Poštovani forumaši,evo postavit ću ovaj tekst iz Biblije za sve vas,po drugi put-na hrvatskom jeziku u prevodu Ivana Šarića-- koji volite takvu vrstu tekstova,i u njima nalazite pouke i korisna razmišljanja.Ovaj dio Biblije mi je osobno veoma značajan,a smatram i da je napisan jednim zaista jedinstvenim stilom.Knjiga je izvor brojnih poznatih poslovica i inspiracija mnogih radova u filozofiji religije i književnosti.Svrha postavljanja je edukativna i nije u cilju apsolutno nikakve indoktrinacije ni polemiziranja.Autorstvo se pripisuje Solomonu(Sulejman a.s.).
Jedino što bih želio je ,ako neko zna,postavljanje sličnih tekstova iz Kur"ana ili Hadisa.
S poštovanjem,dr.gog.
1 Razmišljanja Propovjednika, sina Davidova, kralja u Jerusalemu.
2 Taština nad taštinama, veli propovjednik, taština nad taštinama, sve je taština!
3 Što koristi čovjeku sa muka njegova, koju muči pod suncem?
4 Pokoljenja idu, pokoljenja dolaze, a zemlja stoji nepomična.
5 Sunce izlazi, sunce zalazi i hiti natrag na mjesto, odakle je izašlo.
6 Vjetar puše na jug i obrće se na sjever, u trajnoj promjeni puše vjetar. Onda se okreće vjetar natrag k novome obrtanju.
7 Sve rijeke teku u more, a more se nikada ne napuni; odakle teku rijeke, onamo se vraćaju da ponovo počnu svoj tok.
8 Tako je sav govor muka uzaludna: ni jedan čovjek le može da protumači i oko se ne može nagledati, uho se ne može naslušati.
9 Što je bilo, opet će biti, što se je dogodilo, opet će se dogoditi i ništa novo nema rod suncem.
10 Kad bi što bilo, o čem bi se reklo: "Evo, nešto novo!", to je već bilo u vremena, što su za nama.
11 Ne spominje se, što je prije bilo. Što će još biti, neće se spominjati u onih, koji će poslije živjeti.
12 Ja, propovjednik, bio sam kralj nad Izraelom u Jerusalemu.
13 Ja upravih srce svoje na to, da sve, što biva pod nebom, istražim i razaberem mudrošću, taj mučni posao, dade Bog ljudima, da se muče oko njega.
14 Vidjeh svako djelo, što biva pod suncem - a eto: sve je taština i trka za vjetrom!
15 Što je krivo, ne može se ispraviti; što fali, ne može se brojiti.
16 I tada rekoh srcu svojemu: "Eto, ja postigoh sebi veću i višu mudrost, negoli svi, što su preda mnom vladali nad Jerusalemom. Mnogo znanja i mnogo mudrosti nauči duh moj."
17 Ali, kad upravih srce svoje na to, da upoznam, što je s mudrošću i znanjem, s ludošću i bezumljem, uvidjeh da je to trka za vjetrom.
18 Jer gdje je mnogo mudrosti tu je i mnogo brige, kome se množi znanje, množi se i muka.
Propovjednik,poglavlje 2.
1 I tada rekoh u srcu svojemu: "Daj da pokušam s veseljem i naužijem se"; ali eto: i to je bila taština.
2 O smijehu rekoh: "Ludo ponašanje"; o radosti: "Čemu valja?"
3 Tada pomislih u srcu svojemu, da tijelu svojemu uskratim vino, da srce svoje svrnem k mudrosti i da se klonim ludosti, dok saznam, što je korisno djeci čovječjoj, i što su dužni činiti pod suncem, dok su živi.
4 Velika djela učinih: sagradih sebi kuće i vinograde zasadih sebi,
5 Vrtove i perivoje načinih sebi i nasadih u njima svakojakih rodnih drveta.
6 Načinih sebi jezera vodena, da natapam iz njih mlade stabljike!
7 Nabavih sebi sluga i sluškinja, imadoh kućnu čeljad i posjedovao goveda i ovaca više negoli svi, koji su živjeli preda mnom u Jerusalemu.
