Koliki je udio dijaspore u održavanju statusa quo u BiH?

[majchi]

Zavirim juče na sarajevo-x portal i naletim na temu „Volite li dijasporu“. Je li dijaspora nešto poput baklave koja se voli ili ne voli, pitam se naivno uz napomenu da sam svježe pristigla iz Bosne kući, tj. u dijasporu. Prelistam sve postove i nimalo se ne zabezeknem, domaći nas doživljavaju kao nekoć gastarbajtere, one što cijelu godinu rintaju da bi se jednom godišnje dovukli u svojim mercedesima da se najedu ćevapa. Dok se tovimo izvornim specijalitetom strepimo da nam neko ne ukrade auto. Domaći se pak raduju, ko im hebe mater, nek ih ogule, imaju oni para.
Jedna "sitnica" se potom lako zaboravlja: da skoro svako iz dijaspore na svojoj platnoj listi ima još najmanje dvoje iz grupe „ostataka“ (izraz koji sam pokupila iz jednog od nadahnutih postova) i da je to najprirodnije stanje stvari. Ni jednim ni drugim nikako da sine da uzimajući odnosno šaljući lovu ne postižu ništa osim da (možda) prolongiraju status „Đekna još nije crkla, a kad će, ne zna se“. Da mi se oprosti, molim, što koristim i sljedeću otrcanu fazu: dok ne dođe do suštinskih promjena u vladajućim strukturama... itd. Nezaposlenost velika, troškovi života rastu, ogromna većina življa krpi kraj s krajem, no do velikih socijalni nemira u zemlji (začudo) ne dolazi. Zna li neko kolika se novca mjesečno sliva u zemlju iz dijaspore? Ne stagnira li mala privreda između ostalog i zbog toga što oni koji dobijaju novčanu pomoć iz inostranstva nemaju ambicije, a ni mogućnosti - kako sami tvrde, da se prihvate svakakvih poslova. „Volim džaba sjediti nego džaba raditi“ je još jedan od principa koji mi je tokom kratke posjete domovini parao uši. Primjer iz bliže okoline: srodnik odbija posao uređenja gradskih parkova iako od završetka rata sjedi kod kuće. Završio je jednu od naših tehničkih škola – radna mjesta rudarskih tehničara su odavno popunjena a kako sam kaže ne bi u rudnik ni za živu glavu jer je to „puno muzike, a malo para“. Kako funkcioniše takva individua kad nema ni socijalne pomoći ni novca za nezaposlene? Fino, on živi u domaćinstvu sa roditeljima koji dobijaju doduše mizernu penziju ali redovno stiže i lova iz inostranstva. Stan i klopa su obezbjeđeni, još samo da ga neko pozove na stolicu direktora po mogućnosti neke od stranih firmi, ma radio bi on i kao šofer nekom od guzonja stranaca – samo što mu sestra iz inostranstva „neće da pomogne i nađe štelu za isti“. Razumijevanje za njegov položaj ima kako porodica tako i komšiluk, svi osim sestre koju prilikom posjete rodnoj grudi bez razmišljanja ruku za rukav i svoje mišljenje iznose direktno: „Ili ga uzmi sebi u inostranstvo ili mu nađi posao, vidiš da ovdje samo propada.“ Kada se njegov problem rješi onda je na redu slijedeći bliski srodnik koji „samo sjedi i propada“, ali mu ne pada napamet da radi poslove „ispod svoje časti“.

