O nekim momentima turbo-folk spisateljstva
Jutros je grupa djece u Kongu dobila kantice i lopatice, ušla u duboku rupu i nije izašla van dok nije napunila kantice. Za slabije upućene, u Africi imaju dva Konga, ovaj veći se službeno zove Demokratska Republika Kongo, veći je od Bosne i Hercegovine za gotovo 46 puta i ima preko 90 milijuna stanovnika. Djeca u Kongu, među kojima ima i sedmogodišnje djece, išla su kopati rudu koja se zove koltan. Taj koltan će zatim dobiti papire u susjednoj Ugandi, biti prodan u Singapur, odatle u Hong Kong, a na kraju će završiti u novom mobitelu ili laptopu. Naime, iz koltana se dobivaju dva važna i rijetka metala, niobij i tantal, koji svoje važno mjesto nađu od mobitela do magnetnih rezonatora u bolnicama. Posvjedočit će vam o putevima koltana, primjerice, vrhunski ratni reporter Zoran Marinović.
Koliko sutra, netko će od nas, na primjer Vedrana Rudan, otići kupiti laptop, tom kupovinom podržati robovski rad djece, dati deset metaka jednom od pobunjenih afričkih generala koji će maloljetnoj djeci dati puške u ruke, i na tom laptopu napisati, primjerice, tekst o licemjernom Zapadu, licemjernim kršćanima i tako dalje, koji hodaju svijetom i ubijaju te usput troše svoj novac na gluposti kao što je obnova više od 8 stoljeća stare katedrale Notre-Dame u Parizu.
Spomenuta Vedrana Rudan nije spomenuta slučajno. Istina, ona nije jedini primjer ateističkog talibana na našem govornom području, uvjerenog da činjenicom da nije vjernik automatski treba da postane barbar koji nema veze s ljudskom civilizacijom i koga se najveličanstveniji spomenici ljudskog stvaralaštva, utemeljeni između ostalog i na monoteističkim religijama, jednostavno ne tiču i od kojih uvijek ima nešto preče. Također, ona nije jedini primjer prostaka ponosnog na vlastitu ignoranciju kojemu sijanje mržnje prema određenim skupinama, utemeljeno na idiotskim generalizacijama, postaje kruh svagdašnji. Tȁ puna je zemlja neciviliziranih bedaka koji će, da navedem neke primjere, u svakom muslimanu vidjeti džihadistu, u Židovu neprijatelja planete, u svakom Srbinu agresora na Bosnu, u svakoj nereligioznoj osobi Vedranu Rudan ili – evo primjera kojim obiluje opus spomenute tekstopisačice – u svakom katoličkom svećeniku silovatelja djece.
Razlika je u tome što je Rudan popularna, veoma popularna, prava regionalna zvijezda čije se knjige štampaju na tone. I što će njezine pisanije o “jebenom” zločinačkom Zapadu iza kojih vrišti u nebo vapijuće neznanje i površnost koja uzrokuje fizičku bol u kori velikog mozga, ilustrirane srceparajućom slikom uplakanog djeteta, a posvećene izgaranju katedrale Notre-Dame u Parizu, za samo par sati nakon objavljivanja podržati više od 21.000 ljudi, a proslijediti oko 5.500 njih, uz još par tisuća komentara podrške. Ti deseci hiljada ljudi, ponovimo gradivo, sa svojih stotine hiljada elektroničkih uređaja u koje je ugrađen rudnički rad kongoanske djece – usput spomenimo, gotovo svi stanovnici Konga su kršćani, da otklonimo neke sumnje koje se mogu pojaviti kod rudaniziranog čitatelja – mantrat će o gladnoj djeci u Jemenu i Siriji, o zlu i licemjernosti Zapada, i tako dalje. Svatko sa svoje ideološke pozicije, svatko u skladu sa svojim kućnim mržnjama.
Koltan je samo jedan primjer, no dobar da pokaže da smo svi skupa u svijetu koji nije savršen i koji nikada neće biti savršen. Tko misli da hoće, vjerovatno je propustio časove evolucije i historije. I Rudan je samo jedan primjer, no dobar da pokaže mnogo: primjerice, da banalnost i površnost ogrnuti tobožnjom pravedničkom uplakanošću jako dobro prolaze u ovom nesavršenom svijetu, te da je dovoljno u škrabanjima redovno upotrebljavati neku od formi glagola jebati da bi bio proglašen hrabrim i neustrašivim.