8 Nakupih sebi i srebra i zlata i blaga od kraljeva i zemalja, nabavih pjevače i pjevačice i miline djece čovječje: žene mnoge.
9 Tako postadoh velik, veći negoli svih koji su živjeli preda mnom Jerusalemu; isto i mudrost je moja ostala s menom.
10 Što su poželjele oči moje, nijesam im uskratio, niti ikakve radosti ne uskratih srcu svojemu, već je srce moje imalo radost na svima mojim trudovima, i to mi je bila plaća za sav trud moj.
11 Istraživao sam sva djela svoja, što ih uradiše ruke moje, i trud također, što sam ga uložio u to, da ih uradim. I eto: sve je bila taština i trka za vjetrom. I od toga nema koristi pod suncem.
12 I dadoh se na to, da vidim, što je mudrost; ali ona je ludost i bezumlje, jer što će činiti čovjek, koji će doći iza kralja? Isto, što se je već činilo.
13 I vidjeh: istu prednost ima pred ludošću mudrost kao svjetlost pred tminom.
14 Mudri ima oči u glavi, a luđak ide po mraku. A ipak doznadoh, da obadvojicu stigne ista sudbina.
15 I ovako rekoh u srcu svojemu: "Ako i mene stigne sudbina luđakova, što sam onda bio toliko mudar?" I ovako rekoh u srcu svojem: "I to je taština!"
16 Trajan spomen ostaje tako malo od mudraca kao od luđaka; jer u budućim danima sve se zaboravi. Ah, kako ipak premine mudrac s luđakom!
17 Tada mi omrznu život, jer mi se čini nevrijednim djelo, što biva pod suncem; jer je sve taština i trka za vjetrom.
18 Omrznu mi sav trud moj, oko kojega sam se mučio pod suncem; jer ga moram ostaviti čovjeku, koji dolazi iza mene.
19 Tko zna, je li on mudar ili lud? On će upravljati čitavim trudom mojim, onim, što sam teškim i mudrim radom stekao pod suncem. I to je taština!
20 Tako dođoh na to, da se gotovo prepustim očajanju zbog svega truda svojega, što sam ga uložio pod suncem.
21 Čovjek se trudi oko mudrosti, spoznaje i vrsnoće i mora to ostaviti drugome, koji se nije trudio oko toga. I to je taština i veliko zlo!
22 Jer što koristi čovjeku sav trud njegov i mar duha njegova, čime se muči pod suncem?
23 Svi su ipak dani njegovi golema muka, i rad njegov velika briga; ni u noći se ne odmara duh njegov. I to je taština!
24 Nema čovjeku ništa bolje, nego da jede i pije, i da gleda da mu bude dobro od truda njegova. Ja vidjeh, da i to dolazi iz ruke Božje.
25 Jer tko može jesti i uživati bez njega?
26 Jer onome, koji je u milosti kod njega, daje mudrost, znanje i radost. A onome, koji mu se ne dopada, naprti teret, da skuplja, i to da dadne onome, koji je u milosti kod Boga. I to je taština i trka za vjetrom!
Poglavlje 3.
1 Sve ima svoje vrijeme. Svaka stvar ima svoje vrijeme pod nebom.
2 Ima vrijeme kad se rađa, i vrijeme kad se umire; vrijeme kad se sadi, i vrijeme kad se čupa posađeno;
3 Vrijeme kad se ubija, i vrijeme kad se iscjeljuje; vrijeme kad se ruši, i vrijeme kad se gradi;
4 Vrijeme plaču i vrijeme smijehu; vrijeme tugovanju i vrijeme igranju;
5 Vrijeme kad se baca kamenje, i vrijeme kad se skuplja kamenje; vrijeme kad se grli, i vrijeme kad se rastaje;
6 Vrijeme kad se traži, i vrijeme kad se gubi; vrijeme kad se čuva, i vrijeme kad se zabacuje;
7 Vrijeme kad se dere, i vrijeme kad se sašiva; vrijeme kad se šuti, i vrijeme kad se govori;
8 Vrijeme kad se ljubi, i vrijeme kad se mrzi; vrijeme ratu, i vrijeme miru.
9 Što koristi dakle čovjeku, koji se trudi, sva muka njegova?
