Kotorvarosani

Vijesti i zbivanja u Banjoj Luci, Mrkonjić Gradu, Prijedoru, Bos. Gradišci, Prnjavoru, Tesliću, Derventi, Bos. Brodu...
PAZI
Posts: 145
Joined: 11/03/2010 16:29

#26 Re: Kotorvarosani

Post by PAZI » 07/03/2019 17:42

Posvećeno jednom od najznačajnijih „Historijskih“ događaja koga se sa sjetom i nostalgijom sječaju generacije i generacije Kotor Varošana, jer ih za njega vežu neke od najljepših i naj dražih životnih uspomena . A kako one da se zaborave i da se o njima ne piše i govori!
Suvad Menzil 2017.godine
U Travniku Bosna i Hercegovina
VAŠER
Od kada su se počeli priređivati širom Kraljevine Jugoslavije- Vašari su brzo postali posebno zanimljivi i u narodu cijenjeni i značajni događaji. Kako radi toga što su se obično održavali u dane nekog važnog sveca iz relgijskih ( hrišćanskih) kalendara i na specifičnim vašarištima- Svakako daleko više, zbog svojih osebujnih programa i sadržaja: Koji su u jednu cjelinu objedinnjavali: neke cirkuske atrakcije, mađioničarske tačke, vratolomije zida smrti, ringišpilske bravure- sa bogatim repertoarom sadržaja iz : „običajnih-narodnih“ zborova, derneka, krkanluka, teferiča i pazarnih dana. Pa su „široke narodne mase“ imale mogućnost i priliku da na jednom mjestu: vide, ćuju i dožive svakakva čudesa, relaksiraju se, provedu, opuste, zabave, jedu, piju, potuku se, kockaju, neki i bludniče i uopšte da se ponašaju slobodnije i opuštenije nego inače. Da i kupe, prodaju, „mintuju“, na neki drugi način pazare, sve što im „napaćena“ duša želi i novčarka dozvoljava; Od ozbiljnijih i vrijednijih roba i stvari do „šarenih laža“, podvala i prevara svake vrste. Koliko su vašari narodu postali važni i značajni svjedoče napjevi i pripjevi„nepoznatih“ narodnih pjevača: „Hoćemo li u Šabac na vašar?-Da idemo da se provedemo“, zatim „Podigli se Cigani na vašar-Eške rende rende da“ ili „ U Derventi u Derventi kraj vode Ukrine-Vašar ima, vašar ima tu svake godine“. A nisu ravnodušnim ostavljali ni pojedine renomirane pjesnike koji su o njima inspirativno zapisivali: „Bio je vašar a na vašaru: sablje, pištolji, arapski at-Mletačka svila, srebro i zlato, ženevski sat“. I u Bosni i Hercegovini, u doba kraljevine, vašari su se priređivali u svim većim gradovima i mjestima. Kraljevski poklisari i ordonansi trudili su se da ispoštuju standarde za njihovo održavanje, kako u vezi dana tako i u odabiru vašarišta da bi kako tako održali tradiciju i običaje civilizacija, kultura i naroda, koji su živjeli i vladali prije njih-Jerbo su od pamtivjeka „Običaji uvijek stariji od naroda“
Alđunski/ Ilindanski vašar-Vašer na Trzni
Tradicionalni godišnji vašar ili ti Vašer kako ga je svjetina inače zvala, u mom rodnom Kotor Varošu; Što se decenijama održavao za Alđun/Ilindan (drugog avgusta), na Trzni, komotnoj ledini pri samom ulazu u Večiće-Nije imao korjene iz doba Kraljevine - Već su ga prvi počeli organizirati i priređivati „Titine komunjare“, pred kraj pedesetih godina prošlog stoljeća. Osim kod nas za Alđun se vašerovalo u Veseloj kod Bugojna, Gerzovu kod Šipova i još nekolicini mjesta, a romi „muhamedanci“ u Srednjoj Bosini, slavili su ga kao Kurban bjaram ( klali i djelili kurbane, nisu ništa radili nego se veselili, družili i uživali). Za druge mi nije poznato no; Prema relevantnim podatcima do kojih sam došao u pripremi ovog svog uradka, baziranim na dokazanim tvrdnjama eminentnih historičara što su se svojevremeno sa time bavil: Naš Vašer ni u kom slučaju nije bio „repa bez korjena“ u historijskom smislu, nego naprotiv imao je, uostalom poput svega drugog „Tradicionalnog“; Višestoljetne i više decenijske „pretke“ u masovnijim narodnim okupljanjima, istog dana i na istom mjest. Sa slijedećim historijsko hronološkim tokom:
Još su stanovnici Srednjevjekovne Bosanske države ( bošnjaci) i sljedbenici crkve Bosanske, Ilindanu pridavali posebnu važnost i on im je uz Jurjev bio naj značajniji praznik. Obilježavali su ga i slavili različitim sadržajima ( ovisno od podneblja) , a kod „nas“ tako što su: Bogumili drugog avgusta na Trzni masovno okupljali narod, na svojim specifičnim vjerskim obredima i ritualima na otvorenom. Naj vjerovatnije oko grobnice nekog njihovog važnog vlastelina i glavešine, koja se nalazila pri samom vrhu ledine . Ove svoje tvrdnje historičari su argumentovano potkrijepili sa nekim prastarim zapisima iz tog doba do kojih su došli, kao i postojanim stećcima pri vrhu same ledine-Koji su svojim simetričnim rasporedom i gabaritima nijemo svjedočili da se ispod njih nalaze posmrtni ostaci „vladara“ i njegove familije.Te sa ostatcima temelja bogumilske bogomolje ( crkve), u neposrednoj blizini, za čiju lokaciju su znali i neki najstariji večićani. Čak su i postojanost imena same ledine (Trzan-Zborište) dobar dio njih vezali upravo za to vremensko „Paterensko“ razdoblje..
Turci Osmanlije su u svojim pokušajima da ovladaju sa tim prostorima i osvoje samo sjedište, utvrdu Kotor ; Decenijama vodili krvave bitke i bojeve sa braniocima Bosanske države, na Večićkom polju, čiji je sastavni dio bila i Trzan. Slomivši žilavi otpor branioca, osvojivši Kotor i poptuno zavladavši na tim prostorima, otpočeli su sa masovnim naseljavanjem i islamizacijom prvenstveno prostranstava oko srednjeg i donjeg toka Vrbanje a uz samo polje: Na temeljima bogumilskog, prije toga rimljanskog, keltskog, ilirskog, slavenskog.., ponovo su podigli naselje Večiće,- koje je u nekim vremenima njihove vladavine bilo naseljenije i gušće od same čaršije-Kotora. U njemu su izgradili džamiju i tri „Šehidska“ turbeta, u čast trojici braće, kojima su, prema narodnim predanjima i legendama prenošenim s koljena na koljeno; Istog dana „kauri“ u ljutom boju na Vrbanji odsjekli glave, a oni su ih tako odsječene nosili u rukama i tumarajući dolazili na „sveta“ mjesta u Večićima, na kojima su padali i dušu ispuštali. Shodno islamskom vjerovanju, tradiciji i običajima, takav način njihovog „preseljenja na Ahiret“, značio je da su oni osim „Šehidi“ bili „Dobri-Evlije“ to jest ljudi posebno odabrani od Svevišnjeg Allaha-Pa im se kao takvima trebalo i moralo izgraditi trajne spomenike tačnije turbeta od kojih i jedno na Trzni, tek kojih stotinjak metara od bogumilske grobnice. Poštujući dobrim dijelom običaje naroda prije njih, muslimani su u turskom vaktu za Ilindan priređivali mevlud u večičkoj džamiji a potom bi oko turbeta na Trzni, zikrili, učili jasine i dove pri duše svih „šehida i gazija“ koji su ginuli za časni Din Islam. Za razliku od kršćana kojima je sveti Ilija bio pandam Slavenskom bogu Perunu (Gromovniku), muslimani su taj dan nazivali Alđunom, kombinujući inačicu sličnog vlastitog muslimanskog imena Alija sa gun što na turskom znači dan, Ttvoreći tako uz postojani Ilindan i Ali dan ili dijalektički lakše i jednostavnije Alđun. Od tih vremena ostala je narodna poštapalica:“Dopodne Ilija popodne Alija“ a s obzirom na kalendarsko vrijeme njegovog obilježavanja i one: „Poslije svetog Ilije sunce je milije“ ili „Alđun za leđa kaput na leđa“. ..
Austro Ugari za svoga vladanja Bosnom nisu uskračivali vjerske slobode, vjerovanja i običaje (ni kršćanima), muslimanima, pa su oni nastavili sa obilježavanjima Alđuna sa istim ili sličnim „običajno vjerskim „ sadržajima, na istom mjestu i istog dana. Dok su kršćani( i pravoslavni i katolici) svoje obrede za Ilindan, upražnjavali masovnim zborovima i vjerskim skupovima kod svojih bogomolja (crkvi) u Vrbanjcima, par stotina metara dalje., a dijelom i kod onih u samom gradu...
Za Kraljevine Jugoslavije u svim većim gradovima i mjestima u Bosni, počeli su da se održavaju „narodni“ zborovi, derneci, teferiči, i pravi pravcijati vašari. Oni su uglavnom održavani za neke važne „svete dane“ iz religijskih kalenadara i na mjestima na kojima su ih „svenarodnim“okupljanjima obilježavali, narodi i vlasti prije kraljevine. Kotor Varoš iz nekih razloga nije bio „te sreće“, već su sva zborovanja, teferičenja, dernečenja i veća narodna okupljanja, bila moguća samo u selima i zaseocima. Ipak. Dozvoljeno je, a da se nebi totalno izgubili raniji narodni običaji, da se drugog avgusta, na Trzni, poslije vjerskih obreda u bogomoljama; Priređuje „Pazarni dan“za sve stanovništvo, na kojem su ljudi kupovali i mijenjali stoku, robu i sve druge, za njih i njihove familije, važne životne potrepštine. Nije nemoguće da ime ledine (Trzan-Mlado Bravče) možda datira i iz tog vremena.
Po okončanju drugog svjetskog rata (1945), Komunistički režim autortativno zavladavši na svim nivoima bivše nam zajedničke države SFRJ, Dekretom je ukinuo većinu svega što je podsjećalo na raniji kraljevski, pa i vašare, teferiće, zborove i sva druga „svenarodna“ okupljanja u svim većim gradovima. Oni su se djelimično zadržali u nekim provincijama, što kod nas nije bio slučaj s obzirom na kotorvarošku „proustašku i profašističku“ ratnu prošlost, kakvom su je etiketirali „Partizanski oslobodioci“. Dozvoljavali su samo pazarni dan a određeno je da se „Pijaca“ održava ponedjeljkom, jednom mjesečno, kasnije svake hefte i to na bližoj periferiji grada, na lijevoj obali Vrbanje, blizu same tvrđave starog grada Kotora. Takav kruti stav, komunistički vlastodršci su zadržali sve do druge polovine pedesetih godina prošlog stoljeća, kada su: „Iznenada“ počeli da organizuju štokakve priredbe, parade i proslave, sa kojima su obilježavali: „Značajne datume, događaje i ličnosti iz anifašističke revolucionarne historije“. Vlast je podobro „popustila dizgine“ pa se udovoljavalo narodnim - vjerskim autoritetima da i oni reinkarniraju i priređuju one „običajne-narodne“, teferiče, zborove, derneke i sve ostalo, povodom nekog svoga „Tradicionalnog“ datuma, dana ili praznika..Osim toga počeli su, u tim „varljivim“ kasnim pedesetim, da se širom Bosne i Hercegovine, priređuju i održavaju i vašari; Pogotovo u prema procjeni vlastodršaca, „Trusno- Rizičnim“ područjima, čiju su većinu stanovništva činili „ruralci-seljaci“, u koje se svakako ubrajao i Kotor Varoš. Mada su, organizovanje i priređivanje nacionalnih-partijsko političkih priredbi, parada, proslava, vašara kao i dopuštanje organizovanja i priređivanja običajnih-narodnih teferiča, zborova i derneka;Tumačili kao jedan od osnovnih postulata demokratije i narodnih sloboda, te „Da su sve to priređivali i dopuštali Za i u ime naroda, njegove sveopšte dobrobiti i zadovoljstva“- Oportunisti ( hrabriji i manje hrabri) i kritičari tog jednoumnog jednopartijskog političkog sistema i režima, kakav je u velikoj mjeri bio Socijalističko/Komunistički, imali su svoje viđenje „novo nastale situacije“. Po njima: Vladajući politički sistem i režim u čitavoj državi, ma koliko bio autoritativan i dominantan,; U drugoj polovini pedesetih i u ranim šezdesetim, na te svoje „dobročinske postupke i ustupke“ bio je gotovo pa primoran - Jer se sve češće susretao sa javnim nezadovoljstvima naroda, koje bi ponekad prerastalo u prave bune. Pokušavajući obnoviti ratom razorenu zemlju, podići je na noge i izgraditi; Vlasti su između ostalog, sprovodile i neke represivne mjere, „reformske rezove“, nametale raznorazne poreze, i dadžbine, što se sve skupa najviše lomilo preko leđa „običnog naroda“. Pogotovo su sa „patriotskim“ koje kakvim „Agrarnim reformama“, „Zelenim planovima“, „Dobrovoljnim radnim akcijama“ i što šta drugim bili pogođeni seljaci, sitne zanatlije i niže rangirana radnička klasa. Tako da su se oni najčešće i bunili tražeći da kako je svojevremeno bilo obećano: „Fabrike budu u rukama radnika a zemlja da se da u ruke seljaka“. Opet. Od svih šest republika koje su uz dvije autonomne pokrajine tvorile bivšu državu SFRJ, Bosna i Hercegovina je bila ubjedljivo najsiromašnija i naj zaostalija, a što je razumljivo i „ opravdano“ : S obzirom na sve ratne strahote, užase, stradanja i razaranja, koje je najviše od svih njih pretrpjela. Strukturu njenog stanovništva u tim godinama, činili su preko 65% „ruralci“, mahom siromašan, nepismen, neobrazovan i po mnogo čemu „zaostao“ puk, pa su pobune i bune u njoj bile i naj češće. Glavne kolovođe i agitatore tih narodnih nezadovoljstava; Vlast je hapsila i osuđivala na drakonske zatvorske kazne, optužujući ih najtežim mogućim prekršajno pravnim kvalifikacijama: „ Da su bili nacionalni izdajnici, protivnici sistema, partije, naroda, države i obavezno kolaboracionisti i neprijateljski saradnici“. Ali, da bi izbjegli narodna nezadovoljstva širih razmjera, jasno im je bilo da ta sporadična hapšenja nisu dovoljna pa su se dosjetili oprobanog i dokazano uvijek uspješnog lijeka za nezadovoljni narod-„Kruha i Igara“. Ova davno rečena misao Gaja Julija Cezara, od doba svoga nastanka, do današnjih dana, pokazala se nepogrešivo tačnom i zlata vrijednom, gotovo svim vlastima i režimima na svijetu - A po svemu sudeći ostat će trajna kategorija i koristit će se i primjenjivati sve dok god i poslednja ljudska zajednica bude zemljom hodila. Ništa tako smirujuće ne djeluje na uzjogunjeni narod kao „ kruh i igre“: od krvavih gladijatorskih arena do najmodernijih Festova, sportskih priredbi, Korida i ostalog , mada su te osobenosti ( „Živjeti da bi se jelo, pilo i šenlučilo“), svojstvene životinjama, ali hajde de-budi pametan...Po svemu sudeći da su „kritičari i oprtunisti“ podobro bili u pravu u tim svojim lucidnim promišljanjima, jer organiziranjem „Svenarodnih“ sobeta i pravih vašara u „procjenjenim“ područjima, mjestima i provincijama - Negodovanja i narodna nezadovoljstva širom „Bosne Ponosne“ sve više su gubila na intenzitetu i brzo nestajala.
Počeci Vašera i vašerovanja na Trzni
Kroz ovu retrospektivnu historijsku genezu nastanka vašara-Vašera u našim krajevima, podatci govore a i autentični svjedoci su potvrdili da se on prvi put počeo priređivati 1958 godine, sa tendencijom da postane „Tradicionalni“, što je na kraju i bio. Opštinske vlasti su po „direktivi naloženoj odozgo“ u svoj klalendar obilježavanja „Značajnih dana datuma i ličnosti iz „antifašističke i revolucionarne historije“ ugurale i njega. Za dan održavanja izabran je Ilindan/Alđun, to jest drugi avgust a za vašarište je određena Trzan, komotna ledina na samom ulazu u Večiće.. Neki „cinici“ tada su sarkastično govorili: „ Da ni dan ni mjesto održavanja nisu slučajno odabrani, već na prijedlog i pod pritiskom pravoslavnih i katoličkih „naglo osviješćenih“ partijskih rukovodioca, inače većinom rata deklarisanih, prokazanih i dokazanih četnika i ustaša - Koji su pod okriljem partije ( a samim tim i države), tako spojili „ugodno sa korisnim“, Slaveći i obilježavajući jednog od naj značajnijih svojih svetaca (Sveti Ilija), a čineći to na dovištu i vakufu, prkosili i podmuklo se svetili „turcima“ za sve belaje i nedaće, koje su im kao kroz historiju nanijeli“. A usput sve to itekako interesno dobro materijalizujući. Vlastodršci su ovakve priče odbijali „sa gnušanjem“, tvrdeći da su inicijativu za Vašer podnijeli sami seljaci svih vjeroispovjesti, i da je vlast samo udovoljila njihovim zahtjevima; A da su dan, datum i mjesto određeni po „direktivi naloženoj s vrha“, da su ih prihvatili i muslimanski rukovodeči drugovi i ; I da nisu odabrani napamet i po nečijim željama, već na prijedlog struke i historičara, te baš na osnovu dokaza po kojima su taj dan različito slavili na Trzni i svi drugi narodi, vlasti, režimi i države prije njih. Ove tvrdnje bile su im i svojevrsna „odbrana“ od muslimanskih vjerskih autoriteta i njihovih sljedbenika, Koji su saznavši za odluku i namjeru vlasti , izrazili svoje negodovanje i proteste; Pa su preko Islamske vjerske zajednice, imama i viđenijih vjernika bunili se što se: „Od toliko božjih dana u godini za vašar odabrao baš „vlaški i šokački“ svetac“ ; I da se pored toliko besposlane državne hurije, polja i livada, izabralo da ga se obilježava i slavi na vakufu najbrojnijeg opštinskog džemata“. što jeTrzan još od turskog vakta i bila, a koja će , kako su govorili, taj dan biti „Opoganjena, oskrnavljena i na sve načine nagrđena i onečišćena sa: alkoholom, svinjetinom, bludnim radnjama, kockom, tučnjavama i svim drugim neprimjerenim vašerskim sadržajima, što su se kosili sa islamskim propisima i vrijeđali nacionalna osjećanja muslimana“. Vlast se pored već pomenutih argumenata „branila“ još i sa tim: Da su programski sadržaji na svim vašerima u pet deka isti, takvi kakvi jesu i da se na njih nemože bog zna kako uticati. Jedino što je „nezadovoljnicima“ udovoljeno je da je organizatorima i priredživačima vašera naloženo da se zabranjuje unošenje alkohola i svinjskog mesa na Trzan, što se prvih vašerskih godina i poštovalo. Kako im protesti i negodovanja nisu baš nešto posebno urodila plodom, Mešihat IVZ, imami i rukovodstva u džematima obstruirali su i sabotirali Vašer u prvim godinama ( pa gotovo i čitavu deceniju) njegovog održavanja . Tako što su pozivali svoje vjernike i sljedbenike da se noć uoči vašera okupe u što većem broju na mevludu u večičkoj džamiji, a na dan njegovog održavanja, svima koji su držali do vjere Muhammedove sugerisano je da nipošto ne ulaze na Trzan, što je većina muslimana poštovala i pridržavala se rečenog im. Dok bi Vašer trajao na Trzni oni su u obližnjim avlijama, sokacima i na livadama igrali „Svoja“ kola, sijelili, prelili, ašikovali i na druge načine se družili. Po mom skromnom mišljenju argumenti i jednih i drugih nisu odgovarali stvarnoj istini i pozadinskim namjerama i jednih i drugih, ali kako je to moje subjektivno mišljenje i nije toliko ni bitno za ovu priču. Uostalom, oduvijek je bilo „i onih za i onih protiv, bez obzira da li se radilo o raju ili kupleraju“.
Antologijski, Kultni, Preuzvišeni: Status, Reputacija i Značaj Vašera – Onakvi kakve sam ih Ja upamtio
Kako je Vrijeme dokazano ključni faktor svih životnih kretanja, tako je i kod „ našeg“Vašera učinilo svoje. Zabrane su nakon nekoliko godina prekršene, a alkohol i svinjetinu na Trzan su unijeli upravo muslimani, čija imena iz pijeteta i poštovanja prema mrtvima neću spominjati jer su obadvojica davno umrli; Sugestije muslimanskih vjerskih vođa sve više „plavile“ da bi Vašer intenzivno dobijao na svom statusu, reputaciji, važnosti i značaju u narodu, pogotovo kod „seljaka-ruralaca“, svih uzrasta ( koji su činili preko 70% ukupnog broja stanovništva), Tako da : Od mog ranog djetinjstva i kasnih šezdesetih, pa sve do izbijanja ratnih sukoba i ranih devedesetih godina prošlog stoljeća - Ne pamtim da je za kotorvaroške „široke narodne mase“; Postojao bitniji datum, važniji praznik ili uopšte značajniji događaj, od Vašera. Obično bi počinjao popodne prvog ali se glavno vašerovanje odvijalo drugog avgusta, kada bi se predveče i završavao, svukupno trajući tek nešto više od jednog dana. A ne može čovjek dušu gubiti i ne kazati da je ; U tih dvedeset i neku godinu bilo još, sijaset drugih, vašeru sadržajno sličnih: priredbi, parada, proslava, manifestacija, ceremonija, ili pak običajnih skupova, derneka, zborova, teferiča, svetkovina..-Priređivanih kako od vlasti tako od vjerskih autoriteta da bi se „primjereno i dostojanstveno“ obilježio neki „tradicionalni-historijski“ ili aktualni-sporadični važan i značajan dan, datum, praznik i događaj.Vladajući Komunistički režim koji je od okončanja drugog svjetskog rata (1945), sve do predratne (1991), vladao na svim nivoima kako bivše nam zajedničke države SFRJ, tako i kod nas; Imao je svih tih godina, mojih sjećanja, svoj ustaljeni kalendar: „Obilježavanja značajnih dana, datuma i ličnosti iz anti fašističke revolucionarne prošlosti“ po kojem su: Učitelji, nastavnici, profesori i rukovodioci SKOJ-a imali stalni zadatak da u mjesnim i područnim Osnovnim školama, Srednje školskom centru, na fakultetima u unutrašnjosti ili pak po čuvenju - Tokom godine šacuju i odabiru: „Pionire malene“, osnovce, srednje školce, studente , „napredne omladince i omladinke“ i pripremaju ih za priredbe, recitacije, pjesme, slet paradu, - Za doček, nošenje i ispračaj „Štafete Mladosti“( koja se nosala širom bivše nam zajedničke države SFRJ), a obično bi u prvoj polovini maja prodefilovala i našim krajevima. Zatim da se sa: Što upečatljivijim , revnosnijim i predanijim sadržajima „Slet Parade“ na gradskom stadionu, obilježi rođendan (25.05), tadašnjeg neuzu billah boga među ljudima i „Najvećeg sina svih naših naroda i narodnosti“- Druga Tita. Pri odabiru „glavnih aktera“ na ovim svečanostima, oni što su ih birali morali su dobro voditi računa da osim dobrog učenja, vladanja, primjerenog ponašanja i ostalog;„Predloženi“ budu blistavog i čistog anti fašističkog, revolucionarnog i komunističkog rodovnika, Da se ne bi kojim slučajem zalomilo da sin ili unuk nekakvog četničkog vojvode, ustaškog bojnika, handžar divizijskog arslana ili nekog drugog anti državnog elementa: Budu među glavnima na tako važnim priredbama i paradama. Takvi su zajedno sa ostalima ne odabranim iz tih kategorija, bili predodređeni da prave dvoredne špalire, mašu zastavicama, aplaudiraju, viču i horski pjevaju, što i nije bio nevažan doprinos, ako ćemo pravo. Čelni ljudi SUBNOR-a oličeni u „našim dragim“: „Patrizanskim Oslobodiocima“: veteranima, narodnim herojima prvoborcima, revolucionarima, spomeničarima, anti fašistima; Bili su zaduženi za organizovanje godišnjih tribina i bombastičnih Proslava povodom „DANA“: „Ustanka“, „Borca“, „AVNOJ-a i ZAVNOBIH-a„Ratnog dolaska druga Tita i Vrhovnog štaba na Petrovo polje“, „Oslobođenja grada“, „Praznika rada“, „Nove godine“; Na kojima bi se asocirale ratne uspomene, sjećanja, veličala anti fašistička borba i njene tekovine, dijelile plakete i priznjanja „ posebno zaslužnima“ a potom feštalo proslavljalo, dernečilo i terevenčilo, što su osim partizanije činili i svi u tim prilikama okupljeni i prisutni - Sve „zvanice i gosti“. Uz ove „tradicionalne-obavezne“ obilježavane dane, datume i događaje nisu izostajali ni oni „aktuelni“ - sporadični, svakako bitni i važni, društveno politički, privredno ekonomski pa ponekad i kulturno sportski, koji bi se različito obilježavali. Opštinski partijski, privredni i kulturno sportski, istaknutu radnici , pregaoci i rukovodioci; Su s vremena na vrijeme, prema ukazanoj potrebi; Priređivali glamurozne manifestacije kojima su dočekivani i ispraćani prolasci i dolasci „važnih“ državnih, republičkih i partijskih rukovodilaca, koji bi usput prolazili a ponekad i malčice nam i navraćali. Prvu takvu manifestaciju priredili su početkom sedamdesetih kada je kroz naše krajeve prošao glavom, bradom i u crnom mercedesu, predsjednik SFRJ i vrhovni komandant svega i svačega - Drug Tito. Netom poslije njega valjalo se ne obrukati, kada nas je svojim dolaskom „počastio“ predsjednik SRBiH Hamdija Pozderac. A kako je u svim autoritativnim režimima ustaljena praksa: „Kuda bog za njim i bilježnici“ nakon ove dvojice državnih, republičkih i partijskih „kapitalaca“ - Slijedili su teatralni prolasci i dolasci i drugih niže rangiranih ali „važnih i značajnih“ prdonja i prdimahovina“ iz tadašnjih struktura vlasti, koji su „primjereno“ dočekivani i ispraćani. Sličnog programskog sadržaja bile su i kičaste ceremonije; Priređivane kada bi se otvorio neki novi fabrički pogon, izgradila zgrada od opšte društvenog interesa, položio asfalt, pustila struja u naj udaljenija mjesta, ili pak obnovio pa i nanovo izgradio neki drugi resursni, privredno ekonomski i infrastrukturni potencijal. Pa i za rijetko upriličenog kulturnog ili sportskog događaja od opšte društvenog i partijskog interesa i važnosti... Došavši koliko toliko „na svoje“ ni Narodni-Vjerski prvaci nisu dali „nama“ ; Pa je svaka vjersko-etnička skupina sukladno svojim vjerskim propisima primjereno obilježavala svoje „tradicionalne“i „aktualne“ dane, datume i praznike...Muslimani bi priređivali ramazanske iftare, mevlude u džamijama i mejtefima, jurjevske i bajramske teferiče, skupove za„šerbeta“ (za udaju i ženibu) i „trke“ na Musića barama ( po obavljenim šeriatskim vjenčanjima), ispračali i dočekivali hadžije, a u „modernija vremena“ pravili ispračaje „ponosnog sina što bi sutra išo u armiju“, slavili kućna slimena a neki i kumala djece. Katolici pak, božične ponočke, uskršnje ručkove, redovne sedmične mise, skupove kod gradske i vrbanjske crkve za „Sve Svete“, krizmanja djece, dernek-Rokovo u Zabrđu za Malu Gospojinu, i još nekolicinu meni manje znanih,vjersko religijskih sadržaja. Pravoslavni su obavezno skupovima slavili božić i vaskrs, slavili mnoštvo familijarnih slava, svetaca ljetnjih i zimskih, bogojavljenja, prosvešćenja i osvješćenja, i opšte narodnim zborovima posebno obilježavali Đudrđevdan i Vidovdan, kod crkvi u Kruševu Brdu i na Vaganima. Još se bogme itekako svetkovalo, slavilo i proslavljalo na otvorima obnovljenih ili nanovo izgrađenih džamija, crkvi, samostana, mejtefa, kapela i kapelica ili nekih drugih pratećih vjerskih objekata. „Kad odjednom dođe vrijeme daTitinih nema više“(1990), pa se formiraše Nacionalne stranke (SDA, SDS, HDZ), na skupovima pri njihovom osnivanju i kasnijim političkim tribinama, Okupljao se hićmilet narodnog mahlukata, „naglo religijski osviještenog“, da urla, viče, arlauče, aplaudira, međusobno veže barjake(SDA/HDZ) - „Svojim-Nacionalnim predstavnicima i vizionarima“, koji su im nudili maglu i utopijski i demagoški obećavali „Zlatne kašike“, „Moderne Švicarske“ i svekolike kule i gradove, samo kad umjesto „mrskih komunjara“ dođu na vlast,..No događaji koji su ubrzo po dolasku njih „nacionalista“ na vlast uslijedili; Pokazali su kako je svaka vlast „slast“ i uvijek ista, te koliko je po običaju: Jadni „obični“ narod bio izmanipulisan, izvaran, doveden u zbaludu i ko zna po koji put: Ispao „Janje za klanje“, „Meta za pokusurivanje“ i sve drugo ( neko manje a neko toliko da će trebati još dosta Vrbanje proteći da se oporavi od tragičnih ratnih dešavanja); U „dalekosežnim vizijama“ i politici:dojučerašnjih komunističkih aparatčika i službenika, stipendista titinih fondova, propalih studenata, piljara, „viđenijih“ drugova, A sada odjednom „Gospode i Narodnih-Nacionalnih tribuna“- Zajedničko svim ovim i tradicionalnim i aktuelnim obilježavanjima jeste da su organizatori i priređivači nastojali na njima milom a ponekad i po „direktivi“, okupiti što više svih naših naroda i narodnosti ( nevezano za njihovu etničku, vjersku, spolnu, dobnu, socijalno statusnu ili neku drugu pripadnost i kategoriju)-„Jer zaboga u ime njih i na njihovo zadovoljstvo to je sve ko biva i priređivano“, a narodna masovnost, davala bi samom događaju dodatnu „težinu i značenje“. Trebalo je grlato galamitii, urlati, mahati zastavama i zastavicama, visoko dizati transparente sa ispisanim parolama „Drugu Titu““, partiji, državi, bratstvu jedinstvu, revolucionarnim tekovinama, kasnije Aliji, Franji, Slobi, nacionalnoj osviještenosti i svim drugim ublehaškim frazama i frazetinama, koje većina svijeta nije ni razumjela; Prvo se zaklinjati da će se sve to čuvati ko zjenica oka i na kraju „složno“ruku pod ruku obavezno zaigrati i zapjevati „bratstvo-jedinstveno“ kozaračko kolo, a „demokratski“ dozrijevajući da je najpoštenije da svakom pripadne što je njegovo, pa onda u džamije i crkve na mevlude i svete mise. A ko će to sve bolje obaviti od „opijenenih“ i ideološki „osviješćenih“ „širokih narodnih masa“-Sigurno neće niko. Sve u svemu u vremesnkom razdoblju o kojem je ovdje riječ:Narodu nikako nije falilo „Kruha i Igara“, što je „širokim narodnim masama“ bilo najvažnije, a to što su na većini svih tih i partijskih-nacionalnih i narodnih-vjerskih lumperaja bile samo puki dekor za jednokratnu upotrebu, „jaka kobila“, „marva za šišanje“, na sve načine potrošna roba i garancija organizatorima i priređivačima u ostvarenju njihovih političkih, vjerskih, materijalnih ili nekih drugih nakana, manje je bilo važno ..
Primat i Dominacija Vašera nad svim ostalim
U toj poširokoj, šarolikoj lepezi „svenarodnih“ džumbusa, festivala i alamprca, priređivanih različitim povodima i nakanama: Ipak je većini stanovništva samo Vašer bio antologijski, kultni, uzvišeni i dan i datum i praznik i događaj. Jedino i samo njemu se različito podilazilo, podređivalo mu se i prilagođavalo, prema njemu se orjentisalo i ravnalo, Uz njega se vezivalo i prema njemu se usklađivalo sve što su ljudi smatrali iole važnim u svojim životima. Za njega se živjelo, štedjelo, pratili se modni trendovi, kupovala se glanc nova odjeća i obuća, cifralo se friziralo i fizički uljepšavalo, I ničemu se nije toliko nadalo i željno ga se iščekivalo, a sa njim se bogami različito i ucjenjivalo. Prema nekom nepisanom ali opće prihvaćenom pravilu i uvriježenom mišljenju: Sa svega i svačega drugog pa makar priređivanog i od samih vlasti, moglo se „opravdanao i neopravdano“ izostati i ne prisustvovati mu ali.. Ne biti na Vašeru a pri tom nebiti baš totalno star i nejak, ozbiljna hasta, na strogoj robiji u nekom dobro čuvanom zatvoru, u vojnoj i ratu ili u nekoj dalekoj zemlji nedođiji iz koje je bilo nemoguće doći.., E to se smatralo gotovo pa svetogrđem pa čak i jednom vrstom „nacionalne izdaje“. Niti jedan drugi pojam nije češće različitim povodima spominjat u svakodnevnoj narodnoj komunikaciji, nit se sa bilo čim drugim tako „sve mjerilo“ i upoređivalo. Ovakva percepcija njegovog shvatanja i prihvatanja od naroda, kao nečega kultnog, posebnog, iznimno važnog i značajnog, nečega sa čega se do teška zohora ne izostaje, Učinila ga je vertikalnom i horizontalnom polaznicom i centrom oko kojeg se sve vrtilo te nepogrešivo „tačnim kantarom“ za sve i svašta.Tako su na primjer: Oni što su „držali“ do svog imena i ugleda, u dane njegovog održavanja okretali ražanj, priređivali gozbe i častili rodbinu, prijatelje, komšije, poznanike iz drugih krajeva. Nekima je to bio datum za koji su pozajmljivali ili pak krajni rok za vračanje već uzete novčane pozajmice. Drugi bi opet počinjali temelje kuća, pogađali majstore, dogovarali kupovinu ili prodaju zemlje, stoke, auta, poljoprivrednih mašina i sve moguće druge radne i trgovačke transakcije. Zatim, kad bi ako ne u tim danima zakazivale se diobe među braćom, sa roditeljima, džerešila i krizmala djeca, dogovarali i ugovarali poslovi oko puteva, vodovoda, izgradnji ili opravki vjerskih ili nekih drugih značajnih objekata, ugovarale tuče između „neprijateljskih“ grupa. Pa onda pripremale posebne hedije i milošte te davale djeci, unučadima, ili onima koji su najbolje slušali i hizmetili starije, palile se prve cigare, pilo prvo pivo ili se čvrsto odlučivalo zauvijek prestati sa tim poganima. A na Vašeru su najčešće padali i prvi poljupci, raskidale dugogodišnje veze, davane zaruke i dogovarane jesenje i zimske svadbe, momaka na ženidbu i cura na udaju. Čak su i dobro držeće udovice, raspuštenice i „zagorjele“ snaše obećavale svojim upornim mušterijama i udvaračima da će im dati „ono“ tek za Vašer jer je on na sve načine najviše pogodavao takvim rabotama. Uglavnom. Ugovarano je i dogovarano još mnoštvo toga što bi se planiralo i na kraju sprovodilo za Vašer ili „oko vašera“, da bi se o ugovorenom i dogovorenom moglo još dugo pričati, prepričavati, trajno se pamtiti i na njega se sjećati „za vjeke vjekova“.


