Kako se, zašto i zbog koga dogodila katastrofa

[seldzuk]

Članak iz Jutarnjeg
http://www.jutarnji.hr/magazin/clanak/a ... ,137464.jl
Kako se, zašto i zbog koga dogodila katastrofa
Piše: prof. dr. Ante Čičin Šain


Protekli su nam tjedni otkrili da smo stigli do kraja razdoblja iznimno brze ekspanzije svjetskoga gospodarstva i trgovine, koje je dosad u povijesti trajalo najdulje. Ono neće prestati, ali sigurno dolazi do prekida i stagnacije

Tijekom proteklih mjesec dana došlo je do prerastanja, već prisutne, financijske krize u popriličnu paniku. Ta je panika ubrzo poprimila globalne razmjere. Glavni razlozi na kojima se - do prije samo desetak dana - temeljio strah od mogućeg sloma cijeloga financijskog sistema su, sudeći prema svemu, ipak otklonjeni. Sada smo, čini se, ponovno u situaciji kada funkcioniranje cijeloga financijskog sistema nije više upitno. No ostao je poveći skup vrlo važnih i poprilično neugodnih posljedica.

Predmet ovog napisa je nastojanje da što jasnijim, svima razumljivim, jezikom opišem i objasnim kako i zašto je uopće došlo do te velike financijske krize o kojoj se neprekidno govori te - posebno važno - da objasnim kako i zašto je ta kriza prije nepuna dva tjedna prerasla u poprilično opasnu paniku.

Kako je došlo do nedavnog izbijanja panike? Temeljni odgovor je jasan i jednostavan. Nakon već duže vremena prisutnih poremećaja u funkcioniranju normalnog financijskog krvotoka, zaprijetila je opasnost da dođe i do kompletnog sloma toga vitalno važnog dijela cijeloga gospodarskog sistema. Ključni mehanizam koji omogućuje uredno funkcioniranje cijeloga sistema su tržišta novca na kojima poslovne banke neprekidno posluju kratkoročno raspoloživim novčanim sredstvima.

Temeljni je i nezaobilazni preduvjet za nesmetan rad tržišta novca, koje bez pretjerivanja možemo usporediti s mehanizmom cirkulacije krvi u ljudskom organizmu, postojanje nužne razine povjerenja između glavnih sudionika na tom tržištu. Cijela financijska kriza, a posebno nedavna panika, nastala je jednostavno zbog rastuće nevjerice između glavnih sudionika tog tržišta, tj. između vodećih svjetskih banaka. Ukratko, zaprijetila je opasnost od mogućeg sloma cijelog skupa međusobno povezanih financijskih tržišta. Naravno, odmah se nameće pitanje: kako i zašto je do toga došlo?

Odgovor na postavljeno pitanje ne može se dati u jednoj rečenici. Ipak, uza sve ograde i napomene da je ovdje riječ o brojnim, vrlo složenim i međusobno isprepletenim mehanizmima, usuđujem se reći da glavni uzrok svih nevolja i nedaća u kojima se cijeli svijet zatekao leži u višegodišnjoj praksi izrazito ekspanzivne monetarne politike koja se od početka ovog milenija vodi u SAD-u, a koja je, uza sve ostalo, pogodovala i neviđeno brzom izrastanju nesagledivo velikog obujma raznih oblika financijskog inženjeringa. Koliko mi je poznato, danas je već teško naći nekoga tko se ne bi složio s tom, načelnom, ocjenom. No odvojeno od toga su pitanja i zaključci koji bi iz te konstatacije trebali slijediti.

Tek sada se možemo upustiti u opis mehanizama koji su doveli do izbijanja financijske krize s kojom se svijet suočava od sredine prošle godine. Svi su suglasni da je neposredni uzrok ove krize u prebrzoj ekspanziji tzv. stambenih kredita (housing credits) koji su financirani hipotekarnim zajmovima u Sjedinjenim Američkim Državama. To se kreditiranje osobito razmahalo od 2000. na dalje, otkada je američki bankarski sustav, potpomognut vrlo “tolerantnim” držanjem američke Središnje banke (FED), počeo masovno odobravati kredite i onim dužnicima za koje a priori nije postojala bilo kakva sigurnost da će ih oni moći otplatiti.