Drugi primjer kojim opravdavam svoj novopečeni bojkot (parazitskog?) životarenja u domovini je stav domaćeg življa prema svom glasačkom pravu. Bili eto i lokalni izbori i ja doživih predizbornu kampanju u mom rodnom mjestu. Kako znamo, samo je 45,52 posto birača izišlo je na glasovanje. Sumnjam da je iko iz moje porodice ili komšiluka bio među njima. „To je gubljenje vremena, svejedno je za koga glasaš, lopovija i jedni i drugi, samo gledaju da strpaju sve u svoj džep“ komentari su koje sam zapamtila. Teško se mirim sa ovim stavom, ako stanovnike Tuzle na glasanje ne pokreće ni činjenica da su restrikcijama vode upućeni na život nalik onom sa početka prošlog vijeka ili pak nada da će doći do bilo kakvih makar i malih pomaka naprijed, onda je definicija takvog stanja kolektivna depresija. „Šta se uzbuđuješ?“ pitanje meni jer odbijam da se pomirim s tim da veći dio dana i noći nema vode i da se perem na „lončić sistem“ u mirnodopskim uslovima. Da, i stvarno šta se ja uzbuđujem? Zašto mi je toliko stalo da ljudima koje volim, a sve mi teže i da ih poštujem iz svoje hebeno dobre perspektive u tuđini, bude barem malo bolje nego što je to sada? Oni nemaju snage ni volje da sami preuzmu bilo kakvu inicijativu, svojim jadikovkama o beznadežnoj njihovoj situaciji tako mi napune kofer da nemam volje u sljedećih deset godina da zavirim na to podneblje zatrovano korupcijom, odsustvom svih moralnih vrijednosti, zavišću, nesolidarnošću, socijalnom nebrigom i... da ne nabrajam do sutra.
I da pitanjem završim svoje nadahnuto izlaganje:
Šta mi iz dijaspore možemo da uradimo za vas osim da se ne pojavljujemo u našim autima kupljenim na kredit (rado, vrlo rado se odričem te časti, a roditelje koji su jedini razlog mog dolaska ću natjerati da stari i bolesni sjedu u avion i dođu k meni ako žele da me vide) te da vam i dalje mjesečno šaljemo novac i tako nevidljivo povećavamo bruto nacionalni dohodak?

[car-x]

hm.. interesantna prica.. ima puno istine u tome, ali mislim da i ti ovdje ides u krajnost.. ima puno tih nekih "parazita" ali na svu srecu ima puno vise onih koji se "nikad ne bi mijanjali sa mnom".. barem od ljudi koje ja znam.. i koje nigdje mrdnuli ne bi.. i koji sasvim pristojno zive i zaradjuju.. i koji jedva cekaju da se vidimo u gradu.. i da koji me caste gdje god dodjem, jer pobogu, ja sam jos uvijek student bez stalnog zaposlenja, bez obzira sto sam negdje u dijaspori..

[Fair Life]

To je to !

[queerboi]

Ovo će malo potrajati, krenulo me, kome se da nek čita

Ni jednim ni drugim nikako da sine da uzimajući odnosno šaljući lovu ne postižu ništa osim da (možda) prolongiraju status „Đekna još nije crkla, a kad će, ne zna se“. Da mi se oprosti, molim, što koristim i sljedeću otrcanu fazu: dok ne dođe do suštinskih promjena u vladajućim strukturama... itd. Nezaposlenost velika, troškovi života rastu, ogromna većina življa krpi kraj s krajem, no do velikih socijalnih nemira u zemlji (začudo) ne dolazi.

Novac ne treba prestati slati, nego jednostavno treba promijeniti sistem (i navike) slanja i primanja novca, tako da se, umjesto u kovertama, novac šalje kroz investicije od kojih bi dugoročne koristi moglo imati više ljudi od jedne osobe/porodice. Do socijalnih nemira u Bosni i Hercegovini, po mom skromnom mišljenju, nikada neće doći, jer se to jednostavno ne uklapa u naš mentalitet "pljuvanja po svemu i svačemu" uz kakvu dobru ka(h)vicu (kako pročitah na drugom forumu: hljeba i (c)igara). Taj mentalitet se ne može promijeniti preko noći, a, pokazalo se, definitivno ne može biti promijenjen iznutra, budući da očito nema dovoljno nas "levata" koji glasamo i aktiviramo se u kojekakvim NGO-ima i inim pokretima ne bismo li kako popravili sredinu u kojoj živimo.

„Volim džaba sjediti nego džaba raditi“ je još jedan od principa koji mi je tokom kratke posjete domovini parao uši. Primjer iz bliže okoline: srodnik odbija posao uređenja gradskih parkova iako od završetka rata sjedi kod kuće. Završio je jednu od naših tehničkih škola – radna mjesta rudarskih tehničara su odavno popunjena a kako sam kaže ne bi u rudnik ni za živu glavu jer je to „puno muzike, a malo para“.