PAZI
Posts: 145
Joined: 11/03/2010 16:29

#27 Re: Kotorvarosani

Post by PAZI » 07/03/2019 17:44

Planiranja i pripremanja za Vašer i vašerske dane
Mada je objektivno krako trajao:Status, reputacija, važnost i značaj koji su mu u narodu pridavani, podrazumjevali su posebna opsežna planiranja i pripremanja za njega, a planirali su i za njega se pripremali „Svi“: Organizatori i priredživači, opštinski službenici, radni ljudi, građani, „poštena intiligencija“, penzioneri, težaci, domaćice, omladina i djeca, interedsdžije, pa i vjerski službenici. I naravno priredživači, ponudžači i izvodćači vašerskih sadržaja...Eksponenti vlasti to jest Organizatori i priredživači, dežurna službena lica, nadzornici i kontrolori „zakonskih propisa i regulativa“.., imali su objektivno naj jednostavnija planiranja i pripremanja; Zbog već uhodanih razrađeni šema i protokola djelovanja, te potrebnih mehanizama, raspoložive infrastrukture i resursa za njihovu uspješnu realizaciju. Organizacioni Odbor savjeta Vrbanjske mjesne zajednice - Na čijem čelu bi jedne godine bio Mlađen, druge Markan a treće Muharem škicija i tako ukrug: imao je razrađene šeme: iznajmljivanja vašerskih placeva, njihove cjenovnike i „zakonske regulative“ i propise kojih su se morali pridržavati ponudžači , realizatori i izvodžači vašerskih sadržaja. Neosporno je da bi „glavni“ u odboru uvijek nešto samostalno „hajrovao“ od njih , pogodujući im pri dogovoru oko placeva i cjenovnika za njihovo korištenje, na šta su ostali odbornici solidarno gledali bez zamjerke, znajući da će i oni doći na red i na svoj dio kolača. Još su, obično na mjesec prije održavanja lijepili plakate na „Staroj gostioni“, obadvije „zadruge“ u Vrbanjcima, i na pokojoj banderi; Sa kojima su obavještavali zainteresovane o Vašeru i njegovom održavanju. I bog te veselio, to bi bilo sve oko organizacije, jedino bi im još preostalo da se po vašerovom završetku , sastanu, saberu zarađeno, odbiju troškove a ostatak usmjere u „korisne projekte“ (od čega su najmanju korist imali domaćini-večićanci), Drugarski se rastale i sretni i zadovoljni čekaju narednu godinu i novu „vašersku nafaku“. Opštinski „žohari“( činovnici, činovnice, službenici, službenice..) u pravili su od sindikalnih i komitetskog rukovodstva za Vašer dobivali plaćene slobodne dane, ili skraćeno radno vrijeme, za većinu službi i djelatnosti koje su „mukotrpno“ obavljali. Osim toga dogovorno bi zavlačili ruku u zajedničke sindikalne kase i iz njih pod različitim izgovorima vadili da im se nađe za vašerske provode-da nebi kojim slučajem krnjili „teško i krvavo“ zarađene plate. Od „Dežurnih službi“, Organima reda i mira – „Narodnoj Miliciji“ bilo je po naj teže jer su imali odgovorne i kompleksne zadatke na očuvanju javog reda i mira i zaštiti ljudi i njihove imovine, a kako su morali djelovati ne samo trenutno već i preventivno često se dešavalo: Kada bi im sa terena stigla „doušnička“ dojava da su skoro negdje viđeni: Šaban Prlja, Mato Žvaljo, Pero Lopov, Anđelko Kopilan, Jovan Ralja ili neki drugi domaći poznati lopov i kriminalac; Po dojavi upućivane su patrole koje bi dotične drugove tražile, našle ih i sa njima u bajbokanu dok sve ne prođe. Bez sudskog naloga i drugih zavrzlama o „Ljudskim pravima“ i „Građanskim slobodama“, dotični bi se hapsili i u bukagije jer:-“Šta imaju da traže i vršljaju tih dana, kada ih godinama(„iz opravdanih razloga“) nije bilo, Nikako iz dobrih namjera ili što su se nekoga ili nečega poželjeli, već samo da s lahke ruke dobro omaste brk“. Još je komandir stanice milicije za vašerske dane odabirao naj jače i naj krupnije rmpalije da dežuraju, dobro znajući da nema boga da ijedan Vašer prođe bez pijanki, degeneka i tuča manjih i većih razmera, a trebao je to neko spriječiti, rastaviti a ko će bolje i produktivnije od milicijske „čvrste ruke i pendreka „ . Oni iz inspekcijskih i špijunskih branši trudili su se tokom čitave godine, da se pokažu i dokažu pretpostavljenima, da ih primjete, odaberu i „ukažu im povjerenje i čast“ da za Vašer budu radno angažovani; Da savjesno i moralno odgovorno kontrolišu zakonske propise, norme i regulative - Znajući da im je to sjajna prilika da „ulove“ koji dinar na crno i da džaba jedu, piju, meze, što nikako nije bilo za odbaciti - Gledajući kroz prste na uočene anomalije i prekršaje kod ponudžača realizatora i izvodžača; Ili adekvatno ne sankcionišući kakvog pijanog nesretnika koji bi glasno psovao i Titu i državu, hulio vlast, zapjevao kakvu nacionalističku pjesmu. Dežurni ispred „Elektre“ u pravilu je bio debeli Ramiz, mještanin iz Večića, koji je „ozbiljno“ obavljao svoj posao oko održavanja strujnih napajanja, A pogotovo bi bio sav „važan“ i značajan kada se pripremao da počne iskapčati struju, što je bio znak da je i sa Vašerom fajront , Dok bi ga zainteresovani „uljudno“ kumili i molili da ohane barem još kojih par minuta, pola sahata, sahat ili više. I to bi otprilike bilo to što se tiče planiranja, pripremanja i angažovanja organizatora i priredživača i njihovih naj odgovornijih službi, potencijala i resursa... Svakako da su za kvalitetno održavanje vašera bili daleko značajniji, oni „Što se za njihov ćejf“- Vašer ko biva organizirao i priređivao: Konzumenti-obična raja, potrošači i uživaoci „vašerskih blagodati“, koji su bili ubjedljivo naj brojniji. Stoga je red osvrnuti se na njihova belaisanja, dever, i „Muke Isusove“, oko planiranja i pripremanja jer,;Većini od njih je Vašer bio jedinstvena prilika da se provedu, opuste, zabave , da vide svijeta i budu viđeni i upamćeni, makar jedan dan onako kako „Bog zapovjeda“, pa da i nešto pazare i kupe-Pa šta košta da košta!. Obična raja je, zbog samog mjesta življenja, socijalno ekonomskog stausa, vjerskih propisa, životne dobi, trenutnog položaja -Različito planirala i pripremala se, onako „ O sebi pri sebi- prema svom jorganu“, to jest, kako je ko znao, umio i kako su mu stvarne mogućnosti dozvoljavale: Radni ljudi koji su najviše obezbjeđivali vašersku „haznu“, kako priredživačima tako i konzumentima, imali su najkompleksnije i naj zahtjevnije planove i pripreme. Onima iz gradskih i prigradskih preduzeće i firmi bilo je daleko lakše i jednostavnije, zato što su im sindikalni i komitetski rukovodioci, „obezbjeđivali“ plaćene slobodne dane ili „skraćeno“ radno vrijeme. Osim toga mogli su uvijek da posegnu u zajedničku sindikalnu kasu, iz nje uzmu što „nepovratne crkavice“ da se njima i njihovima nađe za vašerovanje. Njihove „kolege“ sa periferije koji nisu imali „stručnih kvalifikacija“, sreće i štele da se zaposle u nekom gradskom i prigradskom preduzeću; Nego su silom prilika „trbuhom za kruhom“ otišli da rade u nekim drugim gradovima, republikama i u velikom broju van granica države ( kod dinskih dušmana Švaba i druge fašističko/ kapitalističke pogani) - Uz podrazumjevajuće novčane izdatake za beslemu familije, kuće, imanja, poreze i ostale državne i vjerske dadžbine, Na posebnu kamaru odvajali su koju paru za Vašer. Da se nebi gluho bilo obrukali pred svojim naj dražim i pred zajedljivim poznanicima, prijateljima i komšijama. Oni boljeg i jačeg novčanika obavezno bi u vašerske dane priređivali gozbe, čašćavali rodbinu, prijatelje, radne kolege, poznanike iz drugih krajeva. Drugi koji bi sticajem okolnosti iz nekih razloga bili potanki sa novcem, pozajmljivali bi od nekoga ili dizali kredite, samo da nebi ostali kojim slučajem van ostalog dunjaluka. I jedni i drugi su obavezno planirali narađene dane ili godišnje odmore za Vašer, a ako ni jedno ni drugo zbog nečega nisu mogli ostvariti, onda bi se išlo doktoru , plaćala se i vadila bolovanja, samo da se nedo bog ne izostane.. Građani, što su se smatrali građanima, ( mahom opštinski i partijski činovnici, službenici, učitelji, nastavnici, profesori, doktori, firmenski direktori..) a što po mjestu stanovanja i življenja (u samom gradu ili bližim prigradskim naseljima) i jesu bili; Iako su većinom imali skorašnje ruralne korjene, za Vašer su počesto javno govorili: „Da je to Seljački teferič i dernek, koji ih ko biva puno ne zanima i kojem se posebno ne raduju niti se za njega spremaju, a za neke poput „Poštene intiligencije“, on je bio ponižavajući i neprimjeren njihovom statusu i ugledu. Ali na prste jedne ruke mogli su se izbrojiti „građani i građanke“ koji ne bi bili na Vašeru; I itekako su planirali i za njega se spremali. Tako su dame i gospoda-drugovi i drugarice, što su namjeravali za godišnje odmore ići na more ili egzotične izletne destinacije, činili to na samo par dana, trudili se da to obave prije Vašera i da na njima što manje potroše, da im nebi slučajno usfalilo za vašerovanje. Pa bi vodeći se ruku pod ruku dame sa novim frizurama i tašnicama o ramenu a gospoda u ispeglanoj odjeći svježe obrijani, ošišani i dotjerani dolazili na Vašer. Kad bi ih slučajni prolaznik, znajući za njihova pričanja, na Trzni sreo i upitao: - „Otkuda oni tu, na ponižavajuem seljačkom derneku“ licimjerno bi odgovarali da su - „Eto navratili malo usput da vide nekoga s kim su kobojagi imali neki važan dogovor i da će odmah kući“, a ostajali bi poput većine ostalih vašerdžija , sve dok se debeli Ramiz nebi penjao na banderu i iskapčao struju što je bio znak da je Vašer završen... „Poštena intiligencija“(ma šta to stvarno značilo), svoja predavanja, tribine i sva druga demagoška ispiranja mozga numerisala je i prilagođavala dobro vodeći računa da se nikako ne poklope sa vašerskim danima. Na svoj „staus i ugled“ redovno bi zaboravljali i na Vašer bi dolazili u bijelim svilenim perlonkama i obaveznim crvenim kravatama o vratu,- Ipak da se vidi i zna ko su i šta su: Te se nepozvani hinjski pridruživali nekoj od dobro raspoloženih „seljačkih“družina, koja nije puno obraćala pažnju na trošak, pa bi između ostalih i njih častila ićem i pićem do besvjesti... Seljacima Težacima-dobrim domaćinima, Vašer se poklapao da nemože bit bolje, Kalendarski je padao u zadnjoj trećini ljeta, i do njega su mogli uhasuliti i u hambare i kramove pospremiti škrobom i drugim mineralima, bogata žita, pokositi, osuštiti i u tavane, pojate ili na njivama u sijena saditi i pospemiti, prve trave. Večinu povrća koja je bila stigla kao i ostatak koji je sa voćem dobrano dozrijevao spremiti u pripremljene magaze, kace, šefane, trapove, pa su obijezjedivši godišnje mlivo za se i svoj hajvan; Mogli da se beli razrahete, odmore od naporne težačke svakodnevice, vesele se i vašeruju pa i da kupe nešto prijeko potrebno za svoje seosko gazdinstvo...Samostalni djelatnici ( zidari, tesari, vodo instalateri, keramičari, traktoristi, kamiondžije..), svaki posao makar davno započet i već u „cajtnotu“, prolongirali bi preko Vašera, pa kud puklo da puklo. Izuzetak su bili oni što su „morali“ da delaju na i oko vašerišta. Nove poslove pogađali su i za njih tražili i uzimali kapare i novčane avanse, od zainteresovane klijentele, obično za Vašer, što je sigurno sigurno je...Domaćice su u Vašeru vidjele jedinstvenu priliku da se nagizdaju i posebno dotjeraju da, bi njihovi ženski atributi koliko toliko došli do izražaja: I da dočekavši svojih pet minuta i ufativši svoj furset, priupitaju džuvegiju mogu li na Vašer gologlave, a kada bi im se udobrovoljilo: Šenli veselim im, uz svakodnevne naporne domaćinske poslove i obaveze, nije bilo teško da spremaju posebne zijafete za vašerske familijarne ručkove, koji su se podrazumjevali, i svaki put bi bile u dilemi šta naj bolje da odaberu i spreme: Da li da pogaču naprave od bjelog ili pšeničnog brašna, kako da poliju maslanicu, burek, sirnicu - sa kajmakom ili kravljim maslom da se „bolje razboli“, da ispeku, pile, horoza ili kokoš, koju krišku masnog sira da odaberu, pripreme suhe hurmice ili gurabije; Da se gluho bilo ne osramote pred svojima a i pred nekim slučajnim gostom koji bi se ručku pridružio, dok se on obavlajo u dogovoreno vrijeme na Trzni.. Gradski penzioneri ( anti fašisti, prvoborci, rukovodioci..) znali su govoriti da su im važnije Proslave revolucionarnih i partijskih tekovina, ali su se ipak za Vašer gizdali u novija odjela, sa novijim „francuzicama“ ili šeširima i kapama na glavi, sjajnijim muštiklama, istaknutijim prslucima i džepnim satovima., Od onoga što su nosili prilikom „svojih“ proslava. Oni među njima što su bili udovci ili „slobodni“, potajno bi se nadali da će ih tako ucifrane i dotjerane zraknuti i begenisati neka dobro držeća udovica ili raspuštenica sa periferije i eto veselja.. Penzioneri sa sela ( penzionerke rijetka kategorija), a i didovi i ebe, koji nisu imali penzije nego bili na finansijskom teretu svojima; Odvajali su nastranu posebne vašerske hedije unučadima, ili nekim drugim iz familije što su ih dobro hizmetili i pazili na njih. Zatim su spremali sebe i svoje „stare“ (ako su ih imali), kupujući izhodne kapute, košulje, kape, cipele, marame, jamenije, šamije. da što ljepše izgledaju; Dok su neki salahori, udovci, spremali potajno novčane „gute“ za raskalašene pjevaljke kada im budu na uho pjevale „Čiću“ ili im zajapurene sijede glave zavlačile pod svoje suknje, da što bolje i bliže vide njihovu „sramotu“. Gradskoj i prigradskoj mlađariji ( srednje školcima, studentima, „naprednim omladincima i omladinkama“-SKOJ-evcima), Vašer i nije bio toliko važan i značajan, Zato što su zahvaljujući sistemu, liberalnijim sveto nazorima, „urbanom“ odgoju i vaspitanju; Imali koliko hoćeš mogučnosti u drugim vidovima druženja, relaksiranja, opuštanja i slobodnijeg ponašanja: U kinu, disku, na partijskim sastancima, u kulturno umjetničkom društvu, na fudbalskim utakmicama, ne da gledaju nego da vozaju motore, da idu u hotel na muziku., da svoju mladenačku ljubav i sreču pokazuju slobodno se držeči za ruke, pa i sa drugom vjerom javno se na ulici ili parku grle i ljube. Zatim da puše, piju, jedu šta hoće, odjevaju se i obuvaju u skladu sa modnim trendom, šišaju i briju ili ne briju čekinje, friziraju se i dotjeruju kad hoće; Bez straha da će ih neko zbog svega toga prekoriti i nagrditi. Nije ih se čak moglo ni finasnsijski ucjenti jer su imali široke mogućnosti zarada vlastitog dinara preko: džačkih i studentskih zadruga, partijskih organizacija i asocijacija, raznoraznih fondova i fondacija, radnih akcija itd. Iako su počesto poput svojih „starijih“, deklarativno se javno šprdali sa svojim vršnjacima sa sela : „ Šta će seljančad taj „seljački šlamperaj“ je sve što imaju od provoda, veselja i druženja“ . Ipak. Rijetki su zaista bili gradski i prigradski momci i djevojke koji nebi baš za Vašer; Oni: ošišali se na ćelavo, na neku irokez frizuru, izvukli pramenove, istetovirali mišice, zadjenuli minđušu u uho ili; One: navukle uske hlače, mini suknjice, obukle providne bluzice, majice na bretele, obule visoke štikle..; Da bi se sa svim tim modnim „civilizovanim“ detaljima „šepurilii“ i pokazivali na Trzni., Ne bi li privukli pažnju može biti kakve zanesene uzjogunjene seljančice, ili potentnog muževnog seoskog momčine. I onim naj mlađim „građanima“ osnovcima i djeci možda Vašer nije trebao biti važan i značajan, Jer su se svakodnevno mogli vozati u autobusu, na biciklima, u autima, gledati zadružne izloge do mile volje, jesti pite u zvrku, ponekad ćevap, bombone, čokolade, napolitanke, piti bozu i limunadu, lizati sladoled i svakojake druge poslastice su im bile na dohvat ruke. Pa na televiziji gledati i međede i svu drugu živinu, slušati pjesme, učestvovati u školskim čestim priredbama i sekcijama, igrati lopte kad god im se ćejfne, ne biti obavezni da pozdravljaju i selame svakog, a pred nosom su im bili i stripovi, male novine, vesele sveske. Kada bi „popustili“ u školi, opsovali boga ili nešto drugo vjerski ozbiljno, na tome im se i nije toliko zamjerilo; Šta smeta ako djete kojeg gospodina i druga malo slabije uči, popravit će se a ako je i opsovalo boga ili šta drugo bogohulno; I tako je sam sistem bio Bezbožni-Ateistički, i svi „važni i ugledni“ drugovi tvrdili su da „Nema Boga“. Obaška sve te gradske blagodati, Vašer je i njima kao i svoj djeci na svijetu bio nešto posebno, nešto zanimljivo i dražesno što im je raspirivalo maštu i tjeralo dječja srca da brže i jače lupaju i nisu baš do muke teške sa njega izostajali... Za razliku od „gradske mlađarije“( i one malo starije i one mlađe), njihovim „Parosnicima“ na selima i u zaseocima, Vašer je bio sve i svja, Pogotovo nama iz muslimanskih . Katolici i pravoslavci nisu imali tako radikalne običaje i svetonadzore , naspram svojih mlađahnih naraštaja, kao što su ih imali muslimani. „Šokčad“ i „Vlašćad“ su se mogla slobodnije odjevati, hodati gologlavi, svake nedjelje ići u „urbane zone“ na crkvene mise, školovati se i muško i žensko do mile volje, organizirati „slobodnije“seoske igranke, slobodno preliti i ašikovati, lajati i psovati kako im se ćejfne, jesti i piti svakakvu hranu i piće, ne donositi fratru ili popu drva, taze vodu, svježe voće i povrće. Dok su muslimanska seoska djeca i omladina imali „poprilično oštre“ kriterije i religijsko vjerske standarde kojih su se morali pridržavati, pogotovo ako su htjeli na Vašer pa ću s obzirom da i sam pripadam na sve načine toj populaciji, nešto više reći o njima. Dakle naša -muslimanska seoska maladež , od „prvačića“ pa do momaka na ženibu i cura na udaju imala je pravi spektar „rigoroznih kriterija“ koje su morali ispoštovati, da bi uopšte i prisustvovali „vašerskim čarima“. Nekako se podrazumjevalo Da polazak u prvi osnovne otvara mogućnost odlaska na Vašer, sa roditeljima i starijima, i tako sve do četvrtog. Zato se jedva čekao polazak u školu, ne toliko zbog bukvara, slova, računaljke, novih drugova i drugarica i svih drugih školskih blagodati; Koliko zbog sticanja „uslova“ za odlazak na Vašer, pa da se uživo vidi i doživi sve ono što im je uzbuđivalo golubija srca i intrigriralo dječiju maštu, kada bi o njemu često slušali priče starijih: I ima li baš na Vašeru , kako govore, svega i svačega za vidjeti, jesti, piti, kupiti. Ali.. Da bi to zaista i doživjeli morali su biti: dobri, poslušni i marljivi učenici, radovno ići u mejtef , ne jesti „paščetinu“, salamiti i slušati starije, besleisati oko hajvana, hraniti ga, napasati i timariti, pomagati roditeljima i starijima u poslovima, ne krasti tuđe voće i povrće i ne praviti neke druge „zijane“; Da nebi , nedo bog uslijedila prijeteća roditeljska:“- E nećeš vala ove godine na Vašer pa crkni pukni, kada ostalo tvoje društvo bude išlo, Ti da imaš jedva dvojke i trojke , galamiš na nastavi i ne slušaš učitelja, puštaš krave u zijan, kradeš tuđa drva kad pođeš u mejtef, ne slušaš amidžu i strinu, ni dida i ebu, pišaš se u hodžinu taze vodu, podjaruješ tudžu paščad, A jok, kakav Vašer, kakvo ti što, Ti ga ove godine ne vidi“. Naravno da većina prijetnji nikada praktično nije realizovana i po pravilu bi se roditelji pred sam Vašer „smilovali“ i opraštali ovaj put grešniku ili grešnici ali ko biva drugi put „neće sigurno“. Oni koji su imali rijetko šta „na keveš“ opet su morali ko „ovca od noža strepjeti“ da im se u vašerske dane plaho ne razboli majka ili neko drugi ko ih je trebao voditi pa kud onda drvetu kamenu, sav trud uzalud. Uz sve to, pažljivo su štedjeli svaki dobiveni dinar, što bi im kanuo kao nagrada:dal zbog petica u knjižici, pohvala starijih za dobro slušanje, brzo savladavanje ilimihala i sufare ili od prodana teleta, janjeta, jareta, ždrijebeta - I „svoju ušteđevinu“ davati roditeljima da ih i zaodiju i zaobuju glanc novom odjećom i obućom, Te im „svjetla obraza“ na Vašeru zanovjetati da im kupe: pišću horoza, kliker šestoper, gumenu bombicu, leteći tanjir, pušku, pištolj, sablju, možda par dobrih alata, traktor