10 Vidjeh nevolju, koju Bog naprti ljudima, da se muče oko nje.
11 On čini sve lijepo u svoje vrijeme. I svijet je on predao njihovu istražujućem duhu, ali da ne može čovjek djelo, što ga tvori Bog, dokučiti od početka do svršetka.
12 Spoznadoh: "Ništa bolje nema za njih, nego da se vesele i uživaju u životu.
13 A i da čovjek jede i pije i uživa život uza svu muku svoju, dar je to Božji,
14 Spoznadoh: "Sve, što tvori Bog, traje vječno. Ne može se tomu ništa dodati ništa od toga oduzeti. Bog je tako to uredio, da bi ga se bojao čovjek.
15 Što je, to je već davno bilo. Što će biti, to je već odavna bilo, što je prošlo, Bog donosi opet.
16 Još nešto vidjeh pod nebom: mjesto prava - tu je vladala zloća; mjesto pravednosti - tu su vladala zlodjela.
17 I ovako rekoh u srcu svojem: "Bog će suditi pobožniku kao bezbožniku, jer on je vrijeme postavio za svako osnivanje i djelovanje."
18 Ovako rekoh u srcu svojemu: "Takvo je biće čovječje, da ih Bog iskušava, te spoznaju, da su kao stoka, jest, oni sami."
19 Jer je sudbina ljudi i sudbina životinja jednaka sudbina. Kako umiru jedni, tako umiru drugi: isti dah imaju svi i ništa ne nadvisuje čovjek životinju; jer je sve taština!
20 Sve ide na jedno mjesto; sve je postalo od praha i sve se vraća u prah.
21 Tko zna, je li se životni dah čovjeka uspinje gore, je li životni dah životinje ide dolje u zemlju?
22 Tako vidjeh, da ništa nema bolje čovjeku, nego da se veseli svojim djelima. To je plaća njegova, jer tko će mu dati, da učestvuje u onom, što će biti poslije njega?
Poglavlje 4.
1 I opet vidjeh sve nasilje, što se čini pod suncem. Gle: "uze potlačenih, kojima nema utješitelja! Nasilje izlazi iz ruke njihovih tlačitelj a. A nikoga nema, da ih utješi.
2 Tada sam držao mrtve, koji davno pomriješe, sretnijima nego žive, koji još živu,
3 I sretnijim od jednih i drugih onoga, koji se još nije rodio, koji nije vidio zla, što biva pod suncem.
4 Vidjeh, da je svaki trud i svaka marljivost u radu samo zavist jednoga proti drugomu. I to je taština i trka za vjetrom.
5 Luđak meće ruke svoje u krilo i hrani se svojim vlastitim mesom.
6 Bolja je jedna pregršt mira nego obadvije šake pune muke i trke za vjetrom.
7 Opet vidjeh jednu taštinu pod suncem:
8 Jedan jedini, ni jedan drugi uz njega, ni jedan sin, ni jedan brat. Nema kraja svemu trudu njegovu; oči njegove ne mogu da se nasite bogatstva; a ne misli za koga se mučim i oduzimam sebi svako uživanje? I to je taština i loš posao!
9 Bolje je dvojici nego jednome; jer za trud svoj dobiju dobru plaću.
10 Jer padne li jedan, digne ga opet drug njegov; ali teško jednome, ako padne i nema drugoga, da mu pomogne podići se.
11 Spavaju li dvojica jedan uz drugoga, ugrije jedan drugoga. A kako će se jedan sam ugrijati?
12 Ako tko i može nadjačati jednoga, dvojica će mu odoljeti; a istom trostruka uzica ne trga se tako brzo.
13 Bolji je dječak, siromašan, a mudar, nego kralj, star, a lud, koji više ne prima pouke.
14 Onaj dođe iz tamnice na prijestolje, a bio se je siromašan rodio pod tim kraljem.
15 Vidjeh sve žive, koji hode pod suncem, na strani dječaka, drugoga, koji je stupio na njegovo mjesto.
16 Nije bilo kraja mnoštvu naroda, nad kojima nije bio kralj; a oni koji dođu poslije, radovat će mu se Pa tako je i to bila taština i trka za vjetrom!
