i Vrbasa.
Na tom je mjestu bosanski plemić, vojvoda od Splita Hrvoje Vukčić Hrvatinić, krajem XIV stoljeća podigao utvrđeni grad i nazvao ga Jajce.
Grad je izgrađen na samom ušću rijeke Plive, koja se svojom posljednjom i najveličanstvenijom kaskadom, vodopadom, ulijeva u rijeku Vrbas.
Kao urbana cjelina prema predratnoj valorizaciji i kategorizaciji Jajce je bilo zaštićeno najvišim stupnjem koji određuje zaštitu kulturne baštine u izvornom obliku. Od 22 zaštićena spomenika, u nultu kategoriju je svrstavano 10 spomeničkih objekata. Po tome je jajačka baština spadala u lokalitet svjetskog značaja. Kronološki, bar prema onome što je do danas poznato, nastajanje jajačke kulturne baštine mjeri se milenijumima (najstariji spomenik-hram boga Mitre nastao je u IV stoljeću n. e.).
Srednjovjekovni spomenici su najbrojniji i najmonumentalniji. Svojom impozantnošću prednjači toranj sv. Luke sa crkvom sv. Marije. U njegovoj neposrednoj blizini su Medvjed kula i podzemna crkva (katakomba). Srednjovjekovna utvrda, s gradskim bedemima i utvrđenjima uglavnom je očuvana u izvornom izgledu.
Dvije velike imperije, turska i austrougarska, koje su ovim gradom gospodarile od 1528. do 1918. g nametale su način života i stil gradnje, tako da su iz toga perioda sačuvani brojni objekti od kulturno-povijesnog značaja.
Tijekom Drugog svjetskog rata Jajce je bilo mjesto značajnih političkih događanja. U zgradi bivšeg Sokolskog doma 29. 11. 1943. g. održano je II zasjedanje Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ) na kojem su donijete povijesne odluke i postavljeni su pravni temelji socijalističke Jugoslavije.
Posjetiti Jajce znači posjetiti grad muzej, srce Bosne gdje se može osjetiti bilo stare srednjovjekovne države. Ovdje je Bosna najljepša. Tu se povezuju istok i zapad, te sjever i jug Bosne. jajcem se oduševljavaju svi zaljubljenici izvorne prirodne ljepote i poštovatelji duge kulturne tradicije.

[FortunaBela]

Stari grad Travnik



Jedini spomenik iz srednjeg vijeka koji se sacuvao u Travniku je Stari Grad (Kastel). Izgradjen je u doba bosanske samostalnosti u prvoj polovini XV stoljeca, pretpostavlja se u vrijeme bosanskog kralja Ostoje ili kralja Tvrtka II. Grad se sastoji od nekoliko arhitektonskih cjelina, vrlo skladno
sklopljenih u cjelokupan izgled

tvrdjave, pri cemu je vjesto vodjeno racuna o izgledu terena i svrsi svakog pojedinog bedema. Na najuzvisenijem manjem platou smjestila se masivnadesetougaona odbrambena kula u kojoj se nalazi tamnica, a u njenom podnozju je zidana cisterna. Od bastiona se prema sjeverozapadu spusta veliki zastitni zid i strme stepenice koje vode u donji dio grada. Prema jugoistoku se od bastiona ulazi u donji dio grada kroz vece, zidovima zasticeno dvoriste.
Na tom platou stoji sesnaestougaona kula na dva sprata sa puskarnicama. U blizini se nalazi jedna zasvodjena pravougaona zgrada koja je mogla biti crkva, ali pouzdanih dokaza o tome nema.

Uz zapadni zid do ulaza u tvrdjavu Turci su podigli dzamiju. Od nje se sacuvala samo kamena munara ugradjena direktno u zid tvrdjave. U nauci je podijeljeno misljenje oko toga na cije ime je dzamija podignuta - da li na Mehmeda II ili Bajezita II. Travnicani su je prozvali gradska dzamija. Pretpostavlja se da je bila sagradjena krajem XV ili pocetkom XVI stoljeca. Nakon sto su zauzeli tvrdjavu, Turci su je prosirili prema jugoistoku i u njoj sagradili zgrade za smjestaj vojske, stoke i opreme.

