KRAJ BIH JE BLIZU?

[dallton]

Pa nemoj tako, ako ti odes, dejton propadne, pa ko ce praviti barikade> Pa ne mogu ja sve sam.

daj molim te odgovori na slijedeće, gdje se reintegracija nekog odmetnutog dijela
izvršila na miran način? Odmah da kažem , da isključiš istočnu Slavoniju jer i ptice
na grani već znaju da se zaprijetilo Olujom no.2 i da je to zbog toga, znači nije mirno.
Ili možda vjeruješ onom Šaćirbegoviću.
Iako ne mislim da je kraj BiH, volim kad se priča realno a ne realpatriotski jer to obično nije realno.

Kakve veze ima sacirbegovic, on ima svoj program. A sto se tice reintegracije, pojasni da li mislis na neku vrstu pune reintegracije (o tome niko i ne razmislja) ili rjesavanje administrativnih pitanja tipa ko cime upravlja i tako dalje (o tome ja govorim).

[missko]

Po mom misljenju 2 su jaka razloga za opstanak BiH.
Prvo raspadom se dobija cista muslimanska drzava s kojom se ne miri ni USA ni EU.
Drugo Srbija ima daleko vece koristi od RS i ovakve BiH nego da se RS pripoji njima i bude im na teretu ( ovako su na nasim ledzima a oni ih karaju).
Znaci BiH opstaje htjeli mi to ili ne , to je dobro, a lose je to sto opstaje ovako nakaradno uredjena.

[Lincoln-Burrows]

Kakve veze ima sacirbegovic, on ima svoj program. A sto se tice reintegracije, pojasni da li mislis na neku vrstu pune reintegracije (o tome niko i ne razmislja) ili rjesavanje administrativnih pitanja tipa ko cime upravlja i tako dalje (o tome ja govorim).

Pa Saćirbegović je izjavio: "Daytonski sporazum nije sveta krava." i da će se promijeniti
još samo nije naveo i kako će izgledati

Ja sam za redefiniciju Daytona a ne za reintegraciju RS-a. RS će se sam po sebi uklopiti
u BiH kada novi ustav zagarantira njihov status, i tada ne bi trebalo biti problema sa problemima
tipa tko i čime upravlja. To sam mislio.
Bez minimuma konsenzusa nema dogovora a ni normalne BiH države.

[dallton]

Kakve veze ima sacirbegovic, on ima svoj program. A sto se tice reintegracije, pojasni da li mislis na neku vrstu pune reintegracije (o tome niko i ne razmislja) ili rjesavanje administrativnih pitanja tipa ko cime upravlja i tako dalje (o tome ja govorim).

Pa Saćirbegović je izjavio: "Daytonski sporazum nije sveta krava." i da će se promijeniti
još samo nije naveo i kako će izgledati

Ja sam za redefiniciju Daytona a ne za reintegraciju RS-a. RS će se sam po sebi uklopiti
u BiH kada novi ustav zagarantira njihov status, i tada ne bi trebalo biti problema sa problemima
tipa tko i čime upravlja. To sam mislio.
Bez minimuma konsenzusa nema dogovora a ni normalne BiH države.

Pa otprilike slazem se, jer je mirna reintegracija pca bila vise manje ideja vodilja dejtona - po sistemu evo autonomija u zamjenu za stabilnost i nastavak gradnje drzave, medjutim plan nije uspio. MZ vise ne vjeruje da je sa ovakvim pcem moguca neka dalja saradnja ili stabilnost, ali naravno ne mogu odstupiti od dejtona u potpunosti tako da ce biti redefiniranja i to dosta. Doduse postoje krugovi u svijetu, prilicno jaki, kojima je dosta redefiniranja i tako dalje i zeljeli bi da rijese probleme puno brze a da i zadrze privid konsensusa.

[pici]

Vjerovatno zato sto to nije bilo relevantno za knjigu. medjutim on je vrlo jasno napisao izvore americko-bosanskog prijateljstva kao osnove na kojoj je bazirana americka podrska muslimanima u Bosni. cak sta vise, niko nikad ni prije ni poslje njega ni u svijetu niti na ovom forumu nije bolje i jasnije opisao simpatije zapada prema bosancima. (Mozda se to i ne spominje jer on jasno ukazuje da ce bosnu unistiti muslimanski nacionalizam).

Za ostalo neznam sta hoces da kazes. da mozda nana fata orlovic moze bolje predvidjeti sta ce se desiti od huntingtona?

davno sam naucio poslovicu, da je svako prognoziranje nezivjesno, a pogotovo ono koje se odnosi na buducnost. Samo totalni laik moze vjerovati da ce necija prognoza biti ostvarena. To ne postoji. Prije ce nana fata nesto pogoditi sta ce se desiti za 50 godina nego sto se to naucno moze predvidjeti. Ali valjda smo naucili od galilea da nam je vazna spoznaja do koje se dolazi iskljucivo posmatranjem, mjerenjem i eksperimentisanjem.

Ako ima neki drugi profesor koji je bolje skicirao globaln politicku situaciju u ovom desetljecu a da je tu svoju prognozu objavio u proslom mileniju ti javi. Rado bi to volio procitati. Do tada za mene je huntington jedan od najboljih poznavalaca globalne politicke situacije.

Muslimanski nacionalizam ne postoji zato sto muslimani kao nacija nisu okarakterisani vec kao vjerska skupina,da je taj Hurkitaton napisao "muslimanski fundamentalizam" pa bi "Mozda" i povjerovao ,ovako se ubraja u skupinu raznih gatara,vraceva i ostalih da nazovemo "Velikih poznavalaca globalne situacije".


Jedno zapazanje koje je po meni realno...........

RADIKALIZAM BI MOGAO BITI DOBAR ZA BORBU PROTIV SIROMAŠTVA, KORUPCIJE I KRIMINALA
2008-09-07 , 10:45
Intervju sa Mirnesom Ajanovićem, predsjednikom Bosanske stranke
IRIB: Gospodine Ajanoviću, proteklih dana zabilježeni su unutrašnji razdori između Srpskih radikalnih stranaka u Srbiji i BiH. Kako komentirate ova dešavanja i jesu li ona pokazatelj pada radikalizma na regionalnoj sceni ili njegove nove transformaci?

Ajanović: Možemo se nadati u ovom slučaju da se radi o tome da se bolesno tkivo raspada. Evidentno da radikalne stranke koje su organizirale rat u Bosni i Hercegovini odnosno na Balkanu došle su do svog kraja i možemo se nadati da je to taj rezultat, ne novi način i transformacija njihovog djelovanja. Toliko mržnje, koliko je bilo prisutno u njihovim programima, u njihovim izjavama, mržnje prema svim drugim koji nisu bili isti kao oni, moralo je na kraju rezultirati ovakvim razvojem događaja i ja vjerujem da je ovo ipak početak raspadanja tih takvih nacionalističkih stranaka. Možemo se nadati i također da će i u Bosni i Hercegovini na sličan način doći do raspada nacionalističkih stranaka bez obzira dakle o kojim se to radilo, sve što je ustanova protiv neke druge nacije, zato što nije slična toj naciji je, protuprirodno dakle i zbog toga mora odumrijeti.
Vjerujem da i ovakvi događaji koji su se sada dogodili, koji su se vezali dakle i za Repbuliku Srpsku i za Srbiju su jedan pokazatelj tog ponovnog vraćanja na prirodno stanje i uništenje, samouništenje tih neprirodnih političkih stranaka. U svemu ovome, u ovoj opštoj konfuziji, u stanju gdje su čak određeni birači prisiljavali političke stranke da djeluju onako kao što hoće određene grupacije koje su bliske izrazitom radikalizmu pa čak možemo reći i fašizmu takvo stanje na kraju pretvaraju stranke koje nisu bile takve radiklne, posebno u negativnom smislu, tako isto je bilo i sa SNSD-om. Milorad Dodik je bio isključiv protivnik radikalnih stranaka nacionalističkih stranaka, sada je postao gori nego što su to i oni sami. Radikalizam bi mogao biti dobar kada bi stranke to koristile u smislu radikalne borbe u smislu za zaštitu interesa svih građana, za borbu protiv siromaštva, za borbu protiv korupcije i kriminala. Ali taj radikalizam nažalost građani još uvijek neće vidjeti nego ćemo imati ovakve devijacije gdje, ono što je loše, virus negativno razara i stranke koje su imale šansu da postanu nešto bolje na političkoj sceni u Bosni i Hercegovini i naravno u stalnoj regiji. Kako god nažalost i sami birači, dakle kreiraju ovakvo negativno stanje i moraju biti svjesni da i oni nose dio odgovornosti, ne dakle samo oni koji glasaju nego i oni koji ne glasaju i koji ne izlaze na izbore. Jer veliki broj građana, preko 60% ne izlazi na izbore i dozvoljava da 40% građana odlučuje o njihovoj sudbini i da tih 40% građana daje podršku nacionalističkim radikalnim strankama, praktično daju podršku i fašizmu i s te strane veliki dio odgovornosti jeste i na ovim građanima koji opstruiraju izlazak na izbore i na taj način umjesto da doprinesu da stanje u društvu, državi i regiji bude bolje, oni sami su određeni saučesnici u ovom svom radikalizmu negativnom koji se događa i u Bosni i Hercegovini, a i šire.

[dallton]

Vjerovatno zato sto to nije bilo relevantno za knjigu. medjutim on je vrlo jasno napisao izvore americko-bosanskog prijateljstva kao osnove na kojoj je bazirana americka podrska muslimanima u Bosni. cak sta vise, niko nikad ni prije ni poslje njega ni u svijetu niti na ovom forumu nije bolje i jasnije opisao simpatije zapada prema bosancima. (Mozda se to i ne spominje jer on jasno ukazuje da ce bosnu unistiti muslimanski nacionalizam).

Za ostalo neznam sta hoces da kazes. da mozda nana fata orlovic moze bolje predvidjeti sta ce se desiti od huntingtona?

davno sam naucio poslovicu, da je svako prognoziranje nezivjesno, a pogotovo ono koje se odnosi na buducnost. Samo totalni laik moze vjerovati da ce necija prognoza biti ostvarena. To ne postoji. Prije ce nana fata nesto pogoditi sta ce se desiti za 50 godina nego sto se to naucno moze predvidjeti. Ali valjda smo naucili od galilea da nam je vazna spoznaja do koje se dolazi iskljucivo posmatranjem, mjerenjem i eksperimentisanjem.

Ako ima neki drugi profesor koji je bolje skicirao globaln politicku situaciju u ovom desetljecu a da je tu svoju prognozu objavio u proslom mileniju ti javi. Rado bi to volio procitati. Do tada za mene je huntington jedan od najboljih poznavalaca globalne politicke situacije.

