Kultura i umjetnost Bošnjaka

[drunken tiger]

Šta je kultura i umjetnost Bošnjaka? U zadnje vrijeme sam primjetio da se Bošnjaci odvajaju od ostatka stanovnika bh. društva. Odrednica Bošnjak se počela intenzivno i ekskluzivno koristiti za pripadnike islamske vjeroispovijesti u BiH. Zanima me me ko su ljudi koji predstavljaju Bošnjake u smislu kulture i umjetnosti i šta su njihova dostignuća, koji su njihovi rezultati?

[drunken tiger]

Dakle, zaključak je da kultura i umjetnost Bošnjaka ne postoje ?

[SaraFina]

Ko kaze?

AVDO MEĐEDOVIĆ, BOŠNJAČKI HOMER
12.11.2014. · by Bošnjaci Media · in Bošnjaci, bošnjački velikani, Kulturna baština, stari tekstovi
Gusle su na Balkanu došle sa Turcima i nije istina da je to srpski ili crnogorski nacionalni instrument, već su ga isti ukrali od Bošnjaka kao i mnoge druge stvari. U vrijeme osmanlijske vladavine gusle su koristili muslimanski narodi od Bihaćke krajine do Kirgistana koji se graniči sa Kinom.


Avdo Medjedović, bošnjački epski pjevač (guslar)
U svjetskoj književnosti epski pjevač (guslar) Avdo Medjedović je poznatiji od Meše Selimovića, Maka Dizdara..Avda Medjedovića Amerikanci smatraju jednim od najvećih poeta, porede ga sa Homerom a mi za njega zahvaljujući komunističkom režimu, do skora i nismo znali.

Kako je o njemu pisao Ćamil Sijarić pročitajte u tekstu koji slijedi.


Avdo Medjedović, bošnjački epski pjevač (guslar)

Amerikanci su nam rekli da imamo Homera. Malo je ko tada u Bijelom Polju i znao za nekakvog Homera, i da je neko gledao Avda Međedovića kako pije vodu sa šedrvana i rekao: Ovo je Homer, to bi prošlo kao dokona lakrdija, jer je svak znao da je Avdo Međedović običan seljak sa Obrova kraj Bijelog Polja, koji se od drugih razlikuje samo po tome što umije da pjeva uz gusle. Ko je dokon može da ga sluša i dangubi, a ko ga sluša pašće na njegove grane, osiromašiće kao što je on osiromašio – jer U kojoj kući gusle gude, tu žižak na tavanu žito ne jede.
Sem ovoga – ništa drugo o Avdu Međedoviću nismo znali, dok nam to nisu Amerikanci kazali. Rekli su nam da imamo Homera! Da je Avdo Međedović jedan od najvećih pjevača epskih pjesama ne samo kod slovenskih naroda nego i u svijetu.

Konkretno: godine 1933, 34. i 35. u novopazarskom kraju i Bijelom Polju boravila je grupa profesora sa katedre za klasične jezike i književnost na Harvardskom univerzitetu u Americi, u Masačusetsu, i zapisivala epske narodne pjesme. Tada su od Avda Međedovića zapisali pjesmu Ženidba Smailagić Meha, dosad najdužu u našoj epici – sa 12310 stihova. Druga po dužini je pjesma Osman-beg Dalibegović i Pavićević Luka, koju su Amerikanci zabilježili takođe od Avda Međedovića. Sadržaj prve pjesme odnosi se na sedamnaesti vijek, na grad Kanjižu koji su Turci dobili 1600. godine, na Budim i njegovog vezira, na vojvodu Petra od Karabogdanske, to jest vezane su za periferne gradove tadašnje turske imperije.

Neka se pobliže upoznamo s Avdom Međedovićem. Na pitanja koja mu je postavio Nikola Vujanović, saradnik Milmana Parija i Alberta Lorda, odgovorio je da ima šezdeset i koju godinu. Da ne umije čitati i pisati. Da ima malo zemljice, da ljeti radi a zimi sjedi – “Volio bih umrijeti od rada nego sjedeti besposlen…”

Da je bio turski vojnik u Solunu devet godina, da je postao narednik. Da se bio toliko izmijenio da ga rođeni otac ne bi poznao. Ispričao je Nikoli Vujanoviću i ovo: “Jednom smo se našli u Iljaza Sijarića u Šipovice, to mi je bratučed. Došao Kasum Rebronja, Radovan Božović, opštinski djelovođa, Ragip Hajdarović, opštinski blagajnik, i tražili da im ja pjevam. Takmičio sam se sa Kasumom Rebronjom, i Kasum će najzad meni: Gdje si ti, ja tu pjevat neću!”



Pokušaću da Avda Međedovića još više približim, a to ću učiniti kroz njegovo gostovanje u našoj kući, u kući Ilijaza Sijarića, godine1925/26. i slijedećih godina – kada sam ja bio đak. Meni, đaku, nije bilo da sjedim na patosu među ljudima, pa sam sjedio u ćošku na sanduku. Živjeli smo tada u Godijevu, selu na desnoj obali Lima, tri sata hoda od Bijelog Polja, punom kuća i Godijevaca. Gledao sam te ljude – da ponovim: odozgo sa sanduka dolje po ćilimu, po ponjavama i golom podu, koji su ispunjavali, inače prostranu sobu, od prozora do vrata. Bio je to seljački svijet, ratarski, stariji ljudi imlađi, preko zime dokoni – dani kratki a noći duge, i eto ih da čuju gusle i pjesme o starim vremenima, o carevima i gradovima, o kulama – “Zeman kule po ćenaru gradi / zeman gradi, zeman razgrađuje!” Nikad ništa nisu pročitali jer nepismeni su, sem mene jedinog, njihovog đaka – gore na sanduku: otud kod njih i žeđ za pjesmama, jer se ne čitaju nego slušaju, to jest: jedina su, uz ostalu usmenu tradiciju, njihova intelektualna komunikacija. U takvoj – i sličnim sredinama, stvarala se i njegova narodna usmena tradicija, kojoj na čelu, svakako stoji epska poezija. Avdo Međedović nije samo pjevao gotove pjesme, nego ih je dopjevavao, etički i estetički korigovao, pa je, prema tome, bio i pjevač i pjesnik.

Gradili su mu mjesto uvrh sobe, uz prozore – ondje gdje mogu da sjednu samo odabrani, dajući mu time čast i uvaženje – a ne znajući da će, poslije pedesetak godina, taj njihov gost biti upoređivan sa Homerom, a još manje znajući koje taj Homer – koji je u nekadašnjoj Jeladi, isto tako pjevao o nekakvim junacima, o Ahilu, o Patroklu, o Prijamu, o gradu Iliosu.
Avdo Međedović je bio krupan čovjek, temeljit, kako se to kaže snopit, ni tanak ni visok kao što su, uporedim – mnogi Crnogorci, od kojih je starinom i poticao. Bio je ramena razvedenih i jakih, prsa širokih – stvorenih upravo za pjevača. Neka kažem i ovo: lijepom figurom glave i svim drugim, odavao je sliku čovjeka u koga se ima radšta gledati.

