Kritički osvrt

[trcicu trceci]

Otvaram neku vrstu bloga. Povremeno ću pisati članke. Molim moderatore da ne diraju temu.



Prvi put s majkom na izbore

Danas je historijski dan za ženu sa Istoka, u Saudijskoj Arabiji žene su dobile pravo glasa na izborima. Ostat će zapisano u historiji da je kralj Abdullah tu odluku donio 2011.godine. Konačno, rekli bismo. Zanemarivši feministička tumačenja, radovanja, uplitanja ili relativiziranja njihove važnosti, današnji dan posmatram kao civilizacijski, dan kada je jedna žena ljudsko biće. Ako odlučuje i ako ima mogućnost da mijenja, tek tada se može smatrati važnom u cjelokupnom svijetu. Sada, jedna Arapkinja, djevojka koja ima tek dvadeset i jednu godinu, s majkom se sprema da da svoj prvi glas. Ona taj glas ne daje političarima, ona ga ne stavlja u glasačku kutiju, ona taj glas šalje nama. Ponosan, glasan i ljudski-u njemu piše, "svoj glas dajem svom kriku". To i jeste njen krik, duboki, čudni, tihi krik. Tihi zato što se možda neće čuti danas, krik zato što će stoljećima nakon nas odzvanjati njen glas. U to vrijeme Zapadnjaci, Okcidentalisti, ovu vijest čitaju sa prezirom. Pitaju se kakva je to kultura i civilizacija koja tek u 21.stoljeću daje ženama pravo glasa. Optužuje za to religiju, optužuje zaostalost i potpuno ovu vijest čita pogrešno. Ne zato što tako želi, nego zato što je tako naućen. Njemu se čini da su u njegovoj državi žene oduvijek bile ravnopravne. Kako? On se ne sjeća krika Gospođe Dalovej, njemu nije jasno pod kakvim je pritiskom bila Virdzinija Vulf kada je pisala knjigu. Njemu, Francuzu, nije poznato da je žena dobila svoj glas tek nakon završetka drugog svjetskog rata. To nije istina, poskočiće. Kako? Da je čitao znao bi da se žene u književnosti ne pojavljuju skoro do 20.stoljeća. Možda je Ilijadu i Odiseju napisala žena, ali to je moguće kao i da je napisala Bosanka. Iako je bio slijep, Homer je napisao bolnu sudbinu Penalope koja godinama čeka svoga muža iz rata i plete, vjerna, hraneći djecu. I tako sve do 20.stoljeća. Nakon svih ratova žene su najviše patile, jer su bile same, ostavljene od svih, čak ni vojska ih nije napadala. Željele su sigurno da kriknu, da kažu hoćemo i mi u rat, napadajte i nas, ubijajte nas. Zašto nas ne ubijate, i mi smo ljudska bića?
Danas, otvarajući članak o ovoj historijskoj vijesti i još jednom historijskom danu za žene, znao sam na kakve ću komentare naići. Podsmijeh, omalovažavanje, čuđenje, pa čak i mržnja. Opet pitanje sa druge strane, kako tek sad da taj muslimanski svijet tek sada daje pravo ženama. Mi smo kao civiliziraniji. Mi Bošnjaci, Srbi, Hrvati, Ostali ili ko smo već. Sanjamo o Švicarskoj jer mislimo daje sve idealno, a ne znamo da je u toj zemlji ženama dato pravo glasa na izborima tek 1971.godine. Da, tačno je. Možda nastrašniji podatak je da je u Grčkoj u kojoj je nastala kultura i demokratija da je tek 1952.godine žena izašla da glasa. Napisali su Ilijadu i Odiseju, napravili su najljepše hramove, izmislili Olimpijske igre, prvi osmislili pravila geometrije, odredili šta je pojam lijepog, a šta ružnog, epovi, lirika, toliko kulture i umjetnosti. Sve je to znala da da Grčka. Sve to, ali nije znala da posluša, da čuje glas žene. Toliko stoljeća nije čula njen glas. Ako je nije čula onda i njena kultura nije lijepa. Ona je odvratna jer je srozavala ženu. Šeherzada je svojim glasom odlagala smrt iako nije imala nikakvih prava. Da li je to prva žena koja je izborila pravo glasa? Možda, zbog toga što je izborila život svojim glasom. Tih 1001.dan i noć ona je izlazila na izbore i svaki dan strepila da li će da pobijedi onaj za koga se ona opredijelila. I uspijevala je. Šta nam sve to govori. Da je svijet još uvijek i pored sve tehnologije u dubokom neznanju. Kada se posmatra dijahronijski, odnosno historijski, kada budu učili o našoj kulturi 3150.godine, pitam se da li će im zaista biti važno to što je Francuska dala pravo glasa ženama 1945.godine, a Saudijska Arabija 2015. Taj razmak godina će biti neznatan. Njima će to biti isto. Zato, djevojko, ponosno daj svoj glas, pozovi me, obrati mi se. Ja te čujem.

