Krah AGROKORA

[kockakockica]

U laži su kratke noge ili kako je HDZ obmanuo javnost i zaustavio gradnju autoceste kroz Hercegovinu


Da li su stručne službe JP Autoceste ipak bile upravu kada su na jednom od dva lota dionice Počitelj -Zvirovići izbacile hrvatsku firmu Viadukt d.d. prije nego je čitav postupak poništen? Čini se da će bliska budućnost pokazati da je struka bila upravu, ali kasno, piše Patria.

Naime, ova tema je mjesecima dizala medijsku prašinu prije svega u hercegovačkim medijima i onim pod kontrolom HDZ-a. JP Autoceste FBiH je optuživano u najmanju ruku za netransparentnu proceduru time što je ocijenilo da hrvatska firma više ne ispunjava uslov finansijske stabilnosti.

Istovremeno, manje striktna mješovita komisija Hrvatskih autocesta je istoj firmi kao četvrtoplasiranoj ipak dodijelila izgradnju mosta kod Svilaja. Bilo je to prije 6 mjeseci kada je postavljen kamen temeljac uz slavnu izjavu ministra Juske da se radi o koridoru "Ve ce". Svjedoci smo ponovnog postavljanja kamena temeljca ovog puta od strane Zvizdića i Hana, ali i odsustva bilo kakvih radova ili radnika na gradilištu.

Televizijske kamere su zabilježile za 6 mjeseci izgrađen od strane hrvatske firme ukupno jedan pilot od njih nekoliko desetina predviđenih da čine tek dio temelja mosta preko Save. Osnovni razlog zastoja je nelikvidnost odnosno nemogućnost da se izmire obaveze prema radnicima i dobavljačima, scenarij koji je već nekoliko puta viđen u slučaju slovenačkog SCT-a ili sarajevske Hidrogradnje.

Kako saznajemo, hrvatskom Viaduktu je već upućeno nekoliko pisama upozorenja pred raskid ugovora zbog zastoja u izvođenju radova.

Međutim to nije jedini posao koji Viadukt nije u stanju realizovati. Kako ovih dana pišu portli u Republici Hrvatskoj, Viadukt je pred bankrotom i na gradilištu mosta Čiovo gdje se akumuliraju kašnjenja u odnosu na planiranu dinamiku zbog napuštanja gradilišta od strane dobavljača, te radnika kojima nisu isplaćene plaće. Prema pisanju portala, Hrvatske ceste također razmišljaju o raskidu ugovora s Viaduktom za izgradnju mosta Čiovo.

Što se tiče drugog partnera u konzorciju, širokobrijške firme Hering, finansijska situacija je čini se manje beznadežna mada na gradilištu kod Zenice svjedocimo kašnjenju u izvođenju radova u režiji ove firme od minimalno godinu i po dana.

Podsjetimo se, 2010. godine strategija slovenačkih kompanija u predstečajnoj fazi bila je kupovina vremena na način da se poslovi na tenderima nude po veoma niskim cijenama kako bi se uzeo avans a radovi se nikada ne bi završili. U međuvremenu bi se nagomilavali dugovi prema dobavljačima koji su u pravilu mahom bile domaće firme, dok se ugovori ne bi raskinuli, a dugovanja domaćim firmama ostala. Agonija je trajala godinama, za to vrijeme se radovi nisu izvodili, a domaće firme grcale su u lancu dugovanja. Ovaj začarani krug je prekinulo upravo JP Autoceste izbacujući s tendera u nekoliko navrata prvoplasirane neprirodno niske ponude i dodjeljujući poslove kompanijama koje su ih bile u stanju i završiti. Rezultat smo svi vidjeli, rekordna gradnja pedesetak kilometara u periodu od 3 godine.

U konačnici, izbacivanje Viadukta sa tendera na kojem je bio više od 20% ispod tržišne cijene ne predstavlja ništa novo u odnosu na dosadašnju praksu Autocesta. Istovremeno, imajući u vidu tešku finansijsku situaciju Viadukta i otežano poslovanje, ponuda te firme na dionici Počitelj - Zvirovići nažalost itekako podsjeća na ponude slovenačkih kompanije koje su u crno zavile domaće firme.

Zašto se onda priča oko tendera za dionicu Počitelj - Zvirovići toliko iskomplikovala da bi na kraju tender završio poništenjem kada se potezi stručnih službi Autocesta, pogotovo u svjetlu današnjih dešavanja s Viaduktom, čine logičnim i opravdanim?

Jedino objašnjenje je da u mandatu u kojem su Autoceste izbacivale s tendera firme pred bankrotom i ubrzano gradile mostove i tunele, u Vladi FBiH nisu sjedili ministri iz HDZ-a. Višemjesečno plasiranje teze od strane HDZ-ovih zvaničnika da JP Autoceste tender ne provode transparentno te da se bez razloga posao dodjeljuje skupljem konzorciju dovelo je do njegovog poništenja.

Sada se potvrđuje da je još jednom struka imala pravo, a da je nacionalna politika HDZ-a neodgovornim potezima blokirala građenje. Naravno ako je ikada cilj bio da se posao dodijeli da bi se u roku i završio.