Bio je lošeg imovnog stanja: malo kućice na Obrovu kraj Bijelog Polja, malo zemljice i na njoj petoro djece. Držao je jedno vrijeme dućan u Bijelom Polju, ali je više pjevao uz gusle nego prodavao, pa mu dućan propao a gusle ostale – da uz njih ljude razgovara: “Bez gusala nema razgovora”… Ja đak, odozgo sa sanduka, nisam mogao da vidim i znam jesu li mu gusle bile javorove, ni koje su boje, ali crne nisu bile – nisu na tavanu držane nego na koljenu. Bile su veće od običnih, ali ne i lijepe jer nikakvih ukrasa na njima nije bilo. – “Hajde, Serdare, kreni ih” – zatražili bi, i za njih seljake to bilo kao da će početi molitva, koju ne vodi imam, nego guslar, i nije molitva za dušu na onom svijetu… na kojem se u vatri gori, nego na ovom, na kojem se u gusle gudi. Nije počinjao pjesmu kao što mnogi počinju: “Gdje sjedimo, da se veselimo, e da bi nas i Bog veselio, i dobru nam sreću dijelio” – nego često išao pravo u pjesmu – “Čala-banda zaturi se kavga, tu brat brata poznat ne mogaše, a kamoli bližnjeg bratučeda!” Glas mu je bariton, slaže ga sa guslama, koje su takođe u baritonu, tako da se dobija jedno zvučno salgasje strune i grla, koje nije u duru nego u molu, i biće, valjda, da je sva naša epska poezija u molu.


Avdo Međedović, 1951. posljednji portret
Slušaju ga, umukli su, gotovo ne dišu. Jedni gledaju u gusle, drugi sebi u krilo, i više niko nije tu u sobi, nego na bojnom polju, po kojem sablje sijevaju, koplja se prelamaju, buzdovani udaraju – “Koliko ga lako udario, vita mu je rebra polomio, kroz prsa mu pendžer otvorio – vide mu se crne džigerice, nosi desnu u lijevoj ruci…” Padaju konji i konjanici, zapomažu i cvile ranjenici – jer bije se boj. Zamišljaju sebe u tom boju, pipaju se da vide jesu li ostali živi – i nalazili da je najbolje biti kod svoje kuće, kod svoje žene, djece i stoke, to jest biti u Godijevu.

Preko strune na guslama uvodio je u sobu, među te seljake: zadarske banove i s mora kapetane, generale ugarske i budimske vezire, robove i ropkinje, ljepote djevojke iz Karavlaške i Karabogdanske, gorske hajduke i turske hanume. Kostreš harambašu i Tala Budalinu, Pavićević Luku i bega Ljubovića – i po sagnutim glavama prosipao sve same dukate, zlatne rušpe i mađarije – koje su samo u pjesmi, a inače od njih daleko. Uzdisali su i predisali, a neki i plakali zbog robovanja Budalina Tala u zindanu Zadranina bana – “U kojem je voda do koljena, u kojem su zmije i akrepi – zmije iju, a akrepi piju.” – “Aman, aman!” uzviknu – Loše gađa, al’ dobro pogađa, u kofije među oči dvije, gdje ga ljube majka i sestrica”… Uzviknu: “Aman, aman, među oči dvije!”

A ja sam gore na sanduku do duvara, ja sam đak – slušam ih i gledam: liče na nadgrobne kamenove, jedni se naveli na jednu, drugi na drugu stranu, neko pao glavom u krilo, kao da je u boju udaren buzdovanom. I soba više nije soba, nego razbojište po kojem leže otkinute glave – “Mahnu sabljom odsječe mu glavu, baci glavu u zelenu travu, pa se fati gore i planine.” Junače se protiv Zadranina bana, protiv generala i kapetana, a to mogu jer su tu u sobi, u kojoj furuna gori i pred njom leži i prede mačka.

Veliko je čudo kako je Avdo Međedović mogao da pjeva do pola zimske noći, i gotovo iz noći u noć, a još je veće čudo, kako je pamtio samo u jednoj pjesmi preko 13000 stihova – bezbroj imena careva, kraljeva, vezira, ajana i kapetana – rijeka, planina, ljudskih sudbina, bojeva i dvoboja i da o svemu tome pjeva kao daje sam tamo bio i to vidio.

Između dva rata bili smo zemlja seljačka, agrikulturna, pa je pjevača uz gusle bilo puno, jer gusle su došle mjesto knjige, to jest bile su knjiga svoje vrste: bile su pamćenje i čuvanje prošlosti. I biće da je zbog toga – zbog pamćenja svoje prošlosti naš čovjek, kud god se selio sa sobom gusle nosio! Uz njih je pjevač, ne samo pjevao gotove pjesme nego ih i sam izmišljao, mijenjao, dopunjavao, što je, kako sam prije rekao, više nego izvjesno činio i Avdo Međedović. Nismo znali za njega, sve dok nam ga drugi, to jest Amerikanci, nisu otkrili i rekli – i to puno puta ponovili: Evo Homera! To je Avdo Međedović za njih, a za nas će biti ono i onakav kakvim ga ocijene znalci naške epske poezije – za koju će, sigurno je biti značajan sa gledišta motivske građe, eventualne istorijske podudarnosti, lirske slike, ritmike i rime, i posebno leksike i lirike.

Zanimljivo će biti da se vidi uticaj Avda Međedovića na druge pjevače, koliko ih je i koji su; uzgred da napomenem da sam ja – opet kao đak, ali sada gimnazije, 1936. godine od pjevača iz toga kraja zapisao četiri epske pjesme, od kojih je jedna sa preko hiljadu stihova, a oni ih čuli od Avda Međedovića. Te iste – 1936. godine, poslao sam ih Srpskoj akademiji nauka u Beograd, koja ih je proučavala, naročito s jezičke strane; danas se čuvaju u arhivi rukopisa Akademije.

Ovu kratku riječ o Avdu Međedoviću počeo sam sa starim šedrvanom u starom Bijelom Polju; nema više ni onog šedrvana, ni onog Bijelog Polja, ni Avda Međedovića, koji je s nama živio, s nama vodu pio, a Amerikanci nam danas rekli da je to s nama sa šedrvana vodu pio, niko drugi – nego Homer. Neka je za njih to što oni hoće, a za nas je Avdo Međedović jedan od velikih jugoslovenskih pjevača epske poezije. Umro je 1955. godine, a danas – kad u rukama imamo njegove pjesme, rodio se da u našoj duhovnoj baštini živi.

[SaraFina]

Sead ZUBANOVIĆ: Za širinu, dubinu i višeslojnost bosanskog jezika, upotrebu arhaizama i narodnog govora stećka kao i Makovu Bogom datu nadarenost teško je ili tačnije rečeno, nemoguće naći zamjenski adekvatne riječi, a da to ne bude na štetu pjesništva, jer je njihov višak, kako reče uvaženi Alija Pirić, najveći neprijatelj poezije. Za taj jezik Mustafa Bašeskija, čuveniji putopisac svjetskog glasa i izvrstan poznavalac orijentalnih jezika, rekao je da je najbolji i najbogatiji.
Kada bih na ova dva pitanja iz naslova nekome morao dati jezgrovit, ali što kraći odgovor poslužio bih se sljedećim citatima. Prvi je promišljanje o uzroku Dizdarove životne tragedije, velikog borca za istinu, uvaženog kolumniste i pravnika, dugogodišnjeg predsjednika Liberalnog saveza Crne Gore, gospodina Slavka Perovića.

