Zvoni telefon... Zvoni... Zvoni... Javlja se glas sa automata: "Dobili ste konzulat BiH u Chicago. Ukoliko želite izvaditi nove biometrijeske pasoše potrebno je otići na našu web stranicu, ispuniti formular, poslati ga, i mi ćemo vas, nakon što smo provjerili da li je vaš JMBG u CIPS-ovoj bazi podataka, kontaktirati povodom zakazivanja termina za davanje otisaka. Otisci se daju u našem konzulatu u Chicagu".
Ispunim podatke, pošaljem, i čekam. Tri dana, sedam, dvije sedmice. Ništa. Zovem konzulat i naravno niko se ne javlja. Zovem nekoliko dana, kad neko se javi. Objasnim u čemu je problem a gospođa s druge strane se zabezekne i veli da kolega odgovara na zahtjeve u roku od dva do tri dana. Objasnim joj da mene još niko nije kontaktirao, a ona mi predloži da ponovo pošaljem zahtjev. To sam i učinio. Za nekoliko dana dobijam email u kojem stoji da je JMBG u CIPS-ovoj bazi podataka i da ih moram kontaktirati povodom termina za davanje otisaka. Zovem, naravno niko se ne javlja. Automatska sekretarica mi kaže da ostavim poruku i da će me neko nazvati. To i uradim i opet čekam. Prolazi par dana, niko ne zove. Opet ih okrenem, i opet sekretarica. Ovaj put ostavljam poruku sa malo oštrijim tonom. Opet ništa. Iduće sedmice pokušavam, ali čim se upali sekretarica, ja prekidam i zovem ponovo. Gle čuda, neko mi se javi...
-Halo, dobar dan...
(Tišina)
-Izvolite.
-Ja zovem u vezi zakazivanja termina za vađenje biometrijskih pasoša.
-Koje ime?
-To i to i to i to.
-Ko vam je to?
-Pa, kako, ko vam je? Imate ih u bazi.
-Ne, ko vam je to?
-Mislite, u kojoj smo relaciji te osobe i ja?
-Da
-Supruga i mama.
-Aha... Samo malo, gospodine.
-OK
Tišina. Čekam nekoliko minuta, kad pogledam u telefon - veza prekinuta. U PM! Zovi opet. Opet sekretarica. Zovi, zovi, zovi... Javlja se ista muška osoba.
-Halo, ja sam maloprije nazvao, ali nešto je prekinulo...
-Da, da. Izvinite, toliko smo zauzeti da nemamo kad glave dignuti.
-Pa jeste, evo ja vas zovem i nikako da vas dobijem.
-(sa smiješkom) Pa, evo dva puta ste nas jutros dobili.
-Jeste kad zovem non stop. I zovem vas inače danima, ostavljam poruke, ama niko da me zove nazad.
-Pa gospodine, vi morate nas zvati.
-Da, ali se niko ne javlja, i pošto mi sekretarica veli da ostavim poruku i da će me neko nazvati, ja ostavim poruku i čekam. Mislim tako to ide.
-Ma jeste, ali nemamo mi kad slušati te poruke. Imamo previše posla.
-Ok.
-Recite, kad želite termin.
-Tad i tad.
-U redu. Ali molim vas da budete tačni jer imamo mnogo posla.
-Naravno. Nego, koliko košta pasoš?
-Ne znamo, stalno se mijenja. Najbolje je da izvadite money order kada dođete ovamo. Ima tu banka blizu.
-(Kontam u sebi, jbt ko u Bosni) U redu. A koliko vremena treba da mi dobijemo te pasoše?
-Ne znam.
-Kako ne znate? Znate bar otprilike? Sedmica, dvije, pet...
-Zakonski rok je je dva mjeseca. Donesite sa sobom stari pasoš, američku ličnu ili vozačku i zelenu kartu.
-Ok. Hvala vam i prijatno.
-Prijatno.
I tako dođe i taj dan i zapucamo za Čikago. Nekih 3 sata vožnje. Hajde rekoh nije važno, ali kud se smjestiše u sami centar grada gdje su najveće gužve i gdje te pošteno ogule za parking. Ipak je to konzulat. Ujutro u osam i trideset, recepcionarka na ulazu u zgradu nam ne da ući i opominje nas da moramo čekati napolju. Ima tu raznih organizacija, nije samo naš konzulat, jedina stvar što su ostale firme uredno obilježene na ulazu u zgradu, samo naši nisu. Pitam za toalet. Jok. Ok...