Štoviše, cijeli se sistem tijekom vremena razvio čak tako da se potencijalne korisnike kredita sustavno privlačilo svojevrsnim mamcima (američko-engleski: teaser) tako da im se za početne godine otplate kredita odobravala veoma niska kamatna stopa, a nakon isteka te pogodnosti morali su prijeći na varijabilnu, tj. faktički znatno višu kamatnu stopu. Otvoreno ili implicitno “obrazloženje” za takvu poslovnu praksu bilo je u vjerovanju i uvjeravanju da će vrijednost kupljenih nekretnina neprekidno rasti pa će se i teret povećanih otplata hipotekarnih kredita ipak isplatiti.

Neposredni je uzrok krize u prebrzoj ekspanziji stambenih kredita, koji su financirani hipotekarnim zajmovima u SAD-u
Cijeli sustav odobravanja/plasiranja hipotekarnih stambenih kredita bio je postavljen tako da banka koja je odobravala takve kredite nije ni imala previše razloga razbijati si glavu oko sposobnosti dužnika da uredno otplati odobreni kredit. Naime, poslovne banke i stambeno-hipotekarne banke koje su primarno odobravale te hipotekarne kredite ubrzo su otkrile privlačnost i pogodnosti tzv. sekuritizacije.

Zahvaljujući tom, relativno novom, financijskom instrumentu one banke koje su izvorno odobravale hipotekarne kredite dobile su mogućnost da masu tih malih kredita ujedine, tj. spakiraju u jedan paket; time bi (navodno) bila stvorena jedna nova vrijednosnica (a new security) za koju se pretpostavljalo da se njezin emitent i ne mora previše brinuti nakon što ju je uspio prodati nekom drugom. Velike bi banke tako stvorene nove vrijednosnice, koje su obuhvaćale stotine ili tisuće malih hipotekarnih kredita, prodavali svojim poduzećima kćerima.

One su to činile nadasve zato što za obveze njihovih poduzeća kćeri nisu morale osigurati prijeko potrebnu podlogu vlastitog kapitala. Indikativan je stručni naziv za takva poduzeća kćeri; u izvornoj verziji on glasi: “special purpous vehicles“(SPV), tj. poduzeća za posebne namjene. Velike banke, posebno velike investicijske banke, osnovale su izvanredno veliki broj takvih SPV-a, velikim dijelom u uvjerenju da nikada neće biti primorane stati iza financijskih obveza koje su te njihove kćeri u međuvremenu preuzele.

Stvarnost ih je u međuvremenu demantirala; naime, kada je cijeli sistem počeo zapadati u krizu, ubrzo se ispostavilo da su banke-majke ipak morale preuzeti financijske obveze njihovih poduzeća kćeri. Neke banke, među njima čak tri od ukupno pet donedavno vodećih svjetskih investicijskih banka, naknadno preuzete obveze jednostavno nisu uspjele preživjeti.

Tako su u vrlo kratkom razdoblju faktički nestale donedavno nedodirljive vodeće američke investicijske banke. Nekadašnji divovi Bear Sterns i Lehman Brothers su likvidirani, dok je Merill Lynch pao u ruke Bank of America. Ostali su samo Goldman Sachs i Morgan Stanley, no s očitovanom namjerom da se i oni uskoro preoblikuju u standardne poslovne banke.

Slom tih banka-divova tijesno je vezan uz praksu već spomenute sekuritizacije, koja je tijekom posljednjih godina poprimila nesagledivo velike razmjere. Kako bi objasnio i ilustrirao poslovnu praksu koja se u međuvremenu razvila na temeljima sekuritizacije, vrijedno je pobliže objasniti barem dva nova stručna termina koje je samo djelomično moguće prevesti na hrvatski. Riječ je o terminima koji se uglavnom javljaju u obliku kratica CDO i CDS.

Kakve je razmjere poprimilo trgovanje s raznim oblicima financijskih derivata najzornije pokazuju slijedeći podaci - svi iskazani u tisućama milijardi dolara:

- Društveni proizvod SAD: 13,5

- Tržišna vrijednost svih dionica SAD 18,5

- Tržišna vrijednost držvanih obveznica SAD 4,5

- Nominalna vrijednost još otvorenih/vrijedećih CDS 42,6.

Navedeni podaci su, pretpostavljam, takvi da bi svaki komentar bio izlišan. Ukratko, nikakvo čudo što su se svi ti derivati/izvedenice iskazali kao i itekako upitne vrijednosti čim je došlo do ozbiljnih poremećaja na tržištu nekretnina.