[kockakockica]

U laži su kratke noge ili kako je HDZ obmanuo javnost i zaustavio gradnju autoceste kroz Hercegovinu


Da li su stručne službe JP Autoceste ipak bile upravu kada su na jednom od dva lota dionice Počitelj -Zvirovići izbacile hrvatsku firmu Viadukt d.d. prije nego je čitav postupak poništen? Čini se da će bliska budućnost pokazati da je struka bila upravu, ali kasno, piše Patria.

Naime, ova tema je mjesecima dizala medijsku prašinu prije svega u hercegovačkim medijima i onim pod kontrolom HDZ-a. JP Autoceste FBiH je optuživano u najmanju ruku za netransparentnu proceduru time što je ocijenilo da hrvatska firma više ne ispunjava uslov finansijske stabilnosti.

Istovremeno, manje striktna mješovita komisija Hrvatskih autocesta je istoj firmi kao četvrtoplasiranoj ipak dodijelila izgradnju mosta kod Svilaja. Bilo je to prije 6 mjeseci kada je postavljen kamen temeljac uz slavnu izjavu ministra Juske da se radi o koridoru "Ve ce". Svjedoci smo ponovnog postavljanja kamena temeljca ovog puta od strane Zvizdića i Hana, ali i odsustva bilo kakvih radova ili radnika na gradilištu.

Televizijske kamere su zabilježile za 6 mjeseci izgrađen od strane hrvatske firme ukupno jedan pilot od njih nekoliko desetina predviđenih da čine tek dio temelja mosta preko Save. Osnovni razlog zastoja je nelikvidnost odnosno nemogućnost da se izmire obaveze prema radnicima i dobavljačima, scenarij koji je već nekoliko puta viđen u slučaju slovenačkog SCT-a ili sarajevske Hidrogradnje.

Kako saznajemo, hrvatskom Viaduktu je već upućeno nekoliko pisama upozorenja pred raskid ugovora zbog zastoja u izvođenju radova.

Međutim to nije jedini posao koji Viadukt nije u stanju realizovati. Kako ovih dana pišu portli u Republici Hrvatskoj, Viadukt je pred bankrotom i na gradilištu mosta Čiovo gdje se akumuliraju kašnjenja u odnosu na planiranu dinamiku zbog napuštanja gradilišta od strane dobavljača, te radnika kojima nisu isplaćene plaće. Prema pisanju portala, Hrvatske ceste također razmišljaju o raskidu ugovora s Viaduktom za izgradnju mosta Čiovo.

Što se tiče drugog partnera u konzorciju, širokobrijške firme Hering, finansijska situacija je čini se manje beznadežna mada na gradilištu kod Zenice svjedocimo kašnjenju u izvođenju radova u režiji ove firme od minimalno godinu i po dana.

Podsjetimo se, 2010. godine strategija slovenačkih kompanija u predstečajnoj fazi bila je kupovina vremena na način da se poslovi na tenderima nude po veoma niskim cijenama kako bi se uzeo avans a radovi se nikada ne bi završili. U međuvremenu bi se nagomilavali dugovi prema dobavljačima koji su u pravilu mahom bile domaće firme, dok se ugovori ne bi raskinuli, a dugovanja domaćim firmama ostala. Agonija je trajala godinama, za to vrijeme se radovi nisu izvodili, a domaće firme grcale su u lancu dugovanja. Ovaj začarani krug je prekinulo upravo JP Autoceste izbacujući s tendera u nekoliko navrata prvoplasirane neprirodno niske ponude i dodjeljujući poslove kompanijama koje su ih bile u stanju i završiti. Rezultat smo svi vidjeli, rekordna gradnja pedesetak kilometara u periodu od 3 godine.

U konačnici, izbacivanje Viadukta sa tendera na kojem je bio više od 20% ispod tržišne cijene ne predstavlja ništa novo u odnosu na dosadašnju praksu Autocesta. Istovremeno, imajući u vidu tešku finansijsku situaciju Viadukta i otežano poslovanje, ponuda te firme na dionici Počitelj - Zvirovići nažalost itekako podsjeća na ponude slovenačkih kompanije koje su u crno zavile domaće firme.

Zašto se onda priča oko tendera za dionicu Počitelj - Zvirovići toliko iskomplikovala da bi na kraju tender završio poništenjem kada se potezi stručnih službi Autocesta, pogotovo u svjetlu današnjih dešavanja s Viaduktom, čine logičnim i opravdanim?

Jedino objašnjenje je da u mandatu u kojem su Autoceste izbacivale s tendera firme pred bankrotom i ubrzano gradile mostove i tunele, u Vladi FBiH nisu sjedili ministri iz HDZ-a. Višemjesečno plasiranje teze od strane HDZ-ovih zvaničnika da JP Autoceste tender ne provode transparentno te da se bez razloga posao dodjeljuje skupljem konzorciju dovelo je do njegovog poništenja.

Sada se potvrđuje da je još jednom struka imala pravo, a da je nacionalna politika HDZ-a neodgovornim potezima blokirala građenje. Naravno ako je ikada cilj bio da se posao dodijeli da bi se u roku i završio.