- Dizdar je od početka imao problema sa režimom. Njegov književni prvijenac zbirku pjesama „Vidovopoljska noć“, još skoro maloljetnom, 1936. godine tadašnja vlast je doslovno iskasapila izbacujući iz nje ono što joj nije odgovaralo... A krunsko Makovo djelo „Kameni spavač“ je jedan od temelja Bosne, vrhunska poezija koja potvrđuje duhovni identitet, autotohnost, državnost kao pravo na prošlost i budućnost Bosne. Upravo zbog toga se nožem krenulo na njega, naravno iz Sarajeva, a sve pod krinkom velikosrba iz Beograda. U tom užasu najmračnijih i lažnih kritika svoj sramotno mračni doprinos dali su, Rajko Nogo i Marko Vešović. Taj velikosrpski rat iz Beograda i Sarajeva, može se mirno reći, na kraju će ga koštati života.

Drugi citat je par Mehmedalijinih futurističkih stihova, ispostaviće se napisanih samom sebi, iz jedne od njemu najdražih pjesama naslova „Gorčin“

- Zgiboh od čudne boli
Ne probi me kopje / Ne ustrijeli strijela
Ne posječe
Sablja
Zgiboh od boli
Nepreboli.

Svoju ljubav prema pravdi, Bosni, bosanskom jeziku i Bošnjacima ovaj veliki pjesnik zaista je platio najvećom mogućom cijenom. Prvo smrću majke Nezire Babović i mlađe sestre Refike pa kasnije i svojom. Krenimo od početka.

Rođen je u 1917. godine u Stocu. Bez oca Muharema, nasljednika agluka, zemlje koja se prostirala od Stoca do mora,ostao je.u šestogoj godini života.(Očeva smrt je nastupila kao posljedica rana nastalih smrzavanjem tokom rata za Galiciju). Za osvetu što prije svega njega pa onda i brata mu Hamida nisu mogli uhvatiti i spriječiti njihovu ilegalnu antifašističku borbu kroz Komunističku Partiju tokom Drugog svjetskog rata, 1945 godine ustaške vlasti NDH države odvode u Jasenovac i tamo im ubijaju majku i sestru. Kažu da se Mehmedalija nikada nije oporavio od tog udarca. Po završetku rata niti je tražio, a niti je dobio bilo kakvu korist. Dizdar je ostao bošnjački dostojanstven, upravo „plemić“što mu prezime i znači. Radio je kao novinar, a u periodu 1948-51. postaje glavni urednik lista „Oslobođenje“. Poslije toga se okreće izdavaštvu i po naredbi države prvo osniva „Seljačku zadrugu“ koja ubrzo prerasta, zahvaljujući prije svega njegovom entuzijazmu i sposobnosti, u „Narodnu prosvjetu“ jednu, za kratko vrijeme, od najuglednijih izdavačkih kuća na prostorima Balkana. Na anonimnom konkursu 1959/60. godine, prva nagrada dodijeljene romanu „Bihorci“ Ćamila Sijarića donosi mu neslućeno velike probleme. Zbog sadržaja romana koji svojom radnjom aktualizira stanje i položaj sandžačkih Bošnjaka između dva svjetska rata, njihovu izloženost teroru kleronacionalističkih, fašisoidnih tvorevina poznatih kao: Kraljevina Crna Gora i Kraljevina SHS, kasnije Kraljevina Jugoslavija, nastaje lom. „Narodna prosvjeta“ optužena kao prokapitalistička, ali prije svegamladomuslimanska, doslovno je razvaljena i pripojena izdavačkoj kući „Veselin Masleša“. Esad Bibanović i Mustafa Zirić, radne kolege koji su stale na njegovu stranu braneći ga u vremenu tih događanja, za razliku od Riste Trifkovića i Ahmeda Hromadžića, zajedno sa Mehmedalijom ostaju bez posla i bivaju stavljeni pod stalnu kontrolu UDB-e. Bibanović je za života pisao o tome šta su im sve činili, koje grozne zamke postavljali, samo da bi ih imali osnova lišiti slobode. Kasnije je njihovo praćenje prešlo u nadležnost novoosnovanog KOS-a. Mak više nikada nije dobio stalno radno mjesto. Radio je samo volonterski. Nakon godina čekanja dobio je sirotinjsko uhljebljenje, kao glavni urednik književnog lista „Život“ od 1964 godine zbog koga je na neki način i morao obavljati mučnu funkciju predsjednika već tada uveliko razjedinjenog „Društva književnika BiH“, gde je mnogo smetao mrziteljima Bosne. Ta borba za preživljavanje sa suprugom i tri sina i to samo od njegovih neredovnih honorara u stanu površine 52 kvadratna metra natjerala ga je, kako je jedne prilike rekao akademiku Muhamedu Filipoviću, da se izjasni kao Hrvat kako bi mogao štampati svoje knjige u većim tiražima i više izdanja. (Brat mu je Hamid, književnik, postao Srbin, jer su se Bošnjaci morali „opredjeliti“ ) To mu je bio glavni izvor prihoda u sirotinjskom preživljavanju kojeg je veći dio svog života vodio. Često je znao reći supruzi Seni da je sanjao da im je, kako je u tom vremenu jedino i bilo moguće, dodijeljen veći stan u kome će on imati svoju radnu sobu. Mašina za pisanje i hrpe papira nisu nikako mogli naći svoje stalno mjesto u toj tjeskobi koja je sa odrastanjem djece svakim danom postajala sve veća.

Svoje kultno djelo, zbirku pjesama naslovljenu „Kameni spavač“ pisao je od prvih dana djetinjstva i sam ne znajući da to čini, kada je redovno počeo obilaziti šumu stećaka (nadgrobnih kamenih spomenika različitih oblika) na polju zvanom „Radimlje“ koje se prostire odmah do Stoca. Za stećke, koji su najubjedljiviji dokaz samobitnosti Bosne i njenih stanovnika, Bošnjaka po vjeri bogumila, Miroslav Krleža neprikosnoveno prvo ime Hrvatske književnosti je rekao: “Neka oprosti gospođa Evropa, ona nema spomenike kulture. Pleme Inka u Americi ima spomenike. Egipat ima prave spomenike kulture. Neka oprosti gospođa Evropa, samo Bosna ima spomenike. Stećke.“ Isčitavajući epitafe, (grobne natpise) razgledajući uklesane crteže ljudi, životinja i prirode otvorio je vrata srca i duše Bosne i sa tog čistog izvora istinite prošlosti učio o njoj. Sve kasnije spoznaje su postale samo nadgradnja građevine čije je temelj bio jezik i pismo tog vremena. Postao je vječni zaljubljenik i zarobljenik jezika Bosne, a kroz njega otkrio i učio njenu povijest i javno, što je tada bilo haman krivičnio djelo, govorio i pisao o njenoj historiji. Istrajno braneći tu istinu doslovno je izgubio glavu, a o svom književnom radu je naslućujući ono što ga čeka govorio ovako: “Sa kamenih gromada ulazili su u mene simboli sunca, isprepletenog bilja i ispruženih ljudskih ruku. U san mi je dolazio i samnom razgovarao čovjek prekriven bijelom kamenom prašinom čije su usne bile od miljevine (vrste kamena)... Pišem teško. Godinama. Svaka moja pjesma ima bezbroj verzija. Proces traženja novih riječi je kao traženje u pijesku rijeke zrnca zlata. Proces je mučan i sladak, ali kao što se zbog zlata lahko gine, umire se često i zbog riječi.“