[/quote]

Prvo, jeste bilo relevantno za knjigu gdje se govori o sukobu civilizacija, jer je Bosna bas na nekakvoj ruznoj granici izmedju svijetova, a po njegovoj teoriji upravo takve zemlje su najinteresantnije. Daj mi molim neki link ili tako nesto na tekst gdje je on vrlo jasno napisao izvore americko bosanskog prijateljstva kako ti kazes. Simpatije zapada prema bosancima ZAISTA nisu nikad postojale, kao sto ne postoje ni danas, u igri su sasvim druge stvari - zapad ima simpatije i prema africi, ali ne mrda prstom. Znam na sta ciljas sa "muslimanski nacionalizam" ali je promasen termin, da se razumijemo.
Nemam nikakve zelje da te razuvjeravam da je Huntington super teoreticar ili poznavalac, evo par reviewa njegovih knjiga, jer vidim da si zaljubljenik. Moram ti reci, ali mislim da ne poznajes dovoljno Ameriku niti imas stvarnu sliku ko gura takve stvari koje Huntington pise i s kojim razlogom. Evo ti nesto vise o Huntingtonu i njegovim greskama.

The Eurasian Politician - August 2004
Book Review: Samuel Huntington: The Clash of Civilizations and the Remaking of World Order

Anssi Kullberg, 23 March, 2004 (translation from Finnish 29 July 2004)

This is a translation of the book review written in Finnish of the Finnish edition of Samuel Huntington's famous book for the Finnish historians' journal "Ennen & Nyt". The Finnish edition is titled "Kulttuurien kamppailu ja uusi maailmanjärjestys" ["The Struggle between the Cultures, and the New World Order"], translated by Kimmo Pietiläinen, and published by Terra Cognita, Helsinki, 2003.

A Finnish edition of Samuel Huntington's book "The Clash of Civilizations and the Remaking of World Order" (1996) was a long-awaited translation, which unfortunately appears almost a decade too late. For years already, Huntington has been available in local languages across most of the rest of Europe, including Estonia, Romania, Croatia, Turkey, etc. It must be remarked that for a large part the work has lost its topicality except among the keen supporters of the "civilizations" theory. The translator has translated "civilizations" into "cultures", which could be understandable to some extent, although it seems a bit strange, as in the discussion people are well accustomed to talk about "civilizations", also in the Finnish language.

Samuel P. Huntington is a conservative Harvard professor, who can be considered as an arch-type of an eminent armchair theorist. He has typically formulated greatly simplified grand theories suitable for the political and social demand of the time, offering easy applicability for the use of the popular world politics for US decision-makers and especially for the media. Before the "civilizations", he coined, for instance, a theory of the "waves of democratization", gradually leading towards more universal acceptance of liberal democracy. This kind of ability for academic opinion leadership that Huntington has possessed cannot of course be but admired. However, for the very same reason, his theories contain great dangers. By creating simplified logics, by eagerly taking shortcuts over the real-world complicities in conclusions, by ignoring details, by preferring deduction from a grand hypothesis to pedantic and time-consuming induction from empirical evidence, as well as by strong interaction with general prejudices and impressions created by media, Huntington directly influences the behaviour of states and other world political actors.

The original context of the appearance of Huntington's "Clash of Civilizations" was to respond to the world political need for a "new world order", which should be something different from the ideological bipolarity of the Cold War. His article, drafting the civilization theory, was published in the "Foreign Affairs" in 1993, and it immediately raised a global stir. Soon, the amount of debate and responses for and against Huntington exceeded the debate raised by the previously most discussed article in the "Foreign Affairs" – the Moscow report of George Kennan, published under the name "X", which formulated the basic conceptions for the Policy of Containment. Huntington consciously sought to replace the previous paradigm, based on Kennan's observations, which had been gradually sidelined by the emergence of George Bush Sr.'s "New World Order" doctrine. The most important political demand on the background of Huntington's civilizations theory was the need of US policy-makers to declare Russia a friend or at least a secondary rival, whereas the new "evil empire" was, in the realm of "civilizations", located in the suitably disunited Islamic world.

The back-cover text of the Finnish edition is faithful to Huntington's hubris, stating the following: "The ideological struggle, which once divided the world into two camps, ended by the collapse of the Soviet Union, and new interpretations and explanations started to be searched for the events of the world. ‘The Clash of Civilizations' is the most important of the results of this work. … ‘The Clash of Civilizations' describes the crucial features of each culture [sic], figures out how its influence grows in its neighbourhood, and tells what kind of controversies and their consequences our own culture [sic] is going to face with it. ‘The Clash of Civilizations' explains the regional conflicts, the controversies around the core states of the cultures, and the development trends of global phenomena. [Sic.] This work has been considered elemental in explaining the Iraq War and its aftermath [sic]."

The almost dogmatically faithful conviction about the all-explaining strength of Huntington's theory that is expressed in the back-cover text of the Finnish publisher is a rather convincing evidence of the same problems that concern also Huntington's theory itself. Largely based on vague impressions, Huntington and his followers think they can somehow "explain" the whole world politics and all of its particular and current phenomena. Behind everything, there is the fundamental difference of "cultures" (i.e. the world's large religions), and moreover, their "different values". Especially Islam constitutes a threat. Also China is a threat. Russia, however, is not. This is about the core message, to which Huntington's theory can be reduced. He fails to explain about anything else in the civilizations theory, let alone being able to fulfil the back-cover text's promise of "describing the crucial features of each culture", or explaining and forecasting regional conflicts, superpower controversies and even the development trends of global phenomena.

The monumental success of Huntington's work is based on the idea that he is thought to express aloud and to formulate into a scientific form certain taboos – "known to everything" – about the differences between Western culture and the "others", and especially about the Western relationship with the Islamic world. The general attitudes to Huntington's civilizations theory take place through identification. His opponents see him as a prejudiced and even racist rightist, who is just recreating myths legitimizing Western imperialism. His supporters, on the other hand, find him saying something of immense value, which is silenced by the "politically correct" discussants. For the typical supporters of Huntington's theory, the fierce critics of Huntington are just hippies, postmodernists and relativists, who do not understand or do not want to accept the fundamental differences between "us" and "others". In fact, both these approaches are bound to misguide the whole discourse around the civilizations theory. (p.s. mozda se prepoznas u ovom pasusu)

Of course the roots of Huntington's theory go back much farer into the past than the ending of the Cold War by the West. In fact, Huntington represents a return to the teachings of classical geopolitics and race theories of the 19th century and the first decades of the 20th century. However, in Huntington, state organisms are replaced by "civilizations" with their core states and spheres of interest, and races are replaced by "cultures". His world-political recommendations and values are marked with same kind of attraction to imperial territorial spaces, a multipolar world divided between the spheres of interest of great powers, and aggressive alliances of the kind represented by the "Holy Alliance".

Like the earlier political theorists who were occupied with the quest of defending racial purity, also Huntington seems to feel inherent dislike of borderlands, meeting-points and encounters of cultures, their mixing up and interaction. He would like to fence the "civilizations" tightly in their own territories, and construct clear-cut boundaries for their spheres of interest – although with the remarkable exception that Russia would have an exceptional right to conquer a southern buffer zone made of Muslim territories. (zvuci kao Dr. Dabic zar ne?

A clear distinction, however, between Huntington and his European precursors of the 1800s and early 1900s, is that Huntington does not include any anti-Jewish elements in his theories. Rather, in a very American way, he does not need to explain anyhow why he considers the Judeo-Christian world as a single Western entity, while Islam is rejected to the "East". In Huntington's islamophobic narrative there is no place for the recognition of the historical fact that anti-Semitism was primarily a phenomenon derived from the Christian world, while in Islam there was no antipathy towards Judaism until in the 20th century, as a reaction to Zionism as well as an imported loan from European ideologies. Also, it is peculiar to Huntington's disgust towards any form of Islam, that despite of his favourable attitude towards Israel, Huntington has no understanding for Turkey, or Turkey's Westernization and modernization. Quite the opposite, he openly explicates his hope that Islamists (of Necmettin Erbakan) would triumph in Turkey, so that the country could be clearly excluded from the West, into the Islamic "other". In Huntington's model, any endeavour of Turkey or Russia – as well as Romania, Bulgaria or Greece – to cultivate democracy and Western values, is doomed to fail.

Huntington uses the method of listing up "marks" of our time and from news, which he then tries to make look as if the logic of everything would lie in a controversy between religions. Huntington's supporters seem to think that the civilizations theory would be particularly useful for bringing clarity to the "complicated" conflicts of the Balkans and the Caucasus. However, it is exactly in these regions that Huntington gets most badly lost, and the explanative power of his theory shows its worst shortcomings.

In addition, the theorist who paints pictures of the world's "peripheries" with a very rogue brush from his distant armchair, makes dozens of rather embarrassing factual errors, which are far too numerous for the esteem of the work and its author. For example, Huntington claims that the Moldovans are Slavs, that Kazakstan and Bosnia are Orthodox countries and Sri Lanka is a Hindu country, and that "the Georgians decided" to allow Russian military bases in Georgia for eternal times to come. The amount of errors and ignorant interpretations shows that Huntington cannot compete in the same category of knowledge-based strategic analysis with, for instance, Zbigniew Brzezinski, whose work "The Grand Chessboard" (1996) would also deserve Finnish translation, as one of the most important books of the same genre that "The Clash of Civilizations" represents.

Maybe the errors concerning "details" do not bother such Western readers, who are mostly interested in the grand lines of theory, and who do not know, and are not particularly interested in knowing, the many "small" nations of Eastern Europe or Eurasia. Thus, Huntington should be read primarily as a thought-waking theoretical idea. But even in this sense, "The Clash of Civilizations" is not unproblematic. At first, Huntington's leading thesis is based on the idea that "cultural similarities and differences shape the interests of states, their antagonisms and alliances." In this thought, Huntington basically derives abstractions such as "political culture" and "state idea" from something he calls "the civilization", which for Huntington means same as religion, although Christianity has been divided into "Western" and Orthodox, without bothering too much about the historical controversies between Catholics and Protestants.

According to Huntington's line of thinking, we should assume that antagonism would be the deeper, the more different the "civilizations" are. Why then is the world not divided so that the theologically very similar "Peoples of the Book" – Christians, Muslims, and Jews – would form one block? Why the Huntington model finds Islam as the civilization most opposite to the West, although it is culturally the closest to the West, while Huntington feels no special antipathies against polytheist Hinduism or pantheist Buddhism? Would it not make more sense to derive the antagonisms now attributed to "civilizations" rather from geographical locations, competition of resources, history of war and imperial expansion, and myths shaping collective identification?

Huntington's second main thesis is that conflicts are the more dangerous, the more different civilizations the belligerent parties represent. This thesis is not supported by history either. Most of the worst and most prolonged conflicts have taken place between culturally very close neighbours. The bloodiest religious wars have been fought within Christianity and Islam, not between them, and in borderlands such as the Balkans, the Caucasus, and Kashmir, "cultural" differences between people representing different concessions are often very questionable, while syncretism is common.

A third main principle of Huntington is that the loyalty and support of states at each other, as well as their mutual hostility, are determined by their civilization. Huntington defends this thesis by making references, among others, to the conflicts of the Balkans and the Caucasus. Yet the very same conflicts are a powerful proof of the erratic logics of Huntington's theory. For example in the Karabagh conflict (which Huntington superficially uses as an example), Monophysitic Armenia was supported by Orthodox Russia an radical Shiite Iran, while secular Shiite-majority Azerbaijan was supported by secular Sunnite Turkey and Orthodox Georgia. Russia supported the rebellion of the historically Muslim Abkhazians against Georgia, while Georgia showed sympathy towards the independence struggle of the Muslim Chechens. In Bosnia, the Catholic Croats and Muslim Bosniaks were finally fighting together against the Orthodox Serbs, and the predominantly Sufi (Muslim) Kosovar Liberation Army was supported by Catholic Albanians, too. What is relevant is that in all these conflicts the patterns of loyalty and enmity were shaped more by geopolitics, history, ethnicity (language), and practical Brzezinskian chess play than by religion.

