Ovo što ću napisati možda se neće svidjeti nekima, ali to je moje mišljenje, u kome iznosim svoje viđenje stanja u BiH od 1990. godine do danas.
Navodne "demokratske" promjene 1990. godine, na vlast su dovele nacionaliste, čiji programi su uglavnom bili etnocentristički. A kao sto je poznato politika etnocentrizma je pokazala svoje najgore lice u BiH. Naime nacionalne stranke su po dolasku na vlast podjelile funkcije po nacionalnom kljuću i svaka za sebe vodila zasebnu politiku. Pošto se nazirao skori raspad Jugoslavije, bio je neminovan put Bosne i Hercegovine u nezavisnost. Međutim umjesto da put u nezavisnost prati decentralizacija zemlje, brzopleta odluka o referendumu za nezavisnosti, poslužila je kao okidač za brutalnu agresiju, od strane Srbije i Hrvatske uz pomoć Karadžićevih i Bobanovih separatista i fašista. Kao "šlag na tortu" odluka SDA u institucijama RBiH da predstavnike tzv. Republike Srpske i Herceg-Bosne priznaja kao strane u sukobu, promjenila je karakter rata iz agresije u građanski rat. Srpska ofanziva 1992. godine , a potom i hrvatska 1993. godine, pračene etničkim čišćenjem i genocidnom politikom prema bošnjačkom narodu od BiH su stvorile zonu sumraka. Međutim 1993. godine postalo je jasno da srpski, hrvatski i bošnjački političari dijele BiH na tri dijela. Uz pomoć međunarodne zajednice prvo se uspostavlja mir između Bošnjaka i Hrvata 1994. godine. Kako bi se zaustavio rat i naslo opravdanje za međunarodnu intervenciju, zaštićene zone Srebrenica i Žepa su predate na milost i nemilost Mladićevim hordama. Nedugo nakon toga dato je zeleno svjetlo Hrvatskoj za Oluju, kao i mandat NATO-u da bombarduje srpske snage u BiH. Nakon NATO intervencije i snažnog vojnog udara ARBiH, HV-a i HVO-a u zapadnoj Bosni i na Ozrenu, "strane u sukobu su pozvane u Dayton gdje je postignut mir, ali i utvrđeno novo ustavno uređenje BiH.
Nakon rata velika sredstva su su potrošena na povratak, koji nikad nije ni zaživio, a kamo li proveden po aneksu VII Dayton-skog sporazuma. Od obnove u BiH, vidjela se samo obnova komunalne infrastrukture i povratničkih naselja. O obnovi privrede nije bilo ni riječi, a privatizacija firmi koje su preživile rat, se pretvorila u bezočnu pljačku. Za sve nedaće nacionalisti godinama vješto krive one druge ovi u FBiH kako RS urušava BiH, oni u RS kako oni iz FBiH jačanjem BiH urušavaju RS i dobivaju izbore prvenstveno na strahu biračkog tijela. Politika se pretvorila u bezočno laganje, nema nikakve incijative, a sva država se prepustila međunarodnim tutorima. Više je postalo zamorno slušati priče o ukidanju RS ili njenoj nezavisnosti, o preustroju BiH, o povratku na stanje iz 1990. i razne druge nebuloze. Samo budali nije jasno da su se političari uklopili u taj sistema, u kome je njima dobro, u kome narodu pričaju bajke, a isti taj narod iz godine u godinu sve teže živi.
Dođoše tako famozni amandmani na Ustav BiH 2006. godine i njihovo padanje u parlamentu, jer su neki htjeli 100% državu, u kojoj će biti vječno na vlasti. I izbori 2006. nakon toga prođoše i narod nasjede na 100% državu, odnosno na nezavisnu RS. Neka neka tako mu i treba, govorili su svi, ali neće se ponoviti. Svi bjesni na pesudu suda u Hagu, poletili da dignu Srebreničane, slagaše da smo pobjedili. zatim bijes se okrenuo na Dodikov i Harisov savez i neprovedenu reformu policije. Usvojiše i to kada im stolica dođe u pitanje. zatim maloljetnička delikvencija postade tema nad temama. Zatim medijska kampanja oko SSP-a zasjeni sve do tada, a na kraju niko ne zna ni šta je to i prestalo se pričati.
Ali mediji nisu dugo čekali da se ponovo priklone svojim političkim agama. Jovo na novo su počele su velike priče o ukidanjima, o odvajanjima, o uzrocima i posljedicama. Na forumima nažalost uglavnom jad i bijeda, nekulturne i vulgarne rasprave, mržnja i pljuvanje po drugima, vjećite teme ukinuti ovo, ukinuti ono. I tako do ovih izbora!
I evo opet predizborne priče i događanja opet kamenovanja vjerskih objekata, Fati i Vasiliju, ponovo priče o trećem entitetu, o jakoj i nepokolebljivoj RS, o vraćanju Ustava iz 1990. godine, o Dodikovom dnevnom redu i poslovima, o prepucavanjima Dodika i Željka, Harisa i Sulejmana, Tihića i Ljubića, o Turcima i Hrvatima, o ugroženosti, o maloljetničkoj delikvenciji, evo priče i o pederima, pa sve do smjena u BHT-u.
Pa dokle više ovako. Ponovo će opet pobjediti isti, ponovo ista priča, a nigdje riječi o PDV-u, o poskupljenjima, o kupovanju socijalnog mira. Pa dokle više ovog sranja po medijima. Očito je da to narod želi, ne želi promjene, dokle više pravdanja nema novih ljudi. Samo slušamo gluposti, priče i neprovjerene tračeve, zatvoreni su svoje sujetne ljušture, zadojeni mržnjom i nacionalizmom. I kako da idemo u budućnost.
Mislim da moramo nači rješenje kako da orebrodimo nasilje 1990- tih, kako da krenemo u budućnost, kako da krenemo putem razvoja, napretka i progresa. Jednostavno ovoj ne vrhunac vrhunaca. Ustav nije jedini problem. Potonuli smo na dno, vrteći se u krugu ilizija u krugu, iz kog mnogi ne žele izaći. Obični čovjek hoće posao, pristojnu penziju, sigurnu školu za djete, socijalno i zdravstveno, hoce da moze otici na godišnji i odmoriti se, da može otići na izlet vikendom. Ali ne bitan je Ustav, bitna je pravda. Koliko god bilo bolno, od kostiju se ne živi. Izaberimo snage promjene izeberimo ekologe i liberale, narodnjake i radnike, socijaliste i republikance, građane i seljeke. Dosta je SDA, HDZ, SDS, SBiH, HDZ1990, PDP, SNSD, SRS i ina druga g..na.