Zasto sam stavio ovaj tekst? Gdje je poveznica sa Konzumom i Agrokorom? Pa HDZ dragi moji forumasi, jer HDZ i Franjo Tudjman su stvorili i Agrokor. HDZ je unistio stotine nasih firmi, i SDA, i SDP, ali ovaj put je tema HDZ !! HDZ je potamanio stotine nasih firmi, te na taj nacin ostavio hiljade nasih radnika bez hljeba. Sad kao oni otvaraju nova radna mjesta, a kako? Pa tako sto unistavaju nase domace firme, a posto je ovo sarajevski portal mogu da navedem primjer FEROELEKTRA kojeg je unistio HDZ i Stanići. Sa pokradenim novcem od FEROELEKTRA su otvorili fabriku u Kresevu!!

Sta radi sad Konzum? Pa radi isto ono sto je radio slovenacki Tuš, duzni su milione dobavljacima, obicnim ljudima i firmama kojima je to jedini izvor prihoda. Oni nemaju snagu jedne Coca Cole pa da sve blokiraju, nego sute, trpe i ponizavaju se pred pljackasima nase drzave i nasih gradjana. E to je problem

[problemnatravunu]

[ibizza]

https://www.express.hr/ekonomix/kupuju- ... orima-9653

eto Kineza

[problemnatravunu]

HRVATSKA NA NOGAMA, MIŠKOVIĆ PREUZIMA AGROKOR: Delta Holding zainteresiran za kupnju najveće hrvatske tvrtke!?

Prema pisanju Kurira, „Delta holding“ Miroslava Miškovića zainteresiran je za preuzimanje najveće hrvatske kompanije „Agrokor“ u vlasništvu Ivice Todorića

[beobasket]

Agrokor je proslost, jer ako se ko od vas sjeca kada su kupili Mercator za cca 485 mil. Eura kojeg je Todoric podigao ugovorom PIK tj. "payment in kind" znaci da moras odjednom vratiti tu cifru a garancija je Agrokorova imovina. Znaci 1.1. 2018 on mora imati u gotovini plus od 485 mil. Eura kojih nema nigdje niti moze sabrati za tako kratak period. Znaci gotova prica, jer svi su zatvorili pipu Todoricu, te mozda jos moze se izmotavati kod drzave, jer zaposljava 60.000 radnika ali treba imati u glavi kako drugi lacni cekaju primjerice Lidil, tako da ce ta brojka u velikom stilu se samo preseliti kod drugih.

HRVATSKA NA NOGAMA, MIŠKOVIĆ PREUZIMA AGROKOR: Delta Holding zainteresiran za kupnju najveće hrvatske tvrtke!?

Prema pisanju Kurira, „Delta holding“ Miroslava Miškovića zainteresiran je za preuzimanje najveće hrvatske kompanije „Agrokor“ u vlasništvu Ivice Todorića

Ja sam nacul kak bu kupil Agrokor i pocel bu proizvodit traktore sa kompresorom i turbo punjacem. Prva isporuka je besplatna i spremna za siru vl. masu.

[drastic]

kolika je sansa da todoric ode u zatvor?
http://www.index.hr/vijesti/clanak/rusk ... 60081.aspx

[mayab]

[bach]

kolika je sansa da todoric ode u zatvor?
http://www.index.hr/vijesti/clanak/rusk ... 60081.aspx

Ravna šansi da Dinamo zaiga u finalu Lige prvaka...

[StupskaBitanga]

kraj je počeo
http://www.index.hr/vijesti/clanak/inde ... 60123.aspx

[stakasa]

Ovo je test da vidimo koliko se je Hrvatska odmaknula od Balkana. Na stranu sminka i parole

[The 51st State]

kraj je počeo
http://www.index.hr/vijesti/clanak/inde ... 60123.aspx

to je to, spirala panike je kreirana, ostaje da se vidi finalni rasplet.

[stakasa]

kraj je počeo
http://www.index.hr/vijesti/clanak/inde ... 60123.aspx

to je to, spirala panike je kreirana, ostaje da se vidi finalni rasplet.

O kakvoj spirali panike je rijec, kako ja to vidim Todoric se zaduzio debelo preko svojih mogucnosti, ne moze servisirati dug, hrvatske finansijske institucije ne zele da udu sa zdravom lovom ostaje dilema da li ce mu hrvatski porezni obveznici platiti to sto je on napravio ili ce banke preuzeti

[basicm]

Svi koji rade na ovaj sistem pali su i padaju, slovenci prvi poceli i prvi zavrsili,merkur mercator i slicni, sad agrokor, a nas bingo je u uzlaznoj putanji sad, ako radi slicno nek ne baca u grah nego neka uci od ovih.

[The 51st State]

kraj je počeo
http://www.index.hr/vijesti/clanak/inde ... 60123.aspx

to je to, spirala panike je kreirana, ostaje da se vidi finalni rasplet.