A evo šta su o poeziji Bošnjaka Mehmedalije Dizdara kazivali redom: Muhamed Filipović: “Knjigom „Kameni spavač“ postao je najznačajniji bosanskohercegovački pjesnik i uspostavio kanon osebujnosti BiH književnosti. Ova knjiga je kamen međaš“. Mehmed Francis R. Jones: „Njegovi stihovi odjekuju svjetonazorom antičke grčke poezije vremena. Mak je u rangu sa Homerom, Heraklitom i Danteom.“ Omer Hadžiselomović: “Ova poezija prelazi granice vanvremenskog i metafizičkog.“ Midhat Begić: “Za života je sebi podigao dostojan spomenik svojom poezijom.Njega, odnosno njegovu književnu veličinu su svi svojatali, ali ga ni najljući protivnici nisu mogli osporiti. Bio je borac za autotohnost Bosne kada se to nije smjelo ni pomisliti.“ Alen Zečević: “On je nama ono što je Šekspir Engleskoj. Njegove pjesme su historija u stihu. To su poruke duhovnosti i životne mudrosti, koje je Dizdar nakon stoljeća čekanja uspio osloboditi iz kamena.“ Slaven Letica: “Mak je bio u najužem izboru onih čiji si bar pet, šest pjesama morao znati, ako si želio naći neku dobru curu“. Enes Kišević: “On je pisac koji je ušao u vodu, u zrak, u kožu, u srca, u misli i govor. O njemu se brinu i nebo i zemlja.“ „Kameni spavač“ je preveden na preko pedeset svjetskih jezika, ali sa jednom zajedničkom konstatacijom svih prevodilaca, a to je da nisu u potpunosti uspjeli u svom poslu. Jedinstven im je zaključak bio da ima puno neprevodivih riječi. Za širinu, dubinu i višeslojnost bosanskog jezika, upotrebu arhaizama i narodnog govora stećka kao i Makovu Bogom datu nadarenost teško je ili tačnije rečeno, nemoguće naći zamjenski adekvatne riječi, a da to ne bude na štetu pjesništva, jer je njihov višak, kako reče uvaženi Alija Pirić, najveći neprijatelj poezije. Za taj jezik Mustafa Bašeskija, čuveniji putopisac svjetskog glasa i izvrstan poznavalac orijentalnih jezika, rekao je da je najbolji i najbogatiji. Čak i novosadska književnica, poliglota i prevodilac Isidora Sekulić, inače na pohvalama poznata kao izuzetno škrta, dala je bosanskom jeziku, brojne komplimente.




Rođen je u 1917 godine u Stocu. Bez oca Muharema, nasljednika agluka, zemlje koja se prostirala od Stoca do mora, ostao je.u šestogoj godini života. (Očeva smrt je nastupila kao posljedica rana nastalih smrzavanjem tokom rata za Galiciju). Za osvetu što prije svega njega pa onda i brata mu Hamida nisu mogli uhvatiti i spriječiti njihovu ilegalnu antifašističku borbu kroz Komunističku Partiju tokom Drugog svjetskog rata, 1945. godine ustaške vlasti NDH države odvode u Jasenovac i tamo im ubijaju majku i sestru. Kažu da se Mehmedalija nikada nije oporavio od tog udarca. Po završetku rata niti je tražio, a niti je dobio bilo kakvu korist. Dizdar je ostao bošnjački dostojanstven, upravo „plemić“ što mu prezime i znači. Radio je kao novinar, a u periodu 1948-51. postaje glavni urednik lista „Oslobođenje“. Poslije toga se okreće izdavaštvu i po naredbi države prvo osniva „Seljačku zadrugu“ koja ubrzo prerasta, zahvaljujući prije svega njegovom entuzijazmu i sposobnosti, u „Narodnu prosvjetu“ jednu, za kratko vrijeme, od najuglednijih izdavačkih kuća na prostorima Balkana. Na anonimnom konkursu 1959/60. godine, prva nagrada dodijeljene romanu „Bihorci“ Ćamila Sijarića donosi mu neslućeno velike probleme.
Interesantno je znati da prije reagovanja kritike, ova knjiga poezije i njen autor bivaju prepoznati od strane velikosrpske okupatorske politike kao veoma opasna smetnja nastavku svog, do tada uspješnog provođenja koncepta posrbljavanja Bosne. Mehmedalija Mak Dizdar je određen za odstrjel i bukvalno je otpočela hajka, režirana i dirigovana iz Beograda. Sarajevski dnevni listovi „Oslobođenje“ i „Večernje novine“ kao i heftičnik „Svijet“ iz broja u broj nisu prestajali sa neosnovanim kritikama i sve nižim udarcima po Maku, na koje on nije imao pravo odgovora. Ulogu glavnog izvođač radova na unižavanju, osudi i presudi Mehmedalije i njegovog djela u Srbiji na sebe je preuzeo „Nin“, najčitaniji sedmični list, perjanica i prva pesnica prekodrinskog novinarskog fašizma. Upotrijebivši Rajka Nogu, policijskog poslušnika i doušnika, provjereno instaliranog KOS-ovog čovjeka, vješto se kanališe i prema Mehmedaliji, uredniku jednog od najuglednijeg književnog lista tadašnjih YU prostora „Život“, usmjerava bunt nadobudnih i neosnovano uvrijeđenih mladih sarajevskih pjesnika zbog, po njima, male literarne zastupljenosti u medijima sa kojom on nije ama baš ništa imao. Marko Vešović, Abdulah Sidran i drugi, neki prije, a neki kasnije odustaju od rušenja, kako su govorili „najvećeg“ (Maka) postajući svjesni svoje izmanipuliranosti od strane tada glavnog urednika časopisa „Lica“ , šovinistički nastrojenog režimskog „književnika“ Noge, koji je, kao samac, stanovao u većem stanu od Makove petočlane porodice. Enver Dizdar, Mehmedalijin najstariji sin i svjedok tih događanja napisao je: “Kevtali su i klevetali, neki od njih možda u debelom neznanju, slijedeći režanje i lavež moćne kučke-velikosrpskog projekta. Jedan od njih, Rajko Nogo, izdvajao se po upornosti, poslušnosti i „pravovjernosti“. Postao je strasno dresiran i dobro hranjeni vuk, pridružio se iskonskom čoporu i postao njegov nominalni predvodnik“. Mehmedalija Dizdar nije poklekao. Ponudu da sa porodicom preseli u Zagreb, što je za Hrvatsku književnost u njegovom svojatanju ostao nedosanjani san, a nudili su njemu i sinovima tamo stanove i stalno zaposlenje, dobre plate, odbija rekavši svojima da on neće ostaviti Bosnu i da bi to bio njegov poraz: “Neće me niko otjerati iz Sarajeva. To bi bila izdaja i mene i ove zemlje u kojoj sam rođen.“ 1967. godine Muhamed Filipović sa svojim esejem „Bosanski duh u književnosti, šta je to“ hrabro staje uz Mehmedaliju i prihvata na sebe dio ogromnog tereta svakojakih optužbi. Istovremeno on mudro pokušava upozoriti javnost šta je to kod Maka što prekodrinskoj politici smeta i ne odgovara i kakvi se iza toga sve kriju njeni ciljevi. Nastavljajući svoju borbu Dizdar zajedno sa Alijom Isakovićem radi na prijedlogu „bosanske jezičke verzije“ srpsko-hrvatskog jezika, koja bi se, po njima, koristila kao prirodna na prostoru BiH. Svojom postojanošću i hrabrošću kao da je želio Bošnjacima u praksi pokazati šta je mislio kada nam je poručio:- „Trebali bi se konačno sastati sa već davno odbjeglim vlastitim srcem.“ Briga za Bošnjaka, zbog njegove naivnosti i dobrodušnosti, najslikovitija je u Mehmedovom stihovnom pitanju: “Trebaš da živiš med ljudima / a riječi nemaš / trebaš da živiš med vucima / a zuba nemaš?“ O svom vatanu je govorio ovako: „Bosni je suđeno da sanja o pravdi, da radi za pravdu i da na nju čeka, ali da je ne dočeka.“ Svoju poeziju je adresirao rečenicom: „Za sve pod nebom dobre ljude / i za sve dobre / Bošnjane“. Mehmedalija je uvijek, za razliku od nas još mnogih, davno znao ko je i šta mu je činiti: „Ovdje se ne živi samo da bi se živjelo / ovdje se ne živi samo da bi se umrlo / ovdje se umire da bi se živjelo.“