Poglavlje 5.
1 Pripazi na korake svoje, kad ideš u kuću Božju! Njemu se približiti, da slušaš, bolje je nego što ponose žrtve luđaci, jer ni oni ne znaju, da čine zlo.
2 Nemoj nagliti ustima svojim i srce tvoje neka prebrzo ne govori pred Bogom, jer je Bog na nebu, a ti si na zemlji; zato neka bude samo malo riječi tvojih!
3 Jer kako san dolazi od mnogih poslova, tako ludo brbljanje od mnogih riječi.
4 Jesi li učinio zavjet Bogu, ne oklijevaj ispuniti ga, jer mu nijesu mili luđaci. Što si zavjetovao, ispuni!
5 Bolje je ništa ne zavjetovati, nego zavjetovati, pa ne ispuniti.
6 Ne daj, da te usta tvoja navode na grijeh i ne govori pred poslanikom Božjim: "Bila je nepažnja!" Zašto da se Bog srdi zbog govora tvojega i da uništi djelo ruku tvojih?
7 Jer gdje je mnogo sanova, tu je mnogo ništavih riječi, Boj se Boga!
8 Vidiš li siromaha zarobljena, i da se pravo i pravednost u zemlji povređuje, ne čudi se tome; jer viši pazi nad visokim i još viši nad obadvojicom.
9 Korist za zemlju kraj svega toga ova je: kralj, koji služi zemlji.
10 Tko ljubi novce, nema nikada dosta novaca; tko ljubi bogatstvo, nema nikada dosta dobitka. I to je taština.
11 Množi li se dobro, množe se i ništitelji njegovi, pa što ima posjednik od toga, osim da to gleda.
12 Sladak je san radniku, Jeo malo ili mnogo; a bogatašu ne da do sna doći presitost.
13 Ima ljuto zlo, što ga vidjeh pod suncem: bogatstvo, od posjednika svojega čuvano na vlastitu nesreću.
14 To bogatstvo propadne kojom zlom nezgodom; ako ima sina, ne ostane ništa u ruci njegovoj.
15 Kao što je došao gol iz krila materina, tako mora opet da otide. Za trud svoj ne nosi od svega toga ni toliko, što bi mogao ponijeti sa sobom u ruci svojoj.
16 I to je ljuto zlo: kako je došao, tako mora da otide. Što ima čovjek od toga, da se trudi za vjetar?
17 Uz to jede svega vijeka svojega u mraku, u mnogom jadu, u žalosti i ljutnji.
18 Eto, to pronađoh kao dobro, kao lijepo: da čovjek jede i pije i dobre volje bude uza sav trud svoj, kojim se muči pod suncem tolike dane života, koliko mu ih Bog dao, jer to je dio njegov.
19 Za svakoga čovjeka, kojemu je Bog dao bogatstvo i posjed i kojemu je dopustio, da od toga uživa, svoj dio uzima i da se veseli uz trud svoj, to je dar Božji.
20 Onda ne mozga više mnogo o danima života svojega; jer ga Bog drži zaposlena radošću srca njegova.
Poglavlje 6.
1 Ima još drugo zlo, što ga vidjeh pod suncem. Ono teško tišti čovjeka.
2 Jednome čovjeku daje Bog bogatstvo, blago i slavu i ništa, što zaželi srce njegovo, ne fali mu, ali mu Bog ne dopušta da to uživa, nego jedan stranac to uživa: to je taština i ljuto zlo.
3 Ako bi tko imao stotinu djece i živio mnogo godina i broj se dana života njegova veoma namnožio, on ne bi mogao uživati dobra, te ni pogreba ne bi imao, kažem: Bolje je nedonošče od njega.
