Pročitah ovaj tekst, i onda pročitah komentare, i mogu reći da sam razočaran načinom na koji naš narod razmišlja.
Evo par informacija za vas koji držite do istog mišljenja..nadam se da ću bar djelomično djelovati na vas i bar vas prisiliti da razmislite o problemu.
Sve zemlje kojima je stalo do bolje budućnosti rade trenutno na reformama školovanja. U biti iz dva razloga:
1) ekonomskog
2) kulturološkog
Oba su dugoročni procesi unapređenja jedne države. Proces globalizacije nas je doveo do situacije gdje, umjesto da gajimo različitosti, cijene se sličnosti. Umjesto da svaka država drži do svoga "DNK" vrši se replikacija tuđih.
Evo da pogledamo današnji sistem školovanja
Prvo, on je postavljen za drugo vrijeme. Sistemi koji se danas koriste, pretežno su svoj kostur dobili sredinom 18. stoljeća, za vrijeme industrijske revolucije. Ako sagledamo neke stvari vidjet ćemo da je on zapravo vrlo sličan zatvoru ili tvornici:
-nastava počinje u tačno određeno vrijeme, i podjeljena je u vremenske blokove. Za vrijeme časa ima jako malo, odnosno nikako komunikacije, a ako dođe do nepotrebne razmjene dijaloga, sljede sankcije.
-zvono označava kraj i početak mizernih pauza
-sjedi se u klupama, po dvoje
-odjeli su odvojeni (matematika, hemija, sport)
-djeca se odgajaju po skupinama (1. razred, 2. razred, 3. razred) a kao mjerilo služe godišta / Zar nije čudno da se daje dojam djeci, još u tim godinama, da je njihova najvažnija sličnost u godinama? Na šta to podsjeća? Na datum proizvodnje
itd.
Da li je normalno da se u 21. vijeku koristi sistem 18. stoljeća?
Danas djeca prime najmanje 3-4 puta više informacija nego naši roditelji, usljed prisustva mnogobrojne tehnologije. Računar i laptop,tablet, mobitel, televizija sa 1000 različitih kanala itd. I umjesto da se stvari prilagode vremenu, način edukacije se pokušava oduprijeti njemu. Kao rezultat imamo stanja kao što su ADHD, gdje se djeca tretiraju s ljekovima koji ih "smiruju". Mislim, na mobitelu možeš igrati igricu, a na tabli je profesor koji crta grafikone i piše brojeve...kome od nas bi bili grafikoni i brojevi interesantniji od igrica u tim godinama?
Mladi potomci svih bića su zaigrani i znatiželjni. Tako je i kod ljudi. Sistem to ubija, tako što tjera djecu da sjede pola dana u klupama, a kada odu kući moraju zadaće da rade. Sama provjera znanja je zakržljala. Standardizirani testovi su namjenjeni da usmjere učenika i profesora ka zajedničkom cilju, a to je znanje. Ali, ta ideja se izjalovila, danas oni služe za "mjerenje" znanja i uopšte nisu mjerodavni. Zabrinjavajuće je i to da mnogi se okrenu farmaceutskim sredstvima, da bi se fokusirali na slova na papiru. Ja prvi sam katastrofalan na testovima, dok čitam, izgubim fokus, krenem razmišljati o drugim stvarima, o tome šta će biti ako ne položim, itd.
Standardizirani testovi upravo teže prema nekom standardu, iako bi možda trebali ići u suprotnom pravcu? Ne želimo imati društvo gdje smo svi isti, zar ne?
Primjer:
Divergentno mišljenje je tip mišljenja koji je neophodan za kreativnost. Nije sinonim za kreativnost. Predstavlja osobinu pomoću koje se vidi više odgovora na pitanje, više načina interpretiranja pitanja, drugačiji pogled na okolinu...Mišljenje izvan "kutije".
"Koliko načina primjene vješalice možeš nabrojati?"
Prosječna osoba se može dosjetiti 10-15 primjera. Oni iznad prosjeka, koji su pobjegli raljama sistema mogu i do 200.
Izvršeno je istraživanje u kojem se ispitivalo to divergentno mišljenje. Rezultati su bili: ispod normale, normala i iznad normale ( "genijalci" )
Kategorija od 1500 djece u predškolskoj dobi (obdaništa) postiglo je učinak od 98% iznad normale ( "genijalci" )
Pošto je to longitudinalno istraživanje, tu istu djecu su ponovo ispitali 5 godina poslije i ponovo 3 godine nakon, i ustanovili su da stopa "genijalnosti" jako opada. Razlog je taj što su djeca postala "edukovana". Kako ne bi bilo, kada su ih kroz školovanje učili da na pitanje postoji samo jedan tačan odgovor
Znači, svi mi smo "genijalci", ali...
Idemo sad o sistemu ocjenjivanja. Šta tu fali? Pa primjerice da se zasniva na principu kazne i nagrade. Malo je ironična ova situacija:
"Nisi naučio? Ok, najbolje bi bilo da te kaznim s lošom ocjenom. To će te natjerati da učiš više."
Aha, na koliko vas je zapravo djelovalo ovo? Suštinski, djeca koja su "podlegla" ovom principu, učila su za bolju ocjenu, da ne bi bili kažnjeni. To su slomljeni primjerci našeg društva, i takvi će vas danas/sutra liječiti
Da li bi voljeli da vas neko liječi, a učio je samo da ne bi bio "kažnjen".
Pogledajmo Umjetnosti danas, pogotovo kod nas. Umjetnici se smatraju "parazitima" društva. Nisu poštovani i cjenjeni. Sve to rezultuje nizom predrasuda, i jednim katastrofalnim rezultatom. Danas, prestajemo cijeniti estetiku, u kojoj naša čula funkcioniraju na vrhuncu i srcem i umom smo prisutni u trenutku, ali uzgajamo stanje anestezije, kada "ugasimo" naša osjetila i postajemo tupi na ono što nas okružuje. Život protiv robotike?
Sjećate se ljekova koje sam spomenuo za ADHD? Oni upravo ovakvo djeluju...
UMJESTO DA BUDE DJECU, USPAVLJUJU IH.
Na koncu svega šta smo dobili?
Da danas ljude dijelimo na akademike i ne-akademike. Kada kažemo akademik, odmah je u glavi neki intelektualac, koji je čitao svjetske klasike, razmišljao filozofski. Ostali su "glupi". Kao rezultat imamo mnogo brilijantnih ljudi, koji smatraju da nisu to, upravo zbog "sistema".
Praktično smo umrtvljeni, uskraćeni našeg punog potencijala. Svi genijalci, veliki umovi su bili izvan "okvira". Zar nije vrijeme promjene?
We don`t need no education..
