Sjedimo u jedinoj džamiji u BiH sa četiri munare i po dogovoru čekamo budućeg hafiza Nedima. Nakon akšam namaza nam prilazi i govori da krenemo s njim. Pripadnik je selefijskog pokreta, ima bradu i u ruci nosi Kuran. Krivo nam je što je cijela stvar morala ući u noć i što nam nije dozvoljeno ništa od tehnike. Ispred džamije nas čeka muž oboljele, pali auto i odlazimo. Primjećuje se nervoza na njegovom licu kao i duge ne prospavane noći.
Stižemo pred kuću, otvara nam njegova majka, drži za ruke dvije djevojčice i odvodi ih na sprat. Jadne curice preživljavaju najgore momente u svojim životima, i to nam postaje tek jasno kada smo zakoračili u kuhinju gdje je oboljela mlada žena četvoronoške trčkarala i zavukla se pod stol. Sve to čini uz neprestan i obilan plač.
Radi se o sasvim prosječnoj Bošnjačkoj familiji, sve što vidimo opisujemo bez izvođenja zaključaka.
Ulazimo u dječiju sobu dok muž i hafiz idu po oboljelu.
Privukao nam je pažnju jedan dječiji crtež na zidu. Starija djevojčica ( 4 razred osnovne ) nacrtala je grupu zvijezda sa jednom najvećom, ispod njih doslovice piše «Možda još uvijek sja, al doći će joj kraj – misli se na Sudnji dan!» - dlake na vratu nam se naježiše. Uvode je, preko glave su joj stavili dugi bijeli čaršaf. Stoji tako na sred sobe dok hafiz oko nje hoda i uči ajete iz Kurana.
Za ono što se sledeće desilo, naknadno smo zatražili objašnjenje hafiza. «Učenjem određenih Kuranskih ajeta, koji se odnose na džine, naglašava se Zakon koje je to biće prekršilo ulazeći u ljudsko biće. Ljudska svijest tad klone, a džin biva prinuđen da se iskaže.!» - kazao nam je hafiz.
Nakon petnaestak minuta učenja, žena se stopoštala na pod, a muž je uspio da joj ublaži pad. Bio je to znak da je opsihrena, da se ona onesvijestila i da je sad džin tu. Tijelo se vrpoljilo ispod čaršafa. U sobi su svi učili šta su znali. Jedna ruka je izvirila ispod bijele plahte. Kao da je samostalno svijesno biće, okretala se posmatrajući i proučavajući prisutne, koji su bili prezauzeti učenjem. Ruka se okrenula prema nama, primjetila je naš pogled, a onda je počela da nam maše. Spustismo pogled.
Iz tijela žene nešto poče da ječi, polako pa sve glasnije. Hafiz zaustavi učenje i prozva napasnika da se javi. Iz žene progovori dubok muški glas. Međutim nije samo dubina i hrapavost glasa ta koja je jezovita, nego stav i oholost.
«Nemožeš mi ništa, ja sam Šejtanov heroj!» - odgovarao je glas iz žene na uporno hafizovo insistiranje da je napusti. Ni jedne korisne informacije učač nije uspio izvući, ni ko ga je poslao, ni gdje je sihir, ni zašto je tu. Na naše iznenađenje džin je bio vrlo raspoložen da govori. Međutim mladi hafiz nas je razočarao gubeći kontrolu nad onim što radi. Zapitkivao je šejtana takve gluposti kao na primjer «Dali oni pomažu Dejvidu Koperfildu!».
Nakon seanse probudili su ženu, ničeg se nije sjećala i tiho je kazala da više nema užasnu glavobolju. Zatim je otrčala u wc gdje je povratila nekakve dlake, tako nam bar njen muž reče. Uljez nije bio istjeran, priznao je učač, ali navodno, učenje rukje uvijek pomogne oboljelima. Muž je dobio adresu jednog mjesta u Srednjoj Bosni gdje se grupa hafiza ozbiljno i sa uspjehom bave egzorcizmom. Činilo nam se da je sve bolje od «zelenog» selefije koji noćas nije vladao situacijom.
Odlazeći od ovog tužnog mjesta gledali smo u nebo, kao na preparanoj ploči vrtile su nam se riječi u glavi «Možda još uvijek sja, al doći će joj kraj! Možda još uvijek sja...