4 Jer ono dođe uzalud i ide odavde u tamu, ime mu je noću pokriveno.
5 Ne vidi sunca i ništa ne zna o njemu, ali počiva bolje nego onaj!
6 Kad bi živjelo i dvije tisuće r godina, ne bi okušao dobra: ne ide li sve na jedno mjesto?
7 Sav je trud čovjeka za usta njegova, ali se nikad ne utiša čežnja njegova.
8 Koju prednost ima mudrac ovdje pred luđakom, pred siromahom, koji razumije živjeti?
9 Bolje je vidjeti očima nego, lutati čežnjom. I to je taština i trka za vjetrom.
10 Što se događa, određeno je davno unaprijed; i što biva od čovjeka, to stoji tvrdo; i nitko ne može pozvati na odgovor onoga, koji je jači od njega.
11 Što veća hrpa riječi, to veća taština, i što da to koristi čovjeku?
12 Jer tko zna, što je dobro čovjeku u životu za malo ništavih dana života njegova, koji mu prolaze kao sjena. Tko može reći čovjeku, što će iza njega biti pod suncem?
Poglavlje 7.
1 Bolje je dobro ime nego dobro ulje, i dan smrti više je vrijedan, nego dan rođenja.
2 Bolje je ići u kuću žalosti negoli u kuću, gdje se gosti, jer je ovdje kraj svakoga čovjeka, i tko još živi, prima to k srcu.
3 Bolje je zabrinutost nego smijeh, jer ako je i žalosno lice, može ipak biti veselo srce.
4 Srce mudrih ljudi boravi u kući žalosti, a srce ludih u kući veselja.
5 Bolje je poslušati ukor mudroga, negoli slušati hvalospjev luđaka!
6 Jer kao što prasak trnja pod kotlom, takvo je smijanje luđaka. I to je taština!
7 Jer tlačenje čini mudra čovjeka ludim, i mićenje pokvari srce.
8 Bolji je svršetak jedne stvari nego njezin početak i bolja je strpljivost nego oholost!
9 Srdžbi se ne podaji prebrzo, jer srdžba prebiva u grudima ludih!
10 Ne govori: "Kako je to, da su prije bila vremena bolja nego danas?" Jer mudrost ti ne udahnu to pitanje.
11 Dragocjena je mudrost kao baština i probitak onima, koji vide sunce.
12 Jer je u sjeni mudrosti čovjek tako dobro zaklonjen kao u sjeni novaca; a znanje mudrosti ima prednost u tom, što daje život onome, koji je posjeduje.
13 Pogledaj djelo Božje; tko može ispraviti što je on iskrivio?
14 Je li ti dobro, budi dobre volje; ako ti je zlo, onda upamti: jedno i drugo Bog je tako naredio, da ne pronađe čovjek što ga čeka.
15 Obadvoje vidjeh u ništavim danima svojim: ima pravednika, koji propadaju unatoč pravdi svojoj, i ima bezbožnika, koji dugo živu unatoč pokvarenosti svojoj.
16 Ne budi previše pravedan, i ne budi premudar; zašto da se uništavaš?
17 Ne budi previše bezbožan i ne budi lud; zašto bi umro prije vremena?
18 Bilo bi dobro, kad bi čvrsto držao ovo, a ono ne dao iz ruku, jer tko se boji Boga, umakne obojemu.
19 Mudrost daje mudrome više moći, nego što je imaju u gradu desetorica samosilnika.
20 Jest, ni jedan čovjek na zemlji nije tako pravedan, da bi činio samo dobro i nikada se ne ogriješio.
21 Ne primaj k srcu svako brbljanje, što kola naokolo; inače bi, mogao čuti, kako te grdi tvoj vlastiti sluga.
22 Jer često puta - ti to znaš - sam si grdio druge.
23 Sve sam to ja istražio mudrošću. Mislio sam da postanem mudar, ali je mudrost ostala daleko od mene.
24 A ono što je daleko i duboko, vrlo duboko, - tko ga može naći?
25 Opet se prihvatih i upravih srce svoje na to, da mudrujem i istražujem i da tražim mudrost i razboritost i da spoznam, je li zloća ludost i bezumlje jarost.
26 Tada nađoh: gorča je od smrti žena; jer je ona mreža, srce je njezino zamka ruke su njezine okovi; tko je u milosti kod Boga, može joj izmaći, a grješnik pripadne k njoj.