To što se sada dogodilo i što je počelo pucati od sredine 2007. naovamo može se (i treba) gledati i u jednom duljem kontekstu. U tom smislu vrijedno je upozoriti na nekoliko temeljnih studija Georga Sorosa, koji to stavlja u cijelo razdoblje od 1980 do danas. Po Sorosu, nije sada riječ samo o problemima koji su izrasli tijekom posljednjih pet, šest godina i koji su počeli pucati prošle godine, nego se radi o mehanizmu koji je na snazi već 27 godina. Soros taj sistem naziva “tržišnim fundamentalizmom”.

Njegova je teza da tržište jest najbolji mehanizam koji postoji, ali da nema samoregulirajuće sposobnosti, već je podložan nizu pogrešaka koje rade, s jedne strane, neposredni sudionici tržišne igre, ali s druge ih rade i nositelji ekonomske politike. Naime, i kad god su se pojavili simptomi ozbiljnijeg ugrožavanja ekonomskog rasta, onda nositelji ekonomske politike reagiraju na to rapidnom ekspanzijom kredita.

Slikovitije rečeno, kad god se pojave naznake da bi se ona energija/vatra koja tjera cijeli sistem naprijed da bi počela malaksati, onda monetarne vlasti ponajprije one u SAD-u) interveniraju uvijek tako da počnu dodatnim kreditiranjem poticati gospodarsku aktivnost, odnosno - pučki rečeno - dolijevati ulje na vatricu. No time se neizbježno pokreću novi ciklički poremećaji, koji bivaju sve gori i gori.

Uz prethodno opisane mehanizme koji su vezani uz te hipotekarne kredite, a koji se nisu koristili samo za stambenu izgradnju, valja upozoriti i na brojne i vrlo velike kredite za kupnju automobila, za potrošnju, što je prenapuhalo cijeli financijski sustav. U jednom širem kontekstu riječ je o mehanizmu za koji Soros kaže da ga treba gledati u cijelom razdoblju od dolaska na vlast Ronalda Reagana i Margaret Thatcher.

Uz te mehanizme ubrzanog i sve ležernijeg kreditiranja svega i svačega nadovezala se već spomenuta strahovito velika inventivnost i kreativnost stvaranja novih i novih, sve apstraktnijih financijskih instrumenata, koji svi idu pod naziv “sekuritizacije”.

Ti su instrumenti u međuvremenu postali toliko složeni i komplicirani da nitko više ni od vodećih financijskih institucija, čak ni centralna banka, nije bio u stanju točno znati što su ti “vrijednosni papiri“ koje su banke držale u njihovim portfeljima doista vrijedni. To unatoč činjenici da su takve “vrijednosnice” uz sebe nosile certifikate primarne kvalitete. Te certifikate su dobivale od vodećih rejting agencija, za koje se u međuvremenu ispostavilo da ni one nisu znale. Zorna ilustracija složenosti i problematičnosti tih papira je i nedavni govor bivšega guvernera Bank of England lorda Eddija Georgea, koji je na jednom svečanom predavanju otvoreno priznao da ni on, a ni njegovi suradnici više nisu znali točno što svi ti papiri doista vrijede.

Očito, radi se s jedne strane o golemom defektu i propustu bankarskog mehanizma, koji ipak ima svoje korijenje u SAD-u. Naime, SAD godinama živi daleko iznad vlastitih mogućnosti. Cijeli svjetski financijski sustav je, naime, funkcionirao tako da je neto štednja koju su stvarale zemlje u razvoju, posebice zemlje jugoistočne Azije, odlazila u SAD. S tim u vezi valja upozoriti na tri brojke koje su u apsolutnim iznosima gotovo podudarne. S jedne strane imamo platno-bilančni deficit SAD-a, koji je približno jednak deficitu američkoga državnog proračuna, a taj iznos je približno jednak američkom vojnom budžetu.

Radi se o veličinama koje se kreću na razini od oko 300 milijardi dolara u 1999. do gotovo 900 milijardi dolara u 2007. godini. Alternativno rečeno, riječ je o deficitima u rasponu od 3,2 do otprilike 6,5 posto BDP-a SAD-a.