sa prikolicom, kakav kamion ili neki drugi vašerski „dragulj“o kojem su čitavu godinu maštali i sanjali, i sa kojim će se poslije Vašera folirati, zabavljati i igrati sa svojim vršnjacima . Pa još , kad poslije zajedničkog familijarnog ručka, „zaslade “ sa sladoledom u lopti, na štapiću ili kornetu, halvom, šekerlamama i bombonima, popiju sok na slamku ili u flaši, probaju „rusku pitu“, pojedu krišku lubenice, dinje, kiseli krastavac, neku drugu vašersku poslasticu; Eto selameta nemože nego je, da se s tim kasnije ponosno društvu hvališu, prkoseći jedni drugima šta su bolje kupili ili kojim su se đakonijama više sladili. Na kraju nestrpljivo brojiti koliko je još ostalo do Vašera i to odmah po okončanju školske godine, a koji mjesec prije njegovog održavanja svakodnevno natezati očima i nervozno priupitivati starije : - „Jeli jel ima ove godine plakata za Vašer“?, a kad bi dobili potvrdan odgovor , šenli veseli bi bespogovorno izvršavali sve svoje propisane obaveze, a rijetko je moglo proći klikeranje, pala i piruz, lopta, čuvanje hajvana, da neko nebi iznenada slavodobitno kliknuo: - „Eto još samo toliko i toliko do Vašera“, što je i vikača i one oko njega činilo posebno srećnim, zadovoljnim i razdraganim.. Od petog do osmog već bi neki kriteriji olabavili, doduše više dječacima nego djevojčicama, koje su iako je „osmoljetka“ bila obavezna, u po zaostalim selima( u šta je svakako spadalo i moje), roditelji većinom poslije četvrtog, ispisivali iz škola, Najčešće na nagovor hodža ( koji gle čuda to nisu činili), i radije plaćali globu nego da im, kako „božji čovjek“ reče „ Duge kose kratke pameti, kada se zacuri, ne udari na obraz, pa prorospija se i gluho i ćoravo bilo, spandža sa kakvom pasijom vjerom pa i u amanet kopile donese,: Treba i neko zemljurinu raditi, domaćinstva održavati, pa je sigurnije i korisnije da ostane kod kuće, uči se da kopa kuruze, bude dobra žetalica, kupelica, šnajderica, vezilja, dobro hizmeti oko hajvana, kuha pitu i da vremenom „pokrije obraz“ i bude vjerna i primjerena supruga i majka. Ta nesuvisla trabunjanja protivrječila su se korijenima islamskog vjerovanja i samim počecima Kur-ana časnog „Ikre bismm“-Uči, obrazuj se“ a osim toga roditelji su takvim činom, ne samo diskriminirali svoju žensku djecu nego ih „sakatili“ i razvojno i obrazovno sputavali, što je vremenom u dobroj mjeri na svu sreću prestajalo, pa bi i djevojčice ne samo završavale osmoljetku, nego išle u srednju, poneka na faklutet. Oni od petog do osmog razreda, što bi „osmoljetku“ nastavljali u mjesnim školama ( „u urbanijim sredinama“), mogli su već „sami“(bez roditelja i starijih) hodati na Vašeru i sa najboljim drugom ili drugaricom, koje bi za tu priliku odabrali. Jasno je da su poput svojih mlađih „školskih drugova“, morali prije toga ispuniti sve one kriterije kao i oni, uz još neke dodatne :uzajmiti koju žetalicu, kupelicu, ne hancati i često derati odjeću i obuću, redovno cijepati drva, kidati štalu, donositi majci kante taze vode, da im nije preče loptanje i tarzananje od domačinskih poslova i obaveza.. Sa svojim ovako ili onako skuckanim džeparcem slobodnije su raspolagali pa bi ga trošili na „ciljane“ igračke, koje će ih poslije Vašera poistovjećivati sa nekim od omiljenih filmskih ili stripovskih junaka a hranu i piće kupovali su po inerciji, slučajno. Zatim su troškarali na rangišpil, pucomet, flipere, oni hrabriji na gledanje zida smrti i pri tom se lično uvjeravali ko je u pravu, neki njihov seoski „pametnjaković“ ili nastavnik fizike, vezano za motore i kacu . Bilo ih je i sa izraženim čobanskim afinitetima i dokazanoj ljubavi spram hajvana, i oni bi kupovali ćurlike, šargije bugarijice, vretena, kandžije, da im dobro dođu pri čobasnskoj djelatnosti. Sve to čineći u društvu sa posebno odabranim drugom ili drugaricom, obično istovjetno odjevenim, da se primjeti njihovo ahbabstvo i jaranstvo, koje je nerijetko znalo doći u „krize“. Pa bi bezazlene dječje prepirke i čarke, oko klikera, stripova, lopte, ptičijih gnjezda, ili nešto drugo dovodile u pitanje pa čak i raskidale već dogovorena vašerska zajednička druženja i hodanja..Sa svršetkom osmoljetke, polaskom i završetkom srednje škole, ili barem tog biološki životnog doba, „zvanično“ se postajalo „ momkom“ i „curom“ i sticale se dodatne vašerske slobode i liberalniji vašerski nadzori roditelja, strina, starijih tetaka. Što je mmčićima i curtacima i momcima i curama iz muslimanskih sela bilo posebno važno jer: na šerbetima, trkama, ponekoj seoskoj igranci, ispračaju u vojsku; Nije se moglo čestito kolo poigrati, stati sa curom ili momkom a da za vratom nije bila stroga majka ili ljuta tetka; Koja će glasno kahnuti pa čak i doviknuti, ako kojim slučajem momak priđe curi bliže nego što se smatralo pristojnim , kamo li da se nedo bog pokušaju neke druge poganštine. Pa onda na Vašeru neće morati nesretni ašiklija kao inače; čekati gluho doba noći, strijepiti hoćel bit odabran „na pitanju“, između više zainteresovanih , i tek potom na ljestve i pod pendžer svojoj draganoj; I na njima sve do horozova i sabaha ćmoditi i ko biva nešto nesuvislo trabunjati iz svog zavodničkog repertoara, dok se ona baškari i pobjedonosno smijulji u toploj sobi i na meku dušeku. Nego: Uz obaveznu roditeljsku „Pamet u glavu“, Jel Tale jest kapetane, kako je tako je; Izaberi svoju simpatiju i provodaj je i prohodaj sa njom, pa bog vam duša vam, široka vam Trzan, pa šta nađete među sobom, A i bogme „vidjet će vas vas cijeli dunjaluk“ tako sretne i zaljubljene. Što se tiče modnih detalja, srednje školci i rijetke fakultetlije, u svojim selima i zaseocima bi „folirali“ građanske štoseve i modne trendove. Njihovi vršnjaci kojima škola nije išla, već bi mahom odlazili u preduzeća nisu se baš dali pod noge, pa su i oni donosili neke modne novitete iz Slovenije, Hrvatske., . Tako bi jedne godine momcima bili moderni friz na razdjeljak ( za koji su bogom dani bili seoski potoci i rječice), „super rifle“, košulje bez kragne, mornarske majice, adidaske. Druge godine kose do ramena ili bi se šišali na „dugi vrat“, šiške i repiće, kupovali hlače sa što više džepova, košulje i majice što šarenije i drečavije, adidaske zamjenjivale „šangajke“.., svake godine nešto novo i modernije. Cure su nekada nosile dimije od trevire, basmene bluze, kerane marame, struke šorvana kačile o vratu, da bi u modernija vremena one „obrazovanije i urbanije“ mahom počele nosati duže i krače haljine, suknje, hlače, komotnije ljetnje bluze i majice, praviti „vašerske“ frizure, šminkati se i đurdumiti haman ko one „gradske rospije“. Osim kupovine odjeće i obuće, dotjerivanja i uljepšavanja, ostatke džeparcaca ili plata koje su zarađivali dovijajući se na razne načine: nadničeći, koseći, kopajući kuruze, žanjući ili ih od nekoga dobijajući trošili bi kako ko. Muškarci uglavnom na iće, piće i provod sa društvom, plaćanje ringišpila sebi, društvu, djevojci, gledanje štokakvih vratolomija, kocku, kupovinu vašerskih suvernira svojim odabranicama, gađanju sa tičarkom, nabacivanju kolutova na flaše sa novcem, obaranju metalnih čaša, tombolu, boksanju gumene lopte, na vašerske slike i uspomene. Nezbježne su kod većine „mlađanih ruralaca“ bile „sunčanice“ iz bižuterijske vašerske ponude, često istaknuta kutija skupih cigara u košuljinom džepu ili u rukama, a oko vrata tek kupljeni jeftini lančić sa privjeskom: žiletom, mornarskim sidrom, početnim slovom svoje simpatije.. Dok su seoske djevojke trošile znatno manje ( zato što su ih mahom momci čašćavali i gotivili) i koja se pokaže najboljom kućanicom, najmanje potroši a najviše se provoza na ringišpilu, zakiti se sa raznoraznim vašerskim drangulijama, suvernirima, slikama, plastičnim buketima cvijeća-; Važila je za „Namkinju Curu na glasu“ , oko koje su se: Vidiš ti to „silna koplja“ lomila i za kojom su brojna momačka srca „bolno“ krvarila... Trebalo je za Vašer, sav taj silni mahlukat nekako dovesti i prevesti iz naj udaljenijih opštinskih područja a kako?. U prvim godinama moga sjećanja to su činili Markica, Mujo putar i svi ostali „gončiri“ koji su imali dobre konjske zaprege. Pa bi podmazali „kola“ da puno ne škripe, oprali i uredili plato, natrpali vreće sa sijenom da je putnicima udobnije, a doratima, žeranima, vrancima na obrazluke i julare kitili ruže i metali bronze. I kad bi se neko od njih pomolio sa „svojom turom“ zemlja je gorila. Narod što je bio baš plaho daleko, je „zakupljivao“ Fapove, Dajčeve ili neke druge firmenske kamionske krntije, kitio ih vezenim peškirima, upakovanim košuljama i na njima „sretan i razdragan“ pravac Vašer. Tehnološkim i razvojnim napretkom, i svjetina sa periferije koja nije imala vlastiti prevoz, dolazila bi na traktorima, organizovanim autobusima, u kombijima ili nekim drugim taxi prevoznim sredstvima. Vlasnici „vozilica“ morali su ih „tehnički“ i na sve druge načine pripremiti, Naročito vozači autobusa, kombija i drugih taxi vozila, osim tehničke ispravnosti, dovoljno nafte i benzina, naštimali bi posebno kasetofone sa što jačim zvučnicima, da bi „po narudžbi“ putnika, „do daske“ mogli odvrtati: Mitra, Kemala, Sinana, Šemsu ili nekog drugog turbo folk hajvana, ublehaša i ublehašicu..Interešdežije i šičardžije, što su u Vašerskim danima vidjeli svoju šansu da se bez nekog težeg napora i znojenja okoriste i zarade koju paru i miloštu, nisu bili baš bez mašte kod svojih planiranja i pripremanja. Seoski lopovi „kokošari“ su pomno izviđali, raspitivali se i provjeravali koja će sela biti naj praznija da lakše dignu kojeg tukca, tuku, dobra horoza, par kokoša, janje, jare a ponekad ovna ili tele. Svjesni svog rejtinga, rijetko bi se zalijetali u „napuštene“ kuće, plašeći se da to neće odraditi stručno i kako valja pa će ostaviti lahko uočljiv trag po kojem će ih brzo razotkriti. Za razliku od njih, njihove kolege „Kriminaalci od ugleda i imena“ nisu se libili isplanirati i provaliti u napuštenu kuću, dvorišnu ili neku drugu zgradu, interesantan objekat, ali su ipak većinu svojih planiranja i nakana usmjeravali ka: slabo čuvanim novčanicima, ženskim torbicama, zlatnim ogrlicama i lančićima, satovima, kasama s novcem, autima i drugim vrijednim u vašerske dane, slabo čuvanim stvarima. I jednima i drugima Vašer je za planirane nakane bio bogom dan: sela gotovo prazna, čaršija pusta a na Trzni potencijalnih žrtava za odžepariti, pokrasti, orobiti kolko ti duša želi. Cigani čergari bi s kraja proljeća dolazili sa Veselog Brijega ili neke svoje druge destinacije, podizali bivake na Mlavi kraj Vrbanje i u njima ostajali čitavo ljeto, sve do Vašera. Muškarci su opravljali stare kišobrane, kalaisali i krpili bakarno i limeno posuđe: I ponekad se zalijetali u tuđi voćnjak, povrtnjak, dvorište, ćumez, štalu da obezbjede „mliva“ sebi i svojima. Starije ciganke bi učile one mlade i zgodne: gledanju u dlan, kahveni fildžan, karte i svim drugim marifetlucima gatanja i proricanja sudbine, a manju djecu vješto „sakatile“ i pripremale za prošnju, zajedno sa ostalim sakatim starijim pravim bogaljima. Podučavajući ih kako će „jadno umilnim“ glasom tražiti koji dinar i blagosivati i dobrotvora i one koji ih maršnu i zgrme na njih. Pravi prosjaci bi nastojali što više biti hudi i utučeni, umiljato i plačno moliti za koji dinar sebi nesretniku, „bolesnom djetetu“, ćoravom ili sakatom, unesrećenom toliko „da nedo bog nikom“, blagosivati i dobročinitelje i one što su ih zaobilazili pa i marškali. Besposličari, pjandure i neradnici nakon što bi čitavu godinu proveli u opijanju i besposličarenju, odjednom bi se u predvašerske dane „budili“ fatali krampa, lopate, ćuskije, sjekire, vila ili nečeg drugog, da bi uštinuli koju nadnicu da im se nađe za vašerski provod, i još uz to se od nekoga planirali „ogrebati“ za koje džabno piće, mezu,. Bilo je i nesretnika koji su silom prilika bili prinuđeni da interesno mole i kume braću, rođake, prijatelje, poznanike da im pomognu kako znaju i umiju: Jer su se nalazili na odsluženju vojnog roka ili na izdržavanju blaže zatvorske kazne, Pa iako su se kleli svim i svačim kako su se trudili i zalagali da zarade šta nagradnog ili da im se dadne barem redovno odsustvo za Vašer- Nisu u tome uspjeli pa je sura da im se pošalje hitan telegram ozbiljne sadržine:“Da im je neko od bliže ili dalje familije bolestan do smrtnog suda, a za muku ljutu da se navede i da je umro otac, mati, did, majka,amidža, strina.. , samo da bi „remca“ kapetan pustio iz kasarne a „nevinog roba“ upravnik iz zatvorskog kazamata. Osim ovih „razumnih“ bilo je i onih „nedo tupnih-maloumnih“ od boga kažnjenih (ili nagrađenih veliko je pitanje), koje Vašer nebi mašao, a koji su po prirodi stvari i na njemu, kao i inače u životu, bili „muhtaći“u svojim prohtjevima, i osuđeni na nečiju dobru volju, svijest i savjest. Tako bi Ivelja i Mamuša na Trzni hodali uzduž i poprijeko, Ivelja poskakivao ko da ga kakav kamenčić žulja u obući, kreveljio se od uha do uha, podvriskivao i na koga bi „poznatog“ naišao tražio da mu kupi: šargiju, drvenog konju ili pivušu iz kištre, a Mamuša ko bojagi ga stidljivo prekoravala i grdila. Gluhi „Cavo“ se geguckao, mrmljao i glasno psovao Veljku, a kada bi ga neko počastio sa ć“ eapom i pivom, što je najviše volio i „dobrotvoru“ bi govorio „Da mu jebo Veljko mater isti je ko i on“ i drobio sve ostalo iz svog bogatog psovačkog repertoara. Matu Tilju bi Frle i drugi zabrđanski šereti ošišali na nulu da ga svijet može bolje čvokati ako kojim slučajem ne proguta dovoljan broj novčanih kovanica, onako kako je obećao ili ne pojede velikih porcija ćevapa onoliko na koliko su se na njega kladili. Frljavi Džo je jeo halvu i pite istovremeno a da ne pije vodu i što bi ih više pojeo, bolje je opklade nosio. Mića Dreljo eksirao toplu pivu i pokazivao karate poteze a „Nimi“ iz Plitske otreso čupavom glavurdom, lijevo desno, i „tespihajući“ kadžiprstom i palcem pokazivao da traži para. Ni vjerskim službenicima nije Vašer bio mrzak, ne toliko zbog samih službi, već zbog toga što su i „božji ljudi“ bili od krvi i mesa, pa su morali sa „svojim narodom i u goru i u vodu“, što je i pravično zar ne?. Osim mevluda uoči Vašera u večičkoj džamiji, nijedan drugi vjerski obred nije se upražnjavao. Nisu se klanjali redovni namazi, čuli ezani sa džamija da na njih pozivaju, niti su obavljane mise , liturgije i zvonila crkvena zvona.
A sada Spektakl
Kako su sve „ zainteresovane kategorije“ cakum pakum izvršile sve neophodne „kratkoročne i dugoročne“ pripreme i planiranja, i „doćerale cara do duvara“ čekalo se sa nestrpljenjem još samo na taj blagoslovljeni dan. Što se on više bližio svi bi se dodatno još po koji put „resetovali“, prebrojavali se jesu li svi „planirani“ tu i hoće li moći biti na Vašeru, Analizirali i kombinovali da im slučajno šta ne promakne iz njihovih studioznih planova i nakana. Da im se ne ponove ranije greške i propusti i sav silni trud ispadne uzaludan.. Za ostvarivanje svega tog njihovog pomno planiranog spremni su bili :„Vuci i Hajduci“- ponudžači, realizatori i izvodžači vašerskih blagodati i sadržaja. Od bifedžija, mesara, roštiljdžija, poslastičara, trgovaca svih mogućih vrsta roba, zanatlija, preko izvodača vašerskih burgija i vratolomija, ponudžača svega i svačega, sve do raznoraznih mešetara, palamara, varalica i prevaranata svih boja i dezena. Oni su revnosno pratili tehnološka razvojno ekonomska dostignuća, kulturno zabavna kretanja, modne trendove i sve ostalo, Da bi svake godine ponudili narodu nešto novo, iz svoje ionako već bogate vašerske ponude. Svi zajedno trljavši ruke i sa pravom očekujući dobru i lahku zaradu, koja je većini njih bila veća od ukupno ostvarene godišnje, Znajući , da sve što na Vašeru ponude, „planut će ko halva“..Zahvaljujući višedecenijdskom iskustvu i praksi u svom poslu, njihova planiranja i prpiremanja za Vašer nisu bila nešto posebno komplikovana. Uglavnom su imali sistem , uigrane timove, resurse i sve ostalo što im je trebalo, da dobro isplaniraju i pripreme sve neophodno. Tu: S „koca i konpca“ prevejanu i svim farbama ofarbanu miksanu družinu tvorili su: Neki „naši“ domaći samostalni djelatnici, no uz njih je bilo još mnoštvo onih iz drugih bližih i daljih gradova i mjesta pa i iz drugih republika poput Srbije. Kako god. Na heftu prije samog Vašera, glomazni kamioni bi jedan za drugim dovozili metalne štange, čelične šipke, cerade, nastrešnice, drvenu i željeznu konstrukciju za: šatre, kacu, ringišpile, štandove, tezge, radne pultove, A kada bi se dva tri dana prije ukazale prve „Kolibe“( kako je narod inače zvao vašerske šatre) i nadaleko se vidjele golim okom: „Ozbiljni“ ljudi bi počeli nagađati: - Hoće li ovaj Vašer biti bolji od onog lani- Ma hoće sto posto trvdili su oni što su bili dobri sa „glavnim, jer im je on to lično kazao, da će biti ove godine mnogo više vašerskih sadržaja i zanimljivosti nego lani. Pa bi onda počeli nabrajati znatiželjnim slušateljima o svim novim vašerskim burgijama za koje su od „glavnog“ čuli, mada su većinu toga sami izmislili. Neki su pak bili u dilem - Ko će nadbiti braća Bujdo ili Ralje u prestižnoj vašerskoj marisani, ako do nje dođe. Onda -Koga će izazvati ona ukoljica Kasim Ćato, - Da li će u zakazanoj tuči Doljanci i Večićanci biti fer ili će se neko mašiti direka, noge od štokrile, pivske srče, olovnog boksera pa možda i čakije,- S kim će zabelajiti Niko Dasin, Spržo i njegovi. Bilo je i onih što su se živo zanimali - Hoće li se i ove godine ona šokčina Šokara hrvati sa međedom i isprivarke ga ko i lani bubnuti od ledinu , - Ko će više pjesama naručiti i bolje gotiviti pjevaljke Sajo država, Pavica kiridžija, ona stara vranićka psina Ćamilesija ili neki drugi raskalašeni pjesmo ljubac,- Kod kojeg se slikara pametnije slikati za vašerske uspomene, kod Brace ili opet nekakvih đilkoša što ih lani obmanuše, škljocajući aparatom naprazno, uzeše pare a slikama ni traga. Nastasalo se i naglabalo o tome koga će se sve častiti, u kojim kafanama je bolje sjediti, šta osim familijarnog ručka još pojesti, popiti, šta se sve namjerava kupiti i hoće li buđelar sve to izdržati. Zabrinuti su se sikirali - Da neće, ko i neke godine, iznenadni alđunski pljusak okupati posjetioce. Na sve te i još mnoštvo drugih javnih i „tajnih“ dilema, pitanja i potpitanja, odgovori su stizali već popodne prvog avgusta, kada je vašerovanje otpočinjalo. Neopisivo je koliko smo mi mlađi seoski naraštaji, iz malo daljih sela i zaseoka, svojevremeno zavidili večićancima i svima iz bližnjih naselja, pa i svojim starijim što su mogli na Vašeru biti i naveče, No nije se puno zabavilo da smo sticali uslove i prateći napredne i modne trendove i mi mogli dolaziti i uoči Vašera. Pošteno govoreći nisu nas puno lagali oni što su nam govorili da je uveče ljepše nego po dani. Kako i nebi bilo: „Najljepše se stvari i zijani događaju noću“ jer „Noć svjedoka nema“ a i hladovina brate, ne ko po danu da upeče božji zvizdan pa neznaš ni ku ćeš ni šta ćeš. Ipak. Glavno vašerovanje počinjalo je od ranog jutra drugog avgusta; I rijeke ljudi se u talasima sa raznih strana slijevale u vašersko grotlo. Osim nas domaćih, dolazili su i oni sa šire Banjlučke i Dobojske regije, Gradiške, Srpca, Vrbanje Čelinca, Pribinića, Teslića, Jelaha, Tešnja, Skender Vakufa, sa Travničkih i Jajačkih periferija.., i nijedne godine nije bilo manje od 70 000 do 100 000 duša. Svi su uglavnom na Trzan dolazili pješice, kako oni koji su bili bliže tako i oni što su dolazili organizovanim prijevozima .Jer su gotovo sva prijevozna sredstva ( osim „službenih“ i konjskih zaprega), morala biti ostavljana na parkiralištima po Vrbanjcima: I kilometarskim