27 Gle, to nađoh, veli propovjednik, spajajući jedno s drugim, da dođem do spoznaje.
28 A što sam uvijek tražio i nikada ne našao: čovjeka jednoga između tisuća nađoh, a žene među svima ovima ne nađoh.
29 Gle, to nađoh: iskrena je Bog stvorio čovjeka; ali oni traže mnoge spletke.
Poglavlje 8.
1 Tko je mudar? Tko razumije značenje stvari? Mudrost prosvjetljuje čovjeku lice i mijenja tvrdoću lica njegova.
2 Ja kažem: "Izvršuj zapovijed kraljevu - zbog zakletve Božje!
3 Ne otpadaj prenaglo od njega! Ne ulazi u zle spletke, jer on ipak čini, što hoće.
4 Jer je riječ kraljeva moćna. Tko smije reći njemu: "Što radiš tu?"
5 Tko izvršuje zapovijed, neće doživjeti ništa zlo, jer mudro srce i zna za vrijeme i pravo.
6 Jer svaka stvar ima vrijeme i pravo, a teško tišti čovjeka zlo.
7 Jer nitko ne zna, što će doći, jer tko bi mu mogao reći, kako li će to doći?
8 Čovjek nema vlasti nad dahom. Nitko ne može zaustaviti dah životni. Ni jedan nema moći nad danom smrtnim. Nema dopušta od borbe smrtne. Tako ni zlo ne oslobađa onoga, koji ga čini.
9 Sve ovo vidjeh, kad upravih srce svoje na ono, što se događa pod suncem u vrijeme, kad čovjek vlada nad drugima na zlo njihovo.
10 I uz to vidjeh, kako bezbožnici dobiše pogreb, a oni, koji su činili pravo, moradoše otići sa sve toga mjesta, i bili su zaboravljeni u gradu. I to je taština,
11 Jer se ne izvrši odmah osuda na zločincima, raste djeci čovječjoj hrabrost, da čine zlo.
12 Može bezbožnost što puta činiti zlo i živi još dugo. Ali ja i znam: koji se Boga boje bit će dobro, jer ga se boje.
13 A bezbožniku neće biti dobro. On ne smije dane svoje protegnuti kao sjena, jer se ne boji Boga.
14 Taština koja biva na zemlji, jest ovo: ima pravednika, kojima je, kao da bi bili radili bezbožno, i ima bezbožnika, kojima je, kao da bi bili radili pravedno. Ja kažem: I to je taština.
15 I tako ja hvalim veselje: jer nema ništa bolje čovjeku pod suncem, nego jesti i piti i veseo biti. To neka ga prati u svemu trudu njegovu kroz sve dane života, što mu ih Bog dadne pod suncem!
16 Kadgod upravih srce svoje na to, da dođem do znanja mudrosti i da motrim, što se radi na zemlji - jer ni danju ni noću neće san da obraduje čovjeku oko -
17 Tada vidjeh, što vrijedi za sve djelovanje Božje: čovjek ne može dokučiti upravljanje, što se vrši pod suncem. Koliko se god čovjek trudi da to istraži, ipak to ne može dokučiti. Pa i ako mudrac misli, da to zna, ipak ne može to dokučiti.
Poglavlje 9.
1 Sve sam to bio dobro promislio i bio sam došao do spoznaje: pravedni i mudri u Božjoj su ruci sa svim svojim djelovanjem. Hoće li ga ljubav ili mržnja susresti, ne zna čovjek unaprijed. Sve mu može donijeti budućnost.
2 Sve pogađa jednaka sudbina: pravednoga kao bezbožnoga, dobroga, čistoga kao nečistoga, onoga koji žrtvuje, kao onoga koji ne žrtvuje. Dobromu je kao grješniku, onome koji se kune, kao onome koji se boji zakletve.
3 To je zlo kod svega, što biva pod suncem: sve pogađa jednaka sudbina; zato je i srce čovječje tako puno zla. U srcu njihovu prebiva ludost, dok su god živi, a potom silazi se k mrtvima!
4 Jer samo tko je pridružen živima, ima se još nešto nadati; jer bolje je živ pas, nego mrtav lav.
5 Živi znaju još, da moraju l umrijeti, a mrtvi nemaju više znanja, niti se nadaju plaći; jer im se je spomen zaboravio.