Vec u XVI stoljecu, vjerovatno na mjestu nekadasnjeg srednjovjekovnog podgradja, uz tvrdjavu se formira najstarija ulica u Travniku - mahala Varos. Izmedju nje i Starog grada je duboka, uska klisura potoka Hendek, presvodjena visokim kamenim mostom kojim se iz Varosi dolazi do pred sam grad.



Most je podignut na visokim kamenim stubovima i presvodjen je polukruznim svodom. ne zna se kada je gradjen, ali se pretpostavlja da je to turska tvorevina jer je u srednjem vijeku, obzirom na odbrambenu funkciju grada, na tom mjeszu mogao postojati samo pokretni most.
Tvrdjava sa mostom predsavlja danas jedan od najbolje sacuvanih primjera fortifikacione arhitekture iz XV stoljeca u Bosni i Hercegovini.



Tvrdjava sa mostom predsavlja danas jedan od najbolje sacuvanih primjera fortifikacione arhitekture iz XV stoljeca u Bosni i Hercegovini.

[FortunaBela]

U mahali Osoj su se sacuvali objekti stare stambene arhitekture iz XIX vijeka zahvaljujuci tome sto katastrofalni pozar koji je izbio 1903. godine u Donjoj carsiji, nije zahvatio dijelove grada koji su se nalazili na desnoj obali Lasve.
U Osoju se i danas grade kuce u stilu stare bosanske arhitekture. Tipicna travnicka kuca sa kraja proslog vijeka imala je isturen gornji sprat u vidu erkera. Prizemlje je obicno zidano u kamenu, a gornji dijelovi od dizme i sepera. Krov je pokriven sindrom. Kuce se prema bastama, koje su obicno ogradjene visokim zidom, otvaraju dugackim drvenim verandama, a prema ulici manjim prozorima. Mahale su se gradile slobodno, bez odredjenog plana, ali sepostovao osnovni zakon-pravo na slobodan vidik.
Zato su na prvi pogled kuce po mahalama razbacane bez reda, ali svaka od njih zauzima idealan polozaj u prostoru tako da je ziteljima omogucen lijep pogled na okolinu.
Posto Osoje spada u kulturno-istorijsku zonu, to se u ovoj ulici i danas podizu kuce u stilu stare bosanske arhitekture.

[FortunaBela]

OPIS MOSTARSKOG MOSTA PEROM MEHE BARAKOVIĆA

Zašto se stas mostarskog mosta pogrbio?
Možda se i on zaljubio u dragu kamenog srca?

Što je most jednook je li mahana?
Što bi bilo kad bi imao dva oka?
Jer zaljubljeni na svijetu uvijek imaju jedno oko?

Ne bi mu suze iz očiju dan-noć tekle.
Međutim, rastanak - ako ga ima - snašao ga je.

Budući da mu je glava na nebu, a noga na zemlji
Nije čudo što mu je jedan kraj na istoku a drugi na zapadu!

Svaki mramor dao je zemljinoj površini sjaj.
Jednom njegovom oku dao je sjaj nebeski mliječni put.

Kao da je svezao srebreni luk sredinom tekuće vode
Dvije kule izgledaju kao dvije kandže.

Jedna voda ispod njega druga iznad njega teče,
Kakvo je ovo čudo? Most, iznad njega voda, ispod njega voda.

(pjesma je napisana 1600. godine)

[Kwaheri]

MAGLAJ
Podrucje maglajske opcine bilo je naseljeno još u prahistorijsko doba. Nalazi iz ovog perioda locirani su kod Novog Sehera na lokalitetima Kraljevina i Kraljicino guvno, koji pripadaju mladjem kamenom dobu, neolitu i to butmirskoj kulturi. Nadjene su strelice strugalice, pile, svrdla, sjekire, dlijeta i keramicko posudje.
Nalazi iz srednjeg vijeka ukazuju na znatnu naseljenost ovog podrucja u to doba sto potvrdjuje 100 pronadjenih stecaka u 9 naselja i 17 nekropola, a koji su danas nazalost većim dijelom totalno devastirani.
Maglajska tvrdjava je takodjer iz ovog perioda a nastala je najkasnije u 14 vijeku.
Turci su se prvi put pojavili u Usori 1415. godine kao saveznici Bosanaca protiv Ugara. Ponovo se pojavljuju u Usori 1426. godine ali ovaj puta kao osvajaci, Maglaj osvajaju tek 50 godina kasnije. U turskim izvorima XV stoljeca Maglaj se prvi puta spominje tek u defteruiz 1485, kao mahija grada Maglaja, a istovremeno se spominje i selo Maglaj sa 32 porodice.