Takva pisanja nekoga tko je zvijezda naše turbo-folk spisateljske scene, daju legitimaciju svim onim nebrojenim hiljadama manje ili više anonimnih građana i malograđana Zapadnog Balkana, koji su se radovali vatri koja guta spomenik kulture, svatko iz svojih razloga. Turbo-folk pravoslavci našli su važnim da se sjete Kosova i njegovih manastira i da Notre-Dame skupa s Albancima proglase krivim za njihovu sudbinu. Jedina dobra stvar u svemu tome je – da se poslužim riječima jednog anonimnog korisnika društvenih mreža – edukativne prirode: zahvaljujući požaru u Parizu, mnogi Srbi su saznali da na Kosovu uopće postoji Bogorodica Ljeviška.
Turbo-folk muslimani svoju radost su iskazali pričanjem šta su oni sve proživjeli i kako je teško muslimanima pod čizmom zlog Zapada. Odjednom je gotovo tisućljeće staro umjetničko djelo postalo krivo za situaciju u Siriji, Jemenu i Palestini. Dajem jednu ruku u notredamsku vatru da apsolutna većina takvih ne bi znala na karti pokazati Jemen niti zna tko tamo ratuje, da misli da je Izrael veći od Federacije BiH i da ne zna tko vlada Gazom, a tko Zapadnom obalom, a obje ruke da je apsolutna većina takvih dala nula maraka za pomoć Bliskom istoku i provela nula sati volontirajući među izbjeglicama.
Ono što ujedinjuje turbo-folk pravoslavce i turbo-folk muslimane mržnja je prema Zapadu, koju ispoljavaju u pauzi viber-razgovora s članovima obitelji u Austriji, Njemačkoj, Francuskoj i Americi.
Turbo-folk ateisti, nesvjesni da Notre-Dame nije neka obična crkva i nije samo svetinja mrske Katoličke crkve, također su dočekali svojih pet minuta. Idući logikom njihovog neznanja, sutra bismo prioritetno trebali krenuti u rušenje egipatskih piramida – jer nije valjda da podržavamo faraone kojima robovi grade grobnice; zatim u rušenje koloseuma – jer nije valjda da podržavamo rimske careve koji uživaju u gladijatorskim borbama; radovati se eventualnom rušenju crkve-džamije-muzeja Aja Sofija – jer nije valjda da podržavamo bizantske careve željne vlasti i dominacije i osmanske sultane željne vlasti i dominacije, a ne odgovara nam ni trenutna turska vlast; sve u svemu, praviti se da nemamo veze s tisućama godina povijesti naše civilizacije i krenuti od tačke na kojoj su stali Crveni kmeri u Kambodži.
Turbo-folk katolici ovaj put su ožalošćeni, no jedini krivac toj činjenici jest što je Notre-Dame katolička crkva. Da nije, već bi s nekima od gore pobrojanih našli zajednički jezik. Zato su se potrudili da pronađu definitivne krivce i prije nego je istraga počela.
Vratimo se na koltan. Ustvari, dovoljno je o njemu rečeno. Svi mi koji ujutro pijemo kavu i imamo tri obroka dnevno, a pogotovo ako imamo i više od toga, imamo dovoljno razloga da plačemo nad sudbinom onih koji su daleko od te sreće, ne treba nam nesreća u Francuskoj da nas podsjeti. Uskoro će topli dani, a zatim i ljeto. Kome će pasti na pamet da novac koji planira potrošiti na bilo koju formu ljetovanja donira jemenskoj djeci, ili barem nekoj od stotina siromašne djece u svojoj zemlji?
Nitko takve stvari od nas, naravno, i ne traži, ako ne brojimo neke likove iz knjiga starostavnih. Ono, pak, što bi se moglo jest da nešto naučimo o svijetu, da ne postajemo olako rulja bilo kojeg banalnog populiste, da ne budemo ponosni na ignoranciju, da shvatimo da smo proizvod jednog dugog i postepenog razvoja čovječanstva, da se civiliziramo. I da mantranjem o nečijoj licemjernosti ne uskačemo sami sebi u usta. Pisac ovog teksta barem je svjestan da se dobar dio njegove komocije temelji na nečijem kopanju.
Franjo Šarčević, Prometej.ba
http://www.prometej.ba/clanak/osvrti/fr ... aYD4-gB3D4 