Takvih primjera je, nažalost, mnogo, a vjerujem da i oni proizilaze iz pomenutog kafanskog mentaliteta i uvjerenja da su "Bosanci jeli viljuškom, kad Evropa rukom".

„Šta se uzbuđuješ?“ pitanje meni jer odbijam da se pomirim s tim da veći dio dana i noći nema vode i da se perem na „lončić sistem“ u mirnodopsko doba. Da, i stvarno šta se ja uzbuđujem? Zašto mi je toliko stalo da ljudima koje volim, a sve mi teže i da ih poštujem iz svoje hebeno dobre perspektive u tuđini, bude barem malo bolje nego što je to sada?

Nekad mi se čini da je gore meni kad se uzbuđujem oko tako nečega, budući da tu živim, nego nekom iz dijaspore za kojeg se samo može odmahnuti i dodati: "eee, vidi šta je s njega/nje bilo, kakav/a je postao/la tamo negdje... Nigdje naše lijepe Bosne". Za mene valjda nemaju logičnog opravdanja zašto "filozofiram" i postavljam kojekakva glupava pitanja.
Mislim da je problem u tome što su se naši vrli sunarodnjaci zatvorili u svoje savršene mikrokosmose u kojima su dovolji sami sebi (mile nam avlije i mahale), jedno divno orwellovsko blagostanje u kojem "ne znam da mi je loše, jer nikad nisam vidio bolje". Čini se da je sve manje onih koji se odvaže pogledati i "preko ograde", ne bi li vidjeli kako to rade drugi, bogatiji od nas, pa možda shvatili da je problem u nama. Otprilike se naše sezanje van granica vlastitog mentaliteta svodi na to da prikupljamo otpatke sa Zapada da bismo gradili pop-kulturu, i otpadaka sa Istoka da bismo gradili moral.

I da pitanjem završim svoje nadahnuto izlaganje:
Šta mi iz dijaspore možemo da uradimo za vas osim da se ne pojavljujemo u našim autima kupljenim na kredit (rado, vrlo rado se odričem te časti, a roditelje koji su jedini razlog mog dolaska ću natjerati da stari i bolesni sjedu u avion i dođu k meni ako žele da me vide) te da vam i dalje mjesečno šaljemo novac i tako nevidljivo povećavamo bruto nacionalni dohodak?

Za početak, ne da ne trebate dolaziti u BiH, nego trebate biti ovdje što je češće i duže moguće. Mora se shvatiti da Bosanci i Hercegovci nisu imali priliku proći kroz proces sazrijevanja i tranzicije, kao što je to npr. prošla Slovenija. Jedan dan je tu bio komunizam, sljedeći dan se desio rat i sve je uništeno, poslije toga su došli stranci i uspostavili kapitalizam i demokratiju. Najednom, pisaće mašine zamijenili su nejasni kompjuteri, pare stižu preko banke a ne preko ZPP-a, teta u 'posluzi sad nešto tipka i daje račun (!!!), svake dvije-tri godine ljude pozivaju na neke (gluho bilo) izbore. Niko se nije rodio naučen, a sada je vrijeme da dijaspora podijeli svoja novostečena iskustva.

Kao što rekoh, pokazalo se da do bilo kakvih promjena u bh. društvu ne može doći iznutra, prema tome potrebna nam je pomoć naših ljudi koji su vidjeli kako se to radi u razvijenijim društvima, ali ne pomoć u koverti naslovljenoj na porodičnog zabušanta, već kroz investiranje, otvaranje firmi u Bosni i Hercegovini (već ima mnogo pozitivnih primjera). Na kraju krajeva, ne mora to uvijek biti finansijska pomoć, već kontinuirana edukacija i upornost u čuđenju i postavljanju pitanja, sve u svrhu da se u dogledno vrijeme navike Bosanaca i Hercegovaca temeljito promijene.
Organizujte pokoju konferenciju, seminar, kreativni ili edukativni workshop, pomozite u pokojoj kampanji lokalnih organizacija na zaštiti prava ugroženih grupa, etničkih, vjerskih ili seksualnih manjina, asistirajte na bh. univerzitetima semestar-dva, tako da naša omladina ne uči od provjereno nesposobnih dinosaurusa, a ni od "progresivnih" stranaca koji nemaju pojma o BiH i njenim stanovnicima.
Bh. dijaspora se mora aktivnije uključiti u društvene procese u Bosni i Hercegovini, u svim sferama, te podržati pozitivne pomake kojih, iako malo, ipak ima.

