Ovih dana se taman oblak nadvio nad ionako oblačnim nebom proizvođača muzičkih instrumenata u vidu alarmantnog izvještaja lokalnog novinara, izvjesnog Geert De Lombaerde, u kojem je objavljeno da Gibson ima ogromne dugove. Samo jedan dio duga iznosi 375 miliona dolara u vidu zapisa i uskoro dolazi na naplatu 145 miliona nekog vida obveznica, negdje u julu ove godine.
Da bi se izvukao iz blata duga Gibson je odlučio nedavno da proda skladište Baldwin pijana za nešto više od 6 miliona dolara, ali to nije dovoljno i već se priča o vrlo vjerovatnoj prodaji zgrade Valley Arts u sjedištu kompanije, za nekih 11 miliona dolara. Naravno, te dvije sume su kap u moru prema stvorenim obavezama i odatle i kreće cijela ova priča.
Kevin Cassidy, službenik u Moody's Investitor Service, kaže da je ova godina odlučujuća za Gibson, i ako Gibson proglasi stečaj predsjednik Uprave, gospodin Henry Juszkiewicz (koji se nalazi na toj poziciji od 1968. godine), prepustiće firmu njenoj sudbini.
Mnogi se pitaju kako je moguće da jedna firma, koja godišnje obrne preko milijardu dolara, dođe u takav položaj, iako godišnje proizvede oko milion primjeraka različitih instrumenata. Postoji više priča. Zasigurno je da su nedavni nemili događaji sa zabranom od strane federalnih vlasti za uvoz vrlo kvalitetnog mahagonija iz Hondurasa kao i drugih "rijetkih" i "ugorženih" vrsta drveta od kojih se uglavnom prave sve Gibson električne gitare, potkopali vjeru u apsolutni kvalitet proizvoda ovog proizvođača. Na scenu su stupile neke zamjenske vrste, a u medijima su se često čule tvrdnje nezadovoljnih kupaca o navodnom slabijem kvalitetu završne obrade. Iako se Gibson može pohvaliti velikim brojem svojih muzičkih "reklamatora" (eng. edorser) na Netu se može pronaći dosta priča o napuštanju nekih i prelasku kod konkurentskog ESP (Japan) kao James Hetfield (Metallica) ili pokreću svoju liniju gitara, kao Zakk Wylde (BLS). U komentarima o tim prebjezima se najčešće spominje navodna krutost Gibson kompanije da udovoljava svojim endorserima za izmjenama neke linije gitara i zato se oni okreću drugima koji nemaju problema sa željama kupaca, posebno ne tako poznatih.
Kao kompanija, koju je osnovao Orville Gibson 1902. godine, u svom razvoju je imala i padova i uspona, jedan od njih je bio krajem 70-ih godina kada neke od japanskih fabrika kopiraju izgled Les Paul modela i nude na tržištu. U to vrijeme će i sam Gibson otvoriti sestrinsku firmu Orville by Gibson u Japanu koja će proizvoditi po kvalitetu vrlo konkurentne modele američkim verzijama, po nekima čak i bolje. Kompanija u to vrijeme, slično Fenderu, prolazi kroz period prijenosa vlasništva i to se vjerovatno odrazilo na sve aspekte poslovanja i produkcije.
U isto vrijeme se pojavljuje još nekoliko kompanija koje bezočno kopiraju Gibson dizajn i firmi Gibson ne preostaje ništa drugo nego da zatijeva zadovoljenje pravde putem suda. Tako su gitare - kopije iz tog doba nazvane "lawsuit era" gitare i danas su vrijedne kolecionarima širom svijeta. Pod ovom kompanijom su i neka druga zvučna imena iz svijeta muzičkih instrumenata kao: Epiphone, Kramer, Steinberger, Baldwin, Wurlizer, samo da spomenemo neke. Neizvjesno je i kakva će biti njihova sudbina u najgorem scenariju za 116 godina postojanja.
Kupci ipak zamjeraju Gibsonu na previsokim cijenama, budući da se iste prave većim dijelom na CNC mašinama, a ne ručno, i smatraju da tu ima mjesta da se cijena snizi i pronađu novi kupci, no u isto vrijeme japanski ESP prodaje gitare po još većim cijenama ali nema pritužbe od strane kupaca. Nešto tu ipka nije kako treba, čini se.
I pored svega, Gibson gitare su bile i ostaće ikone jednog vremena, baš kao što su Ferrari ili Lamborghini u svijetu automobila. Uvidom na online aukcije i trgovine muzičke opreme ne može se reći da je cijena instrumenata ovog proizvođača opala, naprotiv. Ipak, trgovci će vam reći i to da je opći interes omladine za gitarom i muzičkim instrumemntima uopće, opao zahvaljujući internetu, WIFi mrežama, mobitelima i računarskim igrama. Kako bi rekao Eric Clapton: "Pa, možda im je prošlo vrijeme".
