Nešto razmišljam....Kako li je večeras njima?
O čemu li razmišlja Hatidža Mehmedović, u svojoj kući u Potočarima? Sama....Bez svoje dvojice sinova,bez supruga, bez braće....
Pričala mi je, jedared, kako čuje glasove....Kako je njen Lalo doziva.... Kaže, usred bijela dana....Pa, ona izađe pred kuću, pa iza kuće, a njega nema....Pa, gleda imena svojih sinova, usječena nevještom dječijom rukom, u betonske stepenice koje vode kući.... Pa, onda uđe u kuću....Dugo po rukama premeće kliker, gleda u kontrolni rad iz fizike, drveni mač....To je sve što je ostalo...i što je pronašla na bunjištu iza kuće....Šta li Džidža radi ovoga trenutka?
O čemu li sad razmišlja moja majka, sve naše majke? Kako usijevaju skupiti krhotine svojih života? Ja svoju, nemam snage pitati....
Jednom smo zgodom, na ovom forumu, pisali o baščama i cvijeću naših nana, baka, nena, majki....Tmuran sam,nekako, večeras....U ovaj jacijski sat, tmušu sa čela, čini mi se, razbila bi mi moja nana, majkom sam je zvao i njena bašča...Koja je ove noći pusta, kao i bašča Hatidže Mehmedović iz Srebrenice....Alkatmeri čekaju one koji više neće doći....
E, baš sam nešto tužan, ove sipljive sarajevske noći....
Kako li je njima večeras?
-
Ahmmed
- Posts: 4273
- Joined: 21/09/2005 22:28
#2
Baby Blue wrote:
Eeee, Ahmmede, kisa je takva, budi sjetu. Mada to meni dobro dodje, kao neka pauza u svakodnevnoj frci, kao predah za podsjecanje sta je zaista vazno u ovom zivotu. Ovaj tvoj post me natjerao da nadjem neke drage stihove, prepisane za ovakve, kisne, sarajevske dane i noci. Pa, da ja ne trunim puno, neki drugi su to ljepse rekli:
'Samo rat ne zvoni kad ulazi u domove ljudi,
udje kao da je to njegovo pravo,
ljudi prestanu cekati dobre susrete.
Ti sjedis sama sa kcerkom,
izmedju dvije uzbune citas joj ocevu pjesmu.
Neko je zvonio...
Nakon cetiri godine neko ponovo zvoni
zarastao u cekinje, neki nepoznati covjek
u proslom vremenu govori ti o meni...'
'Posljednje sto nas ceka svakako ne moze biti smrt
Zelje nase, krvi se moraju negdje nastaviti,...
jer znali su njezni i oholi, bjezeci od granata
ubiti u sebi andjela
i opet ostati andjeli...'
Neka te Allah Dragi nagradi za sve tuge i nadoknadi, i sve druge koji pate...
Jer nama samo ostaju sjecanja, da ih otrgnemo od zaborava do dana odredjenog.
amin.....
hvala za pjesmu...
-
Traurig
- Posts: 1
- Joined: 13/05/2007 22:51
#6
ja se pitam kako li je njemu nocas?
kad zna kako ova moja napacena dusa za njim tuguje..kad mi srce krvari..kad nemam vise rijeci da ga molim..kad nemam vise rijeci ni suza da mu pokazem koliko ga volim.
kad mu oprastam sve a on me i dalje ubija,vrijedja i pati..
kako li je njemu toliko daleko od mene...dali i jednog trena pomisli na to kako mu nekada toliko voljeni Bebi place i boga moli da joj dusu uzme samo da vise ne place i ne pati,,,
dali nocas mirne savjesti zaspati moze kad je cuo koliko plakah i preklinjah ga..da se vrati nama..nasem snu,,,...nasolj ljubavi,,,
kako boli samo kako boli..
zar ljubav moze ovako ubiti ovako boljeti...
kako ga dusa ne boli kad moju poruku dobije:
SAMO MOLIM BOGA DA MI DA JEDAN DAN DA NA TEBE NE MISLIM.
OVO KAO DA JE PROKLETSTVO KAO DA SI SE NAKANIO DA ME UNISTIS. NE MOGU DA UBIJEM LJUBAV I SEBI A MRZIM TE DOK SI SA NJOM.
STA JE TO LIJEPO I PROKLETO U NJOJ DA SI MOJ ZIVOT UNISTIO:
NEK TI JE SVEJEDNO AL JA UMIREM SVAKI DAN; KAKO SI SE OGRIJESIO
OVA DUSA TE TOLIKO VOLI I ZELJELA JE SA TOBOM SVE A TI SI ME IZDAO.