kolonama sa obadvije strane ceste: Od Đemajlijinog Vignja odozgo. Katoličkog groblja odozdo, sve do same ćuprije na Vrbanji. Sa nekim posebnim neobjašnjivim veseljem u duši, sva ta silna svjetina razdragano je ulazila i stupala na vašerište, da ide da se provede, zabavi, opusti, kupi ili što šta još drugo planirano realizuje: U svim godinama mojih sjećanja Većina ponudžača, izvodžača i realizatora vašerskih sadržaja bila je manje više ista, pa je tako i raspored njihovih djelatno uslužnih radnji, štacija i lokacija bio gotovo uvijek identičan...Odmah sa desne strane, na blagoj uzvišici, više uskog puteljka kojim se ulazilo na Trzan, zainteresovanim posjetiocima, koji bi htjeli da isprobaju desnicu ruku i provjere snažne mišice, Na svom štandu, usluge je nudio „Zubati Bil“ nekakvo srbijansko karavlašće, koga smo tako prozvali po jednom od stripovskih tragi komičnih likova. Kod njega se moglo ugrudvanim čarapama gađati metalne čaše, udarati šakom u kožnu loptu da „zazvrči“ i kazaljkom pokaže snagu udarca, i isprobavati mišice muške stežući rogove masivne glave bika na postolju, pa ko muškije stegne bik jaće rukne, baš ko pravi Gerzonja. I zaraditi „nagradu“: koju flašu vina, bocu piva, soka, keks, lutku. Kod Bila nekad su radni angažman dobijali i neki „naši“ pomoćnici, među kojima i moj komšija Reka i to dvije godine uzastopce, na šta ću se nešto kasnije u „Vašerskim pričama“detaljnije osvrnuti. Kojih par metara iza njega bila je stalna lokacija kace „Zida Smrti“, sa čijeg bi platoa nekakav krupan glavonja, mozak probijao, turirajući na čeličnim valjcima tešku motorinu bez auspuha, a u pauzama svojih nastupa na mikrofon se derao i zvao zainteresovane da se popnu i vide Božidara, Gringa i ostale beskomrpomisne vozače, Motordžije su sa glavom u torbi svojim osmicama, šesticama, spiralama, vertikalama, dijagonalama i drugim „smrtonosnim“ vratolomijama ledili krv u žilama ushićenim posmatračima.; I oni su po meni naj časnije, naj poštenije i „naj krvavije“ zarađivali vašerski dinar i halal im bila svaka para, pošteno su je zaradili. Naravno da se nisu služili nikakvim podvalama, mazali gume posebnim „švabskim“ ljepilom, kacu sa nečim sličnim smoli-Kako su znali pričati neki „bukovi filozofi“ pri „naglom napadu intiligencije“, nastojeći da znatiželjnima pokažu kako oni znaju te štoseve: -„Lahko im je tako se taširiti i čuj me vidi me, kad ih drže ljepila od guma i kace“, a kad bi im neko „pismen“ proturječio i govorio da se zid smrti vozi na principima Njutnovih zakona (Gravitacije, Sile zemljine teže i Akcije i reakcije), mudroseri se nebi dali zbuniti. -„ Ma kaki taj tvoj Nj..ili kako se već zove i njega su izmislili čifuti radi para i da se šprdaju sa našim stvoriteljem“. Iza kace u samom desnom čošku neki Prnjavorac je držao kafanu „Adu“ i u njoj nije bilo muzike uživo, jer nebi bilo fajde ništa se nebi čulo i razaznalo od vanjske i unutranje dernjave motorina „zida smrti“. Uz mlako i toplo piće moglo se i zabaviti sa „pucometom“, fliperima ili nekim drugim zabavnim aparatima. Gazda je za pucomet, flipere i druge zabavne aparate, imao više od pola „obrušenih“ žetona koje kada bi „propali“ nebi priznavao, nego kritikovao onog što ih je ubacivao jer klipan nije znao kako to treba ispravno uraditi. Nerijetko se dešavalo da zanesenim pucometašima „frci“ punjena tvrda loptica i zviz u glavu, leđa ili na pun hastal sa pićem, nekih od gostiju i eto belaja. Povuci potegni i zavratove pa kom opanci kom obojci dok ne sjevne tvrdi milicijski pendrek. Odmah ispred „Ade“, svoje radne pultove imali su mesari Hasan Zulfin, Mujo i roštiljdžija Grga koji su „gladnim ustima“ nudili svoj mesarsko roštiljski asortiman, Gazde mesari nisu bili baš pošteni u svojojim ponudama, zato što su na ranije jeftinim „sirovinama“ nastojali samo što više zaraditi. Pa su nerijetko znali stare ovčurine prodvati pod janjetinu, ohrdane kravetine pod junetinu. Grga je roštilj natapao i mazao sa svinjskom masti, a i ćevapi, kobasice i ostalo bili su garant od „pašćetine“, od čega bi drugog bili, onako kiselkasti. Do njih su braća Zulfi i Azem Ramadani, ispod ovećeg suncobrana točili: sladoled, limunadu i bozu, prodavali bureke i sirnice u zvrku kojih je brat bratu gladan insan mogao pojesti po pet šest u cugu, toliko su pite bile velike, a samo koji sat poslije muku mučiti sa podrigivanjem i žgaravicom, od silna zejtana i luka u njima. Idući dalje desnom stranom okolo Trzni, do poslastičara su se nalazile Tezge mješovite robe sa svim artiklima koji su se nesmetano mogli tako prodavati: napolitanke, čokolade, bombone u kesicama, keksi, konzerve, sladoledi na štapiću u plastičnim kutijicama, u loptici, lizala mala i velika, plastične lopte, baloni. Trgovci i ponudžači „mješovitih“ roba, pripremali su i iz „šteka“ vadili i distribuirali i neke artikle isteklog roka trajanja, sumnjivog porjekla i najstražnje kvalitetete. Zatim je slijedila kafana „Zlatno Burence“ a njen gazda Gradiščak, nije žalio para da dovede neko „poznato“ pjevačko ime da zabavlja goste. „Poznati pjevači“ što ih je dovodio birajući baš one u „trendu“; Bolje i više kod normalnog svijeta, ostali su upamćeni po svom odvratnom neukusnom modnom stilu ( drećave košuljetine, bijele, žute pa i crvene hlače i obavezna „trajna“ na glavi), nego po svojim glasovnim vrijednostima. Anonimne pjevaljke, što su pravile društvo svojim poznatijim kolegama i daleko više radile od njih, obično su bile slobodnijih svetonadzora, i nije im se bilo mrsko razgolitititi i „tvrdom sisom“ i „čupavom nogom“ razgaliti dušu nekog lole „Od društva u ćošku što pije o svom trošku“, pa da ih počne čašćavati sa zadivenim deseticama, stojama, hiljedarkama u grudnjak ili gaćice, I ne znajući jadan šta pjevaju to jest nastasaju. Tik do „burenceta“ kafana „Omar“ Izeta Skenderca isto tako sa muzikom u živo, a Izetove Stojanka, Nevenka ili neka druga pjevaljka, što ih je dovodio, osim što bi se „ Rado šigicale „ promuklim glasom bi najavljivale kako će ubrzo izvaditi golu sisu, zavratiti minić do kraja.., a zantiželjna rulja i muško i žensko navalila ko na so da i to „čudo“ vidi. Prepredeni vrhovac redovno bi imao naočite konobarice, što su bespogovorno radile u prozirnim bluzama bez grudnjaka i u baš kratkim mini suknjama da bi što više „rajcale“ mušterije, I koje bi primjetivši nekog koga je piva već stizala, nesretnika mamile mrkim bradavicama a on bi otvarao dušu i novčanik časteći sve redom. Munir Dizdar je do Izeta u svojoj „Šljivovici“ nudio domaćinski ugođaj, bez muzike i arlaukanja, sa „studenim pivom ko zmija“, koje bi vadio „sad iz vode“, Doduše tačno je bilo jedino da ga je vadio iz drvenog bureta napunjenog vodom starom najmanje dva dana i onaj ko bi ga naručio shvatao bi da je samo srča mokra a pivo mlako ko mokraća. Lukavi stari vuk za radno osoblje obično bi angažovao ( uostalom kao i svi ostali kafedžije) „dokazane“ konobare, koji su imali stila i načina da ubjede nesretnike koji bi protestvovali zbog toplog pića. On je još imao i posebne „koktele“ spremljene bundžijama i kavgadžijama, sa kojim bi ih u muci ljutoj besplatno častio, a oni kada bi to naiskap suknuli, brzo bi se smirivali, fijunili i ne znajući jadni šta ih snađe, četvercima bivali iznošeni napolje. U samom kraju „lokala“ Abdulah ćevapar i Eso suhokrak stajali su na usluzi sa svojim „provjerenim“ specijalitetima: ćevapima od sumnjivog mesa ili ruskim pitama, halvama i šekerlamama starim i po nekoliko hefti, ali prolazilo je uz gazdin blagoslov. Radnje sa ljetnom obućom i odjećom nastavljale su se u produžetku pa ko voli nek izvoli: sendala, japanki, gandi, tena, opanaka, bluzica, gačica, potkošulja. Odmah do njih ispod same bogumilske grobnice svoju radnju to jest tezgu sa mesom imao je Munib mesar, čije su prelijepe kćeri pošteno i uredno krčmile i prodavale pečenje i umak, a njihov brat Hasib nadaleko čuveni svoj ćevap, što je pokazivalo i dokazivalo da se moglo i pošteno prodati i zaraditi, ako je bilo uredno, kvalitetno i cjenjeno. Što je u dobroj mjeri bio slučaj i sa poslastičarima „Slatkim“ i Ćašifom, koji su do Muniba, sa svojim sinovima Enverom i Nihadom, svijetla obraza i pred bogom i pred narodom, prodavali svoje slastičarske specijalitete, razvijane pite, krofne, baklave, sladolede, limunade, boze. Na samom desnom gornjem završetku Trzni nalazilo se „šehidsko“ turbe koje je specijalno otvarano u dane Vašera. Na ulazu bi neki odabrani stariji džematlija postavio sanduk u koji će znatiželjnici „Hallal Usum“ ubacivati koju paru, a onda bi ih uvodio u malo veću sobu na čijoj se sredini nalazio mermerni sarkofak u kojem je ležao „Dobri“. U uglu sobe na omalenom drvenom stoliću nalazio se „Kur, an“ obamotan ručnikom i drveni oveći tespih, a pored stola bardak sa vodom i lavor, što je meit sve zajedno koristio abdesteći se i obavljajući noćne namaze. Da je ustajao i kljanjao u to nije bilo sumnje, sudeći po priči vodiča džematlije, koji se kleo na sve živo da ga je više puta „svega u zeleni“ vidio vlastitim očima, a ako laže koza onda ne laže rog, Voda iz bardaka bila je svaku noć potrošena, ručnik vlažan, eto tu na mermernom pjesku preko sarkofaga vidjele su se jasno oslikane stope, koje nisu mogle biti ničije do meitove; Nekome ko bi se pitao kako za Vašer ne ustaje i klanja oficijens bi objašnjavao-Da se „Dobri“ ne pokazuju pred baš svakavim prikazama i nakazama, kojih je na Vašeru bilo na izvoz. Od turbeta dole, uz samu ivicu Trzni bila je velika šatra,; Kafane „Čingi Lingi“, čiji je vlasnik bio iz Srpca i u njoj je bilo najviše razbijenih glava, slupanih noseva i degeneka za pamčenje. Svemu je kumovala muzika uživo, koju je gazda preferirao i dovodio pjevaljke Ciganke iz Srbije, koje su polugole pjevale i plesale na kafanskim stolovima. Nisu mogle otpačati od narudžbi „Davorike dajke“, „Čiće“. „Cajke iz Novoga Sada“, „Veronike“ i drugih sladunjavih pjesmica sa erotskim nabojem, koje su osim glasovnim više „bezobraznim“ repertoarskim nastupima izvodile. Tako da bi „gužve“ najčešće i nastajale zbog reda za pjesmu a kada se malo više dosuče tople, i cigančica uzvrti guzovima, mlacne sisama, navuče ti suknjicu na glavu, i skine se gotovo hepsile gola, nema druge nego punu srču sebi o glavu, baciti je nekome pod sto, razbiti.. i eto belaja i posla do ušiju narodnoj miliciji. I naš hotel „Borik“ imao je , dole desno u produžetku, svoju šatru sa muzikom uživo , a u njemu su najviše gostovali: Grupe i pojedinci koji su pjevali tzv „izvorne“ pjesme, popularni „šargijaši“, obučeni u narodnu nošnju i rado slušani, iako ta vrsta muzike i pjesme nije bila svojstvena našim podnebljima. Ilija i Marko, Mara i Derventanske lole, Braća Babajić. Kalesijski Zvuci., su kako kad ih zapadne, zanesenim slušateljima „Opet stiskali i pritiskali žice violina“, „Ljuljali i razljuljavali“ od Doboja preko Tuzle i Karakaja do Dervente i Kalesije.., te sa drugim „izvornim“ stiho klepnim nebulozama, koje su šargija i violina posebno žalopojno dočaravale. Nekih godina šansu da pokažu svoje pjevačko i sviračko umjeće dobivali bi i „naši“ Ilija Giran, Mujo Mešin i Karlo, babo i sin Hadžirić, neki od Klina koji je bio vješt sa harmonikom, Čak se dešavalo da Spržo, Dašo ili neko iz njihove klape u orkestar uguraju i Ivelju. Fino mu kupe plastičnu šargiju ( gitaru) i među svirače, Ivelja je „shvatao pre ozbiljno“ svoju zabavljačko estradnu ulogu, pa se na avgustovskoj žezi kupao u goloj vodi mlateći glavom, tamburajući napamet, pa i ostajao sam na „sceni“ kada bi pravi svirači odmarali, Ako se i trstio nije džaba, pivuše iz kištre do mile volje i Mamuša bi dobila koju paru da ne galami i ne zvoca te „pristojno mjesto“ za najbližim stolom do orkestra. U hotelu su odsjedali manje više ljudi sa familijama, dogovorena društva ali se znalo dogoditi da iznenada zakuha „selo protiv sela“, kiridžije sa drvosječama, pa da i Spržo zabelaji s nekim, pohvataju se za vratove, ponosaju pogužvaju, pobiju. U sredini naspram uzahnog puteljka, kojim se na Trzan ulazilo, Spremno je čekao stol sa ruletom, špilovi karata za poklapu i anjc, kockice i škoravi ciganin sa sandučetom u kojem čuči „miš bijeli što sreću dijeli“; Pa su kockarski opsjenari mogli da bacaju na Želju, Sarajevo, Dinamo, Hajduka, Partizana, Zvjezdu poklapaju krupne karte, vuku do 20, rolaju kockice i ; Da se ibrete kako pored toliko pokrivenih polja, kuglica ruleta se baš zaustavi na golom to jest „Čičinom“, Pa kako je moguće da oni imaju desetku a on keca ili da vuku do 20 a on anjc ili ih ulovi na petnest, da bačene kockice većinom budu „vrijednije“ kod domaćina; Isto što im nije bilo nikako jasno da „srećni miš“ nikako da njima izvuče kakav značajniji tombolski dobitak, već ako ne praznu kovertu onda neku bezveze šnalicu, iglu pribadalicu, slomljenu značkicu. Priredživači hazardnih igara, uz ranije dobro uštimane rulete, kuglice, obilježene karte i kockice, da bi upotpunosti bili sigurni u svojim prevarama naivnih i kockarskom strašću opijenih klijenata, pažljivo su birali i pripremali „insajedere“ koji će im u tome svemu pomagati. Tako što su s vremena na vrijeme „uljetali“, dizali ko fol pozamašne dobitke, samo da bi sve ispalo eto pošteno, da se ne gunđa i galami kako niko ništa ne dobiva. Lijevo do ruleta i miša dozivali su ponudžači, većinom srbijanska ciganija: „Navali narode, Karike na marike, ko nabije taj dobije“. I zbilja na prvi pogled , taj konopcom oivičeni krug nudio je više nego lagahnu zaradu. Činilo se da nije nešto posebno zafrkano nabaciti drvenu halku na grljak flaše sa kojeg su mamile desetice, stotice, hiljedarke, samo se halka trebala oko njih zavintati , Ali kad bi se počelo bacati, čas posla i ode pola vašerskog džeparca a nema boga da nabaciš. Madžioničari nisu bili stalni, no kada su dolazili svoju šatru bi postavljali iza „karikaša“; Sa čijeg ulaza pored slika„ulickanih“ mladića veselo nasmijanih sa špilom karata u ruci, kockicama, madžioničarskim šeširom , Mamila je zgodna i oskudno obučena djevojka što je naplaćivala ulaz, dok su kompletnu površinu šatre prekrivale slike goropadnih i divljih zvijeri, razjapljenih čeljusti i krvoločnih pogleda, simbolizujući valjda sve ljepote i opasnosti ponuda unutra. A u šatri vadeći živa zeca iz šešira, pokazujući bradate i krilate žene, gađajući noževima asistentice, pokazujući horoza kako vozi balvan, štancajući pare od običnih novina, uspavljujući prisutne, i sa još mnogim drugim trikovima i iluzionističkim tačkama vješti madžioničarski virtuozi ostavlljali bi zadivljenu publiku bez daha. Ringilšpidžije su svaki put nanovo pripremali svoje velike i manje „Polu aligatore-Polu ventilatore“ da bi na njima odvažni „vozači“ mogli nesmetano demostrirati svoju hrabrost i vještinu nadajući se između ostalog i nagradi to jest džabnoj vožnji. Malo ispred hotelske šatre od velikog i manjeg ringišpila, neukusno debeli brkajlija, znojav, mastan i go do pojasa derao se u zvučnike:- „ Gledaj narode, vidi onog u šarenoj košulji šta radi, kakve sve zavrzlame pravi, pa kako- tamo neka poklisara leti nebu u oblake, obavezno najavljujući džabnu vožnju za najbolje vozače po njegovom izboru, Kada bi kratko prekidao sa dernjavom i drekom, puštao bi do daske na velika pojačala, neku od „modernijih“ pjesama da se sve orilo i čulo do nebesa, Ponavljajući sve te svoje budalaštine i kada bi „polu aligator-polu ventilator“ zaustavljao se i čekao nove vozače, koji su vratove lomili da dođu na red. Sa štandova sa vazdušnim puškama popularnim „tičarkama“ pare su mamile slobodnije odjevene mlađe ciganke i širok izbor „nagrada“, koje bi strelac pogodio. Od najskupljih cigara, plastičnih buketa cvijeća, velikih lutki, obićnih beba pa sve do nekakvih malih čakijica, noktarica, šnala, metalnih pišća i drugih privjesaka, samo je trebalo imati smirenu ruku i „oštro“ oko, naciljati i žvajz, eto ga. Malo bolji strelci znali su solidno zaraditi naplaćujući svoje usluge, skidajući mete po želji, zainteresovanim koji bi ostali bez cigara ili htjeli da ispadnu kavaliri kod svojih ljubavi,. Braco slikar je imao omanji šator i pomagače koji su hodali i tvorili vašerske uspomene, bilo sa aparatom koji je kasnije izrađivao slike ili onim daleko popularnijim i korisnijim foto momentom, odmah na licu mjesta, škloc i eto slike za minut dva. Sredinom same ledine uzduž od ulaza, u dvoredu bi bile postavljene tezge tako: Da se sa desne strane moglo kupiti, dječjih igračaka kakvih hoćeš, zatim bižuterije, ukrasa, suvernira, jače obuće, tu su bile naslagane i trube basme, trevire, velura, konci i štrenje za šivanje, vezenje, izvezeni i čisti gobleni. A na samom kraju reda, grlate karavlahinje „nosalice“ dozivale „žene“ da kupe, bluze, košulje, gaće, veste, poluvere , odjela, „nikad jeftinije i nikad povoljnije a bolje“. S druge lijeve, okrenuti leđima, ovim desno, na svojim tezgama: „manji“ trgovci su nudili „širok“ asortiman nekih svojih roba i robica, staklariju, plastično posuđe, kućne satove, remenje, kaiše, metalni ekscajg, Zanatlije do njih: kose „kovanice“, sikire, srpove, belegije, pržnjeve i kahvene mlinove, šargije, frule, kandžije, male i velike sofre, oklagije, štila, držalice, obične i brezove metle, lance, konopce, povodce. Ispred njihovih tezgi na improvizovanim stolovima i pultovima piljari ( većinom iz Lijevče polja), su prodavali voće i povrće, skidajući ga i uzimajući iz posloženih gajbi, sa kamara na ledini ili sa kamionskih prikolica. Oni su većinu od voća( pa i sitnijeg povrća) što su na Vašeru nudili, dan ili dva prije, dobro „dopingovali“ ubrizgavajući bolničkim špricama u njega vodu da bude teže. Pa u svakoj prodanoj kili bila je barem jedna trećina obične vode, zato je bilo prhko, do mraka već gnjilo i raspadalo se u paramparčad pri manjem stisku ili zagrizu. Nekoliko koraka od njih sa svojim buradima čekali su prodavci kiselih krastavaca, za koje mi i sada dok ovo pišem nije jasno; Kako su kiseli krastavci samo na Vašeru biti tako „slatki“. Cigani sa međedima vazda su pripremali „ Starog Marka“ , da svojim novim repertoarom što više zabavi gledaoce, Bilo da igra na limu, valja se po ledini na ciginu komandu, pozdravlja posmatrače, vere se uz banderu ili čak i hrve sa nekim od insanskih izazivača. Špancirali su gore dole, lupajući u kožni doboš i vodeći nesretnu životinju na nekakvom grabovom dajaku, podjularenu i dodatno osiguranu sa čeličnim halkama i velikim lančugama. Predstave sa njima priređivali su gdje god im se ukazalo malo „slobodna“ prostora a „penjanje na banderu“ i hrvanje sa nekim od izazivača bilo bi realizovano u ćošku između „Borika“ i „Čingi Lingi“, koliko radi prostora još više zbog brojnosti publike. Svoje posebne vašerske štoseve imali su i nakupci, prekupci, palamari, šverceri i sva moguća ostala prodajno ponudžačka prevarantska bagra i kalakotra svih boja. Ostali „slobodni strelci“ lopovi kriminalci, prosjaci, ciganke gatalice „gledali bi svoja posla, mjerkali i procjenjivali povoljne momente, strpljivo čekali buduće žrtve i po ukazanoj im prilici stupali u akcije. Eto! Nema čega nema, Svi Daju da Prodaju, Samo Navali Narodeee! Narod je i navaljivao ko da se sve dijelilo džaba, pa nije trebalo koliko da udariš dlanom o dlan a : sve kafane su već bile dupke pune, piće se lilo potocima, cajke igrale po stolovima, od dernjave, dreka, galame, nisi mogo čuti ni svog bližnjeg, oko svih prodajnih tezgi štandova i pultova zujalo je ko u košnicama, Za kacu, ringišpil, kockarske igre, madžioničare, karike na marike, tičarke, Bilove zajebancije, oko ciganskih međeda već bi se fatali poveći redovi zainteresovane rulje, tako sve do ikindije, a nekada i negdje i do samog akšama.