Tokom XVI, XVII i XVIII stoljeca znacajnu ulogu u turskoj carevini imali su pojedinci iz ovih krajeva ukupno njih osmorica, pocevsi od Velikog Vezira Ibrahim-pase Novoseherlije za koga kazu da je bio veliki vojskovodja pjesnicke duse koji je 1599. godine na putu za Madjarsku prolazeci kroz Slavoniju na domak Bosne izrekao ove stihove:

Bosno,Bosno diko moja
Kunem ti se svojom casti
Sladja su mi njedra tvoja
Vec sve druge zemne slasti
Nek mi niko ne zavidi
Sto te ljubim zarko toli
Ah, ja s tobom cutim samo
Sve radosti i sve boli

Ostao je zapamcen i budimski vezir Murtezan-pasa Novoseherlija kao pasa koji udaje i ženi. Pjesnik Muhamed Nerkezi 1629. godine je zapisao:
Ovaj vrli pasa nastojao je posto poto umnoziti zivalj Bosne.Tu svoju misao provodio je ovako: Gdje bi cuo da ima cura ili udovica neudata, odmah bi joj, ako je siromasna bila, dao nesto miraza i nasao musteriju da se uda. Tako je okupio na hiljade brakova i time ucinio veliku korist domovini.
Austro-ugarske trupe okupirale su Bosnu i Hercegovinu 1878. godine, a 3. augusta VII husarska regimenta upala je u zasjedu kod Maglaja izgubivsi 46 vojnika. O tom dogadjaju svjedoci i spomenik koji su Austrijanci podigli na obali rijeke Bosne.
Prvi pisani trag o pominjanju imena Maglaja nalazimo u povelji sto ju je ugarsko-hrvatski kralj Sigismund izdao 16. septembra 1408. godine "Sub castro nostro Maglay", sto ce reci, "Pod nasom tvrdjavom Maglaj". (vjerovatno na povratku sa vojne protiv Tvrtka II ). Grad je vjerovatno zauzela ugarska vojska u toku rata koji pada u prvu polovinu 1408. a koji je za Bosance zavrsio katastrofalno. Tom prilikom je Sigismund dao pogubiti preko stotinu bosanskih plemica i velikasa.
Medjutim, na grad Maglaj indirektno se odnosi i nesto raniji pisani podatak iz povelje Stjepana Ostoje Dubrovcanima od 31. januara 1399. godine Va slavnoj vojsci va Lisnici gdje se pretpostavlja da je on sa svojom vojskom bio ulogoren u danasnjoj Lijesnici, nadomak Maglaja. Znamo da je jos u oktobru 1398. Sigismundova vojska ratovala u Usori i da joj se suprotstavljao sam kralj Ostoja sa brojnim velikasima. Ostoja je ostao u Usori sve do kraja januara 1399, zapravo na Lijesnici, koja utjece u Bosnu 1 km uzvodno od Maglaja, ocito opsjedajuci maglajski kasrum, koji je tada bio u rukama ugarskih vojnika.

http://www.maglay.com

[Kwaheri]