Finally, Huntington's causal assumption that "culture" would really explain the behaviour and political motivations of states is dubious. Huntington firmly believes that "Islamic culture explains the failure of democracy in most of the Islamic world." Besides, he does not believe the Westernization of Muslims to change at all the obviously primordial tendencies of "Islamic culture": "Somewhere in the Middle East, half a dozen young men can wear jeans, drink coke, listen to rap, and in between their bows at Mecca, put up a bomb to blow up an American airliner".

Huntington's division of "civilizations" is not established in a scientific, historical, or not even in an elegant way. Rather, Huntington has been primarily thinking about the global political position of the US, in which picture he has wanted to change the old Russian enemy to the threats constituted by Islam and China. The rest of the world has been taken along mostly to have walk-on parts. For example the "African", "Japanese", and "Latin American" civilizations are not explained in religious terms. In fact it is sad that the wide attention that Huntington has enjoyed has overshadowed many more talented historians, who have studied the theme of civilizations in a more interesting and nuanced way. Among them, especially Felipe Fernández-Armesto deserves mentioning – especially for his work "Millennium", but also "Civilizations."

What is left is interpreting Huntington's bestseller as a political pamphlet, an ideological commentary to a specific time. If interpreted so, the book has been both influential and quite well placed. Then what kind of a "new world order" is Huntington trying to "remake", or rather, to propagate? He has not hidden the answers. Quite the contrary, characteristically for a political pamphlet, they have even been underlined at the end of the book with a direct list of recommendations, addressed to the whole "West."

Firstly, like Brzezinski, also Huntington wishes Western hegemony in the undisputed leadership of the US. Huntington demands Western unity and the maintaining of its military superiority in front of the "threat" it is facing, in the name of "the survival of the Western culture." Huntington wants the EU and NATO to include all the Catholic and Protestant countries of Europe, while all Orthodox countries (including Romania, Bulgaria, and Greece) he would like to push under Russian rule.

Islam and China are the main bogeys of Huntington's worldview, and therefore he demands limiting their development and the rise of their military capacity. Instead, he would like to allow Russia to have a privileged position, and to gain a dominion covering not only all the Orthodox countries but also "a cordon sanitaire made of weak Muslim states in the south." Conquering such a buffer zone is considered by Huntington as "Russia's legitimate security interest on its southern flank." Huntington has also shown interestingly selective amnesia in his maps. In the Islamic world, he has carefully included even Northern Nigeria and Mindanao, but Kazakstan, Bosnia, the North Caucasus, the Tatars of Volga and Crimea, East Turkestan (Sinkiang), and even Kashmir have been completely excluded from the Islamic world, let alone the vast Muslim populations in the rest of India and China. Yet he has not forgotten to split Tibet from China to the Buddhist civilization.

Although Huntington wishes to maintain Western primacy and US leadership, he is an isolationist, who demands the US to abstain from all interventions to "the territories of other civilizations." According to Huntington, each civilization should have one single core state, stronger than others, who would then maintain order and discipline within the "civilization." Interestingly, this does not apply to the Islamic world, which, according to Huntington, has no suitable core state. Maybe because of this Huntington would allow Russia to guard discipline also in the Muslim states?

Huntington propagates for a multipolar world, which would be practically divided into the spheres of dominion of the "core states", with the peculiar exception of an extra-large Russian sphere of dominion. In practice, his world would be divided into the spheres of interest of the US, Russia, and China. This recalls very much not only the constructions of the geopoliticians of the early 1900s (for example Karl Haushofer), but also those presented after the Cold War by Russian geopoliticians, extending from somewhat more curtailed expressions to the naked representations of Vladimir Zhirinovski and Gennady Zyuganov, where the US is compelled to stay beyond the Atlantic, while Europe gets Africa, China gets Southeast Asia, and Russia rules over most of the Islamic world, including Turkey, Arabia, Iran and Pakistan. After all, Huntington is also not far away from the religiously exclusive worldview of the modern Arab Islamists.

Like other paradigms serving as justifications to political interests, Huntington's civilizations theory is surely a welcome source of quotations for a wide range of various interest groups, like islamophobes and anti-immigration activists as well as those who wish Russia to maintain a special superpower status in the changing world, too. In spite of the basically Western hegemonic ethos of Huntington's work, it has also been used for anti-American purposes, for example as a justification for the criticism directed against the Western support of Afghan jihad against the Soviet occupation, against the interventions to the Balkans and Somalia, and against the war in Iraq.

Toliko o Huntingtonovom ogromnom znanju o ostatku svijeta.
I nesto vise o Huntingtonovom unutrasnjo politickom rasizmu kod kuce, cisto da vidis da je fraejer tek jos jedan u nizu akademskih rasista Izvor New York Review of Books

With the publication of this, his thirteen book, the magisterial, sometimes dyspeptic Harvard political scientist Samuel P. Huntington has once again indulged - nay, has stage managed - his inclination to administer jolts of counterintuitive, debate-changing Truth to distracted American elites. Once again, establishment players of many stripes are swooning in dismay at his dark revelations or girding up their loins to join him in another long, twilight battle for Western civilization. Once again, Huntington is arrestingly right about challenges facing liberal democracy that many liberals have been loath to acknowledge.

But never before has so big a part of his argument been so thunderously wrong and so cheaply sustained. Those who value his chastening realism about liberalism's dicey prospects will have to work hard to follow his most important insight in Who We Are?: that American cosmopolitans who would like to dispense with nations and multiculturalist zealots who would like to dismantle them have converged with American multinational profiteers to fray the fabric of liberal democracy, which only a renewed civic patriotism here at home can sustain. This argument, eminently worth arguing about, has already been overshadowed by another: about Huntington's ill-conceived, crotchety and (pardon the word) undocumented jeremiad against Latino immigration.

The distraction is the fault of Huntington the stage manager as much as of Huntington the thinker. In 1993, to prompt a national debate about themes that would figure in his 1996 book, "The Clash of Civilizations and the Remaking of World Order," he published a Foreign Affairs essay of virtually the same title highlighting his most important warning: The economic, ideological and nationalist rivalries that most global analysts and activists presumed were driving world affairs would soon be eclipsed by deep cultural and religious differences among civilizations. He foresaw the ferocity of our conflict with Islamicist terrorists and warned against the American unilateralism and moralism that have been brought to bear on it, widening the civilizational divide.

Huntington didn't clearly define these civilizations; he seemed unsure whether Latin America is a distinct civilization or is part of the West. Two months ago he seemed to answer the latter question by heralding Who We Are? with an essay in Foreign Policy, this one called "The Hispanic Challenge." It has made the book a lightning rod for the least credible of his warnings: America's Latino immigration deluge, he claims, is so little like any earlier wave, so hostile or resistant to sharing the common American language, civic rites and virtues upon which our republican self-governance depends, that it constitutes "a major potential threat to the cultural and possibly political integrity of the United States." If this clash isn't civilizational, what is?

The problem is that, most likely, it isn't, and Who We Are? doesn't persuade this reader that most Latino immigration is a threat to liberal democracy. Two months ago, Huntington also published (in the conservative journal National Interest) a less-noted essay, "Dead Souls: The Denationalization of the American Elite," whose title and contents come from another, smaller section toward the end of the book. Contradicting his own claims that the Latino tidal wave is shifting the balance of American political culture against patriotism, he announces, "A major gap is growing in America between its increasingly denationalized [academic, corporate and cultural] elites and its 'Thank God for America' public." The latter, he reports, has remained consistently patriotic over time, even as the former "reject expressions of patriotism and explicitly define themselves as multinational…. The CIA … can no longer count on the cooperation of American corporations … [which] view themselves as multinational and may think it not in their interests to help the U.S. government." And we're supposed to wring our hands instead about Mexican immigrants?

He opens Who Are We? by admitting he's too close to our crisis of American identity to address it only as a scholar; he's writing also as a patriot to defend a distinctive "Anglo-Protestant" political culture, which he believes is indispensable to republican self-governance here. Anyone of any race or ethnic background can join this "nonracial society composed of multiracial individuals," but only after having absorbed and adapted - or been absorbed into - the enduringly Anglo-Protestant idiom and ethos that most Americans of all colors and ethnicities do share but which, he says, most Latino immigrants resist.

But Huntington is disappointingly dull in evoking the Anglo-Protestant civic nationalism he wants to defend. These sections are as potted and derivative as an undistinguished term paper. "Eighty-five percent of Americans … cited their 'governmental, political institutions' as that aspect of their country of which they were the most proud, compared with 46 percent of Britons, 30 percent of Mexicans, 7 percent of Germans, and 3 percent of Italians. For Americans, ideology trumps territory." Endless recitations like this trump reader engagement.

Sometimes his flinty realism yields observations as arresting as they may be uncongenial: "America was created as a Protestant society just as and for some of the same reasons Pakistan and Israel were created as Muslim and Jewish societies in the twentieth century." This is classic Huntington - an understatement so true it makes us realize how much we have forgotten. (It also makes me wonder if he understands how much we have changed.) He chooses interestingly among familiar culinary metaphors for American civic identity, rejecting "melting pot" (too monolithic and suppressive of legitimate differences) and "tossed salad" (too diffuse) for a sturdy Anglo-Protestant "tomato soup," to which new arrivals contribute croutons and distinctive spices without changing its basic constitution.

Most new Americans have been glad to do this, but Huntington turns the holdouts' own words against them with a trademark sang-froid: Writers such as the black nationalist Harold Cruse declared that "America is a nation that lies to itself about who and what it is. It is a nation of minorities ruled by a minority of one - it thinks and acts as if it were a nation of white Anglo-Saxon Protestants." To which Huntington responds, Kabuki-like: "These critics are right." Then he says that Anglo-Protestant conformity, which absorbed people of many colors and faiths into a common identity that made possible the New Deal, the war against fascism and the rise of a new middle class, has "benefited them and the country."

Why doesn't it do so now? Here he sounds diversionary and at times testy. Pondering widespread adoption of the name "African American" over "black" in the 1980s, he writes, "Given the pervasive penchant of Americans to prefer single-syllable over multi-syllable names for almost everything, this high and growing popularity of a seven syllable, two-word name over a one-syllable, one-word name is intriguing and perhaps significant." As is Huntington's own preference for the eight-syllable "white Anglo-Saxon Protestant" over "WASP" to denote his own ethno-religious group.

He doesn't take black Americans seriously in this book, by whatever name. It was the black civil rights movement that made Huntington's Anglo conformism even possible for millions of nonwhites, and yet he takes no cues from that breakthrough and its subsequent breakdowns: The fabric of American civic trust has been nowhere more severely tried than in blacks' cultural, electoral, legal and public psycho-dramatic renderings of disaffection with white America.