U devet ulazimo i gledam gdje ću sada. Četrnaest spratova, pa gdje su naši? Vraćam se nazad, pitam recepcionarku, ona me gleda zaćuđeno i kaže da su na sedmom. Dolazimo pred staklena vrata sa našim grbom i natpisom... Zaključano. Kad, čuje se zvuk i neko nam iznutra na dugme otključava vrata. Nigdje nikog, mi prvi. Super. Sobica nekih pet sa pet metara, dva reda sa ukupno osam stolica i ispred nas dva prozora iza kojeg sjedi neka mlada gospođa, neukusno obučena i sa tipično "našim izgledom i ponašanjem". (To je Lana) Ti prozori su hermetički zatvoreni a između njih je latica za dokumente koja se može izvući u uvući. To nam je jedini kontakt sa "nedodirljivim". Ispred šaltera su mikrofoni koji se aktiviraju pritiskom na dugme iznutra i tako nam se "ovi iznutra" obraćaju i odjekuju na zvučnike koji su u našoj sobi pet sa pet.
-Sad će kolega, pa će vas on primiti.
-Ok.
Prolazi dvadesetak minuta. Kontam, mi na vrijeme iz Grand Rapidsa, a gdje je "kolega"? Ulazi neki bračni par srednjih godina, pozdravljamo se a utom dolazi i "kolega".
-Dajte mi dokumente i money order. (To je Marinko Avramović. Inače ljubazan i profesionalan gospodin)
-Pa, mi nemamo money order, rekli ste da ne znate koliko će biti pa ćemo ga ovdje napraviti.
-Ok, imate dole banku pa ga napravite na 187 dolara.
Ja ostajem, pošto meni ne treba pasoš. Ja samo vozim, gledam i ibretim se... Zove Marinko ovih drugih dvoje da mu predaju dokumente. Među ostalim, pita ih i u kojem matičnom uredu vade rodni list i uvjerenje o državljanstvu. Čovjek veli da nije dugo bio "dole" i da se to sad promijenilo i da nije siguran. Kaže, evo ja napravio money order na 203 dolara, onako kako piše na vašoj stranici. Marinko mu kaže da je pasoš sada 187 dolara i da se cijena promijenila, shodno kursu, prije dva dana. Ovaj se ljuti pita ko će mu vratiti tu lovu, Marinko kaže da će mu oni vratiti kad dobije pasoš. Kad se vratio da sjedne, diže ruke i kaže: "Evo ga, ko u Bosni". Tamo, vamo, utvrde i to i dolaze još dva čovjeka... Ne treba napomenuti da dok ovi iznutra pričaju na zvučnike, a dok se ovi na "našoj strani" deru, mi smo ostali prisiljeni da sve to slušamo pa i neke privatne podatke. Ja se samo smješkam i kontam da naši Bosanci ne mogu bez gluposti, birokratije i komplikacija čak ni u Americi.
Dolazi neki drugi gospodin koji takođe radi u konzulatu, ali ovamo na našu stranu. To je Vaselije Marinković. Malo se raspričao sa ovim "mušterijama" i kaže kako im je samo potrebna linija ispred šaltera, pa da ostali ne prilaze tako blizu dok čekaju. Jeste, rekoh, i tabla na ulazu u zgradu da se zna gdje ste a ne da ljudi lutaju i traže vas. Kaže da to nije njihova zgrada i da ne mogu stavljati šta hoće. E ovo je odvala dana. Pa većina kompanija renta poslovne prostore pa opet moraju staviti tablu ili reklamu da se zna da se tu nalaze. Kad mu rekoh da imaju i neke druge kompanije naznačene na ulazu, on se povuče i važnim mi tonom reče da su samo naljepnica na vratima na ulazu u čekaonicu i mali putokaz u hodniku na izlazu iz lifta koštali hiljadu dolara. Pa vi ste konzulat, imate valjda love za takve stvari, i šta mene briga koliko vas je šta koštalo? Uostalom, ja bih vam iskružio i isprintao tu naljepnicu za sto dolara. Čuj hiljadu dolara? On se samo nasmija i udalji se.