[piupiu]

Imam dva pitanja:

1. Zašto u Nauka i edukacija? Ovo bi prije spadalo pod Elektronske i štampane medije ...
2. Mogu li i drugi ljudi stavljati svoje 'kritičke osvrte'?

Sretno osvrtanje!

[trcicu trceci]

Kliknuo sam "umjetnost i kultura", ne znam kako sad ovdje Moze i tu, nemam nista protiv da se tema prebaci.

Hvala, svi su dobrodosli. Samo, bilo bi pozeljno kada bi bili pisani postovi u formi clanka.

Afrikate pisem samo u clanku ne bi li sto ozbiljnije izgledao

@piupiu, hvala i ocekujem i tvoj doprinos

[piupiu]

OK, prebačeno na Umjetnost i kulturu.

[fatamorgana]

Ja kad se osvrnem to je najčešće kritički!

[Saian]

evo i ovo, posto si se kriticki osvrn'o, nema dze bolje da pashe

Rogerio Ceni (42), golman Sao Paulo-a, okačio kopačke o klin.
U karijeri, dugoj 25 godina, postigao je 136 golova.

i sve iz penala gotovo...

@Kontas, falio si na temi, ostali su taraba naspram tebe

[trcicu trceci]

Nikako ne upisuj ekonomiju i pravo, osim ako nisi muškarac


Postoji priča ili mit kako u Bosni i Hercegovini ima najviše fakultetlija, odnosno osoba sa završenom visokom stručnom spremom. Često se doda kako te osobe po završetku studija nemaju apsolutno nikakvu mogućnost zaposlenja te su prisiljene odlaziti u strane države. Zaista čini se kako sve više osoba studira na univerzitetima u Bosni i Hercegovini, a posebno u Sarajevu gdje se čini da svi studiraju. To je možda i istina, ali malo njih uspije završiti studij. Svjedok sam da je u mojoj generaciji studenata, bilo polaznika preko 50, nevjerovatan broj. Svi smo se pitali šta sa takvim brojem kada svi završimo odsjek koji smo upisali. Međutim, od toga broja nije zavrsilo studij ni deset studenata. Posjedujem uvid i na drugim fakultetima gdje je još gora situacija, studenti koji u jednoj generaciji završe fakultet ne prelazi nekada ni broj pet, to je čest slučaj na Prirodno matematičkom fakultetu. Dakle, studiranje je i dalje težak posao i ne završavaju ga svi. Postavlja se pitanje koliko ima nezaposlenih studenata. Uzet ću podatke iz mjeseca oktobra za ovu godinu u Federaciji. Među nezaposlenima najviše je KV (130.336 ili 33,48%) i NKV radnika (110.852 ili 28,48%), potom slijede osobe sa SSS (105.423 ili 27,08%) i VSS (27.370 ili 7,03%), PKV radnici (7.392 ili 1,90%), osobe sa VŠS (5.433 ili 1,40%), VKV radnici (1.796 ili 0,46%) i osobe s NSS (674 ili 0,17%). Ukupno nezaposlenih bez završetka VSS prelazi brojku od 300 000, a broj nezaposlenih sa VSS je kao što vidimo 27 370 ili 7,03%. Svaki 11.(jedanaesti) evidentirani nezaposlenik je osoba sa završenim fakultetom ili VSS. U redu 11 ljudi samo jedan fakultetlija, kako čestopogrdno nazivamo obrazovanu osobu, je nezaposlen. Je li uredu da prekinemo sada taj mit kako osobe sa završenim fakultetom nemaju perspektivu? Naravno, i dalje ih ima dosta nezaposlenih, ali poredeći sa onima koji nisu završili fakultet to je jako mali broj, kako vidimo 7%. Slušao sam dosta priča kako sa evidencije za zapošljavanje odnosno BIRO-a nikada nikoga ne pozovu za posao. Kada sam pitao te iste ljude da mi pojasne postojanje ove ustanove, pravdali su je kao da jedino služi kao služba za zdravstveno osiguranje. S obzirom da su se u posljednje vrijeme meni bliske osobe zaposlile preko ove iste službe