Nor does Huntington examine such Latino responses to black disaffection as a 1992 editorial in San Diego's Mexican American newspaper La Prensa that declared Latinos the new "bridge between blacks, whites, Asians, and Latinos." Latinos, the editorial said, "will have to bring an end to class, color, and ethnic warfare. To succeed, they will have to do what the blacks failed to do: incorporate all into the human race and exclude no one."

If Huntington wants "a non-racial society composed of multiracial individuals," shouldn't he reach for those Latino immigrants whose notions of race are more fluid and ecumenical than those of most blacks and whites, locked together for so long in a brutal embrace? Mightn't they lead in renewing the quasi-ethnic bondings of an American civic culture that, shorn of racist exclusions, could ask more of citizens than does the current ethnic pandering in commercialism and demagoguery?

There's no denying Huntington's observations about the uniqueness of the 2,000-mile-long border that (barely) separates Mexico's northern states from its former provinces in the United States, or that Mexican and other Latino immigrants' sheer numbers and concentration bring them linguistic and political hegemony, not only in southern Texas and California but also in Miami and parts of New York.

But he conflates demographic and political developments through intuition, stray anecdotes, newspaper stories and poll after vapid poll, whose findings are often contradictory: At times the gaps between Latinos and the rest of us in patriotism and perception are growing; at other times the American public - already 12.5 percent Latino, thanks to immigration that is 50 percent Latino - is maintaining its patriotism, defying cosmopolitan and capitalist elites. He can't have this both ways and describe a Latino "reconquista" of former Spanish territories in California, Texas and Florida that is "well underway."

Although he gives no evidence of having left a metaphorical armchair, Huntington sometimes writes as if he's just returned from a visit like the ones Henry James made to Eastern European Jewish immigrants on Manhattan's Lower East Side, where he concluded that the Yiddish- speaking "hard glitter of Israel" could never be truly American. And Huntington glosses the tortuous reception of peasant, supposedly anti-republican, "papist" waves of Irish Catholics, and of Germans in the Midwest who long resisted efforts to impose English.

Not surprisingly, the public and private bureaucrats in our vast, national race industry are lambasting Huntington's claims. Some have noted quite rightly that American forces in Iraq are commanded by Army Lt. Gen. Ricardo Sanchez, who grew up in one of the dirt-poor, 98 percent-Latino counties in Texas that prompted Huntington's quasi-civilizational despair. But they and Huntington's Latino "nationalist" critics ignore his condemnation of American interventions abroad, such as the very war Sanchez is fighting. That skews debate about who we are as a nation. (It also misses the possibility that Huntington would be relieved if his pessimism about Latinos' becoming full Americans provoked enough of them to prove him wrong.) Keeping him busy answering charges of racism only spares him the trouble of having to own up to his book's anti-corporate arguments and implications.

For example, even as he angers multiculturalist activists by condemning the Ford Foundation's national "diversity" crusades - on the grounds that a country as diverse as ours should work overtime to deepen some common bonds - he also condemns Ford Motor Co., one of the corporations he tells us no longer describes itself as American and has non-Americans as top executives. The company, even more than the foundation, drives what he bemoans as the "deconstruction" of civic patriotism. That's a point worth developing, as are his criticisms of such enemies of civic trust as these companies' intrusive culture of consumer marketing and what he considers our government's faux-patriotic interventions abroad.

Huntington's condemnation of the latter, in which some honorable conservatives are now joining, is squarely in the tradition of his Harvard predecessors William James and Charles Eliot Norton, and of Andrew Carnegie and Carl Schurz, who opposed the Spanish-American War on republican grounds. And since he's writing about clashes between Mexican and American identities, why not examine Woodrow Wilson's disastrous, humiliating efforts to impose "democracy," Iraq-like, in Mexico in 1917?

Why doesn't he ponder the irony that George W. Bush and Jeb Bush, two of this country's most prominent "Anglo-Protestant" political leaders, accept the corporate defections from America and, in the former Spanish territories, including Texas, Florida and California, bear responsibility for immigration policies that Huntington would tighten and enrich with stronger civic socialization?

When the venerable black former U.S. Rep. Barbara Jordan of Texas chaired the U.S. Commission on Immigration Reform in 1995, she called for just such programs to induct immigrants more fully into American civic life. She noted that the word "Americanization" had "earned a bad reputation when it was stolen by racists and xenophobes in the 1920s…. But it is our word and we are taking it back." Shouldn't Huntington join Jordan's successors against both facile multiculturalists and caste-forming, low-wage employers, instead of sniping at blacks and uttering dire prophecies about Latinos? This book and the way he has promoted it suggest he isn't up to the challenge.

Eto vidis da mi ne treba nana Fata da mi kaze gdje Huntington grijesi

[pici]

Malo ozbiljnije literature od "Nostradamusovih prorocanstava"

Historijski mitovi kao mehanizmi razgraničavanja: jedna tipologija

Među mnogim sociolozima koje su inspirirale ideje Fredrika Bartha, John A. Armstrong izgleda najdirektnije povezuje održavanje granica grupe sa stvaranjem i pripovijedanjem historijskih mitova. Njegova knjiga Nations before Nationalism (Nacije prije nacionalizma,1982) mogla bi se stoga smatrati najdirektinijim uzorkom metodologije koja se ovdje primjenjuje. 'Etničke granice', tvrdi Armstrong, 'fundamentalno odražavaju stavove grupa a ne geografske podjele. Mit, simbol, komuniciranja te skup faktora vezanih za stanovište, obično su opstojniji od čisto materijalnih faktora'

Istodobno, po Armstrongu, jedna nacionalna grupa može razviti više od jednog održivog mita. Razni nacionalni mitovi često su, direktno i indirektno, u međusobnoj kontradikciji, poput mita i njegovog kontra-mita. To ne slabi, vjeruje Armstrong, neizbježno nacionalni identitet, zapravo, time što poziva na različite segmente i izaziva različita osjećanja kod te nacije, on je čak može i osnažiti. Kao primjer Armstrong navodi Mađarsku. U mitu o Atili, mađarski nacionalisti svoju naciju predstavljaju kao nasljednike ponosnih, surovih i zastrašujućih Huna, dok u mitu o Svetom Stefanu oni ovog blagog i pobožnog sveca prikazuju kao samo utjelovljenje svoje nacije. Ovi mitovi su zacijelo suprotstavljeni, ali su se ipak mogli zajedno upregnuti u nacionalne ciljeve: mit o Atili daje Mađarima 'pravo' na potčinjavanje drugih naroda, dok im mit o Svetom Stefanu daje mandat da ih civiliziraju.

To što su im ta dva savim različita mita bila na raspolaganju, možda je uistinu bilo ključno za očuvanje neobičnog mađarskog etničkog identiteta, koji bi inače bio ugrožen stalnim asimilacijskim pritiscima.

Mi smo u svom projektu identificirali druge skupove mitova koji bi također mogli biti kombinirani kao mitovi i kontra-mitovi koji se uzajamno učvršćuju. Za razliku od dva mađarska mita koje je analizirao Armstrong, ti skupovi su općijeg karaktera. Mogu se naći u društvima diljem svijeta, uključujući, vjerujem, i sve ili većinu balkanskih zemalja, mada sa različitim naglascima i različitom upotrebom. Nekad imaju tendenciju da se međusobno infiltriraju i zasjenjuju. U heurističke i analitičke svrhe, distinkcije među njima ipak su korisne, pošto nam dopuštaju da otkrijemo unutarnje tenzije i kontradikcije u mitogenetskim procesima.







Toliko o "Svetim Kravama" i fundam......pardon ,nacionalizmu

[Liberalism]

@dallton

bez obzira sto NYT mislo o Huntingtonu, ja kada sam procitao njegovu knjigu vidio sam da ob bolje poznaje situaciju u Gorazdu od svih Gorazdana. Tek nakon prevoda njegovog sukoba civilizacija saznali smo zasto su se neke stvari desavale u Gorazdu u 1993. i 1994. godine.

Pa ako hoces, on je vrlo slikovito opisao sve ovo sto se desava danas u Bosni i Hercegovini. Danas ovde u Gorazdu ne mozes ni sa kim zapoceti temu o politici a da ne spomene ''drugo poluvrijeme''. Svi kljucni politicki akteri, ukljucujuci medjunarodnu zajednicu se danas ponasaju kako je on predvidjeo prije 14. godina.

Moze njega ismijavati ko god hoce, pa i ti od njega praviti karikaturu, ali ako nadjes bilo koji tekst stariji od 10 godina koji realnije prikazuje trenutnu situaciju od njega, molim te javi. Mislim da bi neko mogao staviti njegov scenarijo ''kraja Bosne''. Ovo govorim vodeci se starom poslovicom: Pametan je pametan zato sto je sposoban uciti, a ne sto se takav rodio.

[zavrzlama]

Da poslozimo kockice i vidimo sta se trenutno desava na politickoj sceni BIH...

BIH ulazi u zavrsnu fazu borbe protiv secesionistickih snaga i odumirajuce ideje o velikoj srbiji..Dodik se nalazi u vremenskoj oskudici i transformacija Srbije i mijenjanje velikosrpske strategije djelovanja, je primorala Dodika da krene u odlucujucu bitku za destabilizaciju BIH...Dodiki je zbunjen jer nije siguran u politickoj trgovini izmedju Srbije i MZ, kakve ce posljedice sve to imati na BIH, pa se odlucio da za svaki slucaj ustalasa BIH i po sistemu "sto gore to bolje" ubaci ponovo suverenitet BIH u igru i poveze je sa Kosovom...velikosrbi u BIH znaju da je MZ zaokupljena Rusima,da su na pragu Americki izbori i da je EU u podijeljenosti i oni ce najvjerovatnije iskoristiti naredni period da pokusaju da destabilizuju BIH sto vise mogu i tako zaustave put BIH ka normalizaciji i priblizavanju ka NATO i EU..Dodik je svjstan da su sve privatizacije propale i da njegove malverzacije ce uskoro vidjeti svjetlo dana, pa ce vjerovatno nastaviti sa nacionalistickom retorikom i dovest ce politicku klimu u BIH do usijanja...za kratko vrijeme ce Dodik otvoriti karte i pljunuti MZ u lice i reci ono sto glasno razmislja ,to je da on ne zeli rs u okviru BIH niti zeli BIH...velikosrbi su svjesni da ustavne promjene znace jacanje BIH, a oduzimanje instrumenata entitetima za disoluciju i podjelu BIH...Dodik ce najvjerovatnije zaigrati na kartu hrvatskog dijela koji zagovara federalizaciju i podjelu BIH,a ako to ne uspije Dodik ce povuci srbe iz drzavnih institucija i proglasiti samoupravu i pokusati da internacionalizuje pitanje rs-a i tako otvori put u neke nove pregovore o BIH i izdejstvuje mogucnost podjele BIH..pasivnost MZ je iz razloga sto oni izgleda i cekaju da neko napravi gresku i radikalan potez, da poniste Dejton i izvrse teritorijalnu i politicku prekompezaciju BIH i oduzmu secesionistickim snagama sredstva kojim drze BIH u blokadi......nije iskljuceno da se izbori u Oktobru ne odrze nikako, jer postoji vjerovatnoca da ce Dodik izazvati anarhiju i politicku nestabilnost gdje ce izbori biti baceni u drugi plan...Dodik ne smije cekati da se Srbija normalizuje, on mora iskoristiti ovaj medjuprostor da pokusa da razbije BIH, i spasi sebe od kriminala i pljacke koju je pocinio..on ce aktivirati sve neporijatelje BIH po evropi da dobije podporu za svoj cilj, ne stedeci da ulozi i zadnju paru iz budzeta rs-a jer zna da nakon Americkih izbora i normalizacije Srbije ce nestati sansa da se pokusa destabilizacija BIH....