Dolaze Bosanci i Hercegovci. Soba se lagano puni. Ko god dođe gura vrata, lupa, trza ali ne može ući. Ovi iznutra ih moraju pustiti. Napuni se naša mala soba sa jedno tridesetak ljudi Marinko samo prima li prima. Pitam ovog prvog, šta on sad čeka. Kaže, rekao Marinko da će nas sve poslije slikati. Pa šta čeka, rekoh? Da vas sve stavi na jedan foto??? Neki se smiju... Mislim, nema logike, što te ne slika pa te pusti da ideš? Što moraš ostale čekati? Odgovara da ne zna...
Dolazi još ljudi i čeka u hodniku. Pričaju, galame. U sobi postaje zagušljivo. Gledam oko sebe i nigdje ne vidim otvor za ventilaciju. Ugušiću se, kontam u sebi. Ali fakat mi zanimljivo, pa mi žao izaći u hodnik i ostaviti ovih trideset da se sami hvataju u koštac sa Marinkom...
Javlja se Marinko i kaže da je sam i da je druga kolegica bolesna i da on ne može sve stići, pa kad završi sve će ih slikati pa će ove druge što su u hodniku "odraditi"... Gledam na sat a vrijeme piči. Prvi sat parkinga 22 dolara, a poslije ko zna? Pitaju jednog sredovječnog na razglas za broj telefona u vezi neke starije žene jer ona je s njim, a on pita neku djevojku... Ona mu počne na naš par puta, a on ne čuje, pa na engleski a on se zaibreti kao "Otkud ti ja znam na engleski?". Ne zna čovjek kako se kaže dva ili četiri na engleski... Pitaju je za broj kuće u kojoj živi, a ona ne zna napamet. Zovu nekog na mobitel pa njega pitaju... Ne zna žena broj kuće u kojoj živi.
Pitaju jednog da se potpiše, a on pita hoće li se potpisati na engleskom ili na našem. Svašta.
Jedni su došli iz Indiane, jedni iz Iowe, jedni iz Kentuckyja... Jedan čovjek veli da su on i supruga iz Californie... ??? Iz Californie morali doći ovamo? Pa kako ste došli? Autom ili avionom. Avionom, reče čovjek. To vam je nekih 3000 kilometara. Čovjek dakle mora platiti bh. pasoš nekih 400 do 1000 dolara, a tu računam put, kartu, putarinu, gorivo, prenoćište, parking taksi itd. Zavisi ko odakle dolazi i na koji način.
Ulazi Vaselije sav ljutit i dere se na one naprijed da se sklone od šaltera ili da sjednu. Gdje će se njih trideset skloniti u sobi pet sa pet i sa osam stolica? Ovaj jedan hoće samo da preda dokumente. "Ne može" Sjedi tu!", galami Vaselije... "Ko je završio, neka izađe". Javlja se i Marinko na razglas i kaže da niko nije završio. Pita hoće li se sad slikati ili da "odradi" i ove u hodniku? Daj čovječe, slikaj ih pa da idemo. Sobica za slikanje je odmah do čekaonice i moj prijedlog gospodi u konzulatu je da u njoj primaju stranke i da ih, po davanju potpisa slikaju i tako završe svakog za pet do deset minuta koliko im je u stvari i trebalo za svakog pojedinačno.
Pitam se, da li bh. pasoš, sa kojim se može ići u BiH i hrvatsku, vrijedi ove love, živaca i vremena? Mislim, nije ovo tako strašno. Posebno za nas koji smo prilično blizu i koji moramo odvojiti tek šest sati vožnje i po jedan dan izostati s posla, ali šta je sa onima koji žive mnogo dalje od Čikaga i gdje jedan bračni par mora izdvojiti i dvije hiljade dolara da bi dobio pasoš s kojim skoro pa nigdje ne možeš ni ići. Čovjek mora biti veliki patriota da ne pošalje sve u neku stvar i za iste pare ne položi za američko državljanstvo i tako se zauvijek riješi bh. farse koja nas prati kao uhoda.
Na kraju, jedna mala usporedba sa procedurom za vađenje američkog pasoša:
-Isprintaš formulare, ispuniš, slikaš se i pošalješ sa nekih stotinjak dolara. Dobiješ pasoš za dvije, tri sedmice.
Sa vama bili:
Mr. Marinko Avramovic,
Vice - Consul

Mr. Vaselije Marinkovic,
Driver - Security

Miss. Lana Turkic,
Technical Secretary