Velikosrpskoj javnoj i velikohrvatskoj tajnoj dvoglavoj aždahi, 1968. godine zadala je težak udarac njegova knjiga naslovljena sa „Stari bosanski tekstovi“. U njoj je historijski elaborirao i dokazao hiljadugodišnje postojanje države Bosne, bosanskog jezika, (jezika Bosne) i njenih stanovnika, dobrih Bošnjana, po vjeri bogumila. Objasnio je i dokumentovao da je glagoljica bila pismo bosanskog sveštenstva i da su ovdje u Bosni prvi put sa zapadnog Latinskog u istočnog Grčkog, vjerskih jezika katoličanstva i pravoslavlja na glagoljicu prevođena jevanđelja. (Marijansko jevnđelje XII vijek). Predočio je postojanje Humačkih ploča pronađenih kraj Ljubuškog, zatim povelje, darovnice i pisama koja datiraju skraja X i početka XI vijeka prevedenih sa glagoljice na „Bosančicu“, pismo Bosne dokazujući da Povelja Kulina Bana nije jedini spomenik svjetovnog karaktera pisan na narodnom jeziku, reprezent bosanskog kulturnog naslijeđa. Pojasnio je i objasnio zašto je došlo do negativnog odnosa bogumilskog monoteističkog vjerovanja (bosanske crkve) spram zapadne katoličke, crkve za koju kritički kažu da: „služi knezu vijeka“ (odala se užitcima i porocima ovog svijeta i zato je naziva sotoninom crkvom) Istočnoj crkvi, pored toga, javno zamjeraju što je podmitljiva (starješine se na visoke položaje postavljaju pomoću mita). Bosanskim bogumilskim vjerskim velikodostojnicima, koji su živili od svog rada, nisu trebale crkvene zgrade jer su vjerske obrede obavljali najčešće u za to napravljenim skromnim kolibama, kad su vremenski uslovi dozvoljavali vani, a zimi po kućama. Oni u tom vremenu razbijaju misterij države i njene vlasti u kojima je carovala strahovlada nad narodom, njegovana od strane crkvene hijararhije Carigrada i Rima. Papu i patrijarha carigradskog nazivaju inkarnacijom samog nečastivog. Ta borba demistifikacije zla razvila je, baš ružno rečeno, „heretičku književnost“ ( „hereza“ je pogrdan naziv dat za sve ono što nije na pravcu ova dva crkvena učenja kao i „patarenstvo i paganstvo“ ) zacrtanu pojavom „Tajne knjige“ (posjeduje je samo bečka nacionalna biblioteka), a završava knjigom „Početijem svijeta“ u kojima je osnovni motiv, ideja vodilja čovjeka kroz život: „pobjeda dobra nad zlim i potreba da se zlo savlada pravednim životom i radom.“ Bosna je tada po Krleži: „Jedino evropsko ostrvo gdje se poštuje sloboda savjesti i uvjerenja.“ Evo, poslije vjerovanja u Jednog Boga, neprihvatanja kipova, slika, krsta, zvona i odbijanja trojstva, krucijalno važne podudarne tačke sa islamom i odgovora zašto je isti, od strane ogromnog broja Bošnjaka bogumila masovno i bezrezervno prihvaćen. To je izgledalo kao jedan veliki fenomen da narod koji stotinama godina, bukvalno vijekovima, strada, krvari, biva ubijan i proganjan u križarskim i krstaškim ratovima zato što neće da se odrekne svoje vjere, a onda dobrovoljno, bez ikakve prisile koje u islamu ne smije ni biti, prihvata novo vjersko učenje. Ustvari, analizirajući podudarnost bogumilstva i islama dolazi se do zaključka da su Bošnjaci tada samo promijenili naziv vjerske odrednice bogumil u musliman. Mehmedalija ovako, zbog zla nanesenog svojim pretcima, kaže za pape i patrijarhe, poglavare zapadne i istočne crkve tog vremena u pjesmi „Zapis o prijestolju“ - Kakvo to lice čudno vidim / na svetoj stolici / Kakvo to lice vidim na stolici / Petra i Pavla / To lice sveto odraz je kleti / samoga Dijavla. Spominjanje „Pavla“ nije ni naivno ni slučajno. On je historijski potvrđeno bio monoteista. A evo kako glase vidoviti stihovi pjesme naslova „Poruka,“ koji su nam postali jasni tek po agresiji: Doći ćeš jednoga dana na čelu oklopnika sa sjevera / I srušiti do temelja moj grad / Blažen u sebi / Veleći / Uništen je on sad / I uništena je / Nevjerna njegova / Vjera... Zakleo si se na to / Na kaležu na križu na oštrici mača / Pijan od pojanja prokletstva i dima tamjana. Nije se bojao, nije ga bilo strah reći istinu jer je čvrsto vjerovao i tvrdio da smrti nema: “I nema kraja / Smrću je samo obasjana / Staza od gnijezda do zvijezda.“