ZEPCE

Postojanje ljudskog življenja vezanog za Žepce nalazimo na širem lokalitetu kod Novog Šehera (neolit), lokalitet Brezovog polja (bronzano doba). Period kraja bronzanog i pocetak željeznog doba podrucja centralne Bosne naseljavaju ilirska plemena nakon cega dolazi do seobe evropskih naroda preko naših podrucja. Grci i Rimljani svo to stanovništvo na našim podrucjima nazivaju jednim imenom Iliri. Romanizirani Iliri takode ostavljaju tragove svog postojanja na našim podrucjima a to su ostaci rimskih kuca(oblast Novog Šehera) 5. i 6. stoljece je period prodiranja Germana,Gota,Slavena...
10.,11. i 12. stoljece je predbogumilsko i bogumilsko razdobljegdje se Žepce ne spominje. Period vladavine Bosanskih kraljeva Žepce slavi kao njihovo sjedište (trgovacki centar) te izgradnju slavne Žepacke tvrdave (14. i 15.st.).Tvrdava je služila ne samo za odbranu kraljeva nego i odbranu putne komunikacije prema trgovackom centru Visokom.
Žepacka tvrdava je tacnije izgradena 1458. g. na lijevoj obali rijeke Bosne, gdje je jedan zid bio u koritu rijeke.Porušena je 1891. g.
Prema nekim informacijama prvi put se spominje u dokumentima davne 1458.g. Tacnije 14.10. iste godine,kada je kralj Stjepan Tomaš u Žepackoj tvrdavi izdao povelju visokom cinovniku Stjepanu Ratkovicu. Sadržaj povelje je ustvari ženidbeni ugovor ovjeren od strane Bosanskog kralja. Turskom okupacijom Bosne 1463.g. u grad ulazi turska
posada i Tvrdava postaje utvrda Osmanlija.U tom periodu o Žepce saznajemo iz popisa sela maglajske nahije i iz opširnog popisa Bosanskog sandaka 1604.g. Stanovništvo tog doba se naseli u iskrcenim lugovima duž rijeke Bosne i naprvi caršiju sa drvenim krovovima uz glavnu kaldrmisanu ulicu.
Period slabljenja Osmanskog carstva i Becki rat (1683.g. - 1699.g.) je period prvih ozbiljnijih opisa mjesta.I to narocito u doba osvajanja Žepca vec pomenutog Eugena Savojskog.
U borbi becke Porte protiv bošnjackog plemstva, treba svakako spomenuti Huseina Kapetana Gradašcevica koji je sa Žepcacima vodio borbu za autonomiju Bosne i Hercegovine 1830.g - 1831.g. Ustanke u Bosni Porta guši dovodenjem Omer Paše Latasa 1850.g. Odlukom Berlinskog kongresa 1878.g. Austro-ugarska uprava dobija zadatak da uvede svoju upravu u Bosnu.Žepce je zauzeto 07.08.1878.g. Austrijska vojska u Žepce smiješta sjedište katolicke crkve kao dio maglajske župe koja je apstinirala od 1700.g. Godine 1750. po istorijskim dokumentima Jelinica, se osniva žepacka župa koja gradi župnu crkvu tj.Katolicku crkvu 1849.g. u dijelu Žepca Varoš naseljenog autohtonim katolickim stanovništvom. Odlaskom turske vojske odlaze i mnogi žepacki begovi. Tako po naredbi nadbiskupa Stadlera dolazi do naseljevanja velikog broja katolika iz Hercegovine. Znacajnije podatke o Žepcu i iz tog perioda saznajemo iz zapisa Rudolfa-Wildenhainskog Maldinija 1908.g. Period izmedu ratova a posebno period fašisticke okupacije 1941..1945. je doba svježije historije, NOB-e kada su jedinice NOVJ 1943.g. prvi put ušle i prošle kroz naš grad. Potpuno oslobodenje nakon mnogih bitaka (bitka na Mahnjaci) Žepce slavi 14.-15. 04.1945.g.