Prevedeno na pučki jezik, to znači da su u posljednje tri godine Amerikanci kao društvo svakog dana trošili dvije milijarde dolara više nego što su sami stvarali! Tijekom posljednjih desetak godina SAD je akumulirao deficite u visini od oko četiri tisuće milijardi dolara, odnosno kako oni kažu - četiri trilijuna dolara. To ujedno odgovara i iznosu deviznih pričuva koje ostatak svijeta drži, tj. čuva u SAD-u. Nije stoga nikakvo čudo što se cijeli sistem počeo itekako tresti kada je postalo očito da je monstruozno velik mjehur od derivatske sapunice počeo pucati.

Temeljni preduvjet opstanka bilo kojega financijskog sistema, odnosno elementarno povjerenje, počeo je dolaziti u pitanje. Sve više ljudi počelo je shvaćati da je i sam sistem ugrožen. U takvoj situaciji nedavno se zatekao američki ministar financija Henry Paulsen, koji se suočio s naglim slomom tržišta novca i padom burzi. U početku se sve to zbivalo nadasve u financijskoj sferi, bez znatnijeg utjecaja na realnu sferu.

U takvim okolnostima Paulsen je na brzinu sklepao plan koji u prvom pokušaju nije prošao u Predstavničkom domu američkog Kongresa. Paulsen, kao i svi drugi, itekako su dobro znali da je za funkcioniranje financijskog sustava najvažnije osigurati kredibilitet i vjerodostojnost cijelog sistema. On je preko noći skovao plan u kojemu je zatražio da američki Kongres pristane na intervenciju koja bi omogućila poslovnim bankama da prodaju najproblematičnija potraživanja. One bi bile pozvane da državi prodaju njihovu najproblematičniju „imovinu“, tzv. toxic assets tj. kontaminiranu aktivu.

Prvu verziju svog plana gospodin Paulsen napisao je na samo tri stranice, dobio je veliku podršku javnosti, ali kada je došlo u Kongres, onda je ondje palo, i to zahvaljujući upravo republikancima kojima pripadaju i sam Paulsen i George Bush. Međutim, nitko nije osporio potrebu poduzimanja mjera usmjerenih na obnovu povjerenja. Vratilo se sve na doradu, a u Senatu je prošlo, ali više ne napisano na tri stranice, nego na 400 stranica. Nakon što je Senat to prihvatio, poslije je prihvatio i zastupnički dom.

Prema Sorosu, problemi nisu odnedavno, nego se radi o mehanizmu koji je na snazi 27 godina, koji naziva ‘tržišnim fundamenta-lizmom’
I europske zemlje su se našle u gabuli, pa su počele pojedinačno razmišljati. Europa, naime, ne može napraviti iste poteze kao SAD jer Europa ima kompetentno vođenu središnju banku, ali nema zajedničko i jedinstveno ministarstvo financija.

Zato su europske zemlje bile upućene na to da se u prvoj instanci spašavaju kako i gdje tko može. Irci su prvi krenuli osiguravati povjerenje svojih štedišta u vlastiti bankarski sustav tako da irska vlada jamči sa 400 milijardi eura za sve dugove i obveze šest vodećih irskih banaka. Kada su Irci to napravili, Velika Britanija se našla u problemima jer znatan dio Iraca živi i radi u Velikoj Britaniji, što je izazvalo pritisak Britanije. No Irsku je prvo slijedila Grčka. Ipak, u tim izvanredno turbulentnim vremenima Europa se na danonoćnim sjednicama usuglasila i napravila kvalitetan program na razini pojedinih država, tako da je svaka država preuzela na sebe obvezu da intervenira s garancijama.

Njemačka se tako obvezala da će osigurati čak 500 milijardi eura. Ako se uzmu u obzir razlike u veličini pojedinih zemalja, onda bi njemački zahvat u američkim okvirima iznosio više od 2000 milijardi dolara. Evidentno je da su u međuvremenu doista svi shvatili i da nitko ne osporava da je presudno važno sačuvati i obnoviti povjerenje u funkcioniranje cijeloga bankarskog sistema. U tom smislu središnje banke neprekidno su intervenirale odobravanjem dodatnih likvidnosnih kredita, ali se vidjelo da sami likvidnosni krediti nisu dovoljni, nego da su potrebne i neke dodatne mjere.

U međuvremenu je postignuta i načelna suglasnost o prirodi tih mjera. To su: dokapitalizacija banaka, garancija štednih depozita građana, garancije za međubankarske kredite te posebne mjere za rasterećenje najproblematičnijih dužnika.