Svo to vrijeme vrijeme, nije prestajao u listu „Život“ objavljivati serijal priča o bosanskim legendama pod naslovom „ Pečatom zlatnim pečaćeno“. A 1970. godine po obznanjivanju njegovog eseja „Marginalije o jeziku i oko njega“, život mu počinje visiti o koncu. “Neprijatelji Bosne odmah su u ovim zapisima naslutili po njih razornu opasnost od buđenja svijesti i otpora njihove temeljito obrađivane, izdrilovane i indoktrinirane žrtve“ – citat E. Dizdara. Otvorene četničke prijetnje sada i javno, usmeno, pa pismima i telefonskim pozivima u svaka doba dana i noći njemu i njegovim postaju svakodnevnica. Mehmedalija Mak Dizdar je u tom napisu skrnavljenje bosanskog jezika i nametanje svog od strane „pridošlica“ Srba, kako je imenovao sve uvezene lektore, cenzore, urednike, novinare, učitelje, nastavnike i profesore jezika, nazvao doslovice „diktaturom manjine nad većinom“. Posebno se osvrnuo na izostavljanje ili zamjenu slova „h“ prvo sa „j“ i „v“ pa „k“ i „g“. Naveo je primjer kako su se đaci smijali kada je učiteljica Srbijanka na času pokušala izostaviti slovo „h“ u rečenici: Prhnu ptica s grane. Dokazivao je da se nikada u Bosni nije govorilo, a niti je pravilno naprimjer umjesto „duhan“ reći „duvan“ ili kazati „odok“ a ne „odoh“. Navodeći natpise iznad ulaza u rudnike gdje piše „sretno,“ pobijao je ispravnost upotrebe riječi „srećno“ u Bosni, a poslovicom „Trbuhom za kruhom“ svjedočio da je riječ „hljeb“ bosanskom jeziku strana. Pretapanje slovne skupine „š“ i „t“ u „ć“ (št-ć) je u Bosni jezički okončano i pravilno je kazati „općina“ a ne „opština“. Uvezene lektore i cenzore optužuje za haos koji je nastao u novinama, radiu i TV ekranima zbog njihovog nepoznavanja jezika Bosne, bosanskog jezika i nametanja srpsko-hrvatskog lingvističkog kodeksa koji je ovdje stran. Na ulici mu se, između ostalih mnogobrojnih doživljenih neprijatnosti, dojučerašnji prijatelj i kolega po peru Srbin unio u lice i izderao: „Šta je, mi ti Srbi ukrali slovo „h“. Puškama ćemo mi ovo raspraviti. Misliš li ti na svoje sinove?“ Nažalost, i Enver Dizdar je sa sobom u grob odnio kao tajnu ime ovog (ne)čovjeka za kojeg je 2010. godine rekao da još živi u Sarajevu.

A onda, kada se najmanje tome nadao, 1971. godine dodijeljen mu je veći stan. Par mjeseci sreći Dizdarovih nije bilo kraja. Konačno je književnik dobio prostor za svoj nesmetan rad, a i djeca su se mogla najzad raskomotiti. Ni slutio nije da je to bio završni čin monstruoznog zločinačkog plana koji nije mogao biti osmišljen bez saradnje tima psihologa, vrsnih poznavalaca ranjivosti ljudske duše i granica psihičke izdržljivosti čovjeka. Par mjeseci po useljenju, najmlađi sin Murkel mu iz poštanskog sandučeta donese plavu kovertu. Nakon iščitavanja njenog sadržaja Mehmedalija je uspio samo reći da ga strašno boli u prsima na koja je naslonio ruku, previvši se onako sjedeći u pasu. Nekoliko sekundi kasnije glava mu je klonula na pisaću mašinu pored koje je stajala čaše nedopijenog soka. Umro je u pedeset i trećoj godini života pročitavši službeni dopis Izvršnog vijeća SR BiH čiji je naslov glasio: „Rješenje o deložaciji“! U odluci je obrazloženo da je ista donešena zbog bespravnog zaposjedanja državne imovine, odnosno samovoljnog useljenja u stan od strane imenovanog ?! Poslije njegove smrti niko više nikada nije spomenuo iseljavanje njegove porodice čiji članovi i danas tu stanuju na osnovu prvobitnog konačnog rješenja o dodjeli stana Maku, kojem se on toliko radovao, izdatog od strane istog tog Izvršnog vijeća. Svaki komentar je zaista suvišan.

- Moj otac je ubijan i mrcvaren postepeno, vješto doziranim instrumentima i metodama „specijalnog rata“ psihološkim i „književno – estetskim“ presingom i torturom, a konačno umoren, dokrajčen užasno ponižavajućim falsifikovanim optužbama, surovim udarom na egzistenciju i mogućnost opstanka. Završni udarac mu je zadat pismom. Ono ga je dotuklo“ Zapisao je njegov najstariji sin, očevidac svih tih događanja.

A što se tiče odnosa ovog poetskog velikana prema vjeri na koju mu neki, ne znam odakle im hrabrost, uzimaju pravo, evo jedan primjer kako u Mehmed Alijinoj verziji glasi hadis Muhameda a. s. da je najveća borba ( veliki džihad), borba sa samim sobom: - Jer najmanje znaš da u svome žiću / Najteža hrvanja su / I ratovi pravi / U samome / biću.
Svoju tevbu, iskreno pokajanje Gospodaru, Dizdar je izgovorio i zapisao ovako: - Bože / Oprosti mi / što sam tek došao / Tamo odakle sam pun nade i pošao.
Šta je stećak?
Oličenje gorštaka Bošnjaka !
Šta radi Bošnjak na stećku ?
Stoji uspravno. Digao glavu, digao ruku! Ali nigdje, nigdje, niko nije pronašao
Stećak na kome Bošnjak kleči ili moli. Na kome je prikazan kao sužanj.
Ovo je citat velikog prijatelja Bosne, koji se sa njom čitav život poistovjećivao, najvećeg hrvatskog književnika Miroslava Krleže. Riječ „Bosanac“ je u skladu (sukladno) sa istinom zamijenjena riječju „Bošnjak“ jer su se tako od desetog vijeka (stoljeća) pa nadalje, po pisanim tragovima, izjašnjavali i bili imenovani stanovnici (žitelji) ove najljepše države na svijetu, bez obzira na vjeru!

Bosanski velikohrvati Lovrenovići i ini tvrde da promišljanje gospodina Krleže o Bosni nije ispravno jer je izvedeno iz književniku podastrtih netačnih historijskih podataka. Ovo je i smiješno i žalosno. Oni koji se nikada nisu odredili (očitovali) o križu iznad Mostara koji sem provokacije Bošnjaka uveliko ugrožava sigurnost avionskog (zrakoplovnog) saobraćaja, o stećku iscrtanog šahovnicom ispred mostarske općine što je falsifikovanje povijesti,( jedan od njih je predsjedavajući instituta za zaštitu historijskih spomenika) o dvije škole pod istim krovom, o aparthejdu nad Bošnjacima u Stocu... uporno govore neistinu. Nažalost, nisu sami. Poput mnogih i oni lagodno žive od funkcija i novca države BiH, a sve čine da je unište. Rahmetli Adil Zulfikarpašić pričao je da mu se Mak žalio, još kao mladić, kako je poslao jednu pjesmu u Zagreb da se objavi. To je i učinjeno, ali je ispod, kao njen autor bio potpisan Novak Simić književnik kojem je i dao tu pjesmu da je ponese! Stariji brat Hamid mu je uz osmjeh rekao da se ne sjekira i kako je to dokaz da ono što radi sigurno vrijedi. Lovrenovići nikada o istinitosti tog događaja ništa nisu kazali,mada je jednom od njih književnost profesija.

Riječima se nekim divimo, a nekih se riječi opet stidimo – poručio je ovakvima, još davno, Bošnjak Mehmedalija Mak Dizdar.

„Maka se jednostavno ne može i ne smije više zaobilaziti, ako se želi afirmisati Bosna. On je jedan od najvećih simbola Bosne koji će još rasti. Njegovo vrednovanje nije završeno. Još niko nije protumačio sve tajne Mehmedalijinih stihova, poruka...“ Ovo je na neki način i amanet Bošnjaka rahmetli Adila Zulfikarpašića.