NIKAD TI NE BI POZELJELA OVU BOL; SAMO DA TE NE VOLIM VISE; SAMO DA HOCE UMRIJETI PROKLETO KAD JE
kad zna kako ova moja napacena dusa za njim tuguje..kad mi srce krvari..kad nemam vise rijeci da ga molim..kad nemam vise rijeci ni suza da mu pokazem koliko ga volim.
kad mu oprastam sve a on me i dalje ubija,vrijedja i pati..
kako li je njemu toliko daleko od mene...dali i jednog trena pomisli na to kako mu nekada toliko voljeni Bebi place i boga moli da joj dusu uzme samo da vise ne place i ne pati,,,
dali nocas mirne savjesti zaspati moze kad je cuo koliko plakah i preklinjah ga..da se vrati nama..nasem snu,,,...nasolj ljubavi,,,
kako boli samo kako boli..
zar ljubav moze ovako ubiti ovako boljeti...
kako ga dusa ne boli kad moju poruku dobije:
SAMO MOLIM BOGA DA MI DA JEDAN DAN DA NA TEBE NE MISLIM.
OVO KAO DA JE PROKLETSTVO KAO DA SI SE NAKANIO DA ME UNISTIS. NE MOGU DA UBIJEM LJUBAV I SEBI A MRZIM TE DOK SI SA NJOM.
STA JE TO LIJEPO I PROKLETO U NJOJ DA SI MOJ ZIVOT UNISTIO:
NEK TI JE SVEJEDNO AL JA UMIREM SVAKI DAN; KAKO SI SE OGRIJESIO
OVA DUSA TE TOLIKO VOLI I ZELJELA JE SA TOBOM SVE A TI SI ME IZDAO.
NIKAD TI NE BI POZELJELA OVU BOL; SAMO DA TE NE VOLIM VISE; SAMO DA HOCE UMRIJETI PROKLETO KAD JE
-
tempora
- Posts: 2798
- Joined: 03/07/2002 00:00
#8 Re: Kako li je njima večeras?
Ja evo pocesto cujem glas svoje devetomjesecne bebe i onda kada se ona ne oglasava.Vrlo cesto nisam ni svjesna fizicke reakcije-straha, bola, strepnje u pojedinim momentima iz kojih mislim da joj prijeti opasnost.I cesto mislim o svim majkama u mojoj okolini koje jos traze svoje sinove, svoju djecu.Kada ja,ovakva tek rodjena majka, prozivljavam lavinu emocija koje nikada nisu bile tako silovite.Kada ja cuje zvukove i strepim nad buducnoscu, kako tek njihova srca, njihove duse, njihova tijela.Ja pored zivog djeteta! One tek pored zive nade.Ahmmed wrote:Nešto razmišljam....Kako li je večeras njima?
O čemu li razmišlja Hatidža Mehmedović, u svojoj kući u Potočarima? Sama....Bez svoje dvojice sinova,bez supruga, bez braće....
Pričala mi je, jedared, kako čuje glasove....Kako je njen Lalo doziva.... Kaže, usred bijela dana....Pa, ona izađe pred kuću, pa iza kuće, a njega nema....Pa, gleda imena svojih sinova, usječena nevještom dječijom rukom, u betonske stepenice koje vode kući.... Pa, onda uđe u kuću....Dugo po rukama premeće kliker, gleda u kontrolni rad iz fizike, drveni mač....To je sve što je ostalo...i što je pronašla na bunjištu iza kuće....Šta li Džidža radi ovoga trenutka?
O čemu li sad razmišlja moja majka, sve naše majke? Kako usijevaju skupiti krhotine svojih života? Ja svoju, nemam snage pitati....
Jednom smo zgodom, na ovom forumu, pisali o baščama i cvijeću naših nana, baka, nena, majki....Tmuran sam,nekako, večeras....U ovaj jacijski sat, tmušu sa čela, čini mi se, razbila bi mi moja nana, majkom sam je zvao i njena bašča...Koja je ove noći pusta, kao i bašča Hatidže Mehmedović iz Srebrenice....Alkatmeri čekaju one koji više neće doći....
E, baš sam nešto tužan, ove sipljive sarajevske noći....
A najmanje ih cujemo i najmanje se cuju.
-
danas
- Posts: 18796
- Joined: 11/03/2005 19:40
- Location: 10th circle...