PAZI
Posts: 145
Joined: 11/03/2010 16:29

#28 Re: Kotorvarosani

Post by PAZI » 07/03/2019 17:46

Planiranja i pripremanja za Vašer i vašerske dane
Mada je objektivno krako trajao:Status, reputacija, važnost i značaj koji su mu u narodu pridavani, podrazumjevali su posebna opsežna planiranja i pripremanja za njega, a planirali su i za njega se pripremali „Svi“: Organizatori i priredživači, opštinski službenici, radni ljudi, građani, „poštena intiligencija“, penzioneri, težaci, domaćice, omladina i djeca, interedsdžije, pa i vjerski službenici. I naravno priredživači, ponudžači i izvodćači vašerskih sadržaja...Eksponenti vlasti to jest Organizatori i priredživači, dežurna službena lica, nadzornici i kontrolori „zakonskih propisa i regulativa“.., imali su objektivno naj jednostavnija planiranja i pripremanja; Zbog već uhodanih razrađeni šema i protokola djelovanja, te potrebnih mehanizama, raspoložive infrastrukture i resursa za njihovu uspješnu realizaciju. Organizacioni Odbor savjeta Vrbanjske mjesne zajednice - Na čijem čelu bi jedne godine bio Mlađen, druge Markan a treće Muharem škicija i tako ukrug: imao je razrađene šeme: iznajmljivanja vašerskih placeva, njihove cjenovnike i „zakonske regulative“ i propise kojih su se morali pridržavati ponudžači , realizatori i izvodžači vašerskih sadržaja. Neosporno je da bi „glavni“ u odboru uvijek nešto samostalno „hajrovao“ od njih , pogodujući im pri dogovoru oko placeva i cjenovnika za njihovo korištenje, na šta su ostali odbornici solidarno gledali bez zamjerke, znajući da će i oni doći na red i na svoj dio kolača. Još su, obično na mjesec prije održavanja lijepili plakate na „Staroj gostioni“, obadvije „zadruge“ u Vrbanjcima, i na pokojoj banderi; Sa kojima su obavještavali zainteresovane o Vašeru i njegovom održavanju. I bog te veselio, to bi bilo sve oko organizacije, jedino bi im još preostalo da se po vašerovom završetku , sastanu, saberu zarađeno, odbiju troškove a ostatak usmjere u „korisne projekte“ (od čega su najmanju korist imali domaćini-večićanci), Drugarski se rastale i sretni i zadovoljni čekaju narednu godinu i novu „vašersku nafaku“. Opštinski „žohari“( činovnici, činovnice, službenici, službenice..) u pravili su od sindikalnih i komitetskog rukovodstva za Vašer dobivali plaćene slobodne dane, ili skraćeno radno vrijeme, za većinu službi i djelatnosti koje su „mukotrpno“ obavljali. Osim toga dogovorno bi zavlačili ruku u zajedničke sindikalne kase i iz njih pod različitim izgovorima vadili da im se nađe za vašerske provode-da nebi kojim slučajem krnjili „teško i krvavo“ zarađene plate. Od „Dežurnih službi“, Organima reda i mira – „Narodnoj Miliciji“ bilo je po naj teže jer su imali odgovorne i kompleksne zadatke na očuvanju javog reda i mira i zaštiti ljudi i njihove imovine, a kako su morali djelovati ne samo trenutno već i preventivno često se dešavalo: Kada bi im sa terena stigla „doušnička“ dojava da su skoro negdje viđeni: Šaban Prlja, Mato Žvaljo, Pero Lopov, Anđelko Kopilan, Jovan Ralja ili neki drugi domaći poznati lopov i kriminalac; Po dojavi upućivane su patrole koje bi dotične drugove tražile, našle ih i sa njima u bajbokanu dok sve ne prođe. Bez sudskog naloga i drugih zavrzlama o „Ljudskim pravima“ i „Građanskim slobodama“, dotični bi se hapsili i u bukagije jer:-“Šta imaju da traže i vršljaju tih dana, kada ih godinama(„iz opravdanih razloga“) nije bilo, Nikako iz dobrih namjera ili što su se nekoga ili nečega poželjeli, već samo da s lahke ruke dobro omaste brk“. Još je komandir stanice milicije za vašerske dane odabirao naj jače i naj krupnije rmpalije da dežuraju, dobro znajući da nema boga da ijedan Vašer prođe bez pijanki, degeneka i tuča manjih i većih razmera, a trebao je to neko spriječiti, rastaviti a ko će bolje i produktivnije od milicijske „čvrste ruke i pendreka „ . Oni iz inspekcijskih i špijunskih branši trudili su se tokom čitave godine, da se pokažu i dokažu pretpostavljenima, da ih primjete, odaberu i „ukažu im povjerenje i čast“ da za Vašer budu radno angažovani; Da savjesno i moralno odgovorno kontrolišu zakonske propise, norme i regulative - Znajući da im je to sjajna prilika da „ulove“ koji dinar na crno i da džaba jedu, piju, meze, što nikako nije bilo za odbaciti - Gledajući kroz prste na uočene anomalije i prekršaje kod ponudžača realizatora i izvodžača; Ili adekvatno ne sankcionišući kakvog pijanog nesretnika koji bi glasno psovao i Titu i državu, hulio vlast, zapjevao kakvu nacionalističku pjesmu. Dežurni ispred „Elektre“ u pravilu je bio debeli Ramiz, mještanin iz Večića, koji je „ozbiljno“ obavljao svoj posao oko održavanja strujnih napajanja, A pogotovo bi bio sav „važan“ i značajan kada se pripremao da počne iskapčati struju, što je bio znak da je i sa Vašerom fajront , Dok bi ga zainteresovani „uljudno“ kumili i molili da ohane barem još kojih par minuta, pola sahata, sahat ili više. I to bi otprilike bilo to što se tiče planiranja, pripremanja i angažovanja organizatora i priredživača i njihovih naj odgovornijih službi, potencijala i resursa... Svakako da su za kvalitetno održavanje vašera bili daleko značajniji, oni „Što se za njihov ćejf“- Vašer ko biva organizirao i priređivao: Konzumenti-obična raja, potrošači i uživaoci „vašerskih blagodati“, koji su bili ubjedljivo naj brojniji. Stoga je red osvrnuti se na njihova belaisanja, dever, i „Muke Isusove“, oko planiranja i pripremanja jer,;Većini od njih je Vašer bio jedinstvena prilika da se provedu, opuste, zabave , da vide svijeta i budu viđeni i upamćeni, makar jedan dan onako kako „Bog zapovjeda“, pa da i nešto pazare i kupe-Pa šta košta da košta!. Obična raja je, zbog samog mjesta življenja, socijalno ekonomskog stausa, vjerskih propisa, životne dobi, trenutnog položaja -Različito planirala i pripremala se, onako „ O sebi pri sebi- prema svom jorganu“, to jest, kako je ko znao, umio i kako su mu stvarne mogućnosti dozvoljavale: Radni ljudi koji su najviše obezbjeđivali vašersku „haznu“, kako priredživačima tako i konzumentima, imali su najkompleksnije i naj zahtjevnije planove i pripreme. Onima iz gradskih i prigradskih preduzeće i firmi bilo je daleko lakše i jednostavnije, zato što su im sindikalni i komitetski rukovodioci, „obezbjeđivali“ plaćene slobodne dane ili „skraćeno“ radno vrijeme. Osim toga mogli su uvijek da posegnu u zajedničku sindikalnu kasu, iz nje uzmu što „nepovratne crkavice“ da se njima i njihovima nađe za vašerovanje. Njihove „kolege“ sa periferije koji nisu imali „stručnih kvalifikacija“, sreće i štele da se zaposle u nekom gradskom i prigradskom preduzeću; Nego su silom prilika „trbuhom za kruhom“ otišli da rade u nekim drugim gradovima, republikama i u velikom broju van granica države ( kod dinskih dušmana Švaba i druge fašističko/ kapitalističke pogani) - Uz podrazumjevajuće novčane izdatake za beslemu familije, kuće, imanja, poreze i ostale državne i vjerske dadžbine, Na posebnu kamaru odvajali su koju paru za Vašer. Da se nebi gluho bilo obrukali pred svojim naj dražim i pred zajedljivim poznanicima, prijateljima i komšijama. Oni boljeg i jačeg novčanika obavezno bi u vašerske dane priređivali gozbe, čašćavali rodbinu, prijatelje, radne kolege, poznanike iz drugih krajeva. Drugi koji bi sticajem okolnosti iz nekih razloga bili potanki sa novcem, pozajmljivali bi od nekoga ili dizali kredite, samo da nebi ostali kojim slučajem van ostalog dunjaluka. I jedni i drugi su obavezno planirali narađene dane ili godišnje odmore za Vašer, a ako ni jedno ni drugo zbog nečega nisu mogli ostvariti, onda bi se išlo doktoru , plaćala se i vadila bolovanja, samo da se nedo bog ne izostane.. Građani, što su se smatrali građanima, ( mahom opštinski i partijski činovnici, službenici, učitelji, nastavnici, profesori, doktori, firmenski direktori..) a što po mjestu stanovanja i življenja (u samom gradu ili bližim prigradskim naseljima) i jesu bili; Iako su većinom imali skorašnje ruralne korjene, za Vašer su počesto javno govorili: „Da je to Seljački teferič i dernek, koji ih ko biva puno ne zanima i kojem se posebno ne raduju niti se za njega spremaju, a za neke poput „Poštene intiligencije“, on je bio ponižavajući i neprimjeren njihovom statusu i ugledu. Ali na prste jedne ruke mogli su se izbrojiti „građani i građanke“ koji ne bi bili na Vašeru; I itekako su planirali i za njega se spremali. Tako su dame i gospoda-drugovi i drugarice, što su namjeravali za godišnje odmore ići na more ili egzotične izletne destinacije, činili to na samo par dana, trudili se da to obave prije Vašera i da na njima što manje potroše, da im nebi slučajno usfalilo za vašerovanje. Pa bi vodeći se ruku pod ruku dame sa novim frizurama i tašnicama o ramenu a gospoda u ispeglanoj odjeći svježe obrijani, ošišani i dotjerani dolazili na Vašer. Kad bi ih slučajni prolaznik, znajući za njihova pričanja, na Trzni sreo i upitao: - „Otkuda oni tu, na ponižavajuem seljačkom derneku“ licimjerno bi odgovarali da su - „Eto navratili malo usput da vide nekoga s kim su kobojagi imali neki važan dogovor i da će odmah kući“, a ostajali bi poput većine ostalih vašerdžija , sve dok se debeli Ramiz nebi penjao na banderu i iskapčao struju što je bio znak da je Vašer završen... „Poštena intiligencija“(ma šta to stvarno značilo), svoja predavanja, tribine i sva druga demagoška ispiranja mozga numerisala je i prilagođavala dobro vodeći računa da se nikako ne poklope sa vašerskim danima. Na svoj „staus i ugled“ redovno bi zaboravljali i na Vašer bi dolazili u bijelim svilenim perlonkama i obaveznim crvenim kravatama o vratu,- Ipak da se vidi i zna ko su i šta su: Te se nepozvani hinjski pridruživali nekoj od dobro raspoloženih „seljačkih“družina, koja nije puno obraćala pažnju na trošak, pa bi između ostalih i njih častila ićem i pićem do besvjesti... Seljacima Težacima-dobrim domaćinima, Vašer se poklapao da nemože bit bolje, Kalendarski je padao u zadnjoj trećini ljeta, i do njega su mogli uhasuliti i u hambare i kramove pospremiti škrobom i drugim mineralima, bogata žita, pokositi, osuštiti i u tavane, pojate ili na njivama u sijena saditi i pospemiti, prve trave. Večinu povrća koja je bila stigla kao i ostatak koji je sa voćem dobrano dozrijevao spremiti u pripremljene magaze, kace, šefane, trapove, pa su obijezjedivši godišnje mlivo za se i svoj hajvan; Mogli da se beli razrahete, odmore od naporne težačke svakodnevice, vesele se i vašeruju pa i da kupe nešto prijeko potrebno za svoje seosko gazdinstvo...Samostalni djelatnici ( zidari, tesari, vodo instalateri, keramičari, traktoristi, kamiondžije..), svaki posao makar davno započet i već u „cajtnotu“, prolongirali bi preko Vašera, pa kud puklo da puklo. Izuzetak su bili oni što su „morali“ da delaju na i oko vašerišta. Nove poslove pogađali su i za njih tražili i uzimali kapare i novčane avanse, od zainteresovane klijentele, obično za Vašer, što je sigurno sigurno je...Domaćice su u Vašeru vidjele jedinstvenu priliku da se nagizdaju i posebno dotjeraju da, bi njihovi ženski atributi koliko toliko došli do izražaja: I da dočekavši svojih pet minuta i ufativši svoj furset, priupitaju džuvegiju mogu li na Vašer gologlave, a kada bi im se udobrovoljilo: Šenli veselim im, uz svakodnevne naporne domaćinske poslove i obaveze, nije bilo teško da spremaju posebne zijafete za vašerske familijarne ručkove, koji su se podrazumjevali, i svaki put bi bile u dilemi šta naj bolje da odaberu i spreme: Da li da pogaču naprave od bjelog ili pšeničnog brašna, kako da poliju maslanicu, burek, sirnicu - sa kajmakom ili kravljim maslom da se „bolje razboli“, da ispeku, pile, horoza ili kokoš, koju krišku masnog sira da odaberu, pripreme suhe hurmice ili gurabije; Da se gluho bilo ne osramote pred svojima a i pred nekim slučajnim gostom koji bi se ručku pridružio, dok se on obavlajo u dogovoreno vrijeme na Trzni.. Gradski penzioneri ( anti fašisti, prvoborci, rukovodioci..) znali su govoriti da su im važnije Proslave revolucionarnih i partijskih tekovina, ali su se ipak za Vašer gizdali u novija odjela, sa novijim „francuzicama“ ili šeširima i kapama na glavi, sjajnijim muštiklama, istaknutijim prslucima i džepnim satovima., Od onoga što su nosili prilikom „svojih“ proslava. Oni među njima što su bili udovci ili „slobodni“, potajno bi se nadali da će ih tako ucifrane i dotjerane zraknuti i begenisati neka dobro držeća udovica ili raspuštenica sa periferije i eto veselja.. Penzioneri sa sela ( penzionerke rijetka kategorija), a i didovi i ebe, koji nisu imali penzije nego bili na finansijskom teretu svojima; Odvajali su nastranu posebne vašerske hedije unučadima, ili nekim drugim iz familije što su ih dobro hizmetili i pazili na njih. Zatim su spremali sebe i svoje „stare“ (ako su ih imali), kupujući izhodne kapute, košulje, kape, cipele, marame, jamenije, šamije. da što ljepše izgledaju; Dok su neki salahori, udovci, spremali potajno novčane „gute“ za raskalašene pjevaljke kada im budu na uho pjevale „Čiću“ ili im zajapurene sijede glave zavlačile pod svoje suknje, da što bolje i bliže vide njihovu „sramotu“. Gradskoj i prigradskoj mlađariji ( srednje školcima, studentima, „naprednim omladincima i omladinkama“-SKOJ-evcima), Vašer i nije bio toliko važan i značajan, Zato što su zahvaljujući sistemu, liberalnijim sveto nazorima, „urbanom“ odgoju i vaspitanju; Imali koliko hoćeš mogučnosti u drugim vidovima druženja, relaksiranja, opuštanja i slobodnijeg ponašanja: U kinu, disku, na partijskim sastancima, u kulturno umjetničkom društvu, na fudbalskim utakmicama, ne da gledaju nego da vozaju motore, da idu u hotel na muziku., da svoju mladenačku ljubav i sreču pokazuju slobodno se držeči za ruke, pa i sa drugom vjerom javno se na ulici ili parku grle i ljube. Zatim da puše, piju, jedu šta hoće, odjevaju se i obuvaju u skladu sa modnim trendom, šišaju i briju ili ne briju čekinje, friziraju se i dotjeruju kad hoće; Bez straha da će ih neko zbog svega toga prekoriti i nagrditi. Nije ih se čak moglo ni finasnsijski ucjenti jer su imali široke mogućnosti zarada vlastitog dinara preko: džačkih i studentskih zadruga, partijskih organizacija i asocijacija, raznoraznih fondova i fondacija, radnih akcija itd. Iako su počesto poput svojih „starijih“, deklarativno se javno šprdali sa svojim vršnjacima sa sela : „ Šta će seljančad taj „seljački šlamperaj“ je sve što imaju od provoda, veselja i druženja“ . Ipak. Rijetki su zaista bili gradski i prigradski momci i djevojke koji nebi baš za Vašer; Oni: ošišali se na ćelavo, na neku irokez frizuru, izvukli pramenove, istetovirali mišice, zadjenuli minđušu u uho ili; One: navukle uske hlače, mini suknjice, obukle providne bluzice, majice na bretele, obule visoke štikle..; Da bi se sa svim tim modnim „civilizovanim“ detaljima „šepurilii“ i pokazivali na Trzni., Ne bi li privukli pažnju može biti kakve zanesene uzjogunjene seljančice, ili potentnog muževnog seoskog momčine. I onim naj mlađim „građanima“ osnovcima i djeci možda Vašer nije trebao biti važan i značajan, Jer su se svakodnevno mogli vozati u autobusu, na biciklima, u autima, gledati zadružne izloge do mile volje, jesti pite u zvrku, ponekad ćevap, bombone, čokolade, napolitanke, piti bozu i limunadu, lizati sladoled i svakojake druge poslastice su im bile na dohvat ruke. Pa na televiziji gledati i međede i svu drugu živinu, slušati pjesme, učestvovati u školskim čestim priredbama i sekcijama, igrati lopte kad god im se ćejfne, ne biti obavezni da pozdravljaju i selame svakog, a pred nosom su im bili i stripovi, male novine, vesele sveske. Kada bi „popustili“ u školi, opsovali boga ili nešto drugo vjerski ozbiljno, na tome im se i nije toliko zamjerilo; Šta smeta ako djete kojeg gospodina i druga malo slabije uči, popravit će se a ako je i opsovalo boga ili šta drugo bogohulno; I tako je sam sistem bio Bezbožni-Ateistički, i svi „važni i ugledni“ drugovi tvrdili su da „Nema Boga“. Obaška sve te gradske blagodati, Vašer je i njima kao i svoj djeci na svijetu bio nešto posebno, nešto zanimljivo i dražesno što im je raspirivalo maštu i tjeralo dječja srca da brže i jače lupaju i nisu baš do muke teške sa njega izostajali... Za razliku od „gradske mlađarije“( i one malo starije i one mlađe), njihovim „Parosnicima“ na selima i u zaseocima, Vašer je bio sve i svja, Pogotovo nama iz muslimanskih . Katolici i pravoslavci nisu imali tako radikalne običaje i svetonadzore , naspram svojih mlađahnih naraštaja, kao što su ih imali muslimani. „Šokčad“ i „Vlašćad“ su se mogla slobodnije odjevati, hodati gologlavi, svake nedjelje ići u „urbane zone“ na crkvene mise, školovati se i muško i žensko do mile volje, organizirati „slobodnije“seoske igranke, slobodno preliti i ašikovati, lajati i psovati kako im se ćejfne, jesti i piti svakakvu hranu i piće, ne donositi fratru ili popu drva, taze vodu, svježe voće i povrće. Dok su muslimanska seoska djeca i omladina imali „poprilično oštre“ kriterije i religijsko vjerske standarde kojih su se morali pridržavati, pogotovo ako su htjeli na Vašer pa ću s obzirom da i sam pripadam na sve načine toj populaciji, nešto više reći o njima. Dakle naša -muslimanska seoska maladež , od „prvačića“ pa do momaka na ženibu i cura na udaju imala je pravi spektar „rigoroznih kriterija“ koje su morali ispoštovati, da bi uopšte i prisustvovali „vašerskim čarima“. Nekako se podrazumjevalo Da polazak u prvi osnovne otvara mogućnost odlaska na Vašer, sa roditeljima i starijima, i tako sve do četvrtog. Zato se jedva čekao polazak u školu, ne toliko zbog bukvara, slova, računaljke, novih drugova i drugarica i svih drugih školskih blagodati; Koliko zbog sticanja „uslova“ za odlazak na Vašer, pa da se uživo vidi i doživi sve ono što im je uzbuđivalo golubija srca i intrigriralo dječiju maštu, kada bi o njemu često slušali priče starijih: I ima li baš na Vašeru , kako govore, svega i svačega za vidjeti, jesti, piti, kupiti. Ali.. Da bi to zaista i doživjeli morali su biti: dobri, poslušni i marljivi učenici, radovno ići u mejtef , ne jesti „paščetinu“, salamiti i slušati starije, besleisati oko hajvana, hraniti ga, napasati i timariti, pomagati roditeljima i starijima u poslovima, ne krasti tuđe voće i povrće i ne praviti neke druge „zijane“; Da nebi , nedo bog uslijedila prijeteća roditeljska:“- E nećeš vala ove godine na Vašer pa crkni pukni, kada ostalo tvoje društvo bude išlo, Ti da imaš jedva dvojke i trojke , galamiš na nastavi i ne slušaš učitelja, puštaš krave u zijan, kradeš tuđa drva kad pođeš u mejtef, ne slušaš amidžu i strinu, ni dida i ebu, pišaš se u hodžinu taze vodu, podjaruješ tudžu paščad, A jok, kakav Vašer, kakvo ti što, Ti ga ove godine ne vidi“. Naravno da većina prijetnji nikada praktično nije realizovana i po pravilu bi se roditelji pred sam Vašer „smilovali“ i opraštali ovaj put grešniku ili grešnici ali ko biva drugi put „neće sigurno“. Oni koji su imali rijetko šta „na keveš“ opet su morali ko „ovca od noža strepjeti“ da im se u vašerske dane plaho ne razboli majka ili neko drugi ko ih je trebao voditi pa kud onda drvetu kamenu, sav trud uzalud. Uz sve to, pažljivo su štedjeli svaki dobiveni dinar, što bi im kanuo kao nagrada:dal zbog petica u knjižici, pohvala starijih za dobro slušanje, brzo savladavanje ilimihala i sufare ili od prodana teleta, janjeta, jareta, ždrijebeta - I „svoju ušteđevinu“ davati roditeljima da ih i zaodiju i zaobuju glanc novom odjećom i obućom, Te im „svjetla obraza“ na Vašeru zanovjetati da im kupe: pišću horoza, kliker šestoper, gumenu bombicu, leteći tanjir, pušku, pištolj, sablju, možda par dobrih alata, traktor sa prikolicom, kakav kamion ili neki drugi vašerski „dragulj“o kojem su čitavu godinu maštali i sanjali, i sa kojim će se poslije Vašera folirati, zabavljati i igrati sa svojim vršnjacima . Pa još , kad poslije zajedničkog familijarnog ručka, „zaslade “ sa sladoledom u lopti, na štapiću ili kornetu, halvom, šekerlamama i bombonima, popiju sok na slamku ili u flaši, probaju „rusku pitu“, pojedu krišku lubenice, dinje, kiseli krastavac, neku drugu vašersku poslasticu; Eto selameta nemože nego je, da se s tim kasnije ponosno društvu hvališu, prkoseći jedni drugima šta su bolje kupili ili kojim su se đakonijama više sladili. Na kraju nestrpljivo brojiti koliko je još ostalo do Vašera i to odmah po okončanju školske godine, a koji mjesec prije njegovog održavanja svakodnevno natezati očima i nervozno priupitivati starije : - „Jeli jel ima ove godine plakata za Vašer“?, a kad bi dobili potvrdan odgovor , šenli veseli bi bespogovorno izvršavali sve svoje propisane obaveze, a rijetko je moglo proći klikeranje, pala i piruz, lopta, čuvanje hajvana, da neko nebi iznenada slavodobitno kliknuo: - „Eto još samo toliko i toliko do Vašera“, što je i vikača i one oko njega činilo posebno srećnim, zadovoljnim i razdraganim.. Od petog do osmog već bi neki kriteriji olabavili, doduše više dječacima nego djevojčicama, koje su iako je „osmoljetka“ bila obavezna, u po zaostalim selima( u šta je svakako spadalo i moje), roditelji većinom poslije četvrtog, ispisivali iz škola, Najčešće na nagovor hodža ( koji gle čuda to nisu činili), i radije plaćali globu nego da im, kako „božji čovjek“ reče „ Duge kose kratke pameti, kada se zacuri, ne udari na obraz, pa prorospija se i gluho i ćoravo bilo, spandža sa kakvom pasijom vjerom pa i u amanet kopile donese,: Treba i neko zemljurinu raditi, domaćinstva održavati, pa je sigurnije i korisnije da ostane kod kuće, uči se da kopa kuruze, bude dobra žetalica, kupelica, šnajderica, vezilja, dobro hizmeti oko hajvana, kuha pitu i da vremenom „pokrije obraz“ i bude vjerna i primjerena supruga i majka. Ta nesuvisla trabunjanja protivrječila su se korijenima islamskog vjerovanja i samim počecima Kur-ana časnog „Ikre bismm“-Uči, obrazuj se“ a osim toga roditelji su takvim činom, ne samo diskriminirali svoju žensku djecu nego ih „sakatili“ i razvojno i obrazovno sputavali, što je vremenom u dobroj mjeri na svu sreću prestajalo, pa bi i djevojčice ne samo završavale osmoljetku, nego išle u srednju, poneka na faklutet. Oni od petog do osmog razreda, što bi „osmoljetku“ nastavljali u mjesnim školama ( „u urbanijim sredinama“), mogli su već „sami“(bez roditelja i starijih) hodati na Vašeru i sa najboljim drugom ili drugaricom, koje bi za tu priliku odabrali. Jasno je da su poput svojih mlađih „školskih drugova“, morali prije toga ispuniti sve one kriterije kao i oni, uz još neke dodatne :uzajmiti koju žetalicu, kupelicu, ne hancati i često derati odjeću i obuću, redovno cijepati drva, kidati štalu, donositi majci kante taze vode, da im nije preče loptanje i tarzananje od domačinskih poslova i obaveza.. Sa svojim ovako ili onako skuckanim džeparcem slobodnije su raspolagali pa bi ga trošili na „ciljane“ igračke, koje će ih poslije Vašera poistovjećivati sa nekim od omiljenih filmskih ili stripovskih junaka a hranu i piće kupovali su po inerciji, slučajno. Zatim su troškarali na rangišpil, pucomet, flipere, oni hrabriji na gledanje zida smrti i pri tom se lično uvjeravali ko je u pravu, neki njihov seoski „pametnjaković“ ili nastavnik fizike, vezano za motore i kacu . Bilo ih je i sa izraženim čobanskim afinitetima i dokazanoj ljubavi spram hajvana, i oni bi kupovali ćurlike, šargije bugarijice, vretena, kandžije, da im dobro dođu pri čobasnskoj djelatnosti. Sve to čineći u društvu sa posebno odabranim drugom ili drugaricom, obično istovjetno odjevenim, da se primjeti njihovo ahbabstvo i jaranstvo, koje je nerijetko znalo doći u „krize“. Pa bi bezazlene dječje prepirke i čarke, oko klikera, stripova, lopte, ptičijih gnjezda, ili nešto drugo dovodile u pitanje pa čak i raskidale već dogovorena vašerska zajednička druženja i hodanja..Sa svršetkom osmoljetke, polaskom i završetkom srednje škole, ili barem tog biološki životnog doba, „zvanično“ se postajalo „ momkom“ i „curom“ i sticale se dodatne vašerske slobode i liberalniji vašerski nadzori roditelja, strina, starijih tetaka. Što je mmčićima i curtacima i momcima i curama iz muslimanskih sela bilo posebno važno jer: na šerbetima, trkama, ponekoj seoskoj igranci, ispračaju u vojsku; Nije se moglo čestito kolo poigrati, stati sa curom ili momkom a da za vratom nije bila stroga majka ili ljuta tetka; Koja će glasno kahnuti pa čak i doviknuti, ako kojim slučajem momak priđe curi bliže nego što se smatralo pristojnim , kamo li da se nedo bog pokušaju neke druge poganštine. Pa onda na Vašeru neće morati nesretni ašiklija kao inače; čekati gluho doba noći, strijepiti hoćel bit odabran „na pitanju“, između više zainteresovanih , i tek potom na ljestve i pod pendžer svojoj draganoj; I na njima sve do horozova i sabaha ćmoditi i ko biva nešto nesuvislo trabunjati iz svog zavodničkog repertoara, dok se ona baškari i pobjedonosno smijulji u toploj sobi i na meku dušeku. Nego: Uz obaveznu roditeljsku „Pamet u glavu“, Jel Tale jest kapetane, kako je tako je; Izaberi svoju simpatiju i provodaj je i prohodaj sa njom, pa bog vam duša vam, široka vam Trzan, pa šta nađete među sobom, A i bogme „vidjet će vas vas cijeli dunjaluk“ tako sretne i zaljubljene. Što se tiče modnih detalja, srednje školci i rijetke fakultetlije, u svojim selima i zaseocima bi „folirali“ građanske štoseve i modne trendove. Njihovi vršnjaci kojima škola nije išla, već bi mahom odlazili u preduzeća nisu se baš dali pod noge, pa su i oni donosili neke modne novitete iz Slovenije, Hrvatske., . Tako bi jedne godine momcima bili moderni friz na razdjeljak ( za koji su bogom dani bili seoski potoci i rječice), „super rifle“, košulje bez kragne, mornarske majice, adidaske. Druge godine kose do ramena ili bi se šišali na „dugi vrat“, šiške i repiće, kupovali hlače sa što više džepova, košulje i majice što šarenije i drečavije, adidaske zamjenjivale „šangajke“.., svake godine nešto novo i modernije. Cure su nekada nosile dimije od trevire, basmene bluze, kerane marame, struke šorvana kačile o vratu, da bi u modernija vremena one „obrazovanije i urbanije“ mahom počele nosati duže i krače haljine, suknje, hlače, komotnije ljetnje bluze i majice, praviti „vašerske“ frizure, šminkati se i đurdumiti haman ko one „gradske rospije“. Osim kupovine odjeće i obuće, dotjerivanja i uljepšavanja, ostatke džeparcaca ili plata koje su zarađivali dovijajući se na razne načine: nadničeći, koseći, kopajući kuruze, žanjući ili ih od nekoga dobijajući trošili bi kako ko. Muškarci uglavnom na iće, piće i provod sa društvom, plaćanje ringišpila sebi, društvu, djevojci, gledanje štokakvih vratolomija, kocku, kupovinu vašerskih suvernira svojim odabranicama, gađanju sa tičarkom, nabacivanju kolutova na flaše sa novcem, obaranju metalnih čaša, tombolu, boksanju gumene lopte, na vašerske slike i uspomene. Nezbježne su kod većine „mlađanih ruralaca“ bile „sunčanice“ iz bižuterijske vašerske ponude, često istaknuta kutija skupih cigara u košuljinom džepu ili u rukama, a oko vrata tek kupljeni jeftini lančić sa privjeskom: žiletom, mornarskim sidrom, početnim slovom svoje simpatije.. Dok su seoske djevojke trošile znatno manje ( zato što su ih mahom momci čašćavali i gotivili) i koja se pokaže najboljom kućanicom, najmanje potroši a najviše se provoza na ringišpilu, zakiti se sa raznoraznim vašerskim drangulijama, suvernirima, slikama, plastičnim buketima cvijeća-; Važila je za „Namkinju Curu na glasu“ , oko koje su se: Vidiš ti to „silna koplja“ lomila i za kojom su brojna momačka srca „bolno“ krvarila... Trebalo je za Vašer, sav taj silni mahlukat nekako dovesti i prevesti iz naj udaljenijih opštinskih područja a kako?. U prvim godinama moga sjećanja to su činili Markica, Mujo putar i svi ostali „gončiri“ koji su imali dobre konjske zaprege. Pa bi podmazali „kola“ da puno ne škripe, oprali i uredili plato, natrpali vreće sa sijenom da je putnicima udobnije, a doratima, žeranima, vrancima na obrazluke i julare kitili ruže i metali bronze. I kad bi se neko od njih pomolio sa „svojom turom“ zemlja je gorila. Narod što je bio baš plaho daleko, je „zakupljivao“ Fapove, Dajčeve ili neke druge firmenske kamionske krntije, kitio ih vezenim peškirima, upakovanim košuljama i na njima „sretan i razdragan“ pravac Vašer. Tehnološkim i razvojnim napretkom, i svjetina sa periferije koja nije imala vlastiti prevoz, dolazila bi na traktorima, organizovanim autobusima, u kombijima ili nekim drugim taxi prevoznim sredstvima. Vlasnici „vozilica“ morali su ih „tehnički“ i na sve druge načine pripremiti, Naročito vozači autobusa, kombija i drugih taxi vozila, osim tehničke ispravnosti, dovoljno nafte i benzina, naštimali bi posebno kasetofone sa što jačim zvučnicima, da bi „po narudžbi“ putnika, „do daske“ mogli odvrtati: Mitra, Kemala, Sinana, Šemsu ili nekog drugog turbo folk hajvana, ublehaša i ublehašicu..Interešdežije i šičardžije, što su u Vašerskim danima vidjeli svoju šansu da se bez nekog težeg napora i znojenja okoriste i zarade koju paru i miloštu, nisu bili baš bez mašte kod svojih planiranja i pripremanja. Seoski lopovi „kokošari“ su pomno izviđali, raspitivali se i provjeravali koja će sela biti naj praznija da lakše dignu kojeg tukca, tuku, dobra horoza, par kokoša, janje, jare a ponekad ovna ili tele. Svjesni svog rejtinga, rijetko bi se zalijetali u „napuštene“ kuće, plašeći se da to neće odraditi stručno i kako valja pa će ostaviti lahko uočljiv trag po kojem će ih brzo razotkriti. Za