[SaraFina]

"Zar nije malo netipicno da najveci srpski roman dvadesetog stoljeca pocinje s bismillom?" Ovako je rahmetli Alija Isakovic sarkasticno rezimirao veliku "akademsku" raspravu na temu "Ciji je pisac Selimovic - srpski ili muslimanski", zucnu paraliterarnu diskusiju koja se vodila koncem osamdesetih na stranicama beogradskih listova, poglavito Nina i Knjizevnih novina, a koja ni danas nije zakljucena. Mesa Selimovic (1910-1982) u to vrijeme vec se bio preselio na ahiret, a svadja o nacionalnoj atribuciji njegova opusa tek se pocela zahuktavati, da bi malcice utihla u praskozorje rata.

"Slucaj Mesa" bio bi tek predvidljivi nastavak bljutave nadaljevanke o "opredjeljivanju" bosanskih, prvenstveno bosnjackih pisaca, da u sebi ne krije i premise aktualne drame ovoga naroda, kojeg su upravo Selimovicevi beogradski mentori u proteklome ratu doveli do grobne rake. Mesino ime postalo je nekom vrstom paradigme Beogradu pozeljnoga bosanskog muslimana, "postenog Srbina muhamedanskoga verozakona", tako da je u ratu protiv Bosne i Hercegovine, nedavno okoncanom, jedna cetnicka postrojba nosila njegovo ime. Njegova literarna tema i opsesija - covjek i vlast - proizisla je iz njegove vlastite biografije i sudbine. Selimovic je cijeli zivot proveo u opasnoj blizini politike, koja ga nece ostaviti na miru cak ni poslije njegove zemaljske smrti.

Jedna nerazjasnjena smrt
Iako je, poput Andrica, bio uvjereni Jugoslaven, Selimovic, cini se, nije imao onu vrstu lukavosti i opreza, onog poljskog ketmana u odnosu prema politici, koju je fra Ivo bio razvio do paroksizma. Kao potomak ugledne begovske familije, Mehmed Selimovic ce se ukljuciti u partizanski pokret, i kao mladi oficir s pobjednicima umarsirati u rodnu Tuzlu 1945. godine. Nije nimalo cudno da su njegove prve price (Prva ceta, Tisine) bile uokvirene tadasnjom partijskom estetikom, tzv. teorijom odraza, po kojoj je knjizevnost samo transmisija "visih" partijskih istina. Medjutim, njegovo prvo razocarenje u narodnu revoluciju nastupit ce odmah nakon rata, kad dozivljava egzekuciju brata, takodjer visokog partijskog funkcionera, koji bijase zrtvom neke unutarpartijske intrige. Iako ovaj slucaj nije nikada oficijelno razjasnjen, kod mladog agitpropovca Selimovica stvorit ce prve sumnje. Ali, svejedno, on ce i dalje djelovati u partijskim organima, najcesce kao sef kojekakvih komisija za kulturu, sto ce mu donijeti brojne istaknute funkcije u javnome zivotu - od mjesta predavaca na Filozofskome fakultetu u Sarajevu, direktora Drame Narodnog pozorista, pa sve do mjesta glavnog urednika tadasnjeg drzavnog izdavaca "Svjetlost".

O smrti brata on ce prvi put progovoriti u svom romanu Pet zlatnih ptica, koji je 1965. poceo izlaziti kao podlistak u sarajevskom knjizevnom casopisu Zivot, da bi godinu dana kasnije bio otisnut ukoricen pod naslovom Dervis i smrt. Drugi veliki sukob s Partijom Mesa ce dozivjeti pocetkom sedamdesetih, kad se nakon sloma Rankovica pocinje redefinirati bosanskohercegovacko nacionalno pitanje, preciznije, kad u politicki zivot ulazi jedan novi politicki pojam - nacija Muslimani.

Premda je cijelim svojim bicem, i literaturom, bio uronjen u muslimansku kulturnu bastinu, Selimovic novu naciju s tim imenom nije prihvatao. Tadasnja mlada partijska nomenklatura, predvodjena Brankom Mikulicem, Hamdijom Pozdercem, Hasanom Grabcanovicem, imala je velikih okapanja zbog novog postbrijunskog partijskog kursa, ne samo u svojim redovima (famozna diferencijacija s Osmanom Karabegovicem i Avdom Humom) nego i medju samom muslimanskom inteligencijom. Neki znacajni intelektualci muslimanske provenijencije nisu mogli ili nisu htjeli prihvatiti osnivanje nove nacije, pa je nastavljeno javno "opredjeljivanje". Pjesnik Mak Dizdar i sociolog dr. Esad Cimic vec su se bili opredijelili kao Hrvati, a knjizevnici Husein Tahmiscic i Mesa Selimovic kao Srbi. Cimic je tim povodom u jednom novinskom intervjuu izjavio: "Ja sam Hrvat i ne mogu nacije mijenjati kao kosulje. Muslimani su zakasnili da budu narod i preuranili da budu nacija." Bio je to velik udarac partiji, pogotovu sto ni Cimic ni Selimovic nisu smatrani slobodnim strijelcima, vec su imali velikoga autoriteta kako u javnosti, tako i u samom Savezu komunista.

Zbog cinjenice da je roman Dervis i smrt dozivljavao veliki citateljski uspjeh i bio ovjencan tadasnjim najvecim jugoslavenskim priznanjima (nagrada za najbolji roman koju je u ono vrijeme dodjeljivao utjecajni beogradski politicki list Nin, Njegoseva nagrada itd.), ideoloski sukob sa Mesom u pocetku nije bio otvoren. Radilo se o nekakvoj proceduri. Autor Dervisa tvrdio je da ga novo rukovodstvo ne poziva na sjednice Centralnoga komiteta, mada su se partijski kuriri kleli da su mu pozive dostavljali. Selimovic je, zapravo, vec bio donio odluku da izidje iz epicentra vlasti ("najvecega od svih ljudskih poroka", kako je napisao u Dervisu) i na neki nacin mu je odgovaralo da bude zrtvom "partijskih dogmatika", kako su novo bosansko rukovodstvo krstile novine koje su nagradile povijest o Ahmedu Nurudinu.

Pakt sa tvrdim srpstvom
Putanja razocaranog vjernika Dogme vodila ga je u narucje onih koji su Partiju napadali iz posve drugih razloga - zbog politicke afirmacije naroda kojemu je sam pripadao. Tek sto se slegla prasina oko njegova intervjua katolickom dvotjedniku Glas koncila, gdje je afirmirao ideju da su literatura i religija dva komplementarna podrucja (sama cinjenica da jedan ugledni partijski intelektualac ispovijeda za katolicki list u to vrijeme bila je sokantna, a da ne govorimo o iznesenim heretickim tezama da religija nije nikakav opijum za narod, vec iskonska covjekova potreba za spasenjem!), on je u beogradskom nacionalistickom listu Knjizevne novine izjavio da se ne osjeca Muslimanom u etnickom odredjenju, nego Srbinom. Tu tezu potkrijepio je i vlastitom porodicnom genealogijom, obznanivsi tad i svoje clanstvo u "Srpskoj knjizevnoj zadruzi", koja je tad vrijedila kao stozerna institucija tzv. tvrdoga srpstva.

Ove njegove izjave ponovno su u beogradskoj javnosti potakle rasprave o srpskom porijeklu bosanskih muslimana, gdje se Selimovicev slucaj tretirao kao principijelnom zrtvom antisrpske zavjere. O samoj, pak, izjavi kolale su u kuloarima mnoge price: jedni su tvrdili da je ona rezultat njegove ambicije da dobije Nobelovu nagradu, vjerujuci da put do Stockholma vodi preko Beograda, drugi su, pak, tvrdili da je pisac napravio ustupak svojoj suprugi Darki, koja je potjecala iz srpske vojnicke familije, dok su treci objasnjavali da je izjava stvar njegove povrijedjene tastine i revolta prema Partiji, koja mu je oduzela brata.