#9
NA PRAVI PUT SAM TI MAJKO IZAS´O
Skender Kulenovic
Mati moja:
Stabljika krhka u saksiji.
pod strehom pitoma kumrija.
Vijek u cetiri duvara.
Celo na zemlji pred
svojim Allahom
velikim i milosnim.
Dervis s tespihom u tekiji
U mejtefu,
u zutoj sufari i bijeloj bradi hodzinoj
ovaj i onaj svijet ugleda:
Po kosi osjeti rosu meleca,
na uhu crni sapat sejtana,
u srcu prelest saraja dzennetskih
i stravu vatara dzehennemskih,
pred ocima cengel strasnog Azraila
sto dusu vadi iz zila roba bozijeg.
Djevojkom,
s ledenog Sumeca
pod kucom vodu
je grabila djugumom
i preko sokaka, zavrnutih dimija,
rumenim je listovima treptala,
kaldrmom grbavom pod kucom
mokrim je nanulama klepetala,
od muskih ociju bjezala:
cista da dodje onome koji joj je zapisan,
kadifa bijela i kap rose sabahske
na njegov dlan.
Na dan
petput je od svog Allaha iskala
taj da joj bude
mlad i pitom
ko softa,
i ko kadija
pametan.
Uz sokak ga je kroz musebak snivala.
Srmom i jagom u cevrme slivala.
Svilom iz grla, podnoc ga zazivala:
“Kolika je duga zima bila....”
Na pjesmu:mjesecinu,
na dlanove: caske rumene
Allahu otvorene,
Allah joj njezin,
na dlanu svoje milosti,
spusti sa njezine zvijezde sudiine
duvak paucinast, ucvao zlatima,
bogatu udaju:
Te icindije,
djugum i mladost iz ruke
joj ispade i Sumece ih odnese:
fijaker stade pred avlijskim vratima,
sidjose jendjije.
Grlo i koljena britka strepnja presjece.
Srce glomnu.
Glava prekrvi.
“Tako ti velikog straha i milosti,
on da mi bude dobar i ugasan,
ne odmici me u daleku tudjinu,
i ne prepusti me zlojedoj svekrvi !”
Premrlo krto joj tijelo
u feredzu,
u kabur tijesan, slijep, zagusljiv
stavise.
Ko ranjeniku,
glavu joj bijelim tulbentom
zavise.
Ko s ovim svijetom,
s rodnom se kucom i plahim Sumecem
u Sumecu suza, majci na prsima,
rastajala.
Ko mejita,
obeznanjenu je u fijaker unesose,
i dva je ata,
ko na onaj svijet,
zanesenu ponesose
i ko kadifu bijelu i kap rose sabahske
mom je ocu
donesose.
Usnom i celom,
tri nove ruke poljubi:
svekru, svekrvi, njemu.
I kako tada sakri pred njim oci,
nikad mu vise u njih ne pogleda:
Nit joj bje softa, nit kadija !
Pred svitanja,
prigusiv dah i lampu,
uz mrtvi sokak
batrgav mu je korak osluskivala.
Pjanom,
kundure mu je ubljuvane odvezivala.
Stranca,
pitomoscu srne zalud ga je prodobravala.
Voskom podova i mirisom mivene puti,
svjetlinom odaja i grla,
kajmakom na kahvi,
cimetom jela i tijela,
zalud ga je, zalud docekivala:
Sljepocnice nikad joj ne dirnu
dlanovima dragosti,
vec je istrga kljestima pozude.
Zelene nokte
u tjeme joj je svekrva zarivala:
Bez njenog pitanja
ne dahnu.
U cetiri tupa duvara klonulo je othukivala.
“Golemo nesto, golemo sam ti skrivila”-Allaha je
zazivala - svakog klanjanja.
Na tespih zuti suze cehlibara,
na zute usne: zapis koji sapce,
na dlanove: zuta, Allahu otvorena sureta,
Allah joj njezin,
prstom svoje miloste,
otrese s njene zvijezde sudbine
rosu vedre rumeni
nur u pomrcinama:
Te noci,
ja joj se rodih: sin ko san !
Izezeh joj se iz krvi:
Bjeh joj razgaljenje u grcinama.
Odlomih joj se od srca:
Bjeh joj krna bakarna preranim sjedinama.
Bjeh joj sunce u cetiri duvara.
Hasis tupim mozdinama.
Ko pjenom smijeha,
sapunicom je omivala butice mi rumene,
ko u dusu,
u pamucne me uvijala pelene.
Dojkom ko hurmom
na usta mi je u besici slazila.
Ko u svoj uvir,
na dojku je uvirala u mene.