ili bile pozvane, želio sam da provjerim i ovu informaciju. Nalazim sljedeći podatak: "U Kantonu Sarajevo je u oktobru zaposleno sa evidencije za zapošljavanje 339 osobe VSS". Nikako mi se ne čini da je to zanemariv broj. 339 osoba VSS za jedan mjesec je zaposleno? To je jako dobro kad razmislim. Čitava jedna generacija fakulteta je zaposlena za samo jedan mjesec. Kako bih ostao što više informativan i kako bi sve potkrijepio činjenicama, želim da promotrim još jednu zanimljivu priču o fakultetima koje nikako ne treba upisivati. Ne treba upisivati jer kako kažu ima puno nezaposlenih, a niko ne traži takve diplomante. Tako da ostajete osuđeni da upišete nešto što ne volite jer ne možete upisati nešto što volite s obzirom da nema posla. I zaista pokazuje se istinitost te tvrdnje: Najvise nezaposlenih sa VSS: dip.ekonomista: 1311 (907 žena), dip.pravnika:975 (712 žena), socijalnih radnika: 515 (465 žena), politologa: 406, novinara: 342, ekonomista: 246, pravnika 120, nastavnika predskolskog zanimanja 49 (48 žena), nastavnika razredne nastave 44 (41 žene). To su zvanični podaci najviših zanimanja koji su nezaposleni. Osim što primjećujemo da je najviše takvih ekonomista i pravnika, preko dvije i po hiljade u kantonu Sarajevo što je veliki broj na ukupan broj u Federaciji skoro 10%, primjećujemo žene. Naravno nije ništa loše u tome ako primjećujemo atraktivne i lijepe žene na ulici, ali ostavlja gorak ukus kada ih vidimo nezaposlene. Kako objasniti da je najveci broj upravo žena nezaposlenih iz ovih oblasti, 907 dip.ekonomista su nezaposlene žene, a 404 su muškarci, 712 je dip.pravnica, a 263 pravnika. Kako objasniti da nastavnika razredne nastave na evidenciji za zapošljavanje najviše ima žena ili gotovo sve žene (41 od 44) ili nastavnika predškolskog obrazovanja. Postavlja se pitanje, kako to da upravo zanimanja odnosno fakulteti koji imaju najviše nezaposlenih su upravo oni na kojem najviše ima žena? Gotovo sva pobrojana zanimanja u kantonu Sarajevo najviše nezaposlenih je žena. Kada bi se izuzele one, onda uopste ova zanimanja ne bi bila u takoj lošoj poziciji odnosno ne bi imala toliko nezaposlenih na ovoj evidenciji. Nameće se naizgled ironičan zaključak: žene, ne upisujte prava i ekonomiju. I zaista, omjer zaposlenih izmedju žena i muškaraca u obrazovanju je u velikom postotku u korist muškaraca. Tako da, ako vam kažu da neki fakulteti nemaju perspektivu, vi im dajte kontra odgovor, zavisi ko studira muškarac ili žena. Iako su navedeni brojni nedostaci, pokazuje se da ipak studiranje i obrazovanje se isplati. Vidjeli smo da je svega 7% nezaposlenih onih sa visokom strucnom spremom. Čini se da oni koji govore da ne vrijedi studirati samo žele omalovažavati nečiju želju za nadogradnjom, ismijavanjem tako opravdava svoje neznanje. Tako, kada vam god kažu da sa fakultetom nećete imati posao, vi im recite da je ezaposlenih bez fakulteta preko trista hiljada, a sa visokom strucnom spremom oko dvadeset i pet hiljada. Na kraju, obrazovanje služi prije svega da spoznamo, učimo, a tek onda da zaradimo na tome. Sa željom da što više mladih se zaposli sa završenim studijima, pozdravljam vas, sa još jednom sarkastičnim zakljuckom: nikako ne upisujte ekonomiju i pravo, osim ako niste muškarac.

