Nadam se samo da će i ovaj ''naš'' Slovak (na izgleda prinudnom radu u BiH) pročitati ovu kolumnu.
OPIJUM ZA NAROD
Piše: Ivan Šarčević [email protected]
20/10/08
Politika nesvrstanih
U ovoj zemlji se često daju izjave koje njihovi tvorci izreknu bez argumenata, ili one nemaju veze ni s povijesnim činjenicama niti s minimalnom željom da se problem riješi. One su tu samo da produže, štoviše zapetljaju ionako teško stanje.
Među takve spadaju i neke izjave visokog predstavnika Miroslava Lajčaka. Tako je prije nekoga vremena, odslikavajući našu političku scenu, samouvjereno kazao: “U svome životu dva puta sam vidio atmosferu kakvu danas vidim u odnosima Sarajeva i Banje Luke. Prvi put to je bilo u odnosima Bratislava - Prag, a drugi put Podgorica-Beograd. I svi znamo kako se to završilo.”
Dok su se kod nas neki kritički osvrnuli na ove neprimjerene usporedbe, nije primijećeno je li to itko iz Europe učinio. Vjerojatnije nije, jer je visoki predstavnik stvarno predstavnik nesvrstane politike za koju kaže: “Ako neko misli da se međunarodna zajednica može svrstati na jednu stranu, ili voditi politiku koju želi jedan narod - bilo ko da je u pitanju - onda griješi.”
Koliko je velika takva greška, toliko je nemoralna i cinična Lajčakova usporedba, jer takva međunarodna, odnosno europska politika, ovdje nije svedena samo na ambiciozne osobne procjene slovačkoga diplomata, nego očituje kratko pamćenje i nastavlja onu drugu, tamnu stranu europske politike kojoj se i događa da obezvređuje ono na čemu inzistira, i ne uživljava se ne u sitne nego u bitne razlike: Bosna i Hercegovina nije ni Češka ni Slovačka ni obje zajedno, a kamoli Jugoslavija u malom ili Srbija i Crna Gora.
Konkretno: Lajčak je odnos Banje Luke (Beograda) i Sarajeva prije trebao usporediti s odnosom između Münchena i Praga između ona dva rata, Daytonski sporazum iz 1995. s Münhenskim iz 1938. Naime, te godine Hitleru su Englezi i Francuzi omogućili da, nakon što je priključio Austriju, priključi i Sudetski kraj Čehoslovačke. I time je otpočelo komadanje i kraj te versajske multietničke države čije posljedice se osjećaju i do danas, i time je politički omogućen Hitlerov rat.
Zar Lajčaku ne bi bilo bolje da učeći iz povijesti Europe i svoje zemlje - patnjom i zlom, krvlju i nepomirenjima opterećene, ali i nabrekle od čežnje za slobodom i demokracijom - pravi obrazloženije usporedbe sa zemljom kojoj, kaže, želi “perspektivu, stabilnost, sigurnost, prosperitet“? Ima li dakle u onoj famoznoj münchenskoj politici appeasementa - popuštanja i negledanja zbilji (zlu) u oči - ikakvih oznaka njegove politike i politike koju predstavlja? Zar naknadno međunarodno legaliziranje učinaka rata nije slično raspadu države Čehoslovačke tih godina, kao i progonom ne samo Židova nego svih neistomišljenika? Zar i nepozivanje Staljina u München, te odatle njegov kasniji pakt s Hitlerom, nije sličan mnogim zakulisnim paktovima u i oko ove zemlje?
Zar engleski pritisci na Edvarda Beneša, onodobnog češkoga predsjednika, nisu slični i današnjim pritiscima velikih da se preda vlastiti teritorij, potvrdi genocid i zlo rata? Zar povratak Beneša u zemlju s novim, sovjetsko-komunističkim vlastima 1945. i onaj strašni izgon iz zemlje milijuna Nijemaca (nisu baš svi bili za Hitlera), te premještanje pa vraćanje iz Sudeta tisuća Slovaka i Mađara, nema nikakve veze s etničkim čišćenjem, raznim reintegracijama, humanim preseljenjima koje je u sadržaju i opsegu ratificirao Dayton najviše u samoprozvanoj tvorevini RS- a nastavlja se i danas pod tzv. socijalno-demokratskom vlašću Milorada Dodika?
Zar Lajčak nije učio u povijesti svoje zemlje Slovačke što je značila vladavina vlč. dr. Jozefa Tisa, unatoč oštrom protivljenju Vatikana? Koliko je stranaka moglo ostati za njegova predsjednikovanja u “Nezavisnoj Slovačkoj“, a tek Židova? Zar nije makar malo slično onodobno geslo: “Slovačka Slovacima“ s onim: “RS - samo Srbima“ i klerikaliziranim politikama kod nas koje su mržnjom i ratom očistile “svoja“ područja? Zar Lajčak kod nas nema usporedbi za izdvajanje Karpatske Ukrajine i mađarsko oduzimanje trećine njegove domovine, najrazvijenijega dijela, uz suglasje vođa njegova naroda, Hitlerovih marioneta, koji su to mirno “prodali“ ne iz nacionalnih interesa nego samo da bi vladali?
Zar i iz lijepoga rodnoga grada Poprada nema iskustvo multietničnosti ali i logora, zar mu je nepoznato da mu je iza rata zavičaj dobro očišćen od Nijemaca?
Pa zar su u BiH sve politike iste, pa i nacionalističke? Zar je entitet jednak državi? Zar se demokracija ne može konfrontirati (nacizmu) nacionalizmu?
Kad se engleski premijer Chamberlain, nakon što je potpisao u Münchenu Hitlerove nakane, vratio u svoju Englesku, kazao je: Ovo je mir za naše dane! Lajčak i politika koju predstavlja stalno govore: Bez nas ništa ne možete učiniti, ali mi vam ne možemo pomoći.
To je mir za naše dane, za BiH ili Gruziji, svejedno. Politika nesvrstanih moćnika. Ili ipak svrstanih na stranu počinitelja.
... ko pita ne skita.