znacajne licnosti:
1. Ferhad-Ferhadpaša za kojeg neki historicari tvrde da je pored
izgradenih Ferhadija u Sarajevu i Tešnju izgradio i žepacku Ferhadiju
Ferhad-begovu džamiju. Pokopan je u Tešnju 1568.g. pa se smatra da
je Ferhadija izgradena godinu dana ranije.
2. Alija Alibeg-Žepcak izgradio Alibegovu Trzansku džamiju,
Ali-Begov han,Veliku medresu, skelu na Bosni.
3. Hadždži Abdullah ef. Karahodža 1740./41. g. spjevao pjesmu Bošnjakuša. Ucitelj i profesor žepcaku Ilhamiji. Napisao Ilmihal hadži
Abdul Vehab- efendije.
4. Abdulvehab Ilhamija Žepčevi (1773-1821.) Rođen 1773. godine u Žepču. Jedan je od rijetkih koji je u onom vremenu pisao na bosanskom jeziku. Ono po čemu je bio i ostao prepoznatljiv jeste njegova pjesma (kasida) Čudan zeman nastade . Bio je sufija, šejh, odlikovao se pobožnošću i ispravnim životom, uzor svog vremena. Zbog već naveden pjesme je došao u sukob sa tadašnjim vezirom Dželaludin-pašom (Dželalijom). Upravo ova kasida je bila razlog njegovog pogubljenja 1821. godine u Travniku. Nije se školovao van Bosne. Osnovno obrazovanje stiče pred šejhom Abdurahmanom Sirijjom i šejhom Huseinom Zukićem. Osim na bosanskom pisao je i na turskom i nešto malo na arapskom jeziku. Poezija mu je uglavnom sufijska, mistička. On je jedan od mnogih pisaca koje je riječ, ali istinita i pravedna riječ, koštala života.
6. Slavni “Vranducki kapetan” Mehmed-beg Kapetanovic umro 1863.g.
Sahranjen u trzanskom groblju.
7.. Godine 1816. Hadži - Mehhmed Buzadži dao da se izgradi džamija sa drvenom munarom u Gornjoj Mahali
8. Iz doba NOB-a treba spomenuti angažovanost i odanost slobodi domovine skojevce Meho Babinjac,Milorad Lumovic,Mišo Kisic.... i mnogobrojni znani i neznani borci koji su direktno u borbi ili na bilo koji drugi nacin omogucili da sloboda od fašista dode i na naša podrucja. U njihov spome podignut je i spomenik.
9. Nedžad Ibrišimovic roden 1940.g. Romani “Ugursuz”;Karabeg”;
drama “Kuca bez vrata”

http://www.zepcaci.net
http://bs.wikipedia.org

[car-x]

Srebrenik se u istoriji prvi put pominje godine 1333. Prvi pisani dokument o postojanju ovog drevnog grada jeste povelja Stjepana II Kotromanica kojom on, kao bosanski ban, Dubrovackoj republici ustupa Ston i Rat - otvarajuci trgovinske puteve Dubrovnika sa Bosnom. U to vrijeme Srebrenik je bio i prijestolnica srednjevjekovne Bosne kojom su vladali Kotromanici, utemeljivsi njene najprostranije granice. Bosna se tada prostirala od Save na sjeveru, Zadra i Knina na zapadu i Herceg Novog na jugoistoku.

Ugarski kralj Matija Korvin u oktobru 1464 prodire sa vojskom u sjeveroistocnu Bosnu i zauzima Srebrenik. Od osvojenih krajeva formira Srebrenicku banovinu, koju uredjuje po strogim vojnickim principima. Za zapovjednika Banovine postavlja hrvatskog velikasa Nikolu Ilockog.

O zauzimanju Srebrenika od strane Turaka postoje dvije istorijske verzije: po prvoj Srebrenik je osvojen 1512.godine, zajedno sa Teocakom. Druga je verzija da je 1521 bosanski sandzakbeg Feriz-beg zauzeo Srebrenik, Sokol i Tesanj. Interesantno je narodno predanje o zauzimanju Srebrenika od strane Turaka. Kako je turska vojska bila brojcano nadmocna, branitelji Srebrenika su u toku noci napustili grad, potkovavsi konje naopako da bi prikrili tragove svog povlacenja. Zbog tragova kopita Turci su mislili da je gradu stigla pomoc i dugo su oklijevali da ga pokusaju zauzeti. Nema pouzdanih podataka o tome kada je sagradjena srebrenicka tvrdjava, ali je posve sigurno da su je sagradili Madjari za vrijeme njihove vladavine u Bosni. Dogradjivali su je Turci, o cemu svjedoci dogradjena dzamija koja je sluzila za potrebe posade, odnosno turskih askera.

U periodu poslije Turaka Srebrenik je bio u izvjesnoj istorijskoj zaledjini, tako da nema puno svjedocenja o gradu u periodu Austro-Ugarske vladavine niti Kraljevine Jugoslavije.

Ponovno istorijsko budjenje Srebrenik dozivljava u periodu poslije II svjetskog rata. Gradnja pruge Brcko-Banovici i putne dionice Zupanja-Sarajevo-Opuzen daje Srebreniku impuls napretka i ozivljavanja.


otvaranje puta zupanja - opuzen u srebreniku 1968. godine..






srebrenik - kula gradina, slika koju je jedan nas sugradjanin slucajno otkrio u jednom muzeju u austriji..