BIH ulazi u zavrsnu fazu borbe protiv odumirajuceg velikosrpstva....

[Liberalism]

Izgleda da si u pravu to sto se tice nervoze srpskih nacionalista zbog normalizacije situacije u Srbiji. Takodje i sa komentarom da Dodiku odkucava sat u vezi razotkrivanja njegovog ''ekonomskog cuda''. Ipak 600 miliona Eura je potroseno a da Dodik ostaje da fabrikuje statisticke podatke kako bi odrzao privid ekonomskog uspijeha.

Samo nije problem sta se Dodik dogovorio sa svojim istomisljenicima u Srbiji, vec sta se dogovorio sa svojim partnerima u Federaciji BiH. Sumnjivo je da u ovakvoj politickoj krici Bakir pominje nekakvu Kraljevinu (u kakvom god smislu to bilo). Samo se nemojmo zavaravati da bosnjackim politicarima odgovara stabilnost.

[dallton]

@dallton

bez obzira sto NYT mislo o Huntingtonu, ja kada sam procitao njegovu knjigu vidio sam da ob bolje poznaje situaciju u Gorazdu od svih Gorazdana. Tek nakon prevoda njegovog sukoba civilizacija saznali smo zasto su se neke stvari desavale u Gorazdu u 1993. i 1994. godine.

Pa ako hoces, on je vrlo slikovito opisao sve ovo sto se desava danas u Bosni i Hercegovini. Danas ovde u Gorazdu ne mozes ni sa kim zapoceti temu o politici a da ne spomene ''drugo poluvrijeme''. Svi kljucni politicki akteri, ukljucujuci medjunarodnu zajednicu se danas ponasaju kako je on predvidjeo prije 14. godina.

Moze njega ismijavati ko god hoce, pa i ti od njega praviti karikaturu, ali ako nadjes bilo koji tekst stariji od 10 godina koji realnije prikazuje trenutnu situaciju od njega, molim te javi. Mislim da bi neko mogao staviti njegov scenarijo ''kraja Bosne''. Ovo govorim vodeci se starom poslovicom: Pametan je pametan zato sto je sposoban uciti, a ne sto se takav rodio.

Ne znam o kojem njegovom scenariju kraja Bosne govoris, ali ako imas neki link ili bar naslov teksta daj molim te postavi pa da ga nadjemo, tako da rasprava bude konkretnija, sada vec otprilike znas kakvo je moje misljenje o Huntingtonu. Ono koliko sam mogao zakljuciti iz tvoji komentara gore, cini mi se da vjerujes da bi takav scenario ukljucivao neku jaku akciju Hrvatske ili tako nesto, a do tog zakljucka je Huntington pretpostavljam dosao promatrajuci situaciju 92/95 u hrvatskoj (konkretno Tudjmanove pseudo-povijesne planove) i hercegovacke klike. Ali takav plan pretpostavlja da postoji siroko rasirena podrska takvoj akciji medju hrvatima u hrvatskoj, sto sasvim sigurno nije slucaj, jer tudjman nije imao siroku podrsku za svoje avanture u BiH medju hrvatima u hrvatskoj ni prije 15 godina - ono sto je on uradio je bilo tacno to : kratkotrajna avantura koja nije dobro zavrsila. U danasnjoj situaciji, mislim da su sanse da se takvo nesto ponovi 1%, hrvatska se stabilizirala i grabi naprijed, zasto bi sebi stvarala probleme? A bez podrske hrvatske, ni krugovi medju hrvatima u BiH nece krenuti ni u kakve avanture osim eventualnog flertovanja s dodinim idejama - a sto se toga tice, ja nekad mislim da je i to navlakusa za dodu i njegove savjetnike da pokazu svoje karte.
Da MZ i mnogi drugi ocekuju drugo poluvrijeme, tu nema nista sporno, jer ce se u Bosni igrati zadnja cetvrtina raspada Jugoslavije i konacnog smirivanja srbije, koje je na vidiku.

[dallton]

Da poslozimo kockice i vidimo sta se trenutno desava na politickoj sceni BIH...

BIH ulazi u zavrsnu fazu borbe protiv secesionistickih snaga i odumirajuce ideje o velikoj srbiji..Dodik se nalazi u vremenskoj oskudici i transformacija Srbije i mijenjanje velikosrpske strategije djelovanja, je primorala Dodika da krene u odlucujucu bitku za destabilizaciju BIH...Dodiki je zbunjen jer nije siguran u politickoj trgovini izmedju Srbije i MZ, kakve ce posljedice sve to imati na BIH, pa se odlucio da za svaki slucaj ustalasa BIH i po sistemu "sto gore to bolje" ubaci ponovo suverenitet BIH u igru i poveze je sa Kosovom...velikosrbi u BIH znaju da je MZ zaokupljena Rusima,da su na pragu Americki izbori i da je EU u podijeljenosti i oni ce najvjerovatnije iskoristiti naredni period da pokusaju da destabilizuju BIH sto vise mogu i tako zaustave put BIH ka normalizaciji i priblizavanju ka NATO i EU..Dodik je svjstan da su sve privatizacije propale i da njegove malverzacije ce uskoro vidjeti svjetlo dana, pa ce vjerovatno nastaviti sa nacionalistickom retorikom i dovest ce politicku klimu u BIH do usijanja...za kratko vrijeme ce Dodik otvoriti karte i pljunuti MZ u lice i reci ono sto glasno razmislja ,to je da on ne zeli rs u okviru BIH niti zeli BIH...velikosrbi su svjesni da ustavne promjene znace jacanje BIH, a oduzimanje instrumenata entitetima za disoluciju i podjelu BIH...Dodik ce najvjerovatnije zaigrati na kartu hrvatskog dijela koji zagovara federalizaciju i podjelu BIH,a ako to ne uspije Dodik ce povuci srbe iz drzavnih institucija i proglasiti samoupravu i pokusati da internacionalizuje pitanje rs-a i tako otvori put u neke nove pregovore o BIH i izdejstvuje mogucnost podjele BIH..pasivnost MZ je iz razloga sto oni izgleda i cekaju da neko napravi gresku i radikalan potez, da poniste Dejton i izvrse teritorijalnu i politicku prekompezaciju BIH i oduzmu secesionistickim snagama sredstva kojim drze BIH u blokadi......nije iskljuceno da se izbori u Oktobru ne odrze nikako, jer postoji vjerovatnoca da ce Dodik izazvati anarhiju i politicku nestabilnost gdje ce izbori biti baceni u drugi plan...Dodik ne smije cekati da se Srbija normalizuje, on mora iskoristiti ovaj medjuprostor da pokusa da razbije BIH, i spasi sebe od kriminala i pljacke koju je pocinio..on ce aktivirati sve neporijatelje BIH po evropi da dobije podporu za svoj cilj, ne stedeci da ulozi i zadnju paru iz budzeta rs-a jer zna da nakon Americkih izbora i normalizacije Srbije ce nestati sansa da se pokusa destabilizacija BIH....

BIH ulazi u zavrsnu fazu borbe protiv odumirajuceg velikosrpstva....

Slazem se zavrzlama, situacija je skroz neizvjesna. Komentari koje sam skoro cuo od prijatelja iz Beograda su na tom fonu, u samoj srbiji se trenutno vodi borba izmedju starih i novih snaga, stare snage se bore da odrze pozicije i koce bilo kakvu promjenu i nekakva nezavisnost pca im je trenutno najbolji dzoker koji imaju s obzirom na losu situaciju u kojoj se nalaze, pored flertovanja s rusijom. Ove novije snage koje zele da se rijese problema proslosti takodje koriste pc, s tim sto one to drugacije rade - administrativna reintegracija srba u bih je za njih dzoker u pregovorima sa evropom, jer su svjesni da je normalizacija odnosa sa evropom neminovnost, a bosna im je puno manje bitna od toga. indikativno je da se unazad 2 mjeseca po srbiji i u pcu ponavljaju izjave da "srbija stoji iza pca" (od retrogradnih likova iz milosevicevog vremena), iako to pitanje jos niko nije ni postavio. mz se cijelo vrijeme drzi misteriozno, dijelom je razlog bilo kosovo, medjutim ta kriza je prosla puno bolje nego je iko mogao predvidjeti s obzirom na tezinu problema i cijelu uzavrelu retoriku, ali je pasivnost jaaako upadljiva, znam da su prije par godina vec odlucili da naprave experiment (u vrijeme svarc silinga) i prestanu da povlace bilo kakve jake poteze da bi provjerili kako bi situacija izgledala bez njihovog uplitanja - evo sad znamo kako izgleda: lose i katastrofalno. I sam lajcak mi je sad sve misteriozniji i misteriozniji, cini mi se da je nama njegova prava uloga sasvim nejasna, taj frajer izgleda igra na sve strane, a vidjecemo ko ce biti zavaljen u toj igri.

[nokia6170]

Medjunarodna zajednica ce sacekati da prodju izbori, a onda pocinju radikalni rezovi i smjene kocnicara dejtona i blokiranja zakona.

[Lincoln-Burrows]

Medjunarodna zajednica ce sacekati da prodju izbori, a onda pocinju radikalni rezovi i smjene kocnicara dejtona i blokiranja zakona.

Neće biti tako, kako će biti to će mo još vidjeti.
Radikalizacija je nešto što MZ neće dopustiti to je jasno.

Mene više muči stanje na forumu, tema o Dešavanjima u Srbiji ima ubjedljivo najviše
postova, ako izuzmemo zaljepljene, slijedi Titomanija i Srpkinja u Sarajevu i što
onda reći za BiH. Prva tema je znak da ovdje sve više zanima što je u Srbiji pa i u RS
nego u FBiH, druga je utopija a treća rast netrpaljivosti. Žalosno je ali sve sliči da nema dogovora.

[Machiavelli]

Ljudi prestanite mlatiti praznu slamu, stvarno, Bosna i Hercegovina jeste u opasnosti i pred samim je nestankom upravo zbog mozgova kao što ste mnogi ovdje na forumu. Samo prazna slama. BiH je jedan strašno veliki paradox, ovdje žive najpametniji i najsposobniji ljudi na svijetu a odosmo u 3 pičke materine i mi i država.
Bit će mi jako zanimljivo da čujem mišljenja par vodećih mislilaca i mozgova sa ove teme o navodnom kraju BiH. Evo pročitajte, pa da čujemo koju pametnu.