Sada se, naravno, nameće pitanje: je li doista dosegnuto dno krize? Rekao bih da jest, ali moja ocjena nije važna, važno je nadasve ono što kaže tržište. Postoji apsolutni konsenzus o tome da je bilo nužno obnoviti povjerenje u cijeli financijski mehanizam. I to nitko ne osporava. Tijekom zbivanja u protekla tri tjedna stvoren je konzistentan i međusobno usuglašen mehanizam mjera. To se vidjelo i na početku ovoga tjedna, kada je sve usvojeno tijekom prošlog vikenda rezultiralo euforijom na burzama u ponedjeljak, no već je u utorak i srijedu ta euforija splasnula. Ipak, uza sve hlađenje, burze se nisu vratile ni na onako mračno raspoloženje kakvo je vladalo prošlog petka. Očito je da još postoji niz neizvjesnosti.

Umjesto odgovora na pitanje je li već dosegnuto dno ili ne, valja postaviti mnogo bolje, a to je - tko će platiti ceh? Netko mora platiti ceh. A njih ima više.

S jedne strane, smo svi mi građani koji se moramo pomiriti s činjenicom da će sljedećih par godina biti znatno teže nego što je bilo do sada. No pod poseban udar dolaze sami bankari jer je cijela bankarska industrija očito bila prekapacitirana i preplaćena. Banke sada masovno otpuštaju ljude i umjesto enormno visokih premija i bonusa, koje su prošle godine platili svojim zaposlenicima u visini 36 milijardi dolara iznad plaća, njih će sada biti znatno manje, ako ih uopće i bude.

Gospoda bankari došli su pod udar državnih vlasti i javnosti i morat će se ubuduće zadovoljiti mnogo manjim prihodima. Velike međunarodne banke sada dolaze velikim dijelom pod državno vlasništvo, pri čemu države ili fondovi iz bogatih zemalja u razvoju postaju suvlasnici banaka uglavnom na principu povlaštenih dionica. Te povlaštene dionice su dionice koje ne nose nužno pravo suodlučivanja, ali imaju preferencijalno pravo u distribuciji dobiti. Vlasnici tih povlaštenih dionica imat će prvenstvo u podjeli dobiti, što znači da će za dosadašnje dioničare banaka ostati mnogo manje, ako išta i ostane. Mehanizam tih povlaštenih dionica nije zamišljen da traje vječno, već tako dugo koliko je potrebno da države koje su investirale taj novac vide da su te banke ozdravile i da se one povuku u vidu prodaje te povlaštene dionice ili da ih pretvore u redovne dionice, što bi im dalo pravo glasa, ali ne i pravo prvenstva.

Daljnje žrtve trebale bi biti američki građani, posebice oni bogatiji, ali i američki državni proračun, koji ubuduće ne bi smio biti u stanju trošiti mnogo više nego što sam prikuplja u vlastitoj zemlji. To ujedno znači da bi zemlje koje su dosad financirale SAD njihova sredstva trebale plasirati negdje drugdje.

Potrošnja će za niz sljedećih godina stagnirati.

Sigurne žrtve su i pojedini segmenti svjetskoga gospodarstva. Sigurno je da smo došli do kraja razdoblja iznimno brze ekspanzije svjetskoga gospodarstva i trgovine, koje je najdulje trajalo dosad u povijesti.

Ono neće prestati, ali sigurno dolazi do prekida i stagnacije. Jedna od vrlo lako uočljivih posljedica je drastičan pad brodarskih vozarina, koje su za "suhe terete" pale za cijelih 74 posto! Pad vozarina neizbježno implicira pad vrijednosti brodova, a s padom vrijednosti rabljenih brodova, tijekom sljedećih pet, šest godina drastično će pasti i potražnja za gradnjom novih brodova. To, uz ostalo, znači da sve te dileme o čuvanju ili nečuvanju klasične brodogradnje u Hrvatskoj sada postaju bespredmetne.

Napokon, vjerojatno je najveće i najsloženije pitanje što ovaj financijski slom znači u pogledu podjele moći i utjecaja u svijetu, što to znači za ulogu američkog dolara, za ulogu glavnih vodećih financijskih centara koji su dosad uživali goleme privilegije na temelju činjenice da su samo oni imali mogućnost zaduživati se u svijetu u vlastitoj valuti.

[sasa_t]

Manjak drzavne kontrole nad finansijskim sektorom!