razliku od njih, njihove kolege „Kriminaalci od ugleda i imena“ nisu se libili isplanirati i provaliti u napuštenu kuću, dvorišnu ili neku drugu zgradu, interesantan objekat, ali su ipak većinu svojih planiranja i nakana usmjeravali ka: slabo čuvanim novčanicima, ženskim torbicama, zlatnim ogrlicama i lančićima, satovima, kasama s novcem, autima i drugim vrijednim u vašerske dane, slabo čuvanim stvarima. I jednima i drugima Vašer je za planirane nakane bio bogom dan: sela gotovo prazna, čaršija pusta a na Trzni potencijalnih žrtava za odžepariti, pokrasti, orobiti kolko ti duša želi. Cigani čergari bi s kraja proljeća dolazili sa Veselog Brijega ili neke svoje druge destinacije, podizali bivake na Mlavi kraj Vrbanje i u njima ostajali čitavo ljeto, sve do Vašera. Muškarci su opravljali stare kišobrane, kalaisali i krpili bakarno i limeno posuđe: I ponekad se zalijetali u tuđi voćnjak, povrtnjak, dvorište, ćumez, štalu da obezbjede „mliva“ sebi i svojima. Starije ciganke bi učile one mlade i zgodne: gledanju u dlan, kahveni fildžan, karte i svim drugim marifetlucima gatanja i proricanja sudbine, a manju djecu vješto „sakatile“ i pripremale za prošnju, zajedno sa ostalim sakatim starijim pravim bogaljima. Podučavajući ih kako će „jadno umilnim“ glasom tražiti koji dinar i blagosivati i dobrotvora i one koji ih maršnu i zgrme na njih. Pravi prosjaci bi nastojali što više biti hudi i utučeni, umiljato i plačno moliti za koji dinar sebi nesretniku, „bolesnom djetetu“, ćoravom ili sakatom, unesrećenom toliko „da nedo bog nikom“, blagosivati i dobročinitelje i one što su ih zaobilazili pa i marškali. Besposličari, pjandure i neradnici nakon što bi čitavu godinu proveli u opijanju i besposličarenju, odjednom bi se u predvašerske dane „budili“ fatali krampa, lopate, ćuskije, sjekire, vila ili nečeg drugog, da bi uštinuli koju nadnicu da im se nađe za vašerski provod, i još uz to se od nekoga planirali „ogrebati“ za koje džabno piće, mezu,. Bilo je i nesretnika koji su silom prilika bili prinuđeni da interesno mole i kume braću, rođake, prijatelje, poznanike da im pomognu kako znaju i umiju: Jer su se nalazili na odsluženju vojnog roka ili na izdržavanju blaže zatvorske kazne, Pa iako su se kleli svim i svačim kako su se trudili i zalagali da zarade šta nagradnog ili da im se dadne barem redovno odsustvo za Vašer- Nisu u tome uspjeli pa je sura da im se pošalje hitan telegram ozbiljne sadržine:“Da im je neko od bliže ili dalje familije bolestan do smrtnog suda, a za muku ljutu da se navede i da je umro otac, mati, did, majka,amidža, strina.. , samo da bi „remca“ kapetan pustio iz kasarne a „nevinog roba“ upravnik iz zatvorskog kazamata. Osim ovih „razumnih“ bilo je i onih „nedo tupnih-maloumnih“ od boga kažnjenih (ili nagrađenih veliko je pitanje), koje Vašer nebi mašao, a koji su po prirodi stvari i na njemu, kao i inače u životu, bili „muhtaći“u svojim prohtjevima, i osuđeni na nečiju dobru volju, svijest i savjest. Tako bi Ivelja i Mamuša na Trzni hodali uzduž i poprijeko, Ivelja poskakivao ko da ga kakav kamenčić žulja u obući, kreveljio se od uha do uha, podvriskivao i na koga bi „poznatog“ naišao tražio da mu kupi: šargiju, drvenog konju ili pivušu iz kištre, a Mamuša ko bojagi ga stidljivo prekoravala i grdila. Gluhi „Cavo“ se geguckao, mrmljao i glasno psovao Veljku, a kada bi ga neko počastio sa ć“ eapom i pivom, što je najviše volio i „dobrotvoru“ bi govorio „Da mu jebo Veljko mater isti je ko i on“ i drobio sve ostalo iz svog bogatog psovačkog repertoara. Matu Tilju bi Frle i drugi zabrđanski šereti ošišali na nulu da ga svijet može bolje čvokati ako kojim slučajem ne proguta dovoljan broj novčanih kovanica, onako kako je obećao ili ne pojede velikih porcija ćevapa onoliko na koliko su se na njega kladili. Frljavi Džo je jeo halvu i pite istovremeno a da ne pije vodu i što bi ih više pojeo, bolje je opklade nosio. Mića Dreljo eksirao toplu pivu i pokazivao karate poteze a „Nimi“ iz Plitske otreso čupavom glavurdom, lijevo desno, i „tespihajući“ kadžiprstom i palcem pokazivao da traži para. Ni vjerskim službenicima nije Vašer bio mrzak, ne toliko zbog samih službi, već zbog toga što su i „božji ljudi“ bili od krvi i mesa, pa su morali sa „svojim narodom i u goru i u vodu“, što je i pravično zar ne?. Osim mevluda uoči Vašera u večičkoj džamiji, nijedan drugi vjerski obred nije se upražnjavao. Nisu se klanjali redovni namazi, čuli ezani sa džamija da na njih pozivaju, niti su obavljane mise , liturgije i zvonila crkvena zvona.
A sada Spektakl
Kako su sve „ zainteresovane kategorije“ cakum pakum izvršile sve neophodne „kratkoročne i dugoročne“ pripreme i planiranja, i „doćerale cara do duvara“ čekalo se sa nestrpljenjem još samo na taj blagoslovljeni dan. Što se on više bližio svi bi se dodatno još po koji put „resetovali“, prebrojavali se jesu li svi „planirani“ tu i hoće li moći biti na Vašeru, Analizirali i kombinovali da im slučajno šta ne promakne iz njihovih studioznih planova i nakana. Da im se ne ponove ranije greške i propusti i sav silni trud ispadne uzaludan.. Za ostvarivanje svega tog njihovog pomno planiranog spremni su bili :„Vuci i Hajduci“- ponudžači, realizatori i izvodžači vašerskih blagodati i sadržaja. Od bifedžija, mesara, roštiljdžija, poslastičara, trgovaca svih mogućih vrsta roba, zanatlija, preko izvodača vašerskih burgija i vratolomija, ponudžača svega i svačega, sve do raznoraznih mešetara, palamara, varalica i prevaranata svih boja i dezena. Oni su revnosno pratili tehnološka razvojno ekonomska dostignuća, kulturno zabavna kretanja, modne trendove i sve ostalo, Da bi svake godine ponudili narodu nešto novo, iz svoje ionako već bogate vašerske ponude. Svi zajedno trljavši ruke i sa pravom očekujući dobru i lahku zaradu, koja je većini njih bila veća od ukupno ostvarene godišnje, Znajući , da sve što na Vašeru ponude, „planut će ko halva“..Zahvaljujući višedecenijdskom iskustvu i praksi u svom poslu, njihova planiranja i prpiremanja za Vašer nisu bila nešto posebno komplikovana. Uglavnom su imali sistem , uigrane timove, resurse i sve ostalo što im je trebalo, da dobro isplaniraju i pripreme sve neophodno. Tu: S „koca i konpca“ prevejanu i svim farbama ofarbanu miksanu družinu tvorili su: Neki „naši“ domaći samostalni djelatnici, no uz njih je bilo još mnoštvo onih iz drugih bližih i daljih gradova i mjesta pa i iz drugih republika poput Srbije. Kako god. Na heftu prije samog Vašera, glomazni kamioni bi jedan za drugim dovozili metalne štange, čelične šipke, cerade, nastrešnice, drvenu i željeznu konstrukciju za: šatre, kacu, ringišpile, štandove, tezge, radne pultove, A kada bi se dva tri dana prije ukazale prve „Kolibe“( kako je narod inače zvao vašerske šatre) i nadaleko se vidjele golim okom: „Ozbiljni“ ljudi bi počeli nagađati: - Hoće li ovaj Vašer biti bolji od onog lani- Ma hoće sto posto trvdili su oni što su bili dobri sa „glavnim, jer im je on to lično kazao, da će biti ove godine mnogo više vašerskih sadržaja i zanimljivosti nego lani. Pa bi onda počeli nabrajati znatiželjnim slušateljima o svim novim vašerskim burgijama za koje su od „glavnog“ čuli, mada su većinu toga sami izmislili. Neki su pak bili u dilem - Ko će nadbiti braća Bujdo ili Ralje u prestižnoj vašerskoj marisani, ako do nje dođe. Onda -Koga će izazvati ona ukoljica Kasim Ćato, - Da li će u zakazanoj tuči Doljanci i Večićanci biti fer ili će se neko mašiti direka, noge od štokrile, pivske srče, olovnog boksera pa možda i čakije,- S kim će zabelajiti Niko Dasin, Spržo i njegovi. Bilo je i onih što su se živo zanimali - Hoće li se i ove godine ona šokčina Šokara hrvati sa međedom i isprivarke ga ko i lani bubnuti od ledinu , - Ko će više pjesama naručiti i bolje gotiviti pjevaljke Sajo država, Pavica kiridžija, ona stara vranićka psina Ćamilesija ili neki drugi raskalašeni pjesmo ljubac,- Kod kojeg se slikara pametnije slikati za vašerske uspomene, kod Brace ili opet nekakvih đilkoša što ih lani obmanuše, škljocajući aparatom naprazno, uzeše pare a slikama ni traga. Nastasalo se i naglabalo o tome koga će se sve častiti, u kojim kafanama je bolje sjediti, šta osim familijarnog ručka još pojesti, popiti, šta se sve namjerava kupiti i hoće li buđelar sve to izdržati. Zabrinuti su se sikirali - Da neće, ko i neke godine, iznenadni alđunski pljusak okupati posjetioce. Na sve te i još mnoštvo drugih javnih i „tajnih“ dilema, pitanja i potpitanja, odgovori su stizali već popodne prvog avgusta, kada je vašerovanje otpočinjalo. Neopisivo je koliko smo mi mlađi seoski naraštaji, iz malo daljih sela i zaseoka, svojevremeno zavidili večićancima i svima iz bližnjih naselja, pa i svojim starijim što su mogli na Vašeru biti i naveče, No nije se puno zabavilo da smo sticali uslove i prateći napredne i modne trendove i mi mogli dolaziti i uoči Vašera. Pošteno govoreći nisu nas puno lagali oni što su nam govorili da je uveče ljepše nego po dani. Kako i nebi bilo: „Najljepše se stvari i zijani događaju noću“ jer „Noć svjedoka nema“ a i hladovina brate, ne ko po danu da upeče božji zvizdan pa neznaš ni ku ćeš ni šta ćeš. Ipak. Glavno vašerovanje počinjalo je od ranog jutra drugog avgusta; I rijeke ljudi se u talasima sa raznih strana slijevale u vašersko grotlo. Osim nas domaćih, dolazili su i oni sa šire Banjlučke i Dobojske regije, Gradiške, Srpca, Vrbanje Čelinca, Pribinića, Teslića, Jelaha, Tešnja, Skender Vakufa, sa Travničkih i Jajačkih periferija.., i nijedne godine nije bilo manje od 70 000 do 100 000 duša. Svi su uglavnom na Trzan dolazili pješice, kako oni koji su bili bliže tako i oni što su dolazili organizovanim prijevozima .Jer su gotovo sva prijevozna sredstva ( osim „službenih“ i konjskih zaprega), morala biti ostavljana na parkiralištima po Vrbanjcima: I kilometarskim kolonama sa obadvije strane ceste: Od Đemajlijinog Vignja odozgo. Katoličkog groblja odozdo, sve do same ćuprije na Vrbanji. Sa nekim posebnim neobjašnjivim veseljem u duši, sva ta silna svjetina razdragano je ulazila i stupala na vašerište, da ide da se provede, zabavi, opusti, kupi ili što šta još drugo planirano realizuje: U svim godinama mojih sjećanja Većina ponudžača, izvodžača i realizatora vašerskih sadržaja bila je manje više ista, pa je tako i raspored njihovih djelatno uslužnih radnji, štacija i lokacija bio gotovo uvijek identičan...Odmah sa desne strane, na blagoj uzvišici, više uskog puteljka kojim se ulazilo na Trzan, zainteresovanim posjetiocima, koji bi htjeli da isprobaju desnicu ruku i provjere snažne mišice, Na svom štandu, usluge je nudio „Zubati Bil“ nekakvo srbijansko karavlašće, koga smo tako prozvali po jednom od stripovskih tragi komičnih likova. Kod njega se moglo ugrudvanim čarapama gađati metalne čaše, udarati šakom u kožnu loptu da „zazvrči“ i kazaljkom pokaže snagu udarca, i isprobavati mišice muške stežući rogove masivne glave bika na postolju, pa ko muškije stegne bik jaće rukne, baš ko pravi Gerzonja. I zaraditi „nagradu“: koju flašu vina, bocu piva, soka, keks, lutku. Kod Bila nekad su radni angažman dobijali i neki „naši“ pomoćnici, među kojima i moj komšija Reka i to dvije godine uzastopce, na šta ću se nešto kasnije u „Vašerskim pričama“detaljnije osvrnuti. Kojih par metara iza njega bila je stalna lokacija kace „Zida Smrti“, sa čijeg bi platoa nekakav krupan glavonja, mozak probijao, turirajući na čeličnim valjcima tešku motorinu bez auspuha, a u pauzama svojih nastupa na mikrofon se derao i zvao zainteresovane da se popnu i vide Božidara, Gringa i ostale beskomrpomisne vozače, Motordžije su sa glavom u torbi svojim osmicama, šesticama, spiralama, vertikalama, dijagonalama i drugim „smrtonosnim“ vratolomijama ledili krv u žilama ushićenim posmatračima.; I oni su po meni naj časnije, naj poštenije i „naj krvavije“ zarađivali vašerski dinar i halal im bila svaka para, pošteno su je zaradili. Naravno da se nisu služili nikakvim podvalama, mazali gume posebnim „švabskim“ ljepilom, kacu sa nečim sličnim smoli-Kako su znali pričati neki „bukovi filozofi“ pri „naglom napadu intiligencije“, nastojeći da znatiželjnima pokažu kako oni znaju te štoseve: -„Lahko im je tako se taširiti i čuj me vidi me, kad ih drže ljepila od guma i kace“, a kad bi im neko „pismen“ proturječio i govorio da se zid smrti vozi na principima Njutnovih zakona (Gravitacije, Sile zemljine teže i Akcije i reakcije), mudroseri se nebi dali zbuniti. -„ Ma kaki taj tvoj Nj..ili kako se već zove i njega su izmislili čifuti radi para i da se šprdaju sa našim stvoriteljem“. Iza kace u samom desnom čošku neki Prnjavorac je držao kafanu „Adu“ i u njoj nije bilo muzike uživo, jer nebi bilo fajde ništa se nebi čulo i razaznalo od vanjske i unutranje dernjave motorina „zida smrti“. Uz mlako i toplo piće moglo se i zabaviti sa „pucometom“, fliperima ili nekim drugim zabavnim aparatima. Gazda je za pucomet, flipere i druge zabavne aparate, imao više od pola „obrušenih“ žetona koje kada bi „propali“ nebi priznavao, nego kritikovao onog što ih je ubacivao jer klipan nije znao kako to treba ispravno uraditi. Nerijetko se dešavalo da zanesenim pucometašima „frci“ punjena tvrda loptica i zviz u glavu, leđa ili na pun hastal sa pićem, nekih od gostiju i eto belaja. Povuci potegni i zavratove pa kom opanci kom obojci dok ne sjevne tvrdi milicijski pendrek. Odmah ispred „Ade“, svoje radne pultove imali su mesari Hasan Zulfin, Mujo i roštiljdžija Grga koji su „gladnim ustima“ nudili svoj mesarsko roštiljski asortiman, Gazde mesari nisu bili baš pošteni u svojojim ponudama, zato što su na ranije jeftinim „sirovinama“ nastojali samo što više zaraditi. Pa su nerijetko znali stare ovčurine prodvati pod janjetinu, ohrdane kravetine pod junetinu. Grga je roštilj natapao i mazao sa svinjskom masti, a i ćevapi, kobasice i ostalo bili su garant od „pašćetine“, od čega bi drugog bili, onako kiselkasti. Do njih su braća Zulfi i Azem Ramadani, ispod ovećeg suncobrana točili: sladoled, limunadu i bozu, prodavali bureke i sirnice u zvrku kojih je brat bratu gladan insan mogao pojesti po pet šest u cugu, toliko su pite bile velike, a samo koji sat poslije muku mučiti sa podrigivanjem i žgaravicom, od silna zejtana i luka u njima. Idući dalje desnom stranom okolo Trzni, do poslastičara su se nalazile Tezge mješovite robe sa svim artiklima koji su se nesmetano mogli tako prodavati: napolitanke, čokolade, bombone u kesicama, keksi, konzerve, sladoledi na štapiću u plastičnim kutijicama, u loptici, lizala mala i velika, plastične lopte, baloni. Trgovci i ponudžači „mješovitih“ roba, pripremali su i iz „šteka“ vadili i distribuirali i neke artikle isteklog roka trajanja, sumnjivog porjekla i najstražnje kvalitetete. Zatim je slijedila kafana „Zlatno Burence“ a njen gazda Gradiščak, nije žalio para da dovede neko „poznato“ pjevačko ime da zabavlja goste. „Poznati pjevači“ što ih je dovodio birajući baš one u „trendu“; Bolje i više kod normalnog svijeta, ostali su upamćeni po svom odvratnom neukusnom modnom stilu ( drećave košuljetine, bijele, žute pa i crvene hlače i obavezna „trajna“ na glavi), nego po svojim glasovnim vrijednostima. Anonimne pjevaljke, što su pravile društvo svojim poznatijim kolegama i daleko više radile od njih, obično su bile slobodnijih svetonadzora, i nije im se bilo mrsko razgolitititi i „tvrdom sisom“ i „čupavom nogom“ razgaliti dušu nekog lole „Od društva u ćošku što pije o svom trošku“, pa da ih počne čašćavati sa zadivenim deseticama, stojama, hiljedarkama u grudnjak ili gaćice, I ne znajući jadan šta pjevaju to jest nastasaju. Tik do „burenceta“ kafana „Omar“ Izeta Skenderca isto tako sa muzikom u živo, a Izetove Stojanka, Nevenka ili neka druga pjevaljka, što ih je dovodio, osim što bi se „ Rado šigicale „ promuklim glasom bi najavljivale kako će ubrzo izvaditi golu sisu, zavratiti minić do kraja.., a zantiželjna rulja i muško i žensko navalila ko na so da i to „čudo“ vidi. Prepredeni vrhovac redovno bi imao naočite konobarice, što su bespogovorno radile u prozirnim bluzama bez grudnjaka i u baš kratkim mini suknjama da bi što više „rajcale“ mušterije, I koje bi primjetivši nekog koga je piva već stizala, nesretnika mamile mrkim bradavicama a on bi otvarao dušu i novčanik časteći sve redom. Munir Dizdar je do Izeta u svojoj „Šljivovici“ nudio domaćinski ugođaj, bez muzike i arlaukanja, sa „studenim pivom ko zmija“, koje bi vadio „sad iz vode“, Doduše tačno je bilo jedino da ga je vadio iz drvenog bureta napunjenog vodom starom najmanje dva dana i onaj ko bi ga naručio shvatao bi da je samo srča mokra a pivo mlako ko mokraća. Lukavi stari vuk za radno osoblje obično bi angažovao ( uostalom kao i svi ostali kafedžije) „dokazane“ konobare, koji su imali stila i načina da ubjede nesretnike koji bi protestvovali zbog toplog pića. On je još imao i posebne „koktele“ spremljene bundžijama i kavgadžijama, sa kojim bi ih u muci ljutoj besplatno častio, a oni kada bi to naiskap suknuli, brzo bi se smirivali, fijunili i ne znajući jadni šta ih snađe, četvercima bivali iznošeni napolje. U samom kraju „lokala“ Abdulah ćevapar i Eso suhokrak stajali su na usluzi sa svojim „provjerenim“ specijalitetima: ćevapima od sumnjivog mesa ili ruskim pitama, halvama i šekerlamama starim i po nekoliko hefti, ali prolazilo je uz gazdin blagoslov. Radnje sa ljetnom obućom i odjećom nastavljale su se u produžetku pa ko voli nek izvoli: sendala, japanki, gandi, tena, opanaka, bluzica, gačica, potkošulja. Odmah do njih ispod same bogumilske grobnice svoju radnju to jest tezgu sa mesom imao je Munib mesar, čije su prelijepe kćeri pošteno i uredno krčmile i prodavale pečenje i umak, a njihov brat Hasib nadaleko čuveni svoj ćevap, što je pokazivalo i dokazivalo da se moglo i pošteno prodati i zaraditi, ako je bilo uredno, kvalitetno i cjenjeno. Što je u dobroj mjeri bio slučaj i sa poslastičarima „Slatkim“ i Ćašifom, koji su do Muniba, sa svojim sinovima Enverom i Nihadom, svijetla obraza i pred bogom i pred narodom, prodavali svoje slastičarske specijalitete, razvijane pite, krofne, baklave, sladolede, limunade, boze. Na samom desnom gornjem završetku Trzni nalazilo se „šehidsko“ turbe koje je specijalno otvarano u dane Vašera. Na ulazu bi neki odabrani stariji džematlija postavio sanduk u koji će znatiželjnici „Hallal Usum“ ubacivati koju paru, a onda bi ih uvodio u malo veću sobu na čijoj se sredini nalazio mermerni sarkofak u kojem je ležao „Dobri“. U uglu sobe na omalenom drvenom stoliću nalazio se „Kur, an“ obamotan ručnikom i drveni oveći tespih, a pored stola bardak sa vodom i lavor, što je meit sve zajedno koristio abdesteći se i obavljajući noćne namaze. Da je ustajao i kljanjao u to nije bilo sumnje, sudeći po priči vodiča džematlije, koji se kleo na sve živo da ga je više puta „svega u zeleni“ vidio vlastitim očima, a ako laže koza onda ne laže rog, Voda iz bardaka bila je svaku noć potrošena, ručnik vlažan, eto tu na mermernom pjesku preko sarkofaga vidjele su se jasno oslikane stope, koje nisu mogle biti ničije do meitove; Nekome ko bi se pitao kako za Vašer ne ustaje i klanja oficijens bi objašnjavao-Da se „Dobri“ ne pokazuju pred baš svakavim prikazama i nakazama, kojih je na Vašeru bilo na izvoz. Od turbeta dole, uz samu ivicu Trzni bila je velika šatra,; Kafane „Čingi Lingi“, čiji je vlasnik bio iz Srpca i u njoj je bilo najviše razbijenih glava, slupanih noseva i degeneka za pamčenje. Svemu je kumovala muzika uživo, koju je gazda preferirao i dovodio pjevaljke Ciganke iz Srbije, koje su polugole pjevale i plesale na kafanskim stolovima. Nisu mogle otpačati od narudžbi „Davorike dajke“, „Čiće“. „Cajke iz Novoga Sada“, „Veronike“ i drugih sladunjavih pjesmica sa erotskim nabojem, koje su osim glasovnim više „bezobraznim“ repertoarskim nastupima izvodile. Tako da bi „gužve“ najčešće i nastajale zbog reda za pjesmu a kada se malo više dosuče tople, i cigančica uzvrti guzovima, mlacne sisama, navuče ti suknjicu na glavu, i skine se gotovo hepsile gola, nema druge nego punu srču sebi o glavu, baciti je nekome pod sto, razbiti.. i eto belaja i posla do ušiju narodnoj miliciji. I naš hotel „Borik“ imao je , dole desno u produžetku, svoju šatru sa muzikom uživo , a u njemu su najviše gostovali: Grupe i pojedinci koji su pjevali tzv „izvorne“ pjesme, popularni „šargijaši“, obučeni u narodnu nošnju i rado slušani, iako ta vrsta muzike i pjesme nije bila svojstvena našim podnebljima. Ilija i Marko, Mara i Derventanske lole, Braća Babajić. Kalesijski Zvuci., su kako kad ih zapadne, zanesenim slušateljima „Opet stiskali i pritiskali žice violina“, „Ljuljali i razljuljavali“ od Doboja preko Tuzle i Karakaja do Dervente i Kalesije.., te sa drugim „izvornim“ stiho klepnim nebulozama, koje su šargija i violina posebno žalopojno dočaravale. Nekih godina šansu da pokažu svoje pjevačko i sviračko umjeće dobivali bi i „naši“ Ilija Giran, Mujo Mešin i Karlo, babo i sin Hadžirić, neki od Klina koji je bio vješt sa harmonikom, Čak se dešavalo da Spržo, Dašo ili neko iz njihove klape u orkestar uguraju i Ivelju. Fino mu kupe plastičnu šargiju ( gitaru) i među svirače, Ivelja je „shvatao pre ozbiljno“ svoju zabavljačko estradnu ulogu, pa se na avgustovskoj žezi kupao u goloj vodi mlateći glavom, tamburajući napamet, pa i ostajao sam na „sceni“ kada bi pravi svirači odmarali, Ako se i trstio nije džaba, pivuše iz kištre do mile volje i Mamuša bi dobila koju paru da ne galami i ne zvoca te „pristojno mjesto“ za najbližim stolom do orkestra. U hotelu su odsjedali manje više ljudi sa familijama, dogovorena društva ali se znalo dogoditi da iznenada zakuha „selo protiv sela“, kiridžije sa drvosječama, pa da i Spržo zabelaji s nekim, pohvataju se za vratove, ponosaju pogužvaju, pobiju. U sredini naspram uzahnog puteljka, kojim se na Trzan ulazilo, Spremno je čekao stol sa ruletom, špilovi karata za poklapu i anjc, kockice i škoravi ciganin sa sandučetom u kojem čuči „miš bijeli što sreću dijeli“; Pa su kockarski opsjenari mogli da bacaju na Želju, Sarajevo, Dinamo, Hajduka, Partizana, Zvjezdu poklapaju krupne karte, vuku do 20, rolaju kockice i ; Da se ibrete kako pored toliko pokrivenih polja, kuglica ruleta se baš zaustavi na golom to jest „Čičinom“, Pa kako je moguće da oni imaju desetku a on keca ili da vuku do 20 a on anjc ili ih ulovi na petnest, da bačene kockice većinom budu „vrijednije“ kod domaćina; Isto što im nije bilo nikako jasno da „srećni miš“ nikako da njima izvuče kakav značajniji tombolski dobitak, već ako ne praznu kovertu onda neku bezveze šnalicu, iglu pribadalicu, slomljenu značkicu. Priredživači hazardnih igara, uz ranije dobro uštimane rulete, kuglice, obilježene karte i kockice, da bi upotpunosti bili sigurni u svojim prevarama naivnih i kockarskom strašću opijenih klijenata, pažljivo su birali i pripremali „insajedere“ koji će im u tome svemu pomagati. Tako što su s vremena na vrijeme „uljetali“, dizali ko fol pozamašne dobitke, samo da bi sve ispalo eto pošteno, da se ne gunđa i galami kako niko ništa ne dobiva. Lijevo do ruleta i miša dozivali su ponudžači, većinom srbijanska ciganija: „Navali narode, Karike na marike, ko nabije taj dobije“. I zbilja na prvi pogled , taj konopcom oivičeni krug nudio je više nego lagahnu zaradu. Činilo se da nije nešto posebno zafrkano nabaciti drvenu halku na grljak flaše sa kojeg su mamile desetice, stotice, hiljedarke, samo se halka trebala oko njih zavintati , Ali kad bi se počelo bacati, čas posla i ode pola vašerskog džeparca a nema boga da nabaciš. Madžioničari nisu bili stalni, no kada su dolazili svoju šatru bi postavljali iza „karikaša“; Sa čijeg ulaza pored slika„ulickanih“ mladića veselo nasmijanih sa špilom karata u ruci, kockicama, madžioničarskim šeširom , Mamila je zgodna i oskudno obučena djevojka što je naplaćivala ulaz, dok su kompletnu površinu šatre prekrivale slike goropadnih i divljih zvijeri, razjapljenih čeljusti i krvoločnih pogleda, simbolizujući valjda sve ljepote i opasnosti ponuda unutra. A u šatri vadeći živa zeca iz šešira, pokazujući bradate i krilate žene, gađajući noževima asistentice, pokazujući horoza kako vozi balvan, štancajući pare od običnih novina, uspavljujući prisutne, i sa još mnogim drugim trikovima i iluzionističkim tačkama vješti madžioničarski virtuozi ostavlljali bi zadivljenu publiku bez daha. Ringilšpidžije su svaki put nanovo pripremali svoje velike i manje „Polu aligatore-Polu ventilatore“ da bi na njima odvažni „vozači“ mogli nesmetano demostrirati svoju hrabrost i vještinu nadajući se između ostalog i nagradi to jest džabnoj vožnji. Malo ispred hotelske šatre od velikog i manjeg ringišpila, neukusno debeli brkajlija, znojav, mastan i go do pojasa derao se u zvučnike:- „ Gledaj narode, vidi onog u šarenoj košulji šta radi, kakve sve zavrzlame pravi, pa kako- tamo neka poklisara leti nebu u oblake, obavezno najavljujući džabnu vožnju za najbolje vozače po njegovom izboru, Kada bi kratko prekidao sa dernjavom i drekom, puštao bi do daske na velika pojačala, neku od „modernijih“ pjesama da se sve orilo i čulo do nebesa, Ponavljajući sve te svoje budalaštine i kada bi „polu aligator-polu ventilator“ zaustavljao se i čekao nove vozače, koji su vratove lomili da dođu na red. Sa štandova sa vazdušnim puškama popularnim „tičarkama“ pare su mamile slobodnije odjevene mlađe ciganke i širok izbor „nagrada“, koje bi strelac pogodio. Od najskupljih cigara, plastičnih buketa cvijeća, velikih lutki, obićnih beba pa sve do nekakvih malih čakijica, noktarica, šnala, metalnih pišća i drugih privjesaka, samo je trebalo imati smirenu ruku i „oštro“ oko, naciljati i žvajz, eto ga. Malo bolji strelci znali su solidno zaraditi naplaćujući svoje usluge, skidajući mete po želji, zainteresovanim koji bi ostali bez cigara ili htjeli da ispadnu kavaliri kod svojih ljubavi,. Braco slikar je imao omanji šator i pomagače koji su hodali i tvorili vašerske uspomene, bilo sa aparatom koji je kasnije izrađivao slike ili onim daleko popularnijim i korisnijim foto momentom, odmah na licu mjesta, škloc i eto slike za minut dva. Sredinom same ledine uzduž od ulaza, u dvoredu bi bile postavljene tezge tako: Da se sa desne strane moglo kupiti, dječjih igračaka kakvih hoćeš, zatim bižuterije, ukrasa, suvernira, jače obuće, tu su bile naslagane i trube basme, trevire, velura, konci i štrenje za šivanje, vezenje, izvezeni i čisti gobleni. A na samom kraju reda, grlate karavlahinje „nosalice“ dozivale „žene“ da kupe, bluze, košulje, gaće, veste, poluvere , odjela, „nikad jeftinije i nikad povoljnije a bolje“. S druge lijeve, okrenuti leđima, ovim desno, na svojim tezgama: „manji“ trgovci su nudili „širok“ asortiman nekih svojih roba i robica, staklariju, plastično posuđe, kućne satove, remenje, kaiše, metalni ekscajg, Zanatlije do njih: kose „kovanice“, sikire, srpove, belegije, pržnjeve i kahvene mlinove, šargije, frule, kandžije, male i velike sofre, oklagije, štila, držalice, obične i brezove metle, lance, konopce, povodce. Ispred njihovih tezgi na improvizovanim stolovima i pultovima piljari ( većinom iz Lijevče polja), su prodavali voće i povrće, skidajući ga i uzimajući iz posloženih gajbi, sa kamara na ledini ili sa kamionskih prikolica. Oni su većinu od voća( pa i sitnijeg povrća) što su na Vašeru nudili, dan ili dva prije, dobro „dopingovali“ ubrizgavajući bolničkim špricama u njega vodu da bude teže. Pa u svakoj prodanoj kili bila je barem jedna trećina obične vode, zato je bilo prhko, do mraka već gnjilo i raspadalo se u paramparčad pri manjem stisku ili zagrizu. Nekoliko koraka od njih sa svojim buradima čekali su prodavci kiselih krastavaca, za koje mi i sada dok ovo pišem nije jasno; Kako su kiseli krastavci samo na Vašeru biti tako „slatki“. Cigani sa međedima vazda su pripremali „ Starog Marka“ , da svojim novim repertoarom što više zabavi gledaoce, Bilo da igra na limu, valja se po ledini na ciginu komandu, pozdravlja posmatrače, vere se uz banderu ili čak i hrve sa nekim od insanskih izazivača. Špancirali su gore dole, lupajući u kožni doboš i vodeći nesretnu životinju na nekakvom grabovom dajaku, podjularenu i dodatno osiguranu sa čeličnim halkama i velikim lančugama. Predstave sa njima priređivali su gdje god im se ukazalo malo „slobodna“ prostora a „penjanje na banderu“ i hrvanje sa nekim od izazivača bilo bi realizovano u ćošku između „Borika“ i „Čingi Lingi“, koliko radi prostora još više zbog brojnosti publike. Svoje posebne vašerske štoseve imali su i nakupci, prekupci, palamari, šverceri i sva moguća ostala prodajno ponudžačka prevarantska bagra i kalakotra svih boja. Ostali „slobodni strelci“ lopovi kriminalci, prosjaci, ciganke gatalice „gledali bi svoja posla, mjerkali i procjenjivali povoljne momente, strpljivo čekali buduće žrtve i po ukazanoj im prilici stupali u akcije. Eto! Nema čega nema, Svi Daju da Prodaju, Samo Navali Narodeee! Narod je i navaljivao ko da se sve dijelilo džaba, pa nije trebalo koliko da udariš dlanom o dlan a : sve kafane su već bile dupke pune, piće se lilo potocima, cajke igrale po stolovima, od dernjave, dreka, galame, nisi mogo čuti ni svog bližnjeg, oko svih prodajnih tezgi štandova i pultova zujalo je ko u košnicama, Za kacu, ringišpil, kockarske igre, madžioničare, karike na marike, tičarke, Bilove zajebancije, oko ciganskih međeda već bi se fatali poveći redovi zainteresovane rulje, tako sve do ikindije, a nekada i negdje i do samog akšama.