[FortunaBela]

KLJUČ


Prvi tragovi postojanja prahistorijskih ljudi na ovim prostorima javljaju se preko nosioca vučedolsko-slavonske kulture u bakrenom dobu (eneolitu), pa preko starijeg bronzanog i željeznog doba. Prvi poznati stanovnici doline rijeke Sane u željeznom dobu bili su pripadnici Mezeja. U rimskom periodu, grad ulazi u sastav rimske provincije Dalmacija. U toku seobe naroda od IV do VII stoljeca preko naših prostora protutnjala su hunska, germanska, avarska, slavenska i mnoga druga plemena, ostavljajući za sobom razorene i spaljene gradove i utvrde. Slavenska bezimena plemena trajno naseljavaju ovo područje, formirajući svoje župe i šire oblasti.

Ključ se zvanično, u historijskim izvorima, prvi put spominje u povelji bosanskog bana Stjepana II Kotromanića 1322 godine, kojom on potvrduje ključkom knezu posjede njegovog djeda. Ključ je ipak mnogo stariji, jer se u njegovom kompleksu nalaze rimski objekti.

Prve temelje udarili su mu stari Rimljani u toku prvog stoljeća naše ere. U toku slavenskog srednjeg vijeka nastaje vojni dio dvora gospodara i ključko podgradje, s tim sto Osmanlije zaokružuju kompleks grada sa gradnjom svojih utvrda sa aviljom pod nazivom Tabori.

Stari grad Ključ i njegovi gospodari igrali su značajnu ulogu u historiji srednjovjekovne Bosanske države. Drevni grad Ključ sastoji se od tri različita arhitektonska kompleksa i to : rimskog, srednjovjekovnog, slovenskog i osmanlijskog dijela. Radjen je u romanskom, gotickom i orjentalnom stilu.

Stari grad Ključ spadao je u najstarije, najveće i najutvrdjenije gradove srednjovjekovne Bosanske države. To je po svom izgledu impozantan grad sa čijih se bedema širi vidik na sve strane sanske doline. Grad se sastoji od vojnih tvrdjava, dvora gospodara grada i ključkog podgradja, koje je predstavljalo kulturni, vjerski i zanatsko-trgovacki centar.

Posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević bježeci ispred Osmanlijske ekspanzije u Bosni, potražio je utočiste u tvrdom gradu Ključu 1463 godine. Poslije bitke ispod starog grada kralj se na data obećanja predao Turcima. Oni ga odvode u Jajce gdje su ga i pogubili. S predajom posljednjeg bosanskog kralja u Ključu, pala je srednjevjekovna Bosanska država i završila njena historija u Ključu.

Za vrijeme kraljevine SHS Ključ je ušao u sastav banovine Hrvatske. U periodu izmedju dva svjetska rata dobio je električnu rasvjetu, sokolski dom, drugu pravoslavnu crkvu, koja je sačuvana do današnjih dana. U toku Drugog svjetskog rata bile su velike ljudske žrtve na strani svih naroda kao i materijalnih razaranja. Grad je potpuno razoren i spaljen.

Od 1945 do 1991 godine tekao je proces obnove i izgradnje privrednih kapaciteta, vanprivrednih objekata, željeznica, mostova. U ovom periodu izgradjen je novi grad, obnovljena su sela i stvoreni uslovi za normalan život. U periodu rata 1992-1995 godine Ključ je opet razaran i uništavan, a u stravičnim zločinima stradao je i veliki broj muslimanskog stanovništva.

[FortunaBela]

