detroit-mercy wrote:Razmisljao sam da li uopste bilo sta jos da napisem na ovu temu jer kako vidim sto veci crnjak pises to vise aplauza poberes. Izgleda da je postalo trendy da iznosis samo negative. Nista licno, ali ne znam ni sam odakle da pocnem.
Mozda od zahtjeva jedne osobe da joj se samo jedan prije ratni incident nadje, jer eto prije rata su svi bili Hara Krisna, nije bilo nacionalizma, netrpeljivosti, nasilja, i td.
Par godina prije rata Zare (Grobari) je bukvalno jebao Parangala (Torcida), brat je brata ubijao zbog 10 cm medje, a o komsijama da ne pricamo. Sto se tice nacionalizma, vazda pomalo prikriven ali tu negdje, nije se smio ispoljiti jer je bio strogo sankcionisan, a i slabo smo zalazili u Z. Hercegovinu, na Romaniju i Pale. Sta reci o zemlji i drustvu gdje nasilje u porodici dio folklora, gdje sinter sa 48com kroz carsiju hoda i roka a raja mu jos koordinate daje. Rodjak moga dobrog prijatelja ubijen davno prije rata, tip ga smlavio stanglom jer je htio da zatvori kafic (koja slucajnost), ili da pisem o bratu moga zeta koji je bio izboden na smrt, jer je prijeko pogledao nekoga (kako poznato zvuci), desilo se davne sedamdesete. Na TV SA postoji jedan dokumentarac koji se zove “Koga moja cakija izbode”, bilo bi dobro za pogledati.
Nista licno opet, ali kada neko na vrhuncu kreativnog stvaranja i zanosa kaze kako ga je strah hodati po stanu ili gledati u druge u tramvaju, meni to malo lici na paranoju.
Ili sta reci o ljudima kojima nista ne valja, bez obzira u kojoj zemlji zivjeli, da li Svedska ili USA, njima nista ne valja. Obicno su to ljudi koji se i ne trude da shvate da postoje i drugi narodi, sa drugacijim nacinom zivota, obicajima, kulturom. Za te osobe, Bosanci i to oni prijeratni po mogucnosti iz Centra ili Starog Grada su referenca ponasanja. Ne znam, i meni ponekada ne odgovara nacin na koji neki ljud zive ali, I accept it. Ameri nevaljaju, takvih govana nigdje u svijetu, ma ni hemisku ti ne bi dali. Ne znam, radim sa njima ima i svakakvih, dobrih i losih, puno vise spremnih da pomognu nego da odmognu. Vracamo se sa odmora nako par sedmica provedenih negdje, a moj prvi komsija (Amer). Susjed, nista ne brinite, sve je u redu, mi smo pratili sve, ko je dolazio na vrata i sta je trazio. Lijepa gesta. Skoro kupio novu kucu, prvi dan svi susjedi (Ameri) na vrata, da se pozdrave, pozele dobrodoslicu, pitaju ako sta treba (o ti grozni Ameri). Meni vise od toga ne treba. Drugi dan dosao, uzeo neku motiku malo korov da pobijem, a susjed preko ograde, o to ne ide tako evo vam kosilica da se ne mucite, garaza je otvorena ako vam treba nest slobodno uzmite. Kcerka bila samnom, a prve komsije dvoje djece, tu negdje uzrast moje kcerke, oni ni pet ni sest dajte vi prebacite je u nase dvoriste nek se igra sa nasom djecom dok vi radite. Ljude nikada vidio u zivotu, ali hebiga grozni Amerikanci. Pricam sa koleginicom na poslu, i ona o prioritetima u zivotu, zdravlje, porodica, i da je u mogucnsti da i drugim da, ono u humanitarne svrhe. Sve i jedna osoba koja samnom radi pripada nekoj dobrotvornoj organizaciji, sponzorira ili volontira, nesto se ne sjecam da je kod nas prije rata u doba H. Krisne bilo tako. Moga bi jos dugo ovako, ali ima jos dosta toga da se pise.
Opet za one koji nista ne vide a sve vide i kakav je ko, i koliko radi i koliko ne radi, i sta oblaci, i sa kime se druzi. Takvih sam vidio more jedno, i vazda su oni neke dobrice, ne shvaceni od drugih, eto ko nista ih ne interesuje a sve znaju i sve im smeta. Pa im smeta ako neko puno radi, ako neko malo radi, ako neko sa nekim prica ako neko sa nekim ne prica. Ako nosi Pradu, ako ne nosi Pradu. Halo, zabavite se o sebi.
