Priče o prvim milionima
BOSANSKA ELEGIJA
Objavljeno: Sre, 21. 01. 2009. 13:04
Piše: Emir Imamović
U centru Sarajeva, odmah do tržnice, preko puta zgrade „Svjetlosti“, tek nekoliko metara dalje od mjesta prvog masakra građana bosanske prijestolnice ubijenih granatom dok su čekali u redu za hljeb, ima neka čudna prodavnica. Ustvari, nije čudna prodavnica, nego je čudno ono što se u njoj prodaje. Bit će da su satovi ili nešto slično, jako skupo svakako, rezervirano za manjinu, za one što ih se ne smije pitati za prvi milion, dok o ostalim govore rado, besramno pokazujući bogatstvo stečeno tako što su „u pravo vrijeme znali prave ljude“. E tu, u centru Sarajeva, na istom mjestu, nekada je bila prodavnica meda. Bilo je to – neće se ljutiti ako se koja godina promaši onaj što je svemu svjedočio, ugledni sarajevski psihijatar i univerzitetski profesor, dr. Boro Đukanović – prije četrdesetak godina, u ona doba kada je Sarajevo imalo manje zgrada i manje ljudi, a bilo veći Grad. Bilo je to, dakle, u ono doba kada se za lopovluk morala odležati zakonom propisana zatvorska kazna i doživotna sramota.
Halil je imao dva sina, odrasla skoro i za vojsku, ženu i dobar posao: poslovođa u prodavnici meda. Nije to bio uzbudljiv, ali jeste lijep život. Ujutro na posao, u neka doba i ne svakog dana, kod prijatelja na kafu i rakiju, kući na ručak... I tako godinama. Ta je, recimo srijeda, bila uobičajena: otišao je Halil na posao, pa onda prije nego što će ženi i djeci, svratio kod prijatelja, popio kafu i rakiju. Nije prošlo ni 24 sata, a onaj što je jučer pio kafu i rakiju s Halilom je ušao u stan i ženi što je Halilu donijela kafu i rakiju, onako s vrata, prije nego će izuti cipele i kaput okačiti na vješalicu, kazao: „Objesio se Halil!“
Ne zna se, za ovu priču možda nije ni važno, gdje je i kako sahranjen Halil: je li ukopan po muslimanskim običajima po kojima hodža pita one što su došli na dženazu hoće li umrlom halaliti (oprostiti), a oni kažu da hoće; ili je Halil pod zemlju otišao kao komunista, bez proučene Fatihe, u sanduku umjesto tabuta. Kao što se ne zna je li bilo svijeta na groblju. Zna se, a to je za ovu i mnoge priče važno, zašto se objesio Halil. Otkriveno je i potvrđeno da je on, poslovođa u prodavnici meda u centru Sarajeva, otac dvoje djece, suprug i čovjek od čaršijskog ugleda, pronevjerio neke pare, iznos jednak njegovoj sedmomjesečnoj plati!
Nije to, tih sedam Halilovih plata, bila golema suma. Moglo se to nekako - stisnuli bi se Halilovi, uštedili, posudili – vratiti. Dobro, trebalo je u zatvor, ali ne zauvijek: Halil nije bio kažnjavan, a jeste ugledan, uz dobro vladanje i malo sreće odležao bi nekoliko godina - svakako puno za biti u zatvoru, a opet ne previše da se ne može nastaviti živjeti.
Rekosmo da je u ona doba Sarajevo imalo manje zgrada i manje ljudi, a bilo veći Grad. Možda je, tu je tajnu on odnio na onaj svijet, Halilu kroz glavu prošlo to da će jednog dana proći gradom a neko će iza njegovih leđa reći da je on onaj što je ukrao sedam plata ili će njegova dva sina, odrasla skoro i za vojsku, cijeli život nositi pečat sramote i biti manje vrijedni jer su „od onog što je pronevjerio sedam svojih plata u prodavnici meda“. Zato se Halil objesio!