[trcicu trceci]

Guraj ga prvom do sebe, magarac ko vrati

Sarajevski snijeg ili bolje rečeno bosanski snijeg muku donosi godinama našim građanima. Prvi veliki snijeg uvijek iste pokrene polemike i uvijek isto pitanje: Zar ih svake godine iznenadi snijeg? Iza ove rečenice, već priviknutog nezadovoljstva koje ima za cilj da bude priviknuto i zbog toga je dezačuđujuče, krije se jedan daleko veči problem.
Šta mi kritikujemo? Koji problem pokušavamo riješiti? Odgovor nije težak, problem su zimske službe i grtalice za cestu, saobraćaj. Slažem se da je to veliki problem, jer treba cesta zbog hitnih slučajeva, policije i drugih javnih organa. Ali zar to stvarno ugrožava običnog čovjeka? Mene to nimalo ne dotiče. U nedjelju, kada je prvi put osvanuo ovaj veći snijeg, zaputio sam se pješke. Bilo je jedan sat po danu, i očekivao sam da je trotoar očišćen. Tada ostajem na nemilosti nepogode. Ceste su koliko toliko očišćene a trotoari niti malo. Nije ni to najveći problem, nekako bi probijao svoj vlastiti put, bar bi se osjećao korisnim kada znam da će neko iza mene lakše koračati. Ipak, ja nisam gazio samo taj snijeg koji mi je Bog dao, koji mi je podastrao na trotoar, nego i onaj sa ceste, očišćeni, jer ustvari se on ne čisti nego samo proslijeđuje, dobacuje do trotoara, ono "baci prvom do sebe, magarac ko vrati".
Ogorčen sam tada bio na sve, na vlast, zimsku službu, kanton, vozače, njih sam najviše pratio sa prezirom jer su oni ti dvolični komformisti koji se žale što moraju u toplom autu, suhom i čistom se patiti i sporije voziti jer nije dobro očišćen snijeg. I neka smo stoka, tada kažem sebi. Ovi se jebote bar bore za sebe. Ko je uopše ikada govorio o problemu nečišćenjaa snijega sa trotora? To nikoga ne zanima. Ko sam ja? Građanin drugog reda, ostali? Ko? Nije me sramota što nemam auto, i nije mi ni teško hodati Sarajevom, cijelog ga se može prepješačiti za sahat i po normalnog hoda, probao sam i to nekada. Želim da imam i ja prava, jednaka kao i ostali. Pitao sam se dugo, znam da ima isto toliko pješaka koliko i vozača, pa zašto se niko nije žalio. Nisam dugo mogao odgonetnuti to. Odgovor je ustvari vrlo jednostavan, sramota je. Ovdje je sramota nemati auto kao da je to neki poseban luksuz, ovdje je sramota reći, halo ja želim da hodam, zašto mi postavljate proklete barikade?
Treba nam svijest da možemo tražiti svoja prava, svijest, ako ne zbog borbe za druge, ono makar zbog sebe. Danas je treći dan kako je snijeg u Sarajevu i vidim sjetili su se barem prometne trotoare da čiste, ali ima opet ono prebacivanje snijega, opet oni koji zive blizu trotoara iz svoga dvorista prebacuju snijeg na očišćeni trotoar. Nevjerovatno. Neka niko ne spominje da se snijeg u nas čisti, on se samo gurka. Kontam u sebi, jadan on, izmučiše ga, slomiše, sad tamo sad vamo. Vidim sada i na cestu bacaju, pa auta prelaze preko njega, gnječeći ga. I eto zašto uvijek bljuzgavica.
Da li postoji kod nas uopšte neka mašina koja kupi taj snijeg, usisava? Provjerio sam na internetu, to naravno postoji u drugim zemljama. Nije li vrijeme da pokrenemo ozbiljna pitanja čišćenja snijega? Da to bude čišćenje, a ne gurkanje. Ova bljuzgavica samo stvara još veče poteškoće, požda je prvi dan korisno gurkati taj snijeg, ali on ipak ostaje, on je na našim ulicama. Slažem se da prilikom ogromnih padavina, takve mašine ne bi mogle da osiguraju to i očiste jer je snijega previše, ali sada mogu. Imamo i toliko prostora da bi taj snijeg mogao biti transporiran sa ulica.
Konačno, još jednom molim sve svoje kolege pješake da razmisle o našim problemima i da i mi počnemo govoriti o našim pravima. Zašto moraš promrznih nogu svako jutro na posao, fakultet, školu? Zašto moraš mokre odjeće i obuće cijeli dan raditi, učiti. Ugroženo nam je zdravlje i moramo o ovome otvoreno govoriti.