Skoro smo imali prinovu, prije par mjeseci, 10 dana nismo jaje u kuci isprzili jer je raja toliko hrane donosila da nije moglo u frizider stati, pricam to Amerima na poslu, kazu kako ste vi Bosanci cool. Gesta koja se nicim platiti ne moze.
Sa ljudima se druzimo koliko mozemo odnosno kako nam vrijeme dozvoli, ali skoro svaki vikend smo ili kod nekoga ili neko kod nas. Naravno, postoje ljudi sa kojim se vidimo dva puta godisnje, cisto kontakta radi, a postoje i ljudi sa kojima smo i malo cesce. Tako da ne znam o cemu mnogi ovdje pisu. Ja ne tvrdim da je sve dobro, ali u mojoj prirodi je da sam optimista, i da vidim dobre stvari. Prije nekog vremena je nesrecnim slucajem poginuo nas covjek. Niko nista nije rekao, ali svi koji su otisli da posjete familiju su dali i novcani prilog (koliko je ko mogao, familija nije trazila nista). Kasnije kada sam razgovarao sa clanom familije, moj dobar prijatelj, rekao mi je da je raja dala toliko da su rahmetliju mogli transportovati i sahraniti u Bosni, plus da je preostalo dovoljno da familija dva tri mjeseca moze da zivi da plati sve od stanarine do hrane i ostalog. E sada ce neko reci, ma ja materijalizam.
Da je ljudima sam lova vazna, pa niko u humanitaru ni banke ne bi dao. A koliko raja daje, daje dosta. Par puta sam i sam skupljao za neke akcije, i vjerujte me nikad niko nije rekao nemam ili ne dam. Cak stavise, ljudi su se uvijek rado odazivali na svaku akciju. Mada, meni licno a i svima drugima sa kojima sam razgovarao, je puno teze pitati nego dati, jer ne bih zelio da mi bilo ko sutra prigovori nesto. U neku ruku i to ne povjerenje razumijem, jer ljudi su toliko puta davali ali razni mesetari su to sebi uzimali.
E sada, za sve vas kojima nista ne valja, kojima sve smeta, zapitajte se, kojim vi ocima na ovaj svijet gledate. Mozda se ovaj moj prilog nece nekima svidjeti, jer vidim da sto vise ocrnis to vise supportera imas, ali jednostavno imam potrebu da kontriram svima onima koji kazu da ljudi ne valjaju i da njih upitam “Kakvi ste to postali”.
Hvala Vam lijepo, ja sam trazila primjer iz proslosti jer mi je mama oduvijek govorila lijepe stvari iz tog proslog vremena, a nikako ta losa desavanja, kojih je bilo, ali sigurno mnogo manje nego danas, ali hajde, to smo rijesili.
Ja mozda i jesam paranoicna, zato sto se plasim, zato sto se plasim ostati sama kod kuce, zato sto nikad ne idem sama u setnju, a kuci se vracam dok je dan, nikako po noci, kad se vozim autom, obavezno zakljucam desna vrata, znam da je ludo i paranoicno, ali tako je.
Znam da ima lijepih stvari, znam da postoje i dalje dobri ljudi, da i dalje postoje ljudi koji su voljni pomoci, samo sto ih je malo, a ja bih htjela da taj krug prosirim jer mi je dosadilo da me svi zovu kad im nesto treba, a kad oni meni trebaju nema ih nigdje. Prosle godine, umro mi tata, svi bili u soku, danas umro sutra mu trebao biti rodjendan, mama pod sedativima, sestra nikakva, sahranu treba organizovati, mislite da je neko dosao da pomogne, da me podrzi, da me zagrli i kaze da ce sve biti ok, da ide samnom u pokopno drustvo??? Niko, ali nema veze, opet kazem hvala Bogu pa sam bila toliko snazna pa sam to sve sama podnijela, ali bi mi bilo lakse da sam imala prave osobe pored sebe, ne da mi pomognu materijalno, nego da me podrze, da me utjese, da me zagrle i kazu da ce sve biti ok, da je tata na nebu, da mu je bolje nego na ovom svijetu...
Imam ja i lijepih primjera, samo sto se zurim pa ne mogu pisati, ali necu ostati duzna, ovako dobra tema zasluzuje i pozitivne primjere. Hvala Vam jos jednom i lijep pozdrav