O kakvoj spirali panike je rijec, kako ja to vidim Todoric se zaduzio debelo preko svojih mogucnosti, ne moze servisirati dug, hrvatske finansijske institucije ne zele da udu sa zdravom lovom ostaje dilema da li ce mu hrvatski porezni obveznici platiti to sto je on napravio ili ce banke preuzeti

o spirali promptnog naplacivanja potrazivanja.

[ultima_palabra]

Mercator je bio kap koja je prelila čašu.

Neće Todorić vidjeti zatvora...možda neko zaglavi ako se pokaže tačnim da je bilo friziranja izvještaja. Da nisu Rusi u pitanju, do sada bi se riješilo: banke i dobavljači ušli bi u vlasničku strukturu srazmjerno dugovanjima, uz neke garancije države. Ovako se čeka šta će reći Brisel, jer tamo ne žele ruskog trojanca u EU.

Ko god uđe, poslovanje bi trebalo biti stabilno jer su u pitanju zdrave firme.

[stakasa]

Mercator je bio kap koja je prelila čašu.

Neće Todorić vidjeti zatvora...možda neko zaglavi ako se pokaže tačnim da je bilo friziranja izvještaja. Da nisu Rusi u pitanju, do sada bi se riješilo: banke i dobavljači ušli bi u vlasničku strukturu srazmjerno dugovanjima, uz neke garancije države. Ovako se čeka šta će reći Brisel, jer tamo ne žele ruskog trojanca u EU.

Ko god uđe, poslovanje bi trebalo biti stabilno jer su u pitanju zdrave firme.

Zasto Brisel a ne Zagreb? Ako iko bude spasavao to ce biti hrvatska drzava. Nepotrebno se ovakve stvari dizu na politicki nivo, zapravo se time mazu oci.

[ultima_palabra]

Mercator je bio kap koja je prelila čašu.

Neće Todorić vidjeti zatvora...možda neko zaglavi ako se pokaže tačnim da je bilo friziranja izvještaja. Da nisu Rusi u pitanju, do sada bi se riješilo: banke i dobavljači ušli bi u vlasničku strukturu srazmjerno dugovanjima, uz neke garancije države. Ovako se čeka šta će reći Brisel, jer tamo ne žele ruskog trojanca u EU.

Ko god uđe, poslovanje bi trebalo biti stabilno jer su u pitanju zdrave firme.

Zasto Brisel a ne Zagreb? Ako iko bude spasavao to ce biti hrvatska drzava. Nepotrebno se ovakve stvari dizu na politicki nivo, zapravo se time mazu oci.

Ne vjerujem ni ja da bi se nešto strašno desilo da Rusi preuzmu Agrokor, ali u strahu su oči velike.

[Banksy]

VIJESTI IZ LILIPUTA
Tranzicija je završila. Uskoro počinje četvrti čin Glembajevih
AUTOR:
Jurica Pavičić
OBJAVLJENO: 26.03.2017.



Postoji jedan fenomen za koji bih rekao da je karakterističan za moju generaciju, generaciju koja je točno pola života provela u socijalizmu, a pola u kapitalizmu. Svi smo, naime, kako su godine išle dalje počeli otkrivati Krležu. Pisac koji je za nas bio podrazumijevano važan, ali prašnjav i zapravo dosadan klasik najednom nam je na nekoj točki života postao relevantan i živ. Ta mijena dogodila se onog časa kad smo stvarno, s obje noge, zagazili u kapitalizam.

Tijekom osamdesetih studirao sam u Zagrebu književnost i - naravno - kao student čitao Krležu. Volio sam njegovu poeziju, pokoju ranu dramu i genijalne “Balade”. Ali, ni Krležini romani ni glembajevski ciklus tada mi nisu značili ništa. Bili su mi daleki i kulturno, i lingvistički, i regionalno, i generacijski. Mediterancu iz socijalističke višekatnice, formiranom na Scorseseju, Tomu Waitsu i Tomislavu Iviću doista ništa nisu mogle značiti sapuničaste preljubničke peripetije koje su se odvijale među visokom K.u.K. buržoazijom u jednom nestalom imperiju, nestaloj ekonomiji, nestaloj klasi koja je govorila nestalim jezikom koji napola nisam razumio. Krleža je - bar meni - u tom času bio “suvremen” koliko i Marulić.