PETICIJA

USTAVNOM SUDU BIH
VIJEČU MINISTARA EVROPSKE UNIJE
GENERALNI SEKRETAR U.N.
SVIM POLITIČKIM STRANKAMA U BIH
MIROSLAV LAJČAK - VISOKI PREDSTAVNIK OHR-a U BIH

ZAHTJEVAMO


VRAĆANJE U FUNKCIJU JEDINOG LEGALNOG I MEĐUNARODNO PRIZNATOG GRAĐANSKOG USTAVA REPUBLIKE BOSNE I HERCEGOVINE


USTAV REPUBLIKE BiH IZ 1992. GODINE BAZIRAN JE NA INTERNACIONALNOJ KONVENCIJI U.N. i E.U. O LJUDSKIM PRAVIMA, JEDNAKOSTI U KONSTITUTIVNOSTI SVIH GRAĐANA - DRŽAVLJANA BiH, I ŠIROKOJ REGIONALNOJ DECENTRALIZACIJI U KORIST JEDINICA LOKALNE UPRAVE I REGIJA UNUTAR USTAVNOG SISTEMA DRŽAVE, REPUBLIKE BiH.

PO USTAVU RBiH IZ 1992 GODINE, SVI GRAĐANI (BILO KOJE VJERE ILI ETNIČKE PRIPADNOSTI ) SU BILI RAVNOPRAVNI I NIJE BILO POTREBE ZA AGRESIJOM SUSJEDNIH DRŽAVA POD IZGOVOROM DA ĆE U REPUBLICI BIH POJEDINI GRAĐANI POSTATI NERAVNOPRAVNI. USTAV RBH JE GRAĐANSKI USTAV, POTPUNO KONSTITUTIVNO JEDNAKIH GRAĐANA PRED USTAVOM I ZAKONIMA RBIH.

GRAĐANI REPUBLIKE BOSNE I HERCEGOVINE SU SE 29. FEBRUARA I 01. MARTA 1992. GODINE SA VEĆINOM OD 64 POSTO GLASOVA OPREDIJELILI ZA SUVERENU I NEZAVISNU REPUBLIKU BOSNU I HERCEGOVINU, DRŽAVU RAVNOPRAVNIH GRAĐANA I NARODA. ODMAH NAKON REFERENDUMA USLIJEDILA JE AGRESIJA IZ SRBIJE I CRNE GORE, A POTOM I IZ HRVATSKE, ČIJE SU POSLJEDICE BILE OKO 200.000 UBIJENIH GRAĐANA RBIH, NEKOLIKO STOTINA HILJADA INVALIDA, HILJADE SILOVANIH ŽENA, OKO DVA MILIONA GRAĐANA RBIH PROTJERANIH IZ SVOJIH DOMOVA, STOTINE HILJADA DJECE BEZ JEDNOG ILI OBA RODITELJA, OGROMNE MATERIJALNE ŠTETE. CILJ TE AGRESIJE BIO JE I OSTAO RUŠENJE REPUBLIKE BIH, STO JE U VELIKOJ MJERI I POSTIGNUTO, TAKO DA JE LEGALNI I LEGITIMNI USTAV RBIH ILEGALNIM METODAMA SUSPENDOVAN.

MI, VEĆINA GRAĐANA RBiH BRANILI SMO I BRANIMO LEGALAN USTAV, ISPRAVNO UTEMELJENU DRŽAVU, LJUDSKA PRAVA SVIH GRAĐANA REPUBLIKE BIH BEZ RAZLIKE NA VJERU, ETNIČKU PRIPADNOST ILI BILO KOJU DRUGU SPECIFIČNOST!

OBRAZLOŽENJE


SA ASPEKTA UNUTARNJEG I MEĐUNARODNOG PRAVA DEJTONSKI USTAV JE NEZAKONIT


1. Član II Konvencije o Genocidu definira internacionalni zločin "genocid" na slijedeći način: U trenutnoj Konvenciji, genocid znaci akt počinjen sa namjerom da uništi, u cijelosti ili djelomično, određenu nacionalnu, etničku, rasnu ili vjersku grupu, na način:

(a) Ubijanjem članova te grupe;

(b) Prouzrokovanjem ozbiljnih tjelesnih ili mentalnih povreda članovima te grupe;

(c) Namjernim prouzrokovanjem uslova života za neku grupu, sračunatim sa ciljem da se dovede do fizičkog uništenja cijele grupe ili jednog njenog dijela;

(d) Nametanjem mjera sa namjerom da se spriječi rađanje djece u okviru te grupe;

(e) Prevođenjem djece silom iz jedne grupe u drugu grupu.

Tokom 1993. godine, Republika Bosna i Hercegovina je pokrenula sudski postupak na Internacionalnom Sudu Pravde u Hagu optužujući bivšu Jugoslaviju (Srbiju i Crnu Goru) da je počinila akt genocida, definiranim pod (a), (b), (c) i (d) spomenutog Člana II konvencije o genocidu. Do danas, Bosna i Hercegovina je dobila svaku fazu ovog, još uvijek otvorenog sudskog proces, sa još samo nedovršenim usmenim dijelom i konačnom presudom.

Građani Bosne i Hercegovine zahtijevaju da se Republika Srpska, kreirana genocidom, proglasi ilegalnom i da se Ustav Republike Bosne i Hercegovine ponovo stavi u funkciju.

2. Republika BiH bila je međunarodno priznata država i 177. po redu članica UN. Po Povelji UN, Ustav i institucije države članice UN ne mogu se mijenjati agresijom neke druge države, pa cak ni Ujedinjene nacije nemaju pravo miješanja u unutrašnje stvari svojih članica.

Član 2, paragraf 7 Povelje UN se kaže:

Ništa sadržano u ovoj Povelji ne može dati za pravo Ujedinjenim nacijama da se miješaju u pitanja koja su stvar unutarnjeg pravnog poretka bilo koje zemlje.

Savjet sigurnosti Ujedinjenih nacija u svojoj rezoluciji broj 752 iz 1992. godine je proglasio SR Jugoslaviju (Srbiju i Crnu Goru) agresorima na Republiku BiH, a u rezoluciji broj 757 iz 1992. počeo kažnjavati agresore uvodeći im ekonomske sankcije.

Ujedinjene nacije nisu smjele dozvoliti da počnu pregovori o ustavnom preuređenju države članice, žrtve agresije, bez obzira na pristanak Predsjednika predsjedništva Republike BiH da se upusti u te pregovore. Rezultat takvih pregovora je nasilna promjena Ustava države žrtve agresije.

3. U Dejtonskom ugovoru Bosna i Hercegovina se našla pod starateljstvom od strane SR Jugoslavije i Republike Hrvatske, što je zabranjeno članom 2. Povelje UN. Internacionalno pravo, zaštita zemalja članica i obaveza UN da osigura tu zaštitu, postoji osim, ako se zemlja članica UN, tog prava sama ne odrekne. Međutim to odricanje ne smije biti rezultat nelegitimnog predstavljanja, reinterpretacije predmeta pregovora, obmana državnika prema vlastitom narodu. Svoju zavjeru ( pregovore o Ustavu iza zatvorenih vrata i van institucija sistema ) bh. pregovarači krili su, a i danas kriju, obmanom da ne postoji Pravo, nego postoje zavjere.

U članu 2.1 Povelje UN se kaže:

Među članicama UN odnosi se moraju zasnivati na poštovanju načela suverene jednakosti.

4. Pošto je Ustav jedne zemlje izraz suverene jednakosti zemalja članica UN, jasno je da je pregovaranje o Ustavu od strane susjednih zemalja direktno kršenje člana 2. Povelje UN, kao imperativne norme međunarodnog prava. Činjenica da su SRJ i R Hrvatska postali sudionici pregovora o Ustavu Bosne i Hercegovine, pri čemu su izmjenu Ustava RBiH upravo pokušavale realizirati putem rata i agresije, je u suprotnosti sa članom 2. Povelje UN.

Ljudi, koji su još od Lisabona 92., preko Ženeve 93. do Dejtona 95. davali agresoru viziju uspjeha, tako što su pristajali da diskutuju vlastiti Ustav, danas to brane navodnim pritiskom svijeta, krijući navedene činjenice o neupitnosti, nedjeljivosti i neprenosivosti suvereniteta i ništavnosti ugovora pod pritiskom, obmanom ili nelegitimnom voljom.

5. Sa aspekta unutarnjeg prava, pregovaranjem Ustava Republike BiH i prihvaćanjem "Dejtonskog Ustava" činjena je izdaja Republike što se može ponajbolje vidjeti iz članova 154. i 155. Ustava R BiH koji glase:

Član 154.

Neprikosnoveno je i neotuđivo pravo i dužnost građana, naroda Bosne i Hercegovine i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive da štite i brane slobodu, nezavisnost, suverenitet, teritorijalni integritet i cjelokupnost i Ustavom utvrđeno uređenje Republike.

Član 155.

Niko nema pravo da prizna ili potpiše kapitulaciju, niti da prihvati ili prizna okupaciju Republike Bosne i Hercegovine ili pojedinog njenog dijela. Niko nema pravo da spriječi građane Republike Bosne i Hercegovine da se bore protiv neprijatelja koji je napao Republiku. Takvi akti su protuustavni i kažnjavaju se kao izdaja Republike. Izdaja Republike je najteži zločin prema narodu i kažnjava se kao teško krivično djelo.

Legitimni predstavnik hrvatskog naroda u BiH Krešimir Zubak nije pristao da potpise ni preliminarni mirovni sporazum u Daytonu, pa su u ime Hrvata iz BiH taj sporazum potpisali funkcioneri susjedne države Hrvatske, sto je nečuveno i internacionalnom pravu.

Aneks 4 finalne verzije mirovnog sporazuma, Pariški sporazum, koji se danas koristi kao Ustav Bosne i Hercegovine nikada nije ratifikovala Skupština Republike Bosne i Hercegovine, cime je dokazana nelegitimna volja bosanskohercegovačkih pregovarača i potpisnika Pariškog sporazuma. To znači da Aneks 4 nikada nije prošao kroz legalnu proceduru promjene Ustava propisanu prethodnim, a tada važećim, Ustavom Republike BiH.

6. Sa aspekta konvencija o međudržavnim ugovorima, Bečka konvencija iz 1969. godine, pridružena Povelji UN, smatra ništavnim ugovore suprotne međunarodnom pravu, dakle suprotne Povelji UN. Za BiH je bitno da član 53. spomenute konvencije smatra ništavnim čak i ugovore koji su dobrovoljno doneseni, ako su suprotni međunarodnom pravu. Osim toga, kao ugovor, "Dejtonski Ustav" je suprotan referentnoj konvenciji za međudržavne ugovore, po kojoj se ugovorom smatraju sporazumi između država, isključujući mogućnost da ti ugovori sadrže i ustav neke zemlje.

Prema tome Dejtonski ustav je akt ilegalne “ustavne kapitulacije” koji su potpisale i garantirale dvije susjedne zemlje, a koje su kao jedan od osnovnih ratnih ciljeva imali upravo izmjenu Ustava RBiH. Ovim je RBiH uspješno odvedena od primjene Povelje UN, i međunarodnog prava protiv država krivaca za rat i genocid.

GRAĐANI REPUBLIKE BOSNE I HERCEGOVINE

Eto mozgovi pa da vas čujem. Vrijeme je da se prestane srati i mlatiti praznu slamu, vrijeme je da se traže odgovori od ljudi koji su ovo sve i uradili. Imate li muda ili ćete i dalje blejati o stvarima o kojima pojma nemate. Čita li ovdje iko išta, života vam?