Mikulic-Pozdercev politbiro u to vrijeme nalazi na brojne opstrukcije svoje nove nacionalne politike - Antologija muslimanske knjizevnosti Biserje, koju Alija Isakovic tih godina objavljuje u Zagrebu, biva napadnuta na drzavnoj televiziji kao nacionalisticki projekt i, na osobnu intervenciju Mikulicevu, autor biva spasen hapsane. Bitka za afirmaciju Muslimana, medjutim, vec traje kao historijski proces kojemu klip pod tockove baca najveci tadasnji zivi muslimanski pisac - Mesa Selimovic.

U oficijelnom razgovoru koji s piscem Dervisa vode tadasnji sekretar "izvrsnog komiteta" Hasan Grabcanovic i partijski pisac Mladen Oljaca u svrhu "idejnih razjasnjenja" malo ce toga biti razjasnjeno, osim cinjenice da je Selimovic odlucio dalje koracati sam. Teski kamen koji ce tad zbaciti sa vrata bit ce, mimo autorove volje, objesen na vrat njegova vlastitog naroda. Partija ulazi u otvoreni klinc - njezin tadasnji ideolog dr. Fuad Muhic na stranicama Oslobodjenja pocinje serijal tekstova o Mesi, u kojemu pisca optuzuje da, optirajuci za srpstvo, kopa grobnicu svome vlastitome identitetu. Selimovic ne odgovara na ove kritike, nego pakira kofere i preseljava u Beograd.

Osveta
Piscevo preseljenje dobija sasvim paradoksalne konotacije. Sarajevski estradni pjesnik, tadasnji prijatelj, a u ratu savjetnik Radovana Karadzica, Rajko Nogo u beogradskoj Politici daje izjavu kako je Mesin slucaj tek dokaz vise o progonu uglednih Srba iz Sarajeva, sto ce biti teza s kojom je paljanski psihijatar poveo rat protiv grada. Sarajevo odgovara surovo - polemike oko Selimoviceva odlaska list Oslobodjenje zakljucuje bijednim komentarom u kome se mijesaju noge i glave: "Kad mozemo bez Sliskovica i Halilhodzica, mozemo i bez Mese." Sam Selimovic jednu sezonu u Beogradu prima odlicja i pocasti, da bi samo koju godinu kasnije bio prepusten potonucu i zaboravu. U Beogradu za zivota publicira knjigu prica Ostrvo, potom, shrvan godinama i bolescu, umire 1982. godine. Nad grobom partizana Selimovica cetnicki sin i ideolog Matija Beckovic odrzao je jedan ostrascen i svakog pijeteta lisen govor.

Ali, mracne igre nastavljaju se i nakon pisceve smrti. Fenomen opredjeljivanja muslimanskih pisaca dr. Rasim Muminovic komentira logikom da se covjek "moze opredijeliti samo za ono sto nije, nikako za ono sto jest". Medjutim, pisceva supruga Darka, nositeljica autorskih prava, osporava stampanje Dervisa i Tvrdjave u ediciji Bosanskohercegovacka knjizevnost u 50 knjiga, koju sredinom osamdesetih pokrecu udruzeni bosanskohercegovacki izdavaci, jer se njen muz "opredelio za srpsku literaturu".

Sarajevske vlasti pokusavaju ispraviti svoj odnos prema velikom piscu, postavljajuci u parku ispred "Svjetlosti" broncano poprsje Selimovicevo, koje je izvajao zagrebacki kipar Kosta Angeli Radovani. Taj spomenik je, uz prisutnost brojnih Sarajlija, te pisceve udovice i kceri, otkrio autor ovih redaka, jednog jesenjeg dana 1988. godine, a srusili su ga nepoznati pocinioci tokom opsade grada. Mozda je ruka koja ga je rusila bila vodjena spoznajom da su najveci prijatelji velikog pisca, Cosic i Karadzic, Beckovic i Nogo, gradu Sarajevu pokusavali zavrnuti siju. Odnos prema Selimovicu nije se u bitnome popravio ni dolaskom sadasnje vlasti - prozaik Nedzad Ibrisimovic tesko je optuzio njegovu knjizevnost, tvrdeci da ona iznevjerava vjerske principe islama.

Sarajevo tako nastavlja bezdusnu igru sa svojim velikim sinovima, koju, obicno, oni sami prvi zapocinju. Danas kad spominjemo devedesetu godisnjicu rodjenja autora beznadne povijesti o Ahmedu Nurudinu, zakljucimo ovaj tekst rijecima njegovim: "Bosna je moja velika ljubav i moja povremena bolna mrznja. Bezbroj puta sam pokusavao da pobjegnem od nje i uvijek ostajao, iako nije vazno gdje covjek fizicki zivi. Bosna je u meni kao krvotok. Nije to samo neobjasnjiva veza izmedju nas i zavicaja, vec i koloplet naslijedja, historije, cjelokupnog zivotnog iskustva mog i tudjeg, dalekog, koje je postalo moje. Vidjena izvana i bez ljubavi, Bosna je gruba i teska, vidjena iznutra i sa ljubavlju, koju zasluzuje, ona je ljudski bogata iako u sebi nesaznana potpuno. Rijetko je ko bolnije i dramaticnije odredjen historijom kao Bosanac. Sta se sve kroz stoljeca nakupilo u tim ljudima! Osjecanje vlastite neodredjenosti, tudje krivice, teske historije, neizvjesne buducnosti, straha od promjene, zelje za dobrotom i humanoscu koja bi se odnosila na sve ljude bez ikakvih ogranicenja, i cestih razocarenja koja su radjala mrznju. To su veoma slozeni i zamrseni ljudi i tesko ih je razrjesavati po prvom vidjenju i po spoljasnjim utiscima."

Itd itd

[Truba]

ne znam za vas niti što se želi ovim topikom postići

ali moje zapažanje na PIKU

ako neko ima neku knjigu koju ja želim... u 90% slučajeva će biti da je iz banja luke
i ako neko želi da kupi moju knjigu... 75% šanse će biti da nije ni hrvat ni bošnjak i da je opet... iz zapadnog dijela RS

to je do sada moje zapažanje

[SaraFina]

ne znam za vas niti što se želi ovim topikom postići

ali moje zapažanje na PIKU

ako neko ima neku knjigu koju ja želim... u 90% slučajeva će biti da je iz banja luke
i ako neko želi da kupi moju knjigu... 75% šanse će biti da nije ni hrvat ni bošnjak i da je opet... iz zapadnog dijela RS

to je do sada moje zapažanje

Biće da je do kulturnog izričaja

Šalu na stranu..

Pa je li se to ratovalo druze u Banjaluci?

Nije.. Meni ni slike nisu ostale iz djetinjstva a ne da su mojim roditeljima knjige ili bilo kakve druge vrijednosti.

[sinuhe]

U Bl je manje sirotinje i crne hronike.

Inace u BiH od kulture ima nesto knjizevnosti jer je najjeftinije a kroz knjizevnost se najlakse prislepati kakvoj politickoj opciji.