PAZI
Posts: 145
Joined: 11/03/2010 16:29

#29 Re: Kotorvarosani

Post by PAZI » 07/03/2019 17:47

Vašer bi pa Prođe
Ali. Sve što ima svoj početak uvijek ima i svoj kraj, i opšte poznato je da ono što se najviše iščekuje, čemu se posebno nada., nekako najbrže i završi. Eto dok hudi insan ophoda jednom uzduž i porijeko po Trzni, usput malo u šta zahilji, zadrži se kod nečega ili nekoga, popije šta s nogu, cenjka se i pogađa oko kakve stvari, več prođe podne i vrijeme je za familijarni ručak, za one koji su to praktikovali.. Majka ili neka od drugih domačica, bira pogodno mjesto na ledini iza šatri, u hladovini kakva drveta i grma, vadi iz cegera i razvezuje zavežljaj i bujrum. Neko od muškaraca bi pribavio friške patlidžane, krastavce, po neku papriku, donio bostan , a djeca su bila zadužena da donesu vode sa obližnjeg izvora ili sa Ramića česme. Do ručka je većina vašerdžija već bila podobro omamljena i ofijunita, već bi im se mantalo u glavi, što od dernjave motora i onog glavonje ispred kace, što od preglasne muzike i pjesme na sve strane, ne artikulisanog arlaukanja i galame onog bubnje kod ringišpila; Ili zbog šarolike ponude svega i svačega, rospija pjevaljki, tople pive, ciginog doboša, brzo uludo potrošene većine džeparca., Tako da ni izbliza nisu ostvarili svoje planirane nakane oko kupovine, gledanja i razgledanja, pa su čas prije htjeli ručati, , da bi ponovo kretali u vašerski pohod, ko biva propušteno da nadoknade a grešno isprave. Nekada su neki od članova familije „ opravdano“ izostajali ( najčešće momci i cure), jer su imali preča posla, A bilo je i slučajeva da se babo zapio kod pjevaljke pa ga konjskim zapregama nebi od nje izvukli, a nesretna mater siktala i mrđesala, no šta je tu je, kako je tako je. Što se sunce više primicalo Zapadu, sjenke obližnjeg drveća se dužile po Trzni, Vašer se neumitno bližio svome kraju., a tamo negdje iza ikindije, već su se neke stvari, pogotovo „kritične“ mogle podobro razabrati. Dogovorene i slučajne marisane bi se već završile, a njihovi ključni akteri hodali okolo sa čalmama oko razbijenih glava, potkošuljama i majicama krijući slupane noseve, zvjernjajući i okrečuči se da nisu đe blizu „plavi drugovi“, sa spremnim vaspitno popravnim mjerama. Pomalo se prebrojavalo, sabiralo, okupljalo a zabrinute supruge su slale djecu, kad one već nisu mogle, da pokušaju izvući pijana oca iz kafane i ispod pjevaljkine suknje. Što se kupilo, kupilo se, pojelo popilo, vidjelo, čulo, proteferičilo, sprovelo, provjeravalo se još da li se uzeo neizbježni vašerski bostan ( dinje i lubenice) da se pošteno naveče zasladi; Pa se polahko spremati, moralo se „svojoj kućici svojoj slobodici“. Već bi dolazili i prvi kamioni da voze montažnu konstrukcije , onih koji su svoje već rasprodali ili su bili dalje pa im je valjalo prije se izvući iz vašerske saobračajne gužve. Pakovali su se polahko i svi ostali, Ramiz isključivao jednu po jednu sklopku, a narodna rulja, opet u talasima put ćuprije i Vrbanjaca. Viseći most ( ćuprija) na Vrbanji stenjala je i stoički trpjela hiljade prolaznika; Doduše debele čelične sajle cvilile su i zavijale od „bolna“ tereta, no nisu popuštale, čak i kada bi čupriju neki pijani đikani „zahukali“ tamo vamo, podvriskujući i pjevajući: „Moj kolega ćuprija se gega-Nek se gega ne boj se kolega“. Uglavnom do akšama bi se sve pozavršavalo a u Vrbanjcima je vrilo ko u mravinjaku, od ljudi, vozila, autobusa, kamiona..Električar je isključio i poslednji osigurač na glavnoj banderi i Trzan bi ostajala pusta, puna hamelja i vašerskog optada, koji je danima poslije sklanjan i uklanjan. Ostalo je još samo da se rezimira ukupan vašerski saldo i svak sebi. Organizatori, priredživači, ponudžači, izvodžaći, realizatori, interesdžije, su svi manje više bili u plusu, neko manje neko više, ovisno od vještine i sposobnosti, ali opet , kako god da se okrene, trud im nije bio uzaludan. Službenim licima ostalo je da se preispitaju šta i kako i jesu li sve najbolje radili i činili, podnesu po neku krivičnu prijavu protiv izgrednika koje su zatefterili, saniraju pokoju dobivenu masnicu, naplate zasluženi honorar i planski iskoriste slobodne nagradne dane, te da već sutradan puste iz zatvora nekog preventivno uhapšenog „sumnjivca“. Uživaoci vašerskih blagodati zbog kojih je kako rekosmo „Sve to organizirano i priređivano radi njihova ćejfa“, Prvo su se morali nekako dogavrljati kući, istrijezniti se i od pravog pića i od silnih vašerskih ponuda pa onda na son suma sumare; Građanima svih profila bilo je opet sve to lakše: Nikada nisu puno potrošili, manje više se uljudno ponašali, a ako je neko od mlađarije kakav grešan zijan napravio, pa nije mu prvi put. Mi, seljaci, naši radni ljudi, težaci, domaćice, penzioneri, didovi, ebe, cure, momci, djeca imali smo opet „pune ruke posla“ da se preispitamo šta i kako na Vašeru bi. I kako novčanici ostaše potpuno prazni a ni izbliza ne ostvarismo i ne kupismo što smo bili planirali Onima što su sudjelovali u vašerskim tučama, naj prioritetnije je bilo izvidati rane junačke: razbijene glave, slupane noseve, masnice od boksera pendreka direka, posjekotine od stakla ili čakije. Nesretnicima što su nesmotreno zaglavili kod pjevaljki i „tamo se brukali i sramotili svoje deveto“, sura je bilo pravdati se, trpjeti prigovore supruga, majki, sestara, braće, djece . Kockarski opsjenari da dumaju glavom o zid kako su mogli biti toliko blesavi i sve za tren oka potrošiti, a znali su ko bog jedan da neće ništa dobiti u „igrama na sreću“.Mlađarija je strijepila da ih nije ko slučajno vidio u bludnom grijehu, a „grešnici“ a pogotovo „grešnice“, koje bi ga počinile, kajale su se i proklinjale samu sebe kako su mogle bti tako nesmotrene i lakovjerno nasjesti na slatko riječiva obećanja i gotovo, izgubi se čast i više se nikada ne vrati, i kako onda objasniti budućem mužu i uvjeriti ga u svoju „nevinost“. Oni i one koji nisu napravili ništa ozbiljno, ponosili bi se sa vašerskim dostignućem, curom ili momkom sa kojim su bili „viđeni“, veselo saopštavali da su se zaručili i dogovorili svadbu na jesen, a nije nedostajalo ni onih „oborenih bendela“ zbog raskinutih višegodišnjih ljubavnih veza. Već naveče po dolasku sa Vašera u svim selima djeca bi bosonoga trčala sokacima isprobavajući pišće, zveke, leteće tanjire, balone, a sutradan puške, pištolje, sablje i sve ostalo kupljeno, koje bi se opet za dan ili dva iz nekog razloga batalilo i ni probeliti. Jedino su trajniji bili klikeri i svakakve plastične kašičice od sladoleda u kutijama, i onaj ko ih je imao više skupljenih lažljivo se hvalio da je baš toliko sladoleda i pojeo, Pažljivo su se sa strane spremale i tvrde bombone na gumicama ( bombice), da bi se sa njima moglo čvokati u glavu, školske ili mejtefske drugove. Još tako kojih par dana i sura je svima opet u svakodnevne životne kolotečine. Radnicima torbe o rame pa u tuđinu, rintaj, štedi, otkidaj od usta i nagodinu opet oblokan naručuj „U svjetu sam život ostavio“, Težaci na njive i sabirati i ubirati preostalo mlivo:kuruze, povrće, voće, otave, Domaćice da se ozbiljnije prihvate već nekih zbog Vašera zaostalih obaveza i zadataka, Obrtnici aktiviraju otpočete ili nanovo pogođene poslove, Didovi i ebe da se fate lule, prele, stana za tkanje, Mlađarija na poslove i pomć starijima a školarci iskoriste još malo od ljetnjih raspusta a onda u škole, na fakultete, u preduzeća, Vojnicima i zatvorenicima da se na vakat vrate, Djeci da nastave i dalje da slušaju, dobro uče i dobro se vladaju, pomalo rade i privređuju...I svi zajedno-Da mole dragog Boga da im podari zdravlje da živi, zdravi i veseli dočekaju i dogodine Vašer koji će sigurno biti bolji i kojeg će više iskoristiti u pametnije stvari. Eh Da! Možda nekada i hoće...A kakav bi to bio Vašer ili uopšte ozbiljniji svenarodni skup da nije imao buljuk anegdota, priča, zgoda i nezgoda, vrijednih trajnog pamćenja i sjećanja na njih.
Pa evo u nastvaku neke moje istinite, lično doživljene ili kojima sam neposredno svjedočio, Uz napomenu da neki od glavnih ili sporednih aktera u ovim pričama, nisu više među živima i njima „ Vječni Rahmet, dužno poštovanje i pijetet“ , a oni što su i sada živi, nadam se da se neće ljutiti, što ih spominjem. Ako i zahature šta bi sad, Neće mi biti prvi put, da budem omražen i obantan radi istine , uostalom kao i svi drugi što bi se drznuli da o nekome ili nečemu kažu stvarnu istinu.
To Vam je Znak da se Trzan Ne smije orati
Te godine završio sam treći razred osmoljetke, i poput ostale seoske dječurlije, ostalo je da se nadam i željno isčekujem Vašer . Kada stariji brat i još neki iz komšiluka konačno javiše da ima plakata, svoj inače nemiran temperament, nastojao sam što više suzbiti, da ne bih zglajzo i kakva neoprostiva zijana napravio. Doduše bio sam na neki način mezimče kod svojih, pa mi se dosta toga gledalo kroz prste, važno je da mi je škola dobro išla, ni u mejtefu nisam bio loš, tako da , zbog nekih usputnih nestašluka, moj odlazak na Vašer , teško je dolazio u pitanje. Već su mi roditelji bili kupili nekakve lačice, košulju i sendale, sve novo novcijato, spremili u seharu i samo se čakalo da On dođe, Kasica je podobro zvečala pa sam planirao , da umjesto prošlogodišnje dvocjevke koja se drugi dan slomila, kupim neko pristojnije i jače oružje, a i onaj par konja nije bio nizašta, pa ću ga zamjeniti traktorom sa prikolicom, letećim tanjirom ili šta ti ja znam sa čime drugim.Poslastice da ne spominjem, jer su mi svaki dan na um padale neke druge. Kad. Ne lezi vraže. Kojih dvadesetak dana pred sami Vašer stiže tužna, da nemože tužnija vijest:
- Vašera neće biti, uzorali Večićanci Trzan!
- Ma šta, ma kako, nije moguće, pitali smo se svi od mala do velika.- Đe je bila vlast, kako im je pustila?
- Jest vala, moguće je, odgovarali bi oni informiraniji; Ramo kožar zahajmio po noći i potplatio Fehima i još neke traktoriste i uzoraše Trzan. I to hajdučki, noću i dok je Muharem škicija dovrandiso, gotovo poso završen..
Čitavu noć, po dojavi vjesti, Nisam oka sklopio, od nekog jada, tuge i čemera, pogotovo čuvši da je u tom „Udruženom zločinačkom poduhvatu“, među prvima učestvovao i moj tetak Fehim. Bijes i razočarenje bili su mi toliki da sam ga zamrzio više od svih šest tetaka; Iako sam ga prije toga ponajviše od njih volio, Mada je vječito hodao neošišan, neobrijan, sa nekakvim škrljakom ili strihaćom na glavi, u conjavoj odjeći, poderanoj obući. Fehim je bio „ izvorni-narodni“ šeret , spadalo i zajebant kakav se rijetko rađa, I morao ga je takvog čovjek voljeti, htio ne htio. On i teka Zejna nisu imali djece, ali su bili vrijedni radnici i domaćini. Tetka velika tvrdica i cicija a tetak opet raskalašen i troškali, Nije nikada išao u firmu, nego se bavio samostalnim djelatnostima. Imao je prvo konja i sa njim orao, zubio i na druge načine nadničio kod naroda, a kasnije među prvima kupio i traktor. Šaljivdžija kakav je bio, nerijetko se šalio na svoj račun i u tim njegovim šaljivim dosjetkama, dešavalo se da ponekog „učevnijeg pametnjakovića“, nasamari ko poslednju levatinu. Tako. Ševala bankara, jedne prilike vidjevši kako tribi kamen iz njive, Prekorio, kako ga nije stid da on čemerni gospodin učitelj i bankar a tribi kamen po ledini.- Nego hajde ti Ševalino lijepo kući a ja ću poslati svoju djecu, i ona će ti to istribiti-. Povjerovaši u priču mrtva ozbiljna Fehima, čovjek se pokupi i sa njive kući, pa kad ispriča majci što se tako rano vratio ona mu kaza – E moj sine, znaš li ti da Fehim nejma djece i da te namagarčio, ni prvog ni zadnjeg.. Nesliji ne bi baš pravo ali gotovo, prošo voz..Jednom je u katastru trebao nešto razgraničiti sa bratom Ganijom, pa kad ga činovnici svrnuše i naklopiše da laže za među , Fehim se zakune na djeci da je sve živa istina kako je kazao, i oni mu dadoše i omohuraše crno na bijelo traženi dokument. Safeta milicionera je nasamario tako što ga je pustio da ručno istovari par kubika pjeska, i kada je bio pri kraju, on uključi redukciju, otvori stranice i podiže kipu da otrese prikolicu. Safet ga u čudu pita pa što nije rekao da ima kipu a Fehim mu smireno odgovara da ga nije ni pitao ima li ili nejma, a da on miliciji samo odgovara na postavljena pitanja. Nekada je slavodobitno pričao kako je oženio tetku:- - Znaš li ti moj dragoviću da je mojoj „Maloj“, kako je tetki tepao, iako je imala preko 100 kg, Bio mušterija Omer Pličanić, sa svim onim svojim dućanima, magazama, barama, Al kad se pojavi ovaj Plavušan (pokazujući slavodobitno na sebe), ona odma meni,, kakav Pličanić kakvo ti što“. .Osim mene Fehima su voljela i ostala seoska djeca, zato što bi, kad god bi dolazio sa traktorom na akcije nasipanja puta , izvozu đubreta, dovoženju materijala za kuću - Nikada nije branio da se penjemo na prikolicu, traktorske blatobrane i sa njim se vožemo do mile volje. Mora se priznati da vožnje sa njim i nisu bile uvijek najsigurnije, pogotovo kad je vozio nasip za put, koji bi se obično kopao ispod Branjevine, kojih petstotinjak metara više sela. Njegov vrcavi „Ursus“ znao je iznenada iskočiti iz brzine, a kako je vožnja bila niz podobru obalu, Fehim bi prije svake ture suknuo koju maštrafu rakije, pa bi mu kako je znao reći - Sad bilo ravno sve ko tevsija. Jednom se sa punim teretom i sa svima nama na prikolici i oko njega na blatobranima zabio u Zahirovu ogradu, na ulazu u selo, izgleda da mu se tevsija malo više bila pogurumetala. I eto on našao da ore Trzan, sram ga i stid bilo, pas bezobrazni, dabili psina jedna, topovi ga gađali, E pa nek stisne pa se pomoli još jednom, ne gine mu kamen u leđa a traktoru ekseri pod gume. Eto kakve sam sve grešne stvari mislio o svom do tada najdražem tetku i nejma šta mu još nisam gibetio. Vlast je, po učinjenom, brzo reagovala, orače pohapsila, odrezala im globe a neki i Fehim među njima su morali kasnije mjesec dana na Tunjice, na „društveno koristan rad“ i prevaspitavanje. Prije svega su morali da pozube uzorano, da ga usitne, ko za povrtnjak, da bi se Vašer mogao održati. Ali ko će ko bog dragi. Te godine uoči vašera a i za Vašer prolomilo se nebo, nikad takva kišurina nije ni prije ni poslije upamćena, pa su vašerlije, među kojima i ja sam, do vrata brzo bili u golom glibu i blatu, i malo kome je bilo i do čega. Pokisli, prozebli, blatnjavi i prljavi, razočarani i pokunjeni smo napuštali i Vašer i vašarište, na čekajući onaj njegov uobičajeni završetak oko akšama. Nekoliko godina poslije, satjeraše Fehima drugovi milicioneri da mora polagati vozački. Mada ih je svakog Vašera čašćavao i gotivio, klao im janjce, šiljege, zamotavao plećke i glavuše komandiru, Gotovo, mora se nema druge, zakoni i propisi tako nalažu, a i gledali su mu kroz prste što jest jest, ko nikom drugom. Šta ćeš, ako se mora mora se, nejma vrdanja kad vlast ozbiljno pritisne. Tako dođe i taj sudbonosni dan, Fehim nervozno okreće strihaču na čupavoj glavi, čekajući da ga prozovu i da uđe u salu za testiranje i ispitivanje . Jadnik jedva da je znao pošteno čitati i šta naškrabati al eto pod stare dane mora u školu i to ne običnu nago da polaže tako delikatan predmet, kao što su saobračajni znaci i propisi. Testove nije ni pipno, pa se meškolijo, dreljio ko varen zec, preznojavao, zrakajući nekog „poznatog“ da do njega sjedne ne bili šta hajrovao. Prozvaše ga i on hod bod pa u klupu do mog komšije Smaila, što mu se učinio „naj poznatijim“ od svih. Smail je bio moj prvi komšija i tetak ga je sigurno znao iz viđenja, al ne baš zena u zenu, isto što i ovaj njega, pa možda je i čuo šta o njegovim dogodovštinama, no situacija je ozbiljna i nema se tu šta, sjedaj, čekaj testiranje, odgovaraj. Smailu koji je već bio profesionalni vozač, u vojsci auto jedinica i imao sve kategorije, samo je morao ispuniti puku formalnost i položiti državni,; Testiranje nije predstavljalo nikakav problem, znao je sve to, pa kad podjeliše testove, brzo svoj riješi i taman kad ga htjede predati, poče ga drug iz klupe tiho moljakati da mu šta pokaže. Nije to bilo baš zgodno; Ispitna komisija je bila stroga i rigorozna, a Fehim oskudna obrazovanja i pismenosti, pa gledaj kako i šta. Vidjevši da još ništa hudnjak do tada nije ni „prohubao“ odgovoriti Smail mu poče šaptati, i pokazivati mu što olovkom što prstima;- Zaokruži to i to, označi ovo, podvuci ono, i možda bi i „nulirali“ test, da Fehim ne posta sumnjičav, kako ovaj to sve tako dobro zna, pa ga malo glasnije priupita: - Jel ti to momak mene zajebavaš, ha“? na šta predsjednik komisije opomenu i istjera šaptača. Ovako. Kada se testiranje završilo i pročitaše se rezultati, pokaza se da su njih dvojica „zajedničkim snagama“, uspjeli da dovuku Fehima do svega tri netačna odgovora, što je značilo da mora na usmeni. Bilo je čudno i komisiji da je on toliko pitanja, tačno odgovorio, no nemajući kud pozvaše ga da usmeno odgovara, pokazaše mu nekakav oveći saobračajni znak i predsjednik komisije mrki i uvijek ozbiljni supova-c Marković ga priupita:
-Hajde druže Fehime sad ti nama lijepo objasni koji je ovo znak“?
Gleda ozbiljno Fehim u pokazano i odjednom će: - E druže Živko, druže i gospodine Dušane i drugarice i gospodince sudince, ( lukavo podilazeći svim komisijskim članovima) ; To Vam je , da znate, Znak da se Trzan Ne smije orati... Kad on to reče, u sali kratko nasta tajac, a onda svi prisutni pa čak i smrtno ozbiljni Marković prasnuše u smijeh , znajući za njegove jade i belaje oko oranja Trzni.. Na kraju se složiše ako je tako i ako je to taj znak piši Fehimu Položio je i sad može sa traktorom kud mu duša želi. I na asfalt, na glavnu magistralu...
Moje prvo samostalno vašerovanje
Već dogodine završivši četvrti razred, manje više ispunjavajući sve zadane kriterije, stekao sam još i uslov da „sam“, bez roditelja, hodam na Vašeru. Dogovorio sam se bio sa komšijom i drugom Akifom , ali smo se nešto pred sam Vašer pogurumetali, sporečkali, tako da do Trzni dođoh s majkom, Uzeh od nje džeparac, koji mi je cicija kakva je bila, jedva nekako dala i to ne u punom iznosu, Prekorivši me, po ko zna koji put i opominjujući me gledam u šta ću koji dinar potrošiti
.-Gledaj pa to sad profituri u kakve šejtanluke i besposlice., neznaš kako je krvavo do dinara doć!
Prohodao sam gore dole po vašerištu i taman htjedoh da šta pazarim, kad me oblada šejtan, bog mu sudio, i sa mno hod bod, pravac na ringipil, onaj manji. Nagovara me da se provozam i lično uvjerim, koliko je fino letjeti u visine, i jesu li baš te bravure onakve kako o njima galami ringišpildžija i drugi pričaju koji su ih probali.. U silnoj gužvi nekako dođoh na red, po običaju, mjesta su se čas posla popunila i vožnja krenu, Čim se malo više počelo ubrzavati, okretati u čavrntiju, poče me nešto zavrtati u želucu, u glavi mi se mantati, i ni blizu nisu bili isti osjećaji kao oni sa lilaljki na orasima ili bukvama po Projsima. Odnese me jadna majko, odo u derde, tih minut dva učinilo mi se ko godina, Ne zbog straha, visine i brzine, već nesnosne vrtoglavice, stuživanja i nadimanja u trbuhu. Jedva sam čekao da se ringišpil zaustavi, nekako sam otkopčao sigurnosne lance i na jedvite jade izašao iz ringišpilskog kruga. U glavi mi je zujalo i tutnjalo istovremeno pucala od bolova, a sve se oko mene nebesalo, dok sam svaki tren imao osjećaj da će iznutra „huriti“ ključ po ključ, pa šta onda . Nekako sam doteturao do pulta srbijanca što je prodavao belegije, sjeo na neku praznu gajbu i glavu u šake, a oči zemlji, nedo bog pogledati u sunce. Čovjek mi nije branio, ali nije puno ni obračao pažnju na moje muke ljute. Ko zna koliko sam tu sjedio i koliko bi još ostao da me slučajno nije spazila majka, pokupila me i prema Ramića kući, u kakvu takvu hladovinu. Umila me je sa vodom a onda sam povratio dušu iz sebe, derao se poput jareta, sve dok i poslednji gram nije napustio želudac. Saznavši šta me snašlo mati je pobjedonosno likovala
-E nekje baš, da ti nisam trubila ko ima kome, dalje od šejtanluka i šejtanskih kola, nebi mi bilo krivo, a ti hoćeš pa eto ti sada deveraj i boluj.
Toliko me vožnja ubehutila da nisam mogao zinuti ništa od zajedničkog ručka niti sam imao volje i želje više da se vraćam na Trzan. Glavobolja i mučnina su mi pomalo počeli popuštati tek pred sam vakat polaska kući, i eto kako mi neslavno i bolno prođe moje prvo samostalno vašerovanje. Nit šta kupih, nit šta pojedo i popi, nit šta vidjeh.. Od tada pa sve do dana današnjeg kada mi neko spomene vožnju na ringišpilu ko da mi zdrav zub potegne, i najradije bi ga štosom među rogove. Jednom i nikad više, a taj moj nesmotreni avanturizam dovede do toga da mi evo dva Vašera, jedan za drugim haman ha odoše u vjetar...
Šokara oborio međeda