6 Odavno je nestalo ljubavi njihove, mržnje njihove, vruće žudnje njihove, i zauvijek nemaju više dijela u svemu što biva pod suncem.
7 Hajde, jedi s radošću kruh svoj, pij vesela srca vino svoje, jer su vazda bila Bogu mila djela tvoja.
8 Svagda neka su ti haljine bijele i nikada na glavi tvojoj neka ne ponestane ulja!
9 Uživaj život sa ženom, koju ljubiš, u sve dane ništavog života svoga, što ti ga Bog daje pod suncem, jer je to dio tvoj u životu u sve dane ništavog života tvoga i u trudu, kojim se mučiš pod suncem.
10 Što ruka tvoja može činiti, to neka čini vlastitom snagom, jer nema niti rada ni osnova, niti mudrosti ni znanja u carstvu mrtvih, kamo ideš.
11 Nadalje vidjeh pod suncem: ne dobiva brzi trku, ni junaci rat, ni mudraci kruh, ni pametni bogatstvo, ni razumni milost, nego sve stoji do vremena i sreće.
12 Jer čovjek ne zna vremena svojega: kao što se ribe hvataju mrežom, kao što ptice padaju u zamku, isto tako zapletu se ljudi u vrijeme nesreće, što navali la njih iznenada.
13 I ovo moradoh ja s mudrošću doživjeli pod suncem i učini mi se to važnim:
14 Bio je malen grad i samo je malo ljudi stanovalo u njemu, a dođe na njega moćan kralj, opkoli ga i zakopa proti njemu jake opkope.
15 A bio u njemu i siromašan mudrac, i on oslobodi grad mudrošću svojom, ali se poslije nitko nije sjetio toga siromaha.
16 Tada rekoh sebi: bolja je mudrost nego moć, ali se ne priznaje mudrost siromaha i na riječi se njegove ne pazi.
17 Riječi jednoga mudraca, mirno kazane, vrednije su da se slušaju nego dreka kralja ludih.
18 Bolja je mudrost nego ratno oružje, ali jedan jedini zločinac može pokvariti mnogo dobra.
Poglavlje 10.
1 Otrovne muhe učine ulje pomastarevo pokvarenim i ukisnulim. Tako je i malo ludosti teže od mudrosti i časti.
2 Mudrac ima razum k desnoj strani, luđak ima razum k lijevoj strani.
3 Kad luđak ide putem, izdaje razum njegov i odaje svakome da je luđak.
4 Ako se i gnjev vladaoca podigne na te, ne ostavljaj mjesta svojega, jer strpljiv izravna velike pogrješke.
5 Ima još jedno zlo, koje vidjeh pod suncem, propust, što ga počini vladalac:
6 Luđak se postavlja na visoko mjesto, a plemeniti moraju živjeti u nizini.
7 Vidjeh sluge na konjima, a knezovi idu pješke kao sluge.
8 Tko jamu kopa, padne lahko sam u nju; i tko ruši zidove, toga lahko ujede zmija.
9 Tko lomi kamenje, lahko se pritom ozlijedi; i tko cijepa drva lahko pritom dođe u opasnost.
10 Ako je sjekira tupa i ako se ne naoštri, onda se mora vlastita snaga to više upotrijebiti; mudrost donosi uspjeh.
11 Ujede li zmija, prije nego ju čovjek obajao, onda ne koristi ništa, ako je sam čovjek bajač.
12 Pune su miline riječi iz usta mudraca, a usne luđakove prožderu njega samoga.
13 Ludost je početak govoru njegovu, a posljednje iz usta njegovih jest zlo bezumlje.
14 Mnogo brblja luđak, gdje ipak čovjek ne zna, što će se dogoditi. Tko će mu reći, što će se poslije njega dogoditi?
15 Rad luđakov samo ga umara Jer on nije još naučio u grad otići.
16 Jao tebi, zemljo, kad ti je kralj dijete, i kad velikaši tvoji već rano ujutro pijančuju!
17 Blagoslovljena si ti, zemljo, kad ti je kralj plemenit, i kad velikaši tvoji jedu na vrijeme, kao junaci, a ne kao pijanci!