Bihać



Život na ovim prostorima datira iz starijeg kamenog doba. Uz iskopine kostiju mamuta pronađena su i dva kamena nožića. Prisustvo Japoda od VIII vijeka p.n.e. potpuno je dokazano, kao i tridesetpet naselja gradinskog tipa. Nakon hiljadu godina Japode pokoravaju rimske legije, a područje je u sastavu rimske Dalmacije. Između 602. i 614. Slaveni naseljavaju bihaćki region kada započinje slavenizacija. Nakon toga bihaćko područje pripada Panonskoj Hrvatskoj koja je do kraja VIII vijeka pod vlašću Avara, zatim Franaka, a od X do XII ulazi u sastav hrvatske države, do vremena ugarskih kraljeva.
Grad Bihać prvi put se zvanično pominje u XIII stoljeću. Izgrađen je na otoku sv.Ladislava nazvanog po ugarskom kralju Ladislavu I Arpadoviću. Ipak pretpostavke su da je grad nastao i više stoljeća prije. Pouzdano se zna da su ovaj kraj osvojili Avari i Sloveni u VII stoljeću, inajvjerovatnije da su oni i započeli s njegovom gradnjom. Prvi put Bihać se pominje pod imenom Wyhygh u Povelji kralja Bele IV, izdatoj 26.februara 1260.godine. Drugi put se pominje 1262.godine u Povelji kojom je gradu dat status slobodnog kraljevskog grada. 1412. grad prelazi u ruke Frankopana kada ponovo prelazi pod neposrednu kraljevsku vlast.

Nakon pada Bosne pod tursku vlast na pravcu pohoda je i Bihać. Više od stotinu godina kasnije 1592. Turci su osvojili Bihać. Turci dovode nove stanovnike i tako dolazi do velikih promjena u strukturi stanovništva, religija, kultura ... Uprkos napada hrvatske vojske s ciljem da ga ponovo vrati, Bihać ostaje neosvojen. Poslije Berlinskog kongresa 1878.godine Austro-Ugarska dobija pravo na okupaciju Bosne i Hercegovine. 19.septembra 1878.grad je osvojen. 1888.porušen je bedem i grad se stopio sa svojim predgrađem.

Grad sada živi po austro-ugarskim principima, otvaraju se škole, formira vatrogasno društvo, gradi park, gradi se elektrana i ciglana, osniva se banka, dioničar-sko društvo, štedionica, zavod za osiguranje... U razdoblju između dva svjetska rata grad nije doživio značajnije promjene. Bihać je i danas zadržao sve funkcije regionalnog centra.

[FortunaBela]

LIVNO



Godine 1326. prvi put ulazi Livno u sastav Bosanske banovine, ali se vlast hrvatskih velikaša povremeno nad njim i dalje protezala. Livanjski je kraj pripojio bosanskoj državi ban Stjepan II. Kotromanić. Livanjskom županijom tada je upravljao Vladislav Galešić.

Livno je kroz sav srednji vijek, kako u sastavu hrvatskog kraljevstva tako kasnije i u sastavu bosanskog kraljevstva, imalo status župe ili županije. Srednjovjekovne županije, odnosno njihovi župani uživali su visok stupanj autarkičnosti, tj. bili su prilično neovisni prema svojim feudalnim gospodarima hrvatsko-ugarskim i bosanskim kraljevima. Prelazak Livna iz sastava hrvatskog u sastav bosanskog kraljevstva nije za grad imao veći značaj, jer su politički sustavi bili identični. U vjerskom i kulturnom smislu pučanstvo je bilo homogeno katoličko i hrvatsko sve do turskih osvajanja.
Turska vojska je zauzela Livno 1463. godine da bi se na jesen iste godine morala povući pred kontraofanzivom udružene koalicije Vukčića-Kosača i kralja Matijaša Korvina. Turska vlast će se učvrstiti u Livnu tek 80-ih godina 15. st. i onda će neprekinuto trajati sve do dolaska austrougarske vlasti 1878. godine.

Turskim osvajanjem nestalo je srednjovjekovnog Livna. Grad je porušen i opustošen. Na tim ruševinama, razvija se novi grad sa izrazitim istočnim obilježjima. Uz ostalo u Livnu su podignute četiri potkupolne džamije.
Nakon preuzimanja vlasti 28.09.1878. godine Austro-Ugarska počinje uvoditi svoj, europski način upravljanja. To se u prvom redu odnosi na sudstvo i s njim u vezi gruntovnicu i katastar, javnu upravu, školstvo, zdravstvo i druge do tada potpuno zanemarene javne potrebe. Iako postoje objavljeni radovi o pobuni mještana Livna i okolice protiv Austrougarske, treba ipak navesti kako su se pobunili uglavnom Turci i njihovi sljedbenici kojima je život prije bio dobar i ugodan. Naime, mještani su masovno bježali ispred turskog zuluma u Dalmaciju pa se jedva čekalo da dođe do neke promjene.