Na svim vašerima, u drugim gradovima i mjestima, bilo je harlovina i hairlija kojima je duša jedna bilo pohrvati se sa međedom. Za takav poduhvat moralo se imati posebne psiho fizičke predispozicije, jer nije baš svako mogao, kolko god bio jak, pri zdravoj pameti, u koštac gladnoj i žednoj, goropadnoj zvijeri, Koja zbog brnjice nije mogla ugristi, ali je „izazivaču“ mogla slomiti leđa na dvoje na troje ili ih iskrvariti i izgrebati oštrim kandžama. Prepričavale su se priče o banjalučkoj braći Šašivarević, o nekakvom nepoznatom dobojliji, Todoru iz Dubice, braći Melić sa Vitovlja, koji ne samo da su se svojevremeno hrvali, nego ko od šale obarali međeda o ledinu. Kod nas se koliko ja znam, sa međedom hrvao jedino švercer i palamar hajvanom i konjima Šokara, Krupna šokčina iz Zabrđa, bilo je u njemu preko dva metra, a vagao je ko malo manje june, sa šepajicama poput omanjih lopata. Glavurda mu je bila kolk ciganov doboš, sa vidllivim ožiljkom preko cjele tintare, što ga je ionako strašnog činilo još strašnijim , Ožiljak mu je bio„trajna uspomena“ od Pavice kiridžije i njegova vagira na jednom od derneka na Rokovu. Šokara se te prilike, nešto sporečkao sa Pavicom oko konja i samarice, te duplo manjeg nesretnika za oždrlje, zgužvao mu veš i ko vreću iznio napolje i bubnuo od ledinu. Pavica, ukoljica kakav je bio, mu nije mogao oprostiti za sramotu, pa se vratio sa vagirom i zviz po glavi. Očevici se kunu da Šokara nije ni trepnuo a kamo li se ubehutio poslije udarca, niti je glasa pustio kada su mu u bolnici „naživo“ šili ranu. Kada je tako, onda može nesmetano da se hrve i devera sa međedom, u to sumnje nema.Prve godine kad smo ga gledali, nosao se sa mečkom dobrih dvadesetak minuta, no umorio se, zapjenio, popustio, pružio cigi ruku, platio pošteno izgubljenu opkladu i priznao poraz. Naredne godine okupila se znatiželjna gomila da vidi dogovoreni revanš, Cigini pomoćnici okolo hodali i kupili za ulaznice, padale opklade, samo se nestrpljivo čekao ulazak „takmičara“ na borilište. Prije same borbe Šokara je nešto čijukao i sašaptavao se sa onim starim hajdukom Sadijom lovcem; -Samo ti njega komšija tako kako ti rekoh i ne beri brigu, savjetovao ga je Sadija. I kad ga ciganin pozva da se hrve, priđe zapjenjenom razjarenom međedu, ispravljenom na zadnje noge i spremnom za borbu, samo mu stade svom težinom na prste šapa i gurnu ga koliko god može. Mečka se prostrije po ledini koliko je duga i široka, istrgnu dajak ciganu iz ruku, ruknu da se u Hrastik čulo, poče da pjeni i urla, te je jedva nekako cigani smiriše, U početku odbijajući da plate opkladu, žaleći se
-Kume ovo nije bilo ver (fer), na prevaru si pobjedio, hajde brate ponovo u šake kako je red.
Kum se nije obazirao na njihove žalopojke, već tražio „pošteno zarađeno“, pa su cigani popustili pod „pritsikom“ publike a i plašeći se da i njih pobjednik ne propusti kroz ogromne ručerde. Šta imaju da se žale kladili su se ko će koga oboriti i to je to, Šokara pobjedio . Kasnije se Sadija na sva usta hvalio da je on zaslužniji od hrvača za pobjedu, jer mu je, kao iskusan lovac, rekao ono što je znao: Da kod međeda nema zglobova koljena u zadnjim nogama, pa se nemogu amortizovati ako im se one blokiraju i tako Šokara bez puno muke i prolivena znoja, steče slavu i dobro zaradi.
Nesto Šaban
Nije bila baš i neka novost kada bi se desilo, da neki vašerdžija se toliko zapije, zarolja i obeznani , izgubi u vašerskoj gunguli i da ga jedva nekako nađu, Ili on sam dogavelja duboko u noć poslije Vašera kući, najkasnije sutra ujutro. Međutim. Moj suseljanin Šaban, najmalađi u kvartetu seoskih Šabana, od kojih je svaki , kada bi suknuo koju više, izgledao ko da je malčice bio zviznut „mokrom čarapom“, Jedne godine se baš pravo izgubio, pa je tek drugi dan tubario kući. Ja sam tad već bio „klapac“, išao u srednju školu, a Šaban tri četiri godine stariji od mene, oslužio vojsku, zaposlio se, i vidjeo sam ga na Vašeru, sređenog i dotjeranog jedan po jedan. Uveče je bio dobar, no po danu se nalio negdje tople pivuše, do te mjere, da je hodao za ciganinom međedarom i nekakvo meče što je išlo uz „Starog Marka“, počeo dizati otraga za stražnjicu. Bilo je smiješno gledati Šabca ( kako smo ga zvali), kako hvata meče, krišći i dere se - Ljuljaj Hatka biće doplatka, a cigo se prijeteći okreće, tjera ga i suje mu sve po spisku. Nekako su ga umolili da se kani međeda i odveli ga u Hasića kuruze da spava, računajući da će se koliko toliko otrijezniti do polaska kući. Bog sami zna kako se i šta se sve izdešavalo, no kad je bio vakat kući, odoše da ga probude, kad ono nema Šabana đe su ga dekovali. Još malo se prozvrljalo po Trzni nebili ga gdje sočili i na kraju zaključilo, da je sto posto otišo pas kući sa nekim, i da pjana mrcina već drinja sve u šesnest. Pretpostavke su se ispostavile netačnim, Šaban ne samo da taj dan i noć nije došao kuči, nego ni naredni ni dan ni noć, Tek drugi dan po Vašeru,, kada se bilo ozbiljno spremilo izvjestiti miliciju, o njegovom nestanku; Odnekuda lola dolutao, go do pasa, poderanih hlača, bos bez obuće i podbuho ko da je istom iz osinjaka izašo. Došavši kući, odmah ode odmoriti i ospavati, a predveče kad se probudio, malo se ukuvetio i došao sebi, pitali su ga i propitivali; Đe je bio, šta je radio, kako ogoli vašersku novu odjeću i obuću i još što šta drugog. Prvo je samo šutio i pušio pa jedva nekako mzovoljno otvorio dušu i kazao braći i ostalim pitačima -Da se sjeća samo onog od noćas , kada se u gluha doba , sav zgozdio i prozebao probudio na konjskim kolima pred nekom zabačenom kućom u Gornjoj Orahovoj. Otkud gore tice znaju, , trideset i neki kilometar dalje od Večića i našeg sela i još po belaju, po noći na konjskim kolima cigana čergara, koji su tu „poslovno“ došli po neke starudije. Tako da se naš Šabo, kada se razdanilo i kad se malo razabrao sa njima, i vratio, do Džemalijina vignja, a onda pjehe u Hrvaćane. Poslije ovog „neslavnog“ vašerskog incindenta, on godinama nije htjeo ni primirisatia a kamo li popiti ni pivu niti bilo šta drugo od alkohola, a koliko me sjećanje služi ta njegova alkoholna apsitencija potrajala je sve do izbijanja nesretni ratnih sukoba 1992. Kada se opet propio .( ne samo on nego mnoštvo drugih apstinenata, zakletih anti alkoholičara, pa čak i hodža i hadžija). Rat bi pa prođe, Šaban časno odradi dug državi i narodu, a u poratnim godinama, zajedno sa mnom i još mnogim kotorvarošanima, komšijama i rođacima; Silom prilika ostaodosma da živimo u Travniku na travničkoj regiji. I što ti je božje davanje. Nakon toliko godina opet Šabanu topla piva „dođe glave“, ali ovaj put srećno i blagoslovljeno, a evo i kako..Moj i njegov rođak, držao je u zakup neku kafanu, a te 1996 ljetnje žege nepamćene, Jednog julskog dana, zapilo se oveće društvo u „Šentadi“, jedna po jedna, svi se okitili, namerajisali nemože nego je a i Šaban se nasukao toplom pivušom, možda tek koju zehru manje nego svojevremeno na Vašeru. U neko doba nekom naumpade pa oko njega da se ženi, vakat je, godine odoše, nejma više šta čekati., a i buduća mlada je za, samo je do njega. Mladoženja se otimao , vrdao, nećkao, ali kad svi navalismo na njega, drži tamo, poreni vamo , nejma kud, zbajbočismo njega i mladu pod ruke, pravac kući mu i bogami ga oženismo, skući se ljudina i eno ga i dan danas sa familijom sretno živi negdje u Americi. .
Profesionalac Reka
Zubati Bil je zbog obima posla pa i da mudro navuče posjetioce i mušterije, često zapošljavao kao svoje asistente i pomoćnike, nekoga od naše „domaće“ čeljadi. Da redaju grudvene čarape za gađanje, kupe oborene metalne čaše, navijaju kožnu loptu i vola i da dijele osvojene nagrade. Ko će ga znati kako je na red došao i naš hrvaćanac Reka i to one godine čim je završio osmoljetku. Reka je bio drugo po redu djete u seoskog mutevelije, tri godine mlađi od brata Ekrema, koji je bio moj vrsnik i dobar ahbab. Reki škola nije baš najbolje išla ali je poput ostale mutevelijine djece bio pošten, čestit, vrijedan radnik, deverao sa konjima, oko krava, na njivama, u šumi i ništa mu nije bilo mrsko i teško raditi. Iako nije dobro učio u školi, u tom svom „neznanju“imao je simpatičnih gafova, za pamčenje i prepričavanje, zbog kojih smo ga posebno voljeli, A znao je poprilično dobro, dreljeći očurdama i lukavo se smijuljeći, da brzo stekne nečije povjerenje, koje bi većinom opravdao u potpunosti. Tako se vjerovatno „pritajio“, uhiljio i lukavo pridobio Bilove simpatije i evo ga za štandom. Na njemu nova crvena majica i plavi kačket, sve ko u gazde, i još nabacio crne sunčanice, Neš ga poznati, kada smo ga Ekrem i mi ostali zatekli na „radnom mjestu“, došavši da isprobamo svoje vještine i snagu, na njihovim rekvizitima. Toliko je bio ozbiljan i poslovan, da se uopšte nije obazirao na naše upadice, podjebavanja i dobacivanja, a kamoli da nam usliši molbe da, dok gazda ne gleda, obori rukom preostale čaše da bi mogli dobti nagradu. Hajde što je takav bio prema nama ali, nekakva talija nanese mu oca i mater , baš ispred štanda. Dobrodušna i dobročudna mu majka se zagleda, jednom, pa opet, pa će ti:
-Ma dragi Mujo onaj tamo momak što dofaća one čorape isti naš Refik.
Okrenu se i mutevelija na njenu opasku, pogleda malo bolje: Ma jest vala pljunuti Refik, al zna da mu je kupio drukšiju košulju, nikada nije nosao strihaču i naočale..Priđoše bliže obadvoje prodajnom pultu pa mutevelija onako kako je samo on umio poistiha zovnu:
- Reeefike, Rrreeeefffiiikeee jes to ti?,
Jjednom pa drugi put. A momak to jest Reka ni mukaet, iako ih je vidjeo, napravio se psina tošom i ni da uhom mrdne kad ga zovu, Ne pozna ih ko da ih ni bog nije dao. Da bi babo i mater još malo zahilijvali, šacovali i na kraju otišli u vašersku vrevu, on nervozno vrteći francuzicu na glavi, ona pušeći i odbijajući dimove, zamišljeno obadvoje dumajući: „-Kako je moguće da u božijoj bašći ima tako sličnih insana“...
Bokser Vito
I ova zgoda zbila se kod Zubatog Bila i njegovog radno prodajnog štanda. Od naše seoske klape, svi smo se bili po odavno zamomčili, neki pozavršavali srednje škole, nekima bilo vakat u vojsku, izučili neke vještine, ašikovali na sav mah; Puni snage i mladalačke energije, vrebali smo prilike na Vašeru da to pokažemo i dokažemo. Jednom se tako okupismo da obaramo čaše, šoramo gumenu loptu i stičćemo koliko god možemo više bikove rogove. Baćo svojom ljevicom po obara čaše, Ekrem Tajči zviznu kožnu loptu toliko da je kazaljka zvrčala i pokazivala najbolji udarac, a Feđa stegao bikove rogove tako jako, da je muknuo, da se do kace čulo. Ponosno smo uzimali „osvojene“ nagrade, kad neko iza leđa:
- E svaka čast komšije alal vam vjera jeste momčine, ma nema to niđe,
Okrenusmo se kad ono naš komšija, pjandura Vito iz Dujkovića, stoji i puši, Skockao se „Viteški“, na njemu bijela košulja perlonka ( malčice slabija nego u „poštenih intelektualaca“), lače kahvaji na peglu, lakovane cipelice, i za razliku od inače, potpuno trijezan, obrijan i ošišan, ma dotjerao se, nemože nego je.
-.Nego hajde i meni komše moje dobre, molio nas je, pokažite kako se to radi, da se oprobam, nebi li šta osvojio, a i da se pokažem Gospani, pokazujući na nekakvo ubogo žensko čeljade kraj sebe, valjda mu cura. Eto skockao se i dotjerao ko nov, ostalo je još samo da svoju ljubu do kraja zadivi i osvoji njeno srce, pokazujući joj mušku snagu
- Kosio sam čitavo ljeto, posluživo zidare, cjepao drva pa reko da okušam, jel se u snazi šta popravilo.
Murizu Gregoru nije puno trebalo da smisli jedan od svojih pasjaluka, pa kad komšija izrazi želju da bi i on oprobao snagu, al nije dovoljno uk i vješt na tim spravasma, svrze se oko njega i poče mu objašnjavati, šta mu je i kako činiti. Na kraju ga „dobronamjerno“ posavjetova. Ako baš hoće da isproba pravu snagu i da osvoji najbolju nagradu onda:
- Zategni der Vitomire iz sve snage i šakom složi ovde.
Muriz je ozbiljno pokazivao Viti da udari šakom vola među rogove, iako je znao, kao i svi mi ostali da je masivna glava bila izrađena od željeza i obložena troslojnom trvdom kožom i da ako ju jako udari ode šaka u helać.
- Dobro komšo ako ti tako kažeš, čuvaj malo , razgrnu Vito sve oko sebe, istrka se , malo podvrisnu i dok se mi pribrasmo, Žvajz, baš među rogove a potom on umjesto vola ruknu
- A joj, nana, a joj ljudi pomagajte pogiboh,.. Mi se razbježasmo u narod, kud koji, da bi tragično štetni epilog ovog udarca, kojem se ibretio i sam vo, shvatili sutradan vidjevši Vitu sa rukom u gipsu, od šake do ramena Komšija, ni da nas pogleda, naljuto se i nije se htjeo sa nama pomiriti sve do jeseni i prvih kotlova, kojima je bio redovan gost, pa se na jednoj od tih pecana izmirismo sa njim ko prave komšije, što je i red...
Foto moment
Išao naš jaran Namko u vojsku taman na dan pred Vašer. Dopratili smo ga po običaju , ( kao što su se i svi ostali ispraćali) do čaršije, I čekali da mu stigne autobus za Banja Luku, a iz nje pravac Slovenija, kasarna i vojna pošta u koju se trebao do ponoći javiti. Osim nas hrvaćanaca, bilo je tu još mnoštvo drugog svijeta, koji je isto tako ispraćao svoje „remce“. Pjevalo se, pomalo pijuckalo, a ja sam počeo šklocati sa aparatom, foto momentom, koji sam pozajmio od rođaka Murata, što džaba da plaćamo Capi i Braci kad i sami možemo ovjekovječiti te važne trenutke. Aparat „Kodak“, bio je nov novcijat i bolji i moderniji nego u pravih slikara, Škljocneš i ne prođe ni minut a ispade slika čista ko srma, pa oko mene počeše kolišiti i ostali i moljakati me da ih slikam sa njihovim dragim vojnikom, platit će vele, koliko god košta, što pravim slikarima nebi baš pravo.. Imao sam uza se svega dvije kasete sa snimcima, pa sam ih brzo ispucao, i osim što sam našoj raji obezbjedio trajne uspomene na drugov ispračaj, zaradio sam i neku paru, jer su ostali koji nisu bili naši, plaćali ne metalica, samo da ih uslikam. Vidjevši takvu navalu , za te tada istom potekle moderne slike, naumaplo mi je da bi mi možda dobro došlo da ponesem aparat na Vašer, pa škljocnem i tamo koji put. Namki stiže autobus, on za Banja Luku, pa dalje za Sloveniju, a mi curik kući , da se malo obrijemo, okupamo dotjeramo, presvučemo, valjalo je za koji sahat na Trzan a tamo se nemože baš svakakav, nije red. Pitao sam Murata imali još koji film, Capo mi ih nije htjeo prodati u čaršiji, a rođak mi, kada sam mu pojasnio svoje namjere dade dvadesetak ganjc novih, na svakom po trideset snimaka. Pogodili smo se da mu ih platim, kad se Vašer završi i po nabavnim cijenama . Za asistente i pomoćnike , procjenio sam da su naj podesniji Muriz Gregor i Ekrem Tajči, objasnio im šta planiram i oni bez razmišlnanja prihvatiše ponuđene im role.. Malo smo prohodali po Trzni, popili po koje piće , „Kodak“ mi je ponosno visio oko vrata, u kožnoj torbici kasete sa filmovima, i kada se dobro smračilo stupili smo u akciju. Prvo smo na Gregorov prijedlog otišli do turbeta, Raifu , što je tu veče bio glavni ispred džemata, se predstavili ko novinari iz Sarajeva, koji smo čuli za turbe i sve o njemu, pa smo eto došli da se na licu mjesta uvjerimo i napravimo reportažu ; Lukavi seljak zagledao se i mjerkao nas jel govorimo istinu, ali ko i svim drugim provincijalcima, sama pomisao na Sarajevo, i da smo došli baš iz tog glavnog grada, nije mu ostavljala puno prostora za vrdanje. Imali smo sreće da niko poznat nije bio među posjetiocima pred turbetom i što nas Raif nije znao u glavu. Nešto smo sa njim pričali, komentarisali, natucali i onda se ja dohvati aparata. Prvo uslikam unutrašnjost turbeta, Raifa raskoračenog i podbočenog u sredini i kad slika bi gotova velikodušno mu je poklonim. Onda škljocnu i Muriza i Ekrema, ko fol za službeni članak, pa kad krenusmo da idemo, počeše me sa svih strana vuči za ruku i moliti da i njih ovjekovječim na tako svetom mjestu. Džaba sam govorio kako nemam filmova i da su oni skupi ko đavo, Slikaj majčin sine nema ti druge, i dok trepnu ode pet filmova, a para u džepovima neznaš šta sa njima. Procjenili smo da je dosta slikanja i da treba šta ostaviti za sutra, kada je vaka gužva bila večeras, šta tek onda će biti po danu. Sabrali smo ostalo društvo, kod Muniba par kila pečenja i u „Čingi Lingi“ jedi, pij, derneči i ožeži sa narudžbama pjesama. Ciganke su se slomile pjevajući i plešući „Samo za montere iz Kuvajta“ to jest nas. Sutradan čim je vašerovanje počelo nagovorili smo par naših seoskih djevojaka da idemo na ledinu iza Trzni da se slikamo, ko bojagi ko pravi zaljubljeni momci i cure i, kada je krenulo, bog me ubio ako nisam za svega sahat i nešto ostao bez ijednog filma. Moj aparat je bio puno bolji od Bracinog i Capinog a slike ljepše i čistije, usulge jeftinije pa nećeš otapačat od silne navale. Po obavljenom poslu okupili smo se, sada u malo većem broju, krkali, pili, mezili, naručivali pjesme, ovog put kod Muje i Karla, sve do fajronta. Potrošilo se dosta „zarađenog“, ipak ostalo je i za Murata, a i za „mješano meso“ u „Odmoru“, za nas par idućih dva tri vikenda.
Ringišpilsko Stradanje Azema Kratkog
Većina mog društva, pozavršavala je srednje škole, neki i napuštali, po neko upisao fakultet, oslužili vojsku, bilo ih je što su planirali skore ženibe, pa smo za ljetnjih dana onako objesni u selu, osim obaveznih seoskih domaćinskih poslova koji su nas sledovali, činili još štokakve budalaštine. Kosili ručno seoske livade sve đuture i džaba, vozikali motore, pravili zijane po Vakufcima, Garićima i drugim selima i mnoštvo nestašluka na koje su nas „vršnjaci“ tjerali. Na Vašer smo obično išli skupa i naveče i po danu, a jedne od tih naših „ozbiljnijih“ godina, nekako pred sam Vašer, vratio se iz Iraka Azem Kratki. Radio je tamo više od godine, nije kod Arapa mogao lokati, fesatiti i sprovoditi se kao inače, pa je odmah po dolasku nastojao što prije i što više nadoknaditi propušteno. Okrenuo je janjca na ražnju, pripremio bure hladne pive, flaše viskija, sabrao feštu, kupio veliki kasetofon od Redže i muziku do daske. Posebno je u delirij i trans padao kada bi zapjevala „Mali mrav“. Tog Vašera, po njegovom dolasku, naveče pod hotelskom šatrom , oni što nisu ganjali cure i ašikovali ( a i ašiklije po obavljenom), dopingovali su se raznim pićima, neki zakivajući to sve sa škotskim viskijem kojeg je Kratki ponio. Tu noć nismo išli kući nego smo kada se muzika pogasila splastili se u tavan neke od večičkih štala dole u polju. Zbog pića i „umora“ nismo ni osjećali hladnoću vedre avgustovske noći, niti smo ujturo ustali na vakat, nego tamo negdje oko 10 sati. Satresali jedan po jedan slamke i trinu sa odjeće, umivali se u obližnjem potočiću, formalno se počešljavali, utezali, dotezali i onako podbuhli i mahmurni jedan za drugim na Trzan. Neki, odmah krenuli da malo prohodamo vašerištem, da se razaberemo , pa možda i da curu provodamo, da koliko toliko dođemo do sebe, što nije bilo nimalo jednostavno s obzirom na sve okolnosti i vrelinu avgustovskog dana. Azem i još neki iz društva računali su da se „najbolje klin klinom izbija“, pa su se ušančili u hotelskoj šatri, Sve dok se nisu odlučili malo provozati na ringišpilu. Jedan za drugim posjedaše na veliki ringišpil, i poredaše se tako da se mogu što bolje bacati nebu pod oblake. Zarola moćna mašina, vožnja krenu, stolice sve više i sve brže se počeše okretati, i kada je ringipšilanje dostizalo vrhunac, Muki , dohvati Azema i njegovu stolicu i zafijari je iz sve snage ( što je inače bila stalna praksa većine vozača), ali kako ga on jako zaždi, nesretnom Kratkom, popustiše slabo svezani sigurnosni lanci.. I on ko da ga je izbacilo iz katapulta, poleti poput strijele, slobodnim vazdušnim prostranstvom, u trenu preleti hotelsku šatru i nesta iz vidokruga. Prepade se ringišpildžija, brzo prigasi motore, prebledjeli su gotovo svi vozači, vozačice vrištale, na momenat zanimjemiše svi što su to vidjeli, čudom se čudeći .- Šta to bi, ode momak, nebu pod oblake, nema šanse da je osto živ, a i ako kojim slučajem preživi ne vele mu na svoje noge i ko zna gdje je uopšte i završio, nakon onakvog vasionskog leta.. Brzo se pribrasmo mi njegovi jarani, što smo gledali,, a i oni što su se sa njim vozali, pa trkom iza hotela, za nama i milicija, i još mnoštvo naroda, da tražimo stradalnika. Kad tamo „na mjestu pada“ imamo šta vidjeti; Iizlazi Kratki iz guste živice kraj puta, malo izgreban od trnja i ostruge, otresa glavom i dere se
-Šta je šta ste zinuli ko peševi, Ništ ništ, vozi samo dalje, idemo dalje za iste pare , nema stajanja pa koliko ga grlo nosi izdiže svoju omiljenu „Mali mrav, mali mrav....
Zabezeknuta svjetina nemože doći sebi, dovedoše odnekud i doktora koji je vašerovao, on ga jedva nekako pregleda i ozbiljno posvajetova da odmah ide u Hitnu, na detaljniji pregled, pa ako je potres mozga možda i za Banja Luku.
- Ma daj, kaki hitna kakvi bakrači, nikud ja ni makac sa Vašera, nego Muki i ostala braćo i drugovi, ako ste za piće za mnom , pa ćemo opet svi zajedno još jednom se provozati ko ljudi.
Nisu pomogla ubjeđivanja ni milicije ni drugih dobronamjernih, neće u hitnu pa bog, samo nazad pod šator, pa opet na ringišpil. Tek pristigli zadihani ringilšpidžija, čuvši ga šta govori, zagrli ga poljubi i otvori dušu:
- E hajde momčino pijte kolko hoćete , ja častim tebe i tvoje društvo, nisam još od kada znam za sebe i radim ove poslove, vidio ni doživio nešto tako. Padali su ljudi nije da nisu, sa manjih visina pa vratove lomili, ostajali teški invalidi, po neki i umirali a tebi ni nokat da fali, Svaka ti čast i opet bi se vozio, ma da nije ko što jest sam bi se ti meni vozikao kolko ti duša ište... A „momčina“ za dvije glave niži, ko nešto zajebano i mrko ga zagleda i mjerka i naravno prihvati ponuđenu čast
-Al samo jednu rundu i jednu vožnju, za mene i društvo, jedino tako može, pružiše jedan drugom ruku, baš ko pravi starinski ahbabi...
Jasno je bilo ko dan, da prevejani vašerski lisac, medi i dikati presretan što se sve tako sretno završilo i što očito Kratkom ne pada na pamet da bilo koga krivi izašta i tužaka se sa nekim, takav je bio uvijek, nikada nikog drugog nije krivio za svoja „stradanja“ nego - Sam pao sam se ubio i tačka.. Popili smo nas nekolicina njegovih jarana i još dosta prišipetlji ponuđeno piče, na vožnju nismo išli, niti je ikome više padala na pamet, Jer su jedna za drugom stizale runde od drugih stolova, a pjevači najmanje deset puta od sebe častili sa „Malim mravom“ i „Sjećam se plavog golfa i marice milicije i palice“, što je „stradalnika“, koji se opravio i „došao sebi“; Bacalo u trasns, pa je go do pasa uveliko harlovao i šervanio po stolu, zalijetao se i kačio o šatorske šipke i prečage....

User avatar
argyle
Posts: 1673
Joined: 17/10/2010 09:56
Location: Džamahirija Bosna

#30 Re: Kotorvarosani

Post by argyle » 24/06/2019 21:43


Post Reply