18 Gdje vlada lijenost, ugiblje se krov, i gdje su nemarne ruke, prokišnjava kuća.
19 Za veselje drži se gozba i vino razveseljuje život, a novci učine sve.
20 Ni u mislima ne psuj kralja, ni u sobi, u kojoj spavaš, ne psuj bogatih, jer ptice nebeske mogle bi primiti jeku i krilat glasnik raširiti riječ tvoju.
Poglavlje 11.
1 Baci kruh svoj na površinu vode i na ćeš ga opet poslije mnogo dana.
2 Razdijeli dio na sedam komada ili na osam, jer ne znaš, kakva još nesreća dolazi na zemlju.
3 Kad su oblaci puni dažda, onda ga izlijevaju na zemlju. Padne li drvo na jug ili na sjever: kamo je palo, tamo ostaje.
4 Tko uvijek pazi na vjetar, nikada ne pristupa k sijanju, i tko uvijek gleda na oblake, ne dolazi nikada do žetve,
5 Kako ne znaš, koji je put životnom dahu, i kako postaju kosti u krilu trudne žene, isto tako malo znaš upravljanje Božje, koji sve tvori.
6 Ujutro sij sjeme svoje i do uveče nemoj da ti počivaju ruke, jer ne znaš, hoće li uspjeti ovo ili ono, ili će oboje jednako dobro prihvatiti.
7 Slatka je svjetlost i godi očima vidjeti sunce.
8 Zato ako čovjek živi mnogo godina, neka se veseli u svima, a neka pomisli i na dane tamne: jer će ih biti mnogo! Sve što dolazi taština je.
9 Raduj se, mladiću, svojemu mladom životu i neka vedro bude srce tvoje u mladim danima; idi kamo te srce tvoje vuče i oči te tvoje zovu; ali znaj dobro, da o svemu tome Bog od tebe traži račun.
10 Ukloni žalost od srca svojega i otjeraj boli od tijela svojega; jer je prolazna mladost i crna kosa.
Poglavlje 12.
1 Spominji se Stvoritelja svojega u mladim danima, prije nego dođu dani zli i prispiju godine, za koje veliš: "Ne dopadaju mi se!"
2 Prije nego pomrči sunce, svjetlo i mjesec i zvijezde i iza dažda opet dođu oblaci.
3 To je doba, kad zadršću čuvari kuće, kad se pognu snažni ljudi, kad počivaju mlinarice jer ih je premalo, kad se skrivaju, koji vire kroz prozore.
4 Vrata s ulica zatvaraju se i zveka mlina biva tiša, o cvrkut ptičji jedan se diže i svi glasovi umuknu.
5 Čovjek se straši visina i strahote na ravnoj stazi; a badem cvjeta, skakavac se samo mučno vuče i napor opada; jer čovjek ulazi u vječnu kuću svoju! Po ulici idu naokolo ljudi turobni.
6 Sjećaj se Stvoritelja, prije nego se prekine uže srebrno, čaša zlatna pukne, vrč se na izvoru razbije, u studenac točak slomljeni padne.
7 I prah se vrati u zemlju, onako, kako je bio, i duh se vrati k Bogu, koji ga je dao - :
8 "Taština nad taštinama!" veli propovjednik, "sve je taština!"
9 K ovomu je još pridodati: "propovjednik je bio mudrac, koji je narodu davao znanje; bio je mislilac, istraživač i sastavio je mnogo priča.
10 Propovjednik se je trudio da nađe ugodne riječi i da napiše iskrene riječi istine.
11 Riječi su mudraca kao ostani volujski, i članovi skupljenih priča kao klini zabijeni, one potječu od jednoga Pastira.
12 Uostalom primi savjete, sine moj; nema kraja mnogome pisanju knjiga, a mnogo učenje umara tijelo.
13. Zaključnu riječ čujmo svi: "Boga se boj, i zapovijedi njegove drži!"
14 To vrijedi za svakoga; jer će svako djelo Bog iznijeti pred sud, sve skriveno, bilo dobro ili zlo.
5