Nekako baš u to doba kad sam u Zagrebu studirao, Antun Vrdoljak je po “Gospodi Glembajevima” napravio film. Taj film nastao je u vrijeme kada je socijalizam već bio u terminalnoj krizi i kada se, zapravo, svima popeo na vrh glave. Ideja kapitalizma tada je za većinu naših ljudi bila ideja talijanskih kuhinja i cipela iz Trsta, a Vrdoljakov film bio je žudnja za tim i takvim svijetom s onu stranu Ponte Rossa. Berlinski zid netom je trebao pasti, a iz Vrdoljakovih “Glembajevih” isijavala je čežnja za paralelnim svijetom “pravog” kapitalizma koji smo mogli imati, ali nam je uskraćen. Nije se Vrdoljakov film puno bavio ni glembajevskim “prvim milijunom”, ni zaklanim kranjskim zlatarom, ni Fanikom Canjeg. Umjesto toga kasnokomunistički “Glembajevi” parili su oči na pokućstvu, haljama i interijerima, a Badel je kao “product placement” uz film čak pustio i posebno dizajniran vinjak u boci od brušenog stakla. Vrdoljakov film - kao, uostalom, i Krležin tekst - govorio je o Hrvatskoj u kojoj postoji ono što tada nismo tako zvali, ali ćemo poslije zvati mitom o dvjesto obitelji. No, kod Vrdoljaka ideja 200 obitelji nije bila distopija, negativno ili zloslutno proroštvo. Naprotiv - ona je bila utopija, uljepšana fantazija o tome kako smo otmjeni i civilizirani bili, ili - bolje - kako BISMO otmjeni i civilizirani bili da nije došla ‘45. i razvlastila naše “glembaye” politički i ekonomski. “Glembajevi” su bili film koji je maštao o tome kako smo mi bili fini prije komunizma, ili kako bi bili fini da ga nije bilo. Takve će filmove poslije raditi drugi, pa i Srbi (“Montevideo”), a “Glembajevi” su bili rodonačelnik te filmsko-političke fantazije.

A onda su došle devedesete, pa dvije tisućite, a hrvatski se postkomunizam počeo odvijati po dramaturgiji onog židovskog vica: ako želiš nasmijati Boga, samo mu ispričaj svoje planove. Planovi su se, naime, počeli ispunjavati, želje uslišavati, no ispada da nam se to baš i nije posve svidjelo.

Hrvatska je, ukratko, ušla u kapitalizam, kapitalizam koji se od dvjesto obitelji smežurao na dvadeset, a kolega Vresnik prošlog je tjedna izračunao kako ih danas ima jedva deset. A kako smo u kapitalizam ulazili nazbilj, a ne samo nahvao, najednom nam Krleža više nije bio izlika za dizajnirane konjake i klasni kič. On se počeo događati kao “remake”. Prvo smo prošli deset krvavih godina. Potom je poput Freddya Kruegera iz kripte izletio hrvatski bog Mars. Konačnom petrifikacijom hadezeovske sudske, ekonomske i sportske elite dobili smo remake “Na rubu pameti”. A onda je, s Orbanom i Karamarkom, konačno na red stigao “Banket u Blitvi”. Cijeli prostor od Litve do Skoplja polako se pretvarao u remake davnog Krležina fikcionalnog toponima.

U tom zombijevskom oživljavanju mrtvih, prašnjavih klasika oživjeli su, dakako, i “Gospoda Glembajevi”. Drama koje je na mrtvom jeziku govorila o mrtvim ljudima mrtvog imperija oživjela je točno određenog dana i sata. Oživjela je - pamtim da sam u ovoj kolumni to u nekoliko navrata napisao - onog trenutka kad se vlasnik Agrokora Ivica Todorić uselio u Kulmerov dvorac. Najveći hrvatski poduzetnik uselio se u dvorac koji je pripadao jednom od malobrojnih relikata austrougarske gospoštije. Uselio se u dvorac udaljen stotinjak metara od Kulmerovih livada, gdje se taman pred Veliki rat Krleža prvi put ozbiljno zavadio s Titom zbog stanja u SSSR-u. Uselio se u dvorac koji je na istoj autobusnoj liniji s rezidencijom Nad lipom, mjestom gdje je kutak svila barunica Castelli. Ono što je 1988., kad Vrdoljak snima film, bilo parenje očiju i klasna kič-fantazija, postalo je stvarnost. Pred našim se očima stvorila velika obitelj iz velikog dvorca zbog čijeg bi se sloma mogla protresti zemlja.

Neki dijelovi “Glembajevih”, doduše, i dosad su se kao remake pojavljivali u hrvatskom mladom kapitalizmu. Vidjeli smo kako su 90-ih današnji kapitalisti u ratu “klali kranjske zlatare” i na rubu kriminalnog podzemlja stjecali prvi milijun. Vidjeli smo kako je Horvatinčić - i sam nerealizirani Glembay, koji je kao aristokratski znamen sebi smislio čak i grb s pčelom - zgazio svoje “fanike canjeg” u akvatoriju Primoštena. O Danielijevima i Castellijevima hrvatskog “celeb” sazviježđa izvještavali su i dosad celebrity prilozi. Ali, sav taj svijet tranzicijskih Silberbrandta, Fabriczyja i Baloczanszkyh izgledao je još uvijek kao ljupki bonsai, umanjena verzija prave glembajevštine. Imali su oni i jahte, i hvarsku rivu, i Carpe Diem i japanske restorane, ali za prave “Glembajeve” nedostajao im je treći čin. Treći čin, u kojem veliki kapitalist naveliko pada, a taj je pad tako velik da se od njega trese cijela zemlja.

Sad smo taj treći čin dobili. S potresom Agrokora i s Todorićevim vjerojatnim padom, “remake” je potpun. Točno 88 godina nakon što su praizvedeni, “Glembajevi” su se prvi put u Hrvatskoj stvarno dogodili. Tranzicija je time završila.

