KREMIRANJE

Stranke, političari... Recite i Vi svoje mišljenje!
Post Reply
User avatar
OneWhoKnows
Posts: 73
Joined: 26/03/2004 11:46

KREMIRANJE

Post by OneWhoKnows » 26/07/2006 11:35

Zamrznute LEDO pogačice - pisalo je - trebam složiti u tepsiju i peći u prethodno zagrijanoj pećnici, oko 25 minuta, pri temperaturi od 200*C. Sjetih se da Hrvati(ca)ma ne trebam vjerovati i odlučih se za 150 stupnjeva i za samo 15 minuta, koliko dugo još mogao sam podnijeti glad, a da ne crknem.
I, opet, unatoč svoj svojoj obazrivosti, iz pećnice izvuk'o sam prepečene pogačice. Dobro prošao sam. Da sam se – k'o što nisam – vodio uputstvom za pripremanje koje tiskali su na pakiranju - izvuk'o bih kurac! Kremirani!
Piše: OneWhoKnows

***

Ovih će dana moja najdraža radna koleginica, Hrvatica, roditi bebu. Ne baš mlada, ali divlja, umjesto sa mnom, ne razmišljajući baš previše, zabludjela je s nekim dvometrašem, iz reda hrvatskoga naroda. To ne mogu joj zaboraviti. Od tad i otuda nepovjerljiv sam prema njoj i njezinima i kad' za štednjakom sam i glumim Stevu Karapandžu. Al' nije KO JE BOLJI, već KO SE VOLI! A, ona, odabrala je da voli njega i, čekaj... kad' ono bi?, nekako s proljeća, početkom ožujka, ako sjećanje me služi, na čistome hrvatskome, rekla mu je, čak, i sudbonosno DA! Mož'te mislit?

Na čistome hrvatskome, koji jezik, uz nju, naučio sam, spreman da zbog nje odreknem se i ovoga svoga, albanskoga, tjednima već, na ti-vi-ju i radio postajama slušam naputke Izbornoga povjerenstva BiH o tome kako, ako hoću – a neću! - mogu glasovati, kako se mogu registrirati, što ako nisam registriran, što ako nema me na spisku Središnjega izbornoga povjerenstva, što ako nemam CIPS-ovu osobnu kartu, što ako ovu stvar, što ako – da izvinete – onu stvar? Središnje mi izborno povjerenstvo, u tjednima iza mene, nije naravno ponudilo i odgovor na moje središnje, takoreći kurcijalno pitanje – ZA KOGA glasovati?

Osobno, o političarima, pa i ovim, bosanskim, mislim sve najgore. Cijenim da, ako već politika je kurva, najava jebanja bez granica ne bi smjela biti vijest u središnjemu Dnevniku.
Politika je skupa zabava koja političarima pomaže da budu ono što jesu, drkadžije, a da zbog toga ne osjećaju grizodušje. Grizodušje će, naravno, izostati i kad' je riječ o neispunjenim predizbornim obećanjima, i još nikad, nitko, niti jedan političar nije se zbog toga ispovjedio.

Tko je danas u Bosni normalan političar? Na ovo izravno pitanje što sam joj ga jednom prigodom uputio, moja Najdraža Koleginica Hrvatica Koja Izdala Me Je, odgovorila mi je izravnom uvredom kako sam zbog svoga albanskoga podrijetla sa 'srpskoga' Kosova prosrpski orjentiran i kako je moj omiljeni političar vjerojatno nekamo drugdje, izvan Bosne, i kako se još vjerojatnije zove Boris Tadić.

Morao bih biti iskren. S velikom pozornosti, promatrao sam, srbijanskoga predsjednika, podrijetlom Sarajliju, prigodom njegova nedavna posjeta Bosni i njezinome troglavome Predsjedništvu u kojemu, zamijetih sasvim slučajno, niti jedan njegov član nije rodjeni ili, barem, umrli Sarajlija.
Da me ubijete, ne bih znao objasniti otkuda takav moj zaključak, tek vjerujem da će nas srbijansko pučanstvo, predvodjeno tim bivšim vaterpolistom, srbijanski rečeno 'prešišati' i prije Bosanaca i Hercegovaca savladati sve prepreke njihova ulaska u Europu.

Svaka neozbiljna država koja tone, sa neozbiljnim troglavim Predsjedništvom poput našeg, koje gurnulo nam je i gurnulo nas je do samog dna, morala bi imati jednoga bivšega, ali vitalnoga vaterpolista koji će sebe i zemlju znati izvući sa dna, a potom je održati na površini vode.

U još živim slikama njihova susreta, slušam Njega - slušam Njih. On - odmjeren, odgojen, neupitne naobrazbe, on svašta nešto; oni – čujte ih samo, ako još slušati ih možete – obraćaju nam se glasom sirotih i ocvalih kupaca koji u apotekarnoj drhtavom rukom plaćaju vijagru.
S takvima, i njima sličnima, a svi, bre, isti su mi – nema ni 'k' od – da izvinete - dizanja. Ničega. Nikoga. Nikamo. Pa, ni na površinu vode.

***

Nisu, vala, čemu ove LEDO pogačice. Suhe, brate, nekakve... Žali Bože novce koje dao sam.
A, što sam drugo mogao? Nije bilo nekog izbora. Nema ga ni danas. Što je još tužnije, jednako očajan, biti će i 1. listopada dvijetisućešeste.


Post Reply