Nad dahom mi je strepila ko jasika.
Da joj ostasam - Allaha svog je molila -
ko jablan uz vodu,
i da joj ubijelim,urumenim
ko djevojka pod samijom,
i da joj upitomim
ko softa pod ahmedijom
da joj ne budem kockar ni pijanica,
nego sve skole da joj izucim,
i da joj budem
ucevan
i ljudevan
i kucevan,
i da se procujem u sedam gradova
pa da me onda na glasu kucom ozeni,
pticom iz kafeza,
koja ne zna na cem zito,
na cem vino raste,
o kojoj se prvi momci izlaguju
petu da su joj i pletenicu vidjeli,
o kojoj krmeljive ebejke sapucu
ko o sehari mirisnoj zakljucanoj.
Kucom i dusom
mir i bogatstva da joj rasprostrem,
kucu i dusu
bajramskim slastima da joj zalijem,
pa kad joj se vratim iz carsije,
podvoljak da mi udobrovolji
sofrom raspjevanom,
nevjestom sjetovanom,
a kad joj od srece i godina
ohlade kapci ocinji,
ja, vid joj ocinji,
na svojim da je rukama,
sretnu i mrtvu,
u kabur meki polozim
ko u dusek dzennetski,
zemlji i Allahu njezinom
da je predadnem pravednu...
A trut begovski i rakija,
u ocu muska pomama
- kucni hajduci vukodlaci -
kucu i dusu joj ko vode rastakahu,
dok jedne noci dodje poplava,
odnese zemlje i kmetove,
a zadnji dukat,sto joj ostade,
zadnje zrno bisera,
zadnji cilim
pojede
rz begovski bezruki i glad bezoka:
Rodnu kucu prodasmo
i gola cerga postasmo,
plasljiva, kirajdzijska...
Od tespiha su joj jagode drvenile.
Od aminanja joj usnice mavenile.
Ko trulez slezenu
memla joj je progrizala zelena
dva zuta obraza u cetiri siva duvara.
Pijavica gladi
tjemena nam je nesvjesticom sisala.
A ona,
ko zemlja pregladnjela,
u zile sinu-jablanu svoj zadnji sok je brizgala:
Od starog zara haljine mi skrojila
da joj u skoli ne krijem golih laktova,
a kad joj se vracah s knjigama,
s gladju u mozgu,
sa zimom pod noktima,
dva mi je promrzla krompira gulila
i nekakvu mi pticu bajala
koja je pjevala kad joj je bilo najgore:
Samo da jednom kucu i srce joj napunim
i na put pravi da joj izadjem...
Skender Kulenovic
Mati moja:
Stabljika krhka u saksiji.
pod strehom pitoma kumrija.
Vijek u cetiri duvara.
Celo na zemlji pred
svojim Allahom
velikim i milosnim.
Dervis s tespihom u tekiji
U mejtefu,
u zutoj sufari i bijeloj bradi hodzinoj
ovaj i onaj svijet ugleda:
Po kosi osjeti rosu meleca,
na uhu crni sapat sejtana,
u srcu prelest saraja dzennetskih
i stravu vatara dzehennemskih,
pred ocima cengel strasnog Azraila
sto dusu vadi iz zila roba bozijeg.
Djevojkom,
s ledenog Sumeca
pod kucom vodu
je grabila djugumom
i preko sokaka, zavrnutih dimija,
rumenim je listovima treptala,
kaldrmom grbavom pod kucom
mokrim je nanulama klepetala,
od muskih ociju bjezala:
cista da dodje onome koji joj je zapisan,
kadifa bijela i kap rose sabahske
na njegov dlan.
Na dan
petput je od svog Allaha iskala
taj da joj bude
mlad i pitom
ko softa,
i ko kadija
pametan.
Uz sokak ga je kroz musebak snivala.
Srmom i jagom u cevrme slivala.
Svilom iz grla, podnoc ga zazivala:
“Kolika je duga zima bila....”
Na pjesmu:mjesecinu,
na dlanove: caske rumene
Allahu otvorene,
Allah joj njezin,
na dlanu svoje milosti,
spusti sa njezine zvijezde sudiine
duvak paucinast, ucvao zlatima,
bogatu udaju:
Te icindije,
djugum i mladost iz ruke
joj ispade i Sumece ih odnese:
fijaker stade pred avlijskim vratima,
sidjose jendjije.
Grlo i koljena britka strepnja presjece.
Srce glomnu.
Glava prekrvi.
