interesuje me da li osjecate da ste izmedju dva svijeta? Da li osjecate da ste i "kod nas", a ipak osjetite da niste ni sasvim dio "naseg svijeta", vec te dijaspore? Da li nekada stanete pa kontate:"vidi me! Gdje sam! U dijaspori...dobro mi je...Ali opet dijaspora je dijaspora..."Da li vam je sega vidjeti starce u ulozi dijasporaca?
Sta biste naveli kao specifincost vaseg zivota u dijaspori?
Nema stednje nikoga, niti icega! Raspalite komentare molim.
Znam da je pravilo poceti od sebe, pa idem
I ja sam u toj dijaspori. Dosla sam ovamo na pocetku rata. Bila dosta vremena. Skontala zatim kako ja ne zelim da ovdje zivim, da ovdje naucim sta je zivot, da se ovdje "kucim"...ne zelim one zivotne bitne stvari...Bila sam jako mlada, ali sam ipak bila dosta zrela da donesem tu odluku i da kazem svojima da me vode "kuci", jer ja ne zelim vise te dijaspore jer je kod nas rat stao. Svi su bili sretni. Vrachamo se kuci! Yupi!!!!!!!!!!
Zatim ide surova bosanska realnost!
Zatim, svi se vrate u dijasporu, sem mene. Ostanem jos koji period, ali onda skontam da mi je bolje pridruziti im se...pa zajedno smo...
Sada sam opet dio dijaspore. Cudno je to...Dio sam, ali ipak dovoljno svjesna da iz vana posmatram tu dijasporu. Mogu se detach pa gledati sta je to...Ili ja mislim da mogu...
Dakle, ovdje sam...Sve je super, ludilo...ali ebi ga...Ja cekam da stane to, da se vratim...vratim cemu, vratim kome....????
A straci...mislim da se zene puno bolje drze...a muskarci, tate...pa eto, po mom misljenju previse su u proslosti, previse je u njima urezan onaj duh patriotizma...ovog, onog...socijalizma...elem...
Kako vam je ljudi?