Ne dozvolite da dođe do "dijasporske" verzije postojećeg apatičnog bh. mentaliteta: ako si Bosanci i Hercegovci nisu sposobni pomoći, šta se ja tu imam truditi?

[imigrant]

Licno mislim da dijaspora generalno nema vremena da se toliko bavi bosnom.
POgotovo mladje generacije.
Bosna, bojim se polako postaje jednostavno mijesto za odmor, dje
dijasporci dodju da vide malo nanu, i malo bureka.... i to je to.

Sta je sa onom dijecom koja su se recimo 92.3.4 rodila u inostranstvu, pa sada za koji godinu ce biti u puberteru, pa ode... a bosne ne vidi, i sto je najgore nedozivi... pa vise i nece imat razloga dolaziti, osim da po nekoj tradiciji vidi ujku, ili dajdzu...

bojim se da je kasno... jedino sto jos dijaspora more je raditi na ugledu nas u svijetu... a to bas i neradimo dobro skroz...

eto, proslo je vec dosta godina, a je se nemogu sjetiti, sta sam to ja uradio za moju zemlju.... ono kenedijevski...
osim sto sam slao malo love nekom, ili sto uvijek s ponosom kazem da sam bosanac....

ah. mozda ja nevaljam



odoh.
kasno je, petak je, umijesto da se zezamo... ipak moram da radim jos...

[Ahmed.ibn.Fahalan]

Ja mislim da se nebi trebali prepucavati ovoliko na relaciji dijaspora-matica. Svako ko je otišao uradio je to iz dobrih razloga..bilo da su oni finansijske prirode ili zbog rata ili zbog miješanog braka itd. Oni trebaju da pomažu svoju rodbinu..pogotovo starije koji jednostavno ne mogu da žive od 120 KM penzije. Još jedna stvar bi bila neophodna a to je da svoju djecu uče bosanski jezik, da ih dovedu da upoznaju zemlju iz koje potiču i da jednostavno rade sa njima na održavanju naše kulture..jer jedina prava sramota i šteta bi bila kada bi nakon samo jedne generacije naša dijaspora nestala.

[Fair Life]

...Bh. dijaspora se mora aktivnije uključiti u društvene procese u Bosni i Hercegovini, u svim sferama, te podržati pozitivne pomake kojih, iako malo, ipak ima.

Kako, daljinskim upravljace ? Dijaspora nema vremena za te stvari jer dijaspora je pocela od nule, najcesce od plasticne vrecice na kojoj je pisalo IOM. Dijaspora ima djecu kojoj mora obezbjediti buducnost u perspektivnoj zemlji, a za to se mora orati duboko.

Jedanput je Stipe Mesic, hrvatski predsjednik za Hercegovce rekao: "Ako zele da jedu ribu moraju je sami uloviti" (a ne cekati da im je iz Zagreba posalju).

Bosanci ako zele bolji zivot moraju se sami organizirati i promijeniti situaciju u BiH u sopstvenu korist. Dijaspora je predaleko, okupirana svojim tekucim egsistencijalnim problemima... itd. Ako ocekujete da vam dijaspora pokaze kako se lovi riba na domacim vodama - nista od rucka.

Bosna, bojim se polako postaje jednostavno mijesto za odmor, gdje dijasporci dodju da vide malo nanu, i malo bureka.... i to je to.
Sta je sa onom dijecom koja su se recimo 92.3.4 rodila u inostranstvu, pa sada za koji godinu ce biti u puberteru, pa ode... a bosne ne vidi, i sto je najgore nedozivi... pa vise i nece imat razloga dolaziti, osim da po nekoj tradiciji vidi ujku, ili dajdzu...
bojim se da je kasno... jedino sto jos dijaspora more je raditi na ugledu nas u svijetu...