Taj treći čin - to je moment u kojem smo upravo sada, dok ovo čitate. Fabriczy i Leone su na telefonu, razgovaraju s direktorom Trgovačke banke, u panici analiziraju poslovanje Glembaya Ltd., a sa svakim razgovorom pasiva raste dok dug probija stropove milijuna. Razlika je samo što je u drami Ignjat Jacques Glembay mrtav, a u našoj je verziji još živ. No, čak i ako je on u zbilji živ - budimo iskreni - svi se prema njemu ponašaju kao da je mrtav. Čovjek koji je do jučer bio za medije bezuvjetno nevidljiv, kojega se nisu usudili taknuti ni ministri, ni biskupi, ni novine, ni HTV, sada je najednom posrnuli “celeb” kao svaki drugi, ništa bolji ili gori od Grdovića ili Vlatke Pokos. Novine ga fotografiraju dok se šiša i hrani golubove, a analitičari, bankari i ministri komadaju i preslaguju Glembay Ltd. Kao da vlasnika tu ionako više nema. Jer, vlasnik je “bivši”, a prema “bivšima” se naše društvo uvijek ponaša isto, bili oni ekonomski ili politički bivši, bili oni Đilas ili Vicko Krstulović, Sanader ili Jadranka Kosor. Ivica Todorić u 24 je sata postao samo jedan od takvih “bivših”: sablast u vlastitom, velikom dvorcu.

Sjednite, zauzmite mjesto, uzmite kokice. Predstava počinje. “Glembajevi” teku pred vama, ali taj film koji gledate nije onaj Vrdoljakov iz ‘88., film u kojem su Glembajevi bili tek dokaz tisućljetne hrvatske uljudbe, te izlika za plasman vinjaka u zelenoj boci. O, ne! Drukčiji su ovo “Glembajevi”, vjerujte mi. U ovim “Glembajevima” noć je duga, telefoni zvone i zuje, pasiva raste sa svakim razgovorom, a sutra ili prekosutra, kad se vijest dozna - stižu posljedice.

Tim posljedicama danas se u staklenim zagrebačkim neboderima bave bankari, menadžeri i ministri. Sutra, ili najkasnije za koji mjesec, te će posljedice zapahnuti Ilok i Kneževo, Mitrovac, Topolik, Principovac i Kneževe Vinograde, a na što će to tada tamo sličiti, nikome pod milim bogom nije jasno. Tog četvrtog čina, tih posljedica, ‘88. u Vrdoljakovu filmu nije bilo. O njima se u tom filmu 1988. nije govorilo. O tom se, općenito, 1988. nije govorilo. Ali, danas znamo više jer smo od 1988. ponešto naučili. Danas znamo da Glembajevi uvijek imaju i četvrti čin. A taj se četvrti čin - za promjenu - ne događa u dvorcu.

http://www.jutarnji.hr/komentari/tranzi ... h/5812763/

[JoseMujica]

Današnji AGROKOR, u odnosu na nekadašnji UPI, ko je veći?

nemre ovo UPI-ju ni prismrdtiti

[omega369]

Samo nek padaju

[JThomas]

jeben članak. a ne odnosi se samo na agrokor i samo na hrvatsku...

[stakasa]

VIJESTI IZ LILIPUTA
Tranzicija je završila. Uskoro počinje četvrti čin Glembajevih
AUTOR:
Jurica Pavičić
OBJAVLJENO: 26.03.2017.



Postoji jedan fenomen za koji bih rekao da je karakterističan za moju generaciju, generaciju koja je točno pola života provela u socijalizmu, a pola u kapitalizmu. Svi smo, naime, kako su godine išle dalje počeli otkrivati Krležu. Pisac koji je za nas bio podrazumijevano važan, ali prašnjav i zapravo dosadan klasik najednom nam je na nekoj točki života postao relevantan i živ. Ta mijena dogodila se onog časa kad smo stvarno, s obje noge, zagazili u kapitalizam.

Tijekom osamdesetih studirao sam u Zagrebu književnost i - naravno - kao student čitao Krležu. Volio sam njegovu poeziju, pokoju ranu dramu i genijalne “Balade”. Ali, ni Krležini romani ni glembajevski ciklus tada mi nisu značili ništa. Bili su mi daleki i kulturno, i lingvistički, i regionalno, i generacijski. Mediterancu iz socijalističke višekatnice, formiranom na Scorseseju, Tomu Waitsu i Tomislavu Iviću doista ništa nisu mogle značiti sapuničaste preljubničke peripetije koje su se odvijale među visokom K.u.K. buržoazijom u jednom nestalom imperiju, nestaloj ekonomiji, nestaloj klasi koja je govorila nestalim jezikom koji napola nisam razumio. Krleža je - bar meni - u tom času bio “suvremen” koliko i Marulić.