[Machiavelli]

moram i ovo ubaciti, iskreno me zanima ponovno mišljenje vođećih mozgova foruma i na ovu temu, pa da vidimo tko to još radi protiv Naše Lijepe i jedine Bosne i Hercegovine. Bujrum...

MIŠKOVIĆEVA ELEKTRO-MAFIJA I LAŽNI BOŠNJAČKI LIDERI

Piše: Esad Jaganjac, dipl. ing., 12. septembar, 2008.

NIŠTA NAS NE SMIJE IZNENADITI

Kako prenosi Avaz od 13.09.2008 Miškovićeva mafija iz Srbije, koju zastupa Milorad Dodik krenula je u ofanzivu preuzimanja BiH elektro-energrtskog sektora, čemu se usprotivio PIC i zamjenik OHR-a Rafi Gregorian, koji je rekao -citiram: «Taj čin smatramo veoma ozbiljnim. Radi se o direktnoj provokaciji i sukobu RS s Vijećem za implementaciju mira (PIC)».

Postavlja se pitanje šta je neobično u ovoj vjesti? Ništa! Na takve vijesti smo navikli a i ishod je poznat. Sve što traži Srbija i Dodik oni će to i dobiti jer su te stvari već dogovorene sa vlastima dejtonske BiH.

Krenimo unazad, od dana kada je Milošević doveo na vlast Republike BiH pokojnog Aliju Izetbegovića. O samoj ulozi pokojnog Alije u dogovaranju podjele i rušenja Republike BIH je dosta pisano i postoje neoborivi dokazi o njegovom izdajničkom djelovanju (potpisi u Washington-u i Dejton-u, za šta nije imao mandat i što je bilo brutalno kršenje zakletve i Ustava Republike BiH). Ovaj puta bih samo naveo jedan detalj, koji ilustruje vjerno kako je Alija patentirao metod davanja velikosrpskom projektu i pridruženoj četničkoj mafiji sve što traže i u isto vrijeme varao Bošnjake i medjunarodnu zajednicu.

Odmah pošto je SDP BiH (nastao od filtriranog SK RBIH, koji su protjerali sve čestite ljude iz svoje stranke) predao sve oružje TO RBIH četničkoj JNA, te ista sa svojim rezervistima iz Srbije i Crne Gore sravnila selo Ravno, a Alija «mudro» zborio «to nije naš rat», američki predsjednik George H.W. Bush stari dao je ultimat JNA od dvije sedmice da se povuče iz Republike BiH.

Pokojni Alija Izetbegović, koji se inače po popisu iz 1961. izjašnjavao kao Srbin, organizuje susret u dva oka sa generalom Adžičem u Skoplju i pravi neki «dogovor», po kome Predsjednik RBiH zvanično saopštava medjunarodnoj zajednici da četnička JNA nije agresor u RBiH. I predsjednik Bush nije imao nikakav drugi izbor nego da povuče ultimatum. Slijedilo je ubistvo oko 200.000 gradjana RBiH, elitocid Bošnjaka, genocid nad civilima i zarobljenicina i progon oko milion i po građana RBiH širom svijeta. Pa sada neka neko kaže da jedan srbijanski agent nije opsniji od svih bataljona četničke JNA.

Idimo redom! Da li iko zna zašto sada u okupiranoj dejtonskoj BiH postoje dvije zasebne makro-izborne jedinice, jedna u tzv. RS i druga u tzv. FBiH ? Evo odgovora. Odmah pošto su preuzeli vlast lažnim obećanjima takozvana «Alijansa za promjene», koju su predvodili Lagumdžija i Silajdžić, su svojom voljom, bez ikakvog pritiska tada rasturene JNA, Rusije, Amerike i td., ukinuli izborni zakon Republike BiH i uveli izborni zakon koji je predložio najveći zločinac poslije Hitlera Radovan Karadžić. Sada, po tom Karadžićevom izbornom zakonu, 2000 posavskih Hrvata je ukinuto pravo glasa i pored toga, ostali građani RBIH, prognani sa svojih ognjišta ne mogu praktično glasati u mjestima odakle su prognani.

Uskoro je uslijedila još jedna diverzija srbijanske agenture po kojoj je ukinut zakon o državljanstvu Republike BiH a uveden Karadžičev zakon, po kome svi izbjegli Srbi iz Hrvatske dobijaju BiH državljanstvo, uključujući tu i Radovanove dobrovoljce iz Rusije, a svi prognani gradjani Republike BiH gube BiH drzavljansvo 2013 godine. Pa zar nije efekat samo dvojice srbijanskih agenata u ovom slučaju Silajdžiča i Lagumdžije daleko, daleko veći od kompletne sile bivše JNA.

Dalje, ovoj bratiji se pridružuje još jedan srbijanski potrčko Sulejman Tihić, koji je nedavno na veoma, veoma podmukao način oborio tužbu Republike BiH protiv SCG. Naime, iako je iznošenje dokaza Miloševiću trajalo godinama i suđenje nacistima u Nurnberg-u takodjer godinama, BiH advokatski tim pod direktnom kontrolom Sulejmana Tihića, traži od Suda da iznošenje dokaza za najveći genocid u Evropi poslije drugog svjetskog rata traje samo 4 sedmice, kao da se radi o pljački banke.

Uz to odustaje od izvođenja svjedoka i što je najveći udarac na pravdu i žrtve genocida, uskraćuje Sudu dokaze i ne zahtjeva ukidanje rezultata i ciljeva genocida, genocidne tvorevine tzv. RS. Također, imajući u vidu težak ekonomski položaj tadašnje SCG zahtijevaju od Suda da ne utvrdi visinu odštete, već će se oni (Tihić I SDA) kao nagoditi sa SCG o visini odštete. Tako je praktično čitava tužba anulirana. Ne zahtjeva se od Suda ni pravda ni odšteta.

Reagujući na sve ovo Prof. Francis A. Boyle je tih dana uputio pismo građanima BIH, sa slijedećim sadržajem - citat:

Dragi prijatelji:

“Dostavljam vam finale zahtjeve Bosne na Svjetskom sudu. Kao što možete vidjeti, nema niti riječi da se ukine Republika Srpska. Gospodin Tihić je odbio moje nekoliko puta ponovljene ponude da idem na Svjetski sud i tražim od suda da donese odluku protiv Republike Srpske kao genocidne državice. On nije ovlastio niti gospodina Softića da to učini. Razlog zašto je gospodin Tihić odbio moje ponovljene ponude da se ukine Republika Srpska na Svjetskom sudu je to što je on radio sa svojim prijateljima i saveznicima u SDS, SDNS i PDP na učvršćivanju Republike Srpske putem Hays-ovih Reformi. Tako, naravno, gospodin Tihić me nije poslao na Svjetski sud da se eliminiše Republika Srpska.”

Profesor Boyle dalje kaže : “Gospodinu Tihiću se mora suditi”…...”Gospodin Tihić nije podoban da služi u Predsjedništvu BiH”. – kraj citata.

Tihić se u emisiji 'Pošteno govoreći' od 20. februara 2007 pokušao «oprati» obmanjujući BH javnost da Tužba za genocid nije mogla ukinuti RS. Na ovu laž, stigao je demanti od Prof. Francis A. Boyle-a, inače eksperta internacionalnog prava, koji tvrdi slijedeće:

“Zahtjev za povrat (na stanje kakvo je bilo prije agresije i genocida) je bio u Tužbi od početka do gotovo samog suđenja. Krajnje je neuobičajeno, nije normalno, da se povuče Zahtjev za povrat (na stanje kakvo je bilo prije agresije i genocida). Povrat (na stanje kakvo je bilo prije agresije i genocida) je normalan zahtjev u našem slučaju. To su sabotirali Tihić i Softić”.

“Nije mi poznat niti jedan slučaj na Svjetskom sudu u kojem je Zahtjev za restituciju (povrat na prethodno stanje) povučen prije samog sudjenja. Prva lekcija u internacionalnom pravu je da se uvijek traži restitucija (povrat otetog)... Kako sada stvari stoje, nova vlada Bosne i Hercegovine može iskoristiti povoljnu presudu protiv RS... u sljedećem stepenu procesa koji će se odnositi na odštetu”, rekao je Profesor Boyle.

U svom novom obraćanju BiH javnosti tih dana Prof. Boyle kaže:

Čitao sam da je g. Tihić negirao moje tvrdnje na TV. Zbog toga vi imate moju dozvolu da objavite ovaj odgovor njemu, ako to želite. Sredstvo Restitucije je uvijek bilo u Svjetskom Sudu Pravde još od samog početka: odnosno da se ponove uspostavi situacija u BiH kakva je bila prije početka rata i genocida u martu 1992., što bi zahtijevalo eliminaciju Republike Srpske. Kada sam bio u posjeti Bosni, u julu 2005. na ceremoniji komemoracije 10-te godišnjice masakra u Srebrenici, ja sam pokrenuo kampanju da eliminišem RS na ICJ, na ovaj način.

G. Softić je imao dva javna predavanja o tome u Sarajevu, gdje sam mu objasnio precizno kao se to može postići. Ja sam nastavio da prosljeđujem isti ovaj savjet g. Tihiću nekoliko puta, kroz SDA «izvore» nekoliko slijedećih mjeseci. Nasuprot mojim najboljim naporima, kako je saslušanje pred ICJ dolazilo do kraja, Tihić i Softić su instruirali jednog bosanskog advokata da kaže Internacionalnom Sudu Pravde da Bosna više ne traži postupak Restitucije, kojim bi se zahtijevalo ukidanje RS. U to doba Tihić i SDA su bili u vladajućoj koaliciji sa SDS, SNSD i PDP. Tako, naravno Tihić nije imao interes da napada koalicione partnere. Da su Tihić i Softić zahtijevali eliminaciju RS na ICJ-u to bi moglo rezultirati kolapsu njihove koalicije između SDA, SDS, SNDS i PDP. Zbog toga su oni namjerno sabotirali svaku mogućnost pozivanja Internacionalnog Suda da naredi Restituciju na račun Bosne a protiv Srbije i Crne Gore, što bi značilo eliminaciju RS.

Ova strategija je bila također konzistentna po pitanju podrške Tihića i SDA takozvanim Hays-ovim reformama, koje bi cementirale Republiku srpsku za sva vremena. Još jednom da ponovim, pošto su Tihić i SDA u koaliciji sa SDS, SNDS, i PDP, Tihić je potpuno podržao Hays-ove reforme, koje bi konsolidovale RS zauvijek i također sabotirao postupak Restitucije za Bosnu pred Internacionalnim Sudom Pravde, koja bi zahtijevala eliminaciju RS. Na zahtjev SDA ja sam također savjetovao Tihića da odbije Hays-ove reforme. Ali ja sam jako žalostan da javim da su nasuprot mojim najboljim nastojanjima, Tihić i Softić me onemogućili da ukinem RS pred Internacionalnim Sudom.