Slazem se. BiH sve vise postaje zavicaj, a sve manje domovina.
Stariji clanovi porodice (roditelji) su umrli ili jos nisu ali su stari toliko da skora smrt je izvjesna, mladji clanovi familija i rodjaci su rasuti po Svijetu... i ako se zeli obici brat ili sestra... ide se u USA, Svedsku, Spaniju, Australiju i sl.

Od Bosne jedino jos nosim lijepa sjecanja na prijeratni period, a sve ostalo je tuga i bol... ali i moja nemoc koju sam osjetio za moja dva boravka tamo. U BiH od dijaspore niko ne ocekuje savjet ili bilo kakve rijeci, samo novac i samo novac. Dijaspora u BiH vrijedi srazmjerno novcu koji ponese sa sobom da ostavi u BiH.

[lin]

Nemam nikakvu namjeru da napadam dijasporu (i sama imam dijasporskog staža).
Ipak...malo mi je zasmetao ton ovoga posta. Između redova ne mogu a da ne vidim jednu zapadnjačku, kapitalističku i nadasve bezosjećajnu ideologiju.

Sasvim je dovoljno citirati slijedeće:
"Oni nemaju snage ni volje da sami preuzmu bilo kakvu inicijativu, svojim jadikovkama o beznadežnoj njihovoj situaciji tako mi napune kofer da nemam volje u sljedećih deset godina da zavirim na to podneblje zatrovano korupcijom, odsustvom svih moralnih vrijednosti, zavišću, nesolidarnošću, socijalnom nebrigom i... da ne nabrajam do sutra."

Mogla sam očekivati da neki Englez/Francuz/Amerikanac/šta već kaže "Balkan? Ma to ti je podneblje puno barbara sa odsustvom svih moralnih vrijednosti" ali nekako ne očekujem tako nešto od "naših"...ili se ti više ne smatraš našom?

Kažeš da ti smeta nesolidarnost. Pa, gdje je tvoja solidarnost?

[BigBoss]

Licno mislim da dijaspora generalno nema vremena da se toliko bavi bosnom.
POgotovo mladje generacije.
Bosna, bojim se polako postaje jednostavno mijesto za odmor, dje
dijasporci dodju da vide malo nanu, i malo bureka.... i to je to.

Sta je sa onom dijecom koja su se recimo 92.3.4 rodila u inostranstvu, pa sada za koji godinu ce biti u puberteru, pa ode... a bosne ne vidi, i sto je najgore nedozivi... pa vise i nece imat razloga dolaziti, osim da po nekoj tradiciji vidi ujku, ili dajdzu...

bojim se da je kasno... jedino sto jos dijaspora more je raditi na ugledu nas u svijetu... a to bas i neradimo dobro skroz...

eto, proslo je vec dosta godina, a je se nemogu sjetiti, sta sam to ja uradio za moju zemlju.... ono kenedijevski...
osim sto sam slao malo love nekom, ili sto uvijek s ponosom kazem da sam bosanac....

ah. mozda ja nevaljam



odoh.
kasno je, petak je, umijesto da se zezamo... ipak moram da radim jos...

Ne mora znaciti da ce djeca tako razmisljati kao sto ti razmisljas, mozda im se svidi Bosna, otice sigurno da vide odakle su im korijeni a nemoj biti siguran da nece ici cesto jer BiH je nekad bila puna turista koji i nisu bas vezani za BiH. BiH je najljepsa zemlja u Evropi, to ce ti svako reci, a bice turista dole vise nego ikad. Jer se ima sta i vidjeti.
A mozda ce shvatiti da samo u BiH nisu stranci, a tamo gdje su sada bice stranci. A tako je svugdje, bez obzira koliko znao jezik i ostalo nisi iz te zemlje, nego doseljenik. Ja vjerujem da ce ih nazivati i Bosanskim izbjeglicama u ko zna koliko jos generacija, jer jos uvijek se govori Bosanske izbjeglice. Ne mozes ni status dobiti kako treba, osta izbjeglica citav zivot. Ne znam iz koje si zemlje, samo izbjeglice stoje na najnizem nivou drustvene ljestvice, a ja mislim da je tako svugdje. Jedino je dobro sto se tice ekonomije i zivota, samo status i onaj ego to nedostaje totalno.