Jednom će, za trideset, pedeset, stotinu godina, današnje nezavisne sarajevske novine, kao i snimci sadržaja jedne televizijske emisije, biti vrijedna građa za izučavanje. Učit će se na raznim fakultetima o jednoj zemlji u kojoj su neki pažnje vrijedni mediji često i s pravom više ličili na zbirke dokaza o kriminalu, nego na dnevnike i magazine. Pokušat će se naći objašnjenje kako je neko, Nedžad Branković ili Milorad Dodik, svejedno je, mogao biti premijer i biti – lopov; kako je, recimo, mogao propasti Agrokomerc ili kako je zgrada Vlade Republike Srpske na kraju gradnje koštala tri –četiri puta više nego na početku, kako je upropaštavanje Energoinvesta bilo preporuka za politički napredak ili kako je Rafinerija u Bosanskom Brodu postala nečija, baš kao i Željezara u Zenici, Tuzlanska banka i...(dopišite šta vam padne na pamet); kako je svako s manjkom obraza u vlast ulazio go k'o pištolj, a iz nje izlazio kao milioner; kako su nam se desili medijski magnati i grobari novinarstva – Fahrudin Radončić i Željko Kopanja... Kako su se, eto, jednom, na početku ovog vijeka, ljudi u Bosni ubijali od muke i gladi – postoje, istina neprovjerene, tvrdnje kako se u BiH od kraja rata ubilo oko 8.000 ljudi!? - nakon što su mjesecima pokušavali prodati bubreg i tako prehraniti djecu, ali baš nikome njihov nije odgovarao. Jednom će, dakle, za trideset, pedeset, stotinu godina, neko s naučnog stanovišta dati odgovor kako smo, sve u svemu, otišli u pičku materinu.
Iza njega je Energoinvest ostao opustošen, a i Bosna neće ostati bolja: Premijer FBiH Nedžad Branković
Pokušajmo sada zamisliti da svakom petom od onih što su im zamirisale tuđe pare kroz glavu prođe to da će jednog dana proći gradom, a neko će iza leđa reći da je on onaj što je ukrao sedamsto, osamsto svojih godišnjih plata ili će njegova dva sina, dvije kćerke, nevažno, cijeli život nositi pečat sramote i biti manje vrijedni jer su „od onog što je ukrao...pet, deset, stotinu miliona“, pa da taj, svaki peti, uzme komad konopa i kao Halil završi svoju sramotu. Ne, nije ključ u tome što bi za čas došlo do nestašice konopa, nego u tome što se ovo neće dogoditi: naša je propast, naime, počela onoga dana kada su „poslovođe“ života i smrti postali oni što im je po rođenju amputiran osjećaj za moral. I trajat će... Dugo, svakako. Dovoljno da se zaboravi nesretni Halil i nevažnim postanu sve priče o „prvim milionima“.
Uzgred: u centru Sarajeva, odmah do tržnice, preko puta zgrade „Svjetlosti“, tek nekoliko metara dalje od mjesta prvog masakra građana bosanske prijestolnice ubijenih granatom dok su čekali u redu za hljeb, ima neka čudna prodavnica. Ustvari, nije čudna prodavnica, nego je čudno ono što se u njoj prodaje. Bit će da su satovi ili nešto slično, jako skupo svakako, rezervirano za manjinu, za one, je li, što ih se ne pita ne smije pitati za prvi milion, dok o ostalim govore rado, besramno pokazujući bogatstvo stečeno tako što su „u pravo vrijeme znali prave ljude“. Kao Miroslav Mišković, njen vlasnik i omiljeni partner bošnjačkih tajkuna koji se ne libe reći kako je Direktor Srbije samo godinu dana bio javno blizak Slobodanu Miloševiću i to mu javno, pred televizijskim kamerama - halaliti. U ime drugih, petih, stotih miliona...
http://www.e-novine.com/sr/region/clanak.php?id=21523