Nekako baš u to doba kad sam u Zagrebu studirao, Antun Vrdoljak je po “Gospodi Glembajevima” napravio film. Taj film nastao je u vrijeme kada je socijalizam već bio u terminalnoj krizi i kada se, zapravo, svima popeo na vrh glave. Ideja kapitalizma tada je za većinu naših ljudi bila ideja talijanskih kuhinja i cipela iz Trsta, a Vrdoljakov film bio je žudnja za tim i takvim svijetom s onu stranu Ponte Rossa. Berlinski zid netom je trebao pasti, a iz Vrdoljakovih “Glembajevih” isijavala je čežnja za paralelnim svijetom “pravog” kapitalizma koji smo mogli imati, ali nam je uskraćen. Nije se Vrdoljakov film puno bavio ni glembajevskim “prvim milijunom”, ni zaklanim kranjskim zlatarom, ni Fanikom Canjeg. Umjesto toga kasnokomunistički “Glembajevi” parili su oči na pokućstvu, haljama i interijerima, a Badel je kao “product placement” uz film čak pustio i posebno dizajniran vinjak u boci od brušenog stakla. Vrdoljakov film - kao, uostalom, i Krležin tekst - govorio je o Hrvatskoj u kojoj postoji ono što tada nismo tako zvali, ali ćemo poslije zvati mitom o dvjesto obitelji. No, kod Vrdoljaka ideja 200 obitelji nije bila distopija, negativno ili zloslutno proroštvo. Naprotiv - ona je bila utopija, uljepšana fantazija o tome kako smo otmjeni i civilizirani bili, ili - bolje - kako BISMO otmjeni i civilizirani bili da nije došla ‘45. i razvlastila naše “glembaye” politički i ekonomski. “Glembajevi” su bili film koji je maštao o tome kako smo mi bili fini prije komunizma, ili kako bi bili fini da ga nije bilo. Takve će filmove poslije raditi drugi, pa i Srbi (“Montevideo”), a “Glembajevi” su bili rodonačelnik te filmsko-političke fantazije.

A onda su došle devedesete, pa dvije tisućite, a hrvatski se postkomunizam počeo odvijati po dramaturgiji onog židovskog vica: ako želiš nasmijati Boga, samo mu ispričaj svoje planove. Planovi su se, naime, počeli ispunjavati, želje uslišavati, no ispada da nam se to baš i nije posve svidjelo.

Hrvatska je, ukratko, ušla u kapitalizam, kapitalizam koji se od dvjesto obitelji smežurao na dvadeset, a kolega Vresnik prošlog je tjedna izračunao kako ih danas ima jedva deset. A kako smo u kapitalizam ulazili nazbilj, a ne samo nahvao, najednom nam Krleža više nije bio izlika za dizajnirane konjake i klasni kič. On se počeo događati kao “remake”. Prvo smo prošli deset krvavih godina. Potom je poput Freddya Kruegera iz kripte izletio hrvatski bog Mars. Konačnom petrifikacijom hadezeovske sudske, ekonomske i sportske elite dobili smo remake “Na rubu pameti”. A onda je, s Orbanom i Karamarkom, konačno na red stigao “Banket u Blitvi”. Cijeli prostor od Litve do Skoplja polako se pretvarao u remake davnog Krležina fikcionalnog toponima.

U tom zombijevskom oživljavanju mrtvih, prašnjavih klasika oživjeli su, dakako, i “Gospoda Glembajevi”. Drama koje je na mrtvom jeziku govorila o mrtvim ljudima mrtvog imperija oživjela je točno određenog dana i sata. Oživjela je - pamtim da sam u ovoj kolumni to u nekoliko navrata napisao - onog trenutka kad se vlasnik Agrokora Ivica Todorić uselio u Kulmerov dvorac. Najveći hrvatski poduzetnik uselio se u dvorac koji je pripadao jednom od malobrojnih relikata austrougarske gospoštije. Uselio se u dvorac udaljen stotinjak metara od Kulmerovih livada, gdje se taman pred Veliki rat Krleža prvi put ozbiljno zavadio s Titom zbog stanja u SSSR-u. Uselio se u dvorac koji je na istoj autobusnoj liniji s rezidencijom Nad lipom, mjestom gdje je kutak svila barunica Castelli. Ono što je 1988., kad Vrdoljak snima film, bilo parenje očiju i klasna kič-fantazija, postalo je stvarnost. Pred našim se očima stvorila velika obitelj iz velikog dvorca zbog čijeg bi se sloma mogla protresti zemlja.

Neki dijelovi “Glembajevih”, doduše, i dosad su se kao remake pojavljivali u hrvatskom mladom kapitalizmu. Vidjeli smo kako su 90-ih današnji kapitalisti u ratu “klali kranjske zlatare” i na rubu kriminalnog podzemlja stjecali prvi milijun. Vidjeli smo kako je Horvatinčić - i sam nerealizirani Glembay, koji je kao aristokratski znamen sebi smislio čak i grb s pčelom - zgazio svoje “fanike canjeg” u akvatoriju Primoštena. O Danielijevima i Castellijevima hrvatskog “celeb” sazviježđa izvještavali su i dosad celebrity prilozi. Ali, sav taj svijet tranzicijskih Silberbrandta, Fabriczyja i Baloczanszkyh izgledao je još uvijek kao ljupki bonsai, umanjena verzija prave glembajevštine. Imali su oni i jahte, i hvarsku rivu, i Carpe Diem i japanske restorane, ali za prave “Glembajeve” nedostajao im je treći čin. Treći čin, u kojem veliki kapitalist naveliko pada, a taj je pad tako velik da se od njega trese cijela zemlja.