[majchi]

Draga Li,

jako mi se svidio Tvoj odgovor. Naročito Tvoja iskrenost u tumačenju moga posta. Iskrenost zaslužuje iskrenost i evo odgovora:

Citat:
„Nemam nikakvu namjeru da napadam dijasporu (i sama imam dijasporskog staža).“
Mislim da svako ima pravo da kaže svoje mišljenje, bez obzira ima li veze sa dijasporom ili ne. Ukoliko se unaprijed ograđuješ od „napada“ implicitno upućuješ na isti. Mene tvoja reakcija više raduje nego što me ljuti.

„Ipak...malo mi je zasmetao ton ovoga posta. Između redova ne mogu a da ne vidim jednu zapadnjačku, kapitalističku i nadasve bezosjećajnu ideologiju.“

Ja iznosim svoje mišljenje. Sigurno je ono formirano drugim životnim uvjetima i velikom distancom prema razvoju situacije u zavičaju ali bezosjećajno nije – između redova, naročito onih koje ti citiraš, govori bijes. Ako ljutnja od bespomoćnosti nije osjećaj nego isključivi proizvod „truhlog kapitalizma“, onda je tvoja kritika na mjestu.


Citat:
„Mogla sam očekivati da neki Englez/Francuz/Amerikanac/šta već kaže "Balkan? Ma to ti je podneblje puno barbara sa odsustvom svih moralnih vrijednosti" ali nekako ne očekujem tako nešto od "naših"...ili se ti više ne smatraš našom?“

Kategorija naših i njihovih mi malo smeta. Ne podnosim kada me se stavlja u bilo kakav koš. Naročito sam svoja kada me se proba manipulisati pozivajući se na pripadnost. Npr. grupi kojoj (ne)pripadam da bi mi se ukazalo na to da je kritika iz sopstvenih redova nepodobna. Ne mislim da je to konstruktivno. Taj stav „ne talasaj“ je samo jedna od kočnica razvoja i ostatak iz nekog prošlog (socijalističkog) doba gdje je aminanje bio siguran recept za lični uspjeh.

Citat:
„Kažeš da ti smeta nesolidarnost. Pa, gdje je tvoja solidarnost?“

Ne znam. Imam osjećaj da je i tako različito poimamo.

[majchi]

Pozdrav queerboi-u.
Hvala ti najiskrenije na odgovoru. (Uze mi sav vjetar iz jedara.)
Baš se nauživah čitajući Te. Svaka ti se pozlatila.

[seas of cheese]

