Primjetivsi da se na forumu cesto otvaraju teme i grupice koje se manje-vise baziraju na principu azuriranja postova
iz raznih sfera umjetnosti, kulture, jezika, opcih interesa te knjizevnosti, odlucila sam se i ja da pokrenem jednu, mozda ne svima blisku, ali zaista
bogatu i raznovrsnu temu.
Rijec je o romanistici, nekome je drazi pojam romanska filologija, s tim da, fililogija vishe teziste baca na jezik i sintaksu, a romanistika (kao germanistika, slavistika...) ukljucuje i onaj (po meni) ljepsi dio a to je knjizevnost
Vecina vas vjerovatno odmah pomisli na francuski jezik i knjizevnost, ne sasvim slucajno, jer upravo je francuski (iako ne po brojnosti najrasprostranjeniji romanski jezik) uzet kao adut, simbol pa cak maskota svih romansko-lingvistickih disciplina.
Pored francuskog jezika, lijepo bi bilo ubaciti po neki post vezan za talijanski jezik, a nadasve talijansku sveobuhvatnu knjizevnost, pri tome zanemarujuci, neofuturisticku ekspanziju bestseller romana i romana novog vremena, nego vracajuci na scenu stare klasike koji su se nekada onako ovlaz spominjali na casovima maternjeg jezika kao blago evropske i svjetske knjizevnosti
Ne treba zanemariti ni spanjolski ni portugalski jezik, pa cak ni onaj nama semi-bliski rumunjski
Ipak, ako vec krecemo dijahronijski treba spomenuti i najvecu pzanju posvetiti latinskom jeziku, ne Ciceronovom jeziku, ne Caesarovom jeziku, vec vulgarnom/svjetovnom laitnskom jeziku, na cijem principu danas bazira siroka lepeza romanski jezika
I da, za pocetak jos nekoliko stvari
U romanske jezike ne spadaju samo francuski, rumunjski, spanjolski, talijanski, portugalski vec i katalonski, baskijski, ladino, provansalski, franko-provansalski, retoromanski, sardski, galicijski te gaskonjski.
Vecinu ovih manje poznatih jezika moderna romanska lingvisitka vise ubraja u pokrajinske jezike/dijalekte, pri cemu treba paziti da se ladino ili sefardski ili judeo-espagnol ne ubraja medju zive jezike, te da standardni italijanski jezik ni dan danas nije tako ujedinjen kako mi mislimo.
Naime, Italija ima koliko pokrajina toliko i dijalekata, medjusobne za same italijane nerazumljivih.
Iako se tendencija o stvaranju savremenog jezika javila dosta rano s kraja XII i prve polovice XIII stoljea, u djelima Dantesa "De eloquentia volgare" te "Bozanska komedija" korz citavu historiju talijanskog jezika i knjizevnosti (srednji vijek, humanizam, renesansu, klasicizam, barok, romantizam, historijski roman, postunitarni period, verizam, dekadentizam, crepuscolarizam, hermetizam, neorealizam te neoeksperimentalizam) ta se ideja o stanradnom italijanskom jeziku ustvrdila tek 1949. godine kada je Italija i zvanicno proglasena republikom.
Napricah se ja
mada cu vishe azurirati knjizevna djela i neke citate, pa nadam se, necu biti jedina i da ce se jos barem neko ukljuciti u raspravu Hvala unaprijed