Sad smo taj treći čin dobili. S potresom Agrokora i s Todorićevim vjerojatnim padom, “remake” je potpun. Točno 88 godina nakon što su praizvedeni, “Glembajevi” su se prvi put u Hrvatskoj stvarno dogodili. Tranzicija je time završila.

Taj treći čin - to je moment u kojem smo upravo sada, dok ovo čitate. Fabriczy i Leone su na telefonu, razgovaraju s direktorom Trgovačke banke, u panici analiziraju poslovanje Glembaya Ltd., a sa svakim razgovorom pasiva raste dok dug probija stropove milijuna. Razlika je samo što je u drami Ignjat Jacques Glembay mrtav, a u našoj je verziji još živ. No, čak i ako je on u zbilji živ - budimo iskreni - svi se prema njemu ponašaju kao da je mrtav. Čovjek koji je do jučer bio za medije bezuvjetno nevidljiv, kojega se nisu usudili taknuti ni ministri, ni biskupi, ni novine, ni HTV, sada je najednom posrnuli “celeb” kao svaki drugi, ništa bolji ili gori od Grdovića ili Vlatke Pokos. Novine ga fotografiraju dok se šiša i hrani golubove, a analitičari, bankari i ministri komadaju i preslaguju Glembay Ltd. Kao da vlasnika tu ionako više nema. Jer, vlasnik je “bivši”, a prema “bivšima” se naše društvo uvijek ponaša isto, bili oni ekonomski ili politički bivši, bili oni Đilas ili Vicko Krstulović, Sanader ili Jadranka Kosor. Ivica Todorić u 24 je sata postao samo jedan od takvih “bivših”: sablast u vlastitom, velikom dvorcu.

Sjednite, zauzmite mjesto, uzmite kokice. Predstava počinje. “Glembajevi” teku pred vama, ali taj film koji gledate nije onaj Vrdoljakov iz ‘88., film u kojem su Glembajevi bili tek dokaz tisućljetne hrvatske uljudbe, te izlika za plasman vinjaka u zelenoj boci. O, ne! Drukčiji su ovo “Glembajevi”, vjerujte mi. U ovim “Glembajevima” noć je duga, telefoni zvone i zuje, pasiva raste sa svakim razgovorom, a sutra ili prekosutra, kad se vijest dozna - stižu posljedice.

Tim posljedicama danas se u staklenim zagrebačkim neboderima bave bankari, menadžeri i ministri. Sutra, ili najkasnije za koji mjesec, te će posljedice zapahnuti Ilok i Kneževo, Mitrovac, Topolik, Principovac i Kneževe Vinograde, a na što će to tada tamo sličiti, nikome pod milim bogom nije jasno. Tog četvrtog čina, tih posljedica, ‘88. u Vrdoljakovu filmu nije bilo. O njima se u tom filmu 1988. nije govorilo. O tom se, općenito, 1988. nije govorilo. Ali, danas znamo više jer smo od 1988. ponešto naučili. Danas znamo da Glembajevi uvijek imaju i četvrti čin. A taj se četvrti čin - za promjenu - ne događa u dvorcu.

http://www.jutarnji.hr/komentari/tranzi ... h/5812763/

Mnogo jako. I inace smo uletili u kapitalizam ko guske u maglu, veze nismo imali u sta ulazimo. Ko najveci bekani pali na reklamu

[JThomas]

nisu nam rekli da i tu guzi onaj sa više para...

[Alfons Kauders]

Mercator je bio kap koja je prelila čašu.

Neće Todorić vidjeti zatvora...možda neko zaglavi ako se pokaže tačnim da je bilo friziranja izvještaja. Da nisu Rusi u pitanju, do sada bi se riješilo: banke i dobavljači ušli bi u vlasničku strukturu srazmjerno dugovanjima, uz neke garancije države. Ovako se čeka šta će reći Brisel, jer tamo ne žele ruskog trojanca u EU.

Ko god uđe, poslovanje bi trebalo biti stabilno jer su u pitanju zdrave firme.

Zasto Brisel a ne Zagreb? Ako iko bude spasavao to ce biti hrvatska drzava. Nepotrebno se ovakve stvari dizu na politicki nivo, zapravo se time mazu oci.

Iz politickih razloga - jer bi onda ispalo da HDZ novcem poreskih obeznika spasava svog tajkuna.

No, na kraju ce to svakako morati uciniti. S obzirom da je hrvatski SDP otiso u kurac kao i nas SDP, jednostavno ne predstavljaju prijetnju HDZ-u i Mostu, a Zivi Zid je smijurija (Pernara kao da je sam HDZ stavio u Sabor, da obesmisli legitimnu opoziciju).

Drugim rijecima, susjedi su najebali. Poreski obveznici RH ce uredno platiti ceh, cime ce se pretplatiti na jos par decenija monopola Konzuma (nebitno da li ce biti Todoricev ili ruski).

HDZ i Torodic su iz Slavonije i Baranje raselili vise naroda i izvukli vise bogatstva od Srba za vrijeme rata, a opet ce bez problema osvojiti vlast, upravo u tim sredinama.