Zavirim juče na sarajevo-x portal i naletim na temu „Volite li dijasporu“. Je li dijaspora nešto poput baklave koja se voli ili ne voli, pitam se naivno uz napomenu da sam svježe pristigla iz Bosne kući, tj. u dijasporu. Prelistam sve postove i nimalo se ne zabezeknem, domaći nas doživljavaju kao nekoć gastarbajtere, one što cijelu godinu rintaju da bi se jednom godišnje dovukli u svojim mercedesima da se najedu ćevapa. Dok se tovimo izvornim specijalitetom strepimo da nam neko ne ukrade auto. Domaći se pak raduju, ko im hebe mater, nek ih ogule, imaju oni para.
Jedna "sitnica" se potom lako zaboravlja: da skoro svako iz dijaspore na svojoj platnoj listi ima još najmanje dvoje iz grupe „ostataka“ (izraz koji sam pokupila iz jednog od nadahnutih postova) i da je to najprirodnije stanje stvari. Ni jednim ni drugim nikako da sine da uzimajući odnosno šaljući lovu ne postižu ništa osim da (možda) prolongiraju status „Đekna još nije crkla, a kad će, ne zna se“. Da mi se oprosti, molim, što koristim i sljedeću otrcanu fazu: dok ne dođe do suštinskih promjena u vladajućim strukturama... itd. Nezaposlenost velika, troškovi života rastu, ogromna većina življa krpi kraj s krajem, no do velikih socijalni nemira u zemlji (začudo) ne dolazi. Zna li neko kolika se novca mjesečno sliva u zemlju iz dijaspore? Ne stagnira li mala privreda između ostalog i zbog toga što oni koji dobijaju novčanu pomoć iz inostranstva nemaju ambicije, a ni mogućnosti - kako sami tvrde, da se prihvate svakakvih poslova. „Volim džaba sjediti nego džaba raditi“ je još jedan od principa koji mi je tokom kratke posjete domovini parao uši. Primjer iz bliže okoline: srodnik odbija posao uređenja gradskih parkova iako od završetka rata sjedi kod kuće. Završio je jednu od naših tehničkih škola – radna mjesta rudarskih tehničara su odavno popunjena a kako sam kaže ne bi u rudnik ni za živu glavu jer je to „puno muzike, a malo para“. Kako funkcioniše takva individua kad nema ni socijalne pomoći ni novca za nezaposlene? Fino, on živi u domaćinstvu sa roditeljima koji dobijaju doduše mizernu penziju ali redovno stiže i lova iz inostranstva. Stan i klopa su obezbjeđeni, još samo da ga neko pozove na stolicu direktora po mogućnosti neke od stranih firmi, ma radio bi on i kao šofer nekom od guzonja stranaca – samo što mu sestra iz inostranstva „neće da pomogne i nađe štelu za isti“. Razumijevanje za njegov položaj ima kako porodica tako i komšiluk, svi osim sestre koju prilikom posjete rodnoj grudi bez razmišljanja ruku za rukav i svoje mišljenje iznose direktno: „Ili ga uzmi sebi u inostranstvo ili mu nađi posao, vidiš da ovdje samo propada.“ Kada se njegov problem rješi onda je na redu slijedeći bliski srodnik koji „samo sjedi i propada“, ali mu ne pada napamet da radi poslove „ispod svoje časti“.

Drugi primjer kojim opravdavam svoj novopečeni bojkot (parazitskog?) životarenja u domovini je stav domaćeg življa prema svom glasačkom pravu. Bili eto i lokalni izbori i ja doživih predizbornu kampanju u mom rodnom mjestu. Kako znamo, samo je 45,52 posto birača izišlo je na glasovanje. Sumnjam da je iko iz moje porodice ili komšiluka bio među njima. „To je gubljenje vremena, svejedno je za koga glasaš, lopovija i jedni i drugi, samo gledaju da strpaju sve u svoj džep“ komentari su koje sam zapamtila. Teško se mirim sa ovim stavom, ako stanovnike Tuzle na glasanje ne pokreće ni činjenica da su restrikcijama vode upućeni na život nalik onom sa početka prošlog vijeka ili pak nada da će doći do bilo kakvih makar i malih pomaka naprijed, onda je definicija takvog stanja kolektivna depresija. „Šta se uzbuđuješ?“ pitanje meni jer odbijam da se pomirim s tim da veći dio dana i noći nema vode i da se perem na „lončić sistem“ u mirnodopskim uslovima. Da, i stvarno šta se ja uzbuđujem? Zašto mi je toliko stalo da ljudima koje volim, a sve mi teže i da ih poštujem iz svoje hebeno dobre perspektive u tuđini, bude barem malo bolje nego što je to sada? Oni nemaju snage ni volje da sami preuzmu bilo kakvu inicijativu, svojim jadikovkama o beznadežnoj njihovoj situaciji tako mi napune kofer da nemam volje u sljedećih deset godina da zavirim na to podneblje zatrovano korupcijom, odsustvom svih moralnih vrijednosti, zavišću, nesolidarnošću, socijalnom nebrigom i... da ne nabrajam do sutra.
I da pitanjem završim svoje nadahnuto izlaganje:
Šta mi iz dijaspore možemo da uradimo za vas osim da se ne pojavljujemo u našim autima kupljenim na kredit (rado, vrlo rado se odričem te časti, a roditelje koji su jedini razlog mog dolaska ću natjerati da stari i bolesni sjedu u avion i dođu k meni ako žele da me vide) te da vam i dalje mjesečno šaljemo novac i tako nevidljivo povećavamo bruto nacionalni dohodak?