Profesor Francis A. Boyle

Na sličan naćin Tihić je prevario i heroinu Fatu Orlović, nudeći joj svog SDA advokata Karkina, koji je raznim proceduralnim mahinacijama uspio da bez znanja gospodje Fate Orlović povuće njenu tužbu sa suda. Spisak Tihićevih akcija na provodjenju Karadžićevog zločinačkog projekta je ogroman i nebi mogao stati u deset knjiga, od pokušaja legalizacije tzv RS u Parlamentu BIH, u aprilu 2006 do raznih sabotaža u Domu Naroda, gdje se niti on niti njegovi SDA kadrovi ne pojave kada god treba da prođe kakav protudržavni zahtjev Milorada Dodika.

Najeklatantniji primjer, kako Dodik sa svojom srbijanskom agenturom radi sinhronizovano je miniranje 3 principa za reformu policije, koju je zahtjevala EU. Zahvaljujći lažnim bošnjačkim liderima, a u stvarnosti srbijanskim agentima Silajdžiću, Tihiću i Izetbegoviću, tri evropska principa su izigrana, a umjesto jedinstvene BIH policije dobili smo legalizaciju četničke policije, koju je Međunarodni sud pravde (ICJ) proglasio odgovornom za genocid. Ta četnička policija sada zavrće ruku gospođi Fati Orlović, zbog toga što hrabro pokušava izbaciti Kačavendine četnike iz svoje avlije.

Moje je uvjerenje da će i ovaj zadnji Dodikov zahtjev da sruši elektro-energetski sistem BiH glatko proći znajući da je taj plan već dogovoren sa lažnim bošnjačkim liderima Silajdžićem, Tihićem, Izetbegovićem i Lagumdžijom. Inače Dodik sam nebi mogao provesti taj plan do kraja. Jasno je potpuno da Dodik i kad bi bio udržen sa svim silama svijeta, sa EU, sa NATO, sa Srbijom, sa Rusijom..oni ipak sami apsolutno nebi mogli ništa učiniti bez veoma čvrste podrške vođstva SDA, SBiH I SDP-a, te režimskih medija poput Avaza, Oslobođenja, Nezavisnih Novina, TV i td. Svaki puta kada ove stranke i ovi ljudi punim ustima izgovore riječ RS, bez onog tzv., oni još jednom ubijaju jednom pobijene žrtve Miloševićeve četničke agresije i zakucavaju po još jedan ekser u kovčeg bosanske države. Oni će mu kao i do sada obezbjediti većinu u Parlament dejtonske, okupirane BiH. A kada se njihov velikosrpski «parlament» sa time složi, onda ni ovaj puta međunarodna zajednica nema šta da traži, kao što nije mogao ni Bush stariji provesti svoj ultimatum, niti EU provesti svoja tri principa reforme policije.

Ista će se stvar uskoro desiti i sa ratifikacijom Karadžićevog ustava u njihovom «privatnom» parlamentu. Tom ratifikacijom Dodik će dobiti sve potrebne papire da potpuno legalno izvrši disloucije dejtonske BIH, a država BiH će nestati sa mape svijeta. Porazno je to da će se sve to desiti veleizdajničkom akcijom samo četvorice srbijanskih agenata i da ne postoji apsulotno niko da im se suprotstavi. Uz neviđenu pompu najavljena “Naša stranka” nije ništa drugo nego novi pokušaj Beograda da zamjeni kompromitovani SDP sa novim snagama, kao što je svojevremeno klonirao SDA sa SBIH. To se može zaključiti po tome što je prva stvaka njihovog programa zalaganje za očuvanje Karadžičevog zločinačkog projekta, što je uvijeno i fino filovano raznim kvazi-socio-demokratskim razlozima, zanemarujući činjenice da je taj njihov cilj stvoren na temeljima na stotione masovnih grobnica.

U svojoj hiljadugodišnjoj historiji država BiH nije bila u većoj opasnosti, niti je ikada na njenom tlu zabilježen veći genocid zahvaljujući upravo veoma efikasnoj srbijanskoj agenturi, koju predvode lažni bošnjački lideri Silajdžić, Tihić, Izetbegović i Lagumdžija, te bivši i sadašnji kadrovi iz vrha stranaka SDA, SBiH I SDP. S toga narode do skorog viđenja na drumu u kojekakvoj čergi. U staroj KSHS Bosna pade šapatom zbog fotelje i gramzivosti Mehmeda Spahe, a u novoj Evropi past će za «sitne pare» zbog gramzivosti Bakira Izetbegovića, Harisa Silajdžića, Sulejmana Tihića, Zlatka Lagumdžije te vrha protunarodnih i proutdržavnih stranaka, kojima pripadaju. Historija se ponavlja jer narod neće da uči. Jednom mi je jedan prijatelj replicirao na moj tekst pokušavajući da me ispravi i kaže da BiH nije republika.

Ova misao na kraju mi se najviše sviđa pa ću je i podebljati:

U redu, kažem ja, nije više po stavkama ilegalnog dejtonskog Ustava, ali činjenica je da se to stanje i danas održava govori da to nije samo rezultat Miloševićevog zločinačkog projekta, agresije i genocida, i ne samo rezultat rada srbijanske agenture instalisane u svim porama vlasti i medija dejtonske BiH, već je to tako zbog toga što si i ti takav kakav si i što se sa time slažeš. Ni jedna država na svijetu nije poražena dok god gradjani te države nisu sami prihvatili kapitulaciju.

Nek' je veselo

Deder koju pametnu...

[dalinton]

A šta je pisanje peticija nego mlaćenje prazne slame ?

Ustav RBiH se ne može vratiti dok se u BiH tri naroda pitaju. Kad i ako se bude pitao Bošnjački onda bi moglo. Peticijom možeš obrisati...

[Lincoln-Burrows]

Što se tiče međunarodnog prava tu je uvijek i svima bilo sve jasno.
Ovdje se u ovom gornjem tekstu nameću neke stvari kao takve,
a MZ možda ima nekakvu drugačiju sliku o genocidu, jednakopravnosti,
postavljanju ustava (nametanju).
Politička volja i presude haškog tribunala definiraju tu političku volju.
Ne kažem da je to pravda, ali zar je ikada i bilo.

[Machiavelli]

Što se tiče međunarodnog prava tu je uvijek i svima bilo sve jasno.
Ovdje se u ovom gornjem tekstu nameću neke stvari kao takve,
a MZ možda ima nekakvu drugačiju sliku o genocidu, jednakopravnosti,
postavljanju ustava (nametanju).
Politička volja i presude haškog tribunala definiraju tu političku volju.
Ne kažem da je to pravda, ali zar je ikada i bilo.

6. Sa aspekta konvencija o međudržavnim ugovorima, Bečka konvencija iz 1969. godine, pridružena Povelji UN, smatra ništavnim ugovore suprotne međunarodnom pravu, dakle suprotne Povelji UN. Za BiH je bitno da član 53. spomenute konvencije smatra ništavnim čak i ugovore koji su dobrovoljno doneseni, ako su suprotni međunarodnom pravu. Osim toga, kao ugovor, "Dejtonski Ustav" je suprotan referentnoj konvenciji za međudržavne ugovore, po kojoj se ugovorom smatraju sporazumi između država, isključujući mogućnost da ti ugovori sadrže i ustav neke zemlje.

Ja ću se pridružiti prvoj skupini od 1000 ljudi koja kao platfomu bude imala ovo što je gore napisano i izginut za to. Malo je razočarajuće kako ste malodušni i nespremni da se izborite za svoje. Ideali su jebena stvar kad ih imaš, a još jebenija ako ih kojim slučajem nemaš, jer zašto onda živiš, nije Aristotel, to je prva misao koja mi je pala na pamet, dok ovo pišem. Nisam se slagao sa dosta stvari i dok smo imali Republiku, al' ovo je van svake pameti što imamo sada.
Proleteri i seljaci su prije imali zgodnih fraza kao što su "BOLJE GROB NEGO ROB" ili "BOLJE RAT NEGO PAKT" .
Đe smo mi tu

[dalinton]

Za ideale ginu budale.

[oOmirzaOo]

Ljudi prestanite mlatiti praznu slamu, stvarno, Bosna i Hercegovina jeste u opasnosti i pred samim je nestankom upravo zbog mozgova kao što ste mnogi ovdje na forumu. Samo prazna slama. BiH je jedan strašno veliki paradox, ovdje žive najpametniji i najsposobniji ljudi na svijetu a odosmo u 3 pičke materine i mi i država.
Bit će mi jako zanimljivo da čujem mišljenja par vodećih mislilaca i mozgova sa ove teme o navodnom kraju BiH. Evo pročitajte, pa da čujemo koju pametnu.

[popajic]

Tomislav Išek, Procesi nacionalnog sazrijevanja naroda u BiH...
Međunarodna zajednica je uspjela zaustaviti rat, ali je
Bosnu i Hercegovinu u pogledu teritorijalnog, političkog, gospodarskog, kulturno-prosvjetnog,
športskog ili bilo kojeg drugog ustroja dovela do apsurda, neodrživosti funkcioniranja bilo kog od
spomenutih ustrojā u Kantonima, Federaciji ili Republici Srpskoj.
Sve spomenuto, kada je riječ o sazrijevanju nacionalne samobitnosti naroda Bosne i Hercegovine,
odvijalo se na principima krvnog srodstva (ius sanguinis), a ne teritorijalnog (ius soli). Odatle je (a
to se često čak u pravilu apstrahira, zanemaruje ili potcjenjuje) kod naroda južnoslovenskih prostora
postao predominantan etnički, a ne državni nacionalizam, sa svim njegovim negativnim
reperkusijama u interpretaciji zagovornika netolerancije, odnosno nacionalne isključivosti, na koncu
konca šovinizma koji nanosi zlo pripadnicima drugih nacija, a ne usrećuje ni svoje. Oživotvorenje
ovakve isključivosti, ultranacionalističke varijante procesa, kroz koje su prošli gotovo svi moderni
narodi (i to prije 100,200 ili 300 godina), porušilo je mnoge mostove među ljudima i narodima i
državama stvorenim na ruševimana propalog socijalističkog sistema.
Posljedice su nesagledive.

Od nacionalnih vodja se ne moze ni ocekivati da sagledaju negativne posljedice njihove politike.
Dok nama,narodu,ne dodje iz pozadine u glavu da nas shovinizmi vuku u ambis,dotle ce nam taj ambis biti sve blizi i blizi !
Na nama je !

[dallton]

Za ideale ginu budale.

A u kanalizaciji ponosno zive srpski pacovi - jel ti se lakse identifikovati s ovim?

[Lincoln-Burrows]

Proleteri i seljaci su prije imali zgodnih fraza kao što su "BOLJE GROB NEGO ROB" ili "BOLJE RAT NEGO PAKT" .

Ne bih se složio s ovim crvenim. Ta parola je u današnje vrijeme
kada se pokušava stvoriti EU upravo suprotna. BOLJE PAKT NEGO RAT

[dallton]

Proleteri i seljaci su prije imali zgodnih fraza kao što su "BOLJE GROB NEGO ROB" ili "BOLJE RAT NEGO PAKT" .

Ne bih se složio s ovim crvenim. Ta parola je u današnje vrijeme
kada se pokušava stvoriti EU upravo suprotna. BOLJE PAKT NEGO RAT

QUI GLADIO FERIT,GLADIO PERIT