ne znam sto se zalis, takva situacija ispada idealna i za jedne i za druge. ovaj posalje malo love iz inostranstva sto tamo nije puno (sta je ovde 500-600 eura, nista, ja trosim 150 na dan...) a tamo je to nekome ko ne mora da plati stan i hranu super socijala za mjesec dana.

novac dolazi u zemlju sto ljencuga opet potrosi, dakle lova se vrti, kao neka vrsta uvezenog privatnog milosrdja (javno milosrdje su strane donacije).

iz ove perspektive kada bi ljencuga dobio posao za isto para koliko mu ih salje sestra iz vana, i ona prestala slati te pare, ljencuga bi izgubio time sto bi morao da radi, znaci manje vremena za odmor, a drzava bi izgubila na uvozu na milosrdje, jer bi sada njegove troskove finansirala domacim kapitalom a ne sestrinom finansijiskom inekcijom iz inostranstva, a posao koji bi ljencuga eventualno dobio - nebi uzeo neko kome zaista treba (onaj bez novcane pomoci).

[BigBoss]

seas of cheese

ne znam sto se zalis, takva situacija ispada idealna i za jedne i za druge. ovaj posalje malo love iz inostranstva sto tamo nije puno (sta je ovde 500-600 eura, nista, ja trosim 150 na dan...) a tamo je to nekome ko ne mora da plati stan i hranu super socijala za mjesec dana.

E jesi bogat, ti si ba neki veliki gazda dobro bi ti paso moj nick.

[sekiracija1]

samo se citirat
probajte se izjasniti,mozda ne bude kako je R.Karadzic zamislio.
A satrologija vise ne pali,pogledajte u novcanik

[queerboi]

...Bh. dijaspora se mora aktivnije uključiti u društvene procese u Bosni i Hercegovini, u svim sferama, te podržati pozitivne pomake kojih, iako malo, ipak ima. - Kako, daljinskim upravljace ?

Ja sam samo nastojao dati konkretan odgovor na konkretno pitanje (iz moje perspektive, naravno). Također, nisam naveo ništa za šta iz iskustva ne znam da je izvodljivo i da ima efekta. Kako eventualno ostvariti pomenuto, e pa to ćemo ostaviti kao priliku zainteresiranima da pokažu svoju kreativnost.

Dijaspora nema vremena za te stvari jer dijaspora je pocela od nule, najcesce od plasticne vrecice na kojoj je pisalo IOM. Dijaspora ima djecu kojoj mora obezbjediti buducnost u perspektivnoj zemlji, a za to se mora orati duboko.

Isto tako ni Bosanci i Hercegovci u BiH nisu počeli sa neke više razine, ako nisu bili i ispod nule, no, to nije bila moja poenta.

Jedanput je Stipe Mesic, hrvatski predsjednik za Hercegovce rekao: "Ako zele da jedu ribu moraju je sami uloviti" (a ne cekati da im je iz Zagreba posalju).

E to već jeste moja poenta, samo što ja dodajem da ipak, htjeli mi to ili ne, neko mora da nam pokaže kako se lovi riba, jer to nikad prije nismo radili.

Bosna, bojim se polako postaje jednostavno mijesto za odmor, gdje dijasporci dodju da vide malo nanu, i malo bureka.... i to je to.

Ah, pa onda, dragi/e moji/e, u tom slučaju treba prestati kukati i nazvati stvari njihovim pravim imenom. As simple as that!

bojim se da je kasno... jedino sto jos dijaspora more je raditi na ugledu nas u svijetu...

Ubjeđivati svijet da nešto ipak nije tru(h)lo u državi bosanskoj? Da sve ovo što mi pojedini kmečimo odavde zapravo nije tačno?

U BiH od dijaspore niko ne ocekuje savjet ili bilo kakve rijeci, samo novac i samo novac.

Možda smo samo previše stidni, pa nas sramota upitati.