“Tako ti velikog straha i milosti,
on da mi bude dobar i ugasan,
ne odmici me u daleku tudjinu,
i ne prepusti me zlojedoj svekrvi !”
Premrlo krto joj tijelo
u feredzu,
u kabur tijesan, slijep, zagusljiv
stavise.
Ko ranjeniku,
glavu joj bijelim tulbentom
zavise.
Ko s ovim svijetom,
s rodnom se kucom i plahim Sumecem
u Sumecu suza, majci na prsima,
rastajala.
Ko mejita,
obeznanjenu je u fijaker unesose,
i dva je ata,
ko na onaj svijet,
zanesenu ponesose
i ko kadifu bijelu i kap rose sabahske
mom je ocu
donesose.
Usnom i celom,
tri nove ruke poljubi:
svekru, svekrvi, njemu.
I kako tada sakri pred njim oci,
nikad mu vise u njih ne pogleda:
Nit joj bje softa, nit kadija !
Pred svitanja,
prigusiv dah i lampu,
uz mrtvi sokak
batrgav mu je korak osluskivala.
Pjanom,
kundure mu je ubljuvane odvezivala.
Stranca,
pitomoscu srne zalud ga je prodobravala.
Voskom podova i mirisom mivene puti,
svjetlinom odaja i grla,
kajmakom na kahvi,
cimetom jela i tijela,
zalud ga je, zalud docekivala:
Sljepocnice nikad joj ne dirnu
dlanovima dragosti,
vec je istrga kljestima pozude.
Zelene nokte
u tjeme joj je svekrva zarivala:
Bez njenog pitanja
ne dahnu.
U cetiri tupa duvara klonulo je othukivala.
“Golemo nesto, golemo sam ti skrivila”-Allaha je
zazivala - svakog klanjanja.
Na tespih zuti suze cehlibara,
na zute usne: zapis koji sapce,
na dlanove: zuta, Allahu otvorena sureta,
Allah joj njezin,
prstom svoje miloste,
otrese s njene zvijezde sudbine
rosu vedre rumeni
nur u pomrcinama:
Te noci,
ja joj se rodih: sin ko san !
Izezeh joj se iz krvi:
Bjeh joj razgaljenje u grcinama.
Odlomih joj se od srca:
Bjeh joj krna bakarna preranim sjedinama.
Bjeh joj sunce u cetiri duvara.
Hasis tupim mozdinama.
Ko pjenom smijeha,
sapunicom je omivala butice mi rumene,
ko u dusu,
u pamucne me uvijala pelene.
Dojkom ko hurmom
na usta mi je u besici slazila.
Ko u svoj uvir,
na dojku je uvirala u mene.
Nad dahom mi je strepila ko jasika.
Da joj ostasam - Allaha svog je molila -
ko jablan uz vodu,
i da joj ubijelim,urumenim
ko djevojka pod samijom,
i da joj upitomim
ko softa pod ahmedijom
da joj ne budem kockar ni pijanica,
nego sve skole da joj izucim,
i da joj budem
ucevan
i ljudevan
i kucevan,
i da se procujem u sedam gradova
pa da me onda na glasu kucom ozeni,
pticom iz kafeza,
koja ne zna na cem zito,
na cem vino raste,
o kojoj se prvi momci izlaguju
petu da su joj i pletenicu vidjeli,
o kojoj krmeljive ebejke sapucu
ko o sehari mirisnoj zakljucanoj.
Kucom i dusom
mir i bogatstva da joj rasprostrem,
kucu i dusu
bajramskim slastima da joj zalijem,
pa kad joj se vratim iz carsije,
podvoljak da mi udobrovolji
sofrom raspjevanom,
nevjestom sjetovanom,
a kad joj od srece i godina
ohlade kapci ocinji,
ja, vid joj ocinji,
na svojim da je rukama,
sretnu i mrtvu,
u kabur meki polozim
ko u dusek dzennetski,
zemlji i Allahu njezinom
da je predadnem pravednu...
A trut begovski i rakija,
u ocu muska pomama
- kucni hajduci vukodlaci -
kucu i dusu joj ko vode rastakahu,
dok jedne noci dodje poplava,
odnese zemlje i kmetove,
a zadnji dukat,sto joj ostade,
zadnje zrno bisera,
zadnji cilim
pojede
rz begovski bezruki i glad bezoka:
Rodnu kucu prodasmo
i gola cerga postasmo,
plasljiva, kirajdzijska...
Od tespiha su joj jagode drvenile.
Od aminanja joj usnice mavenile.
Ko trulez slezenu
memla joj je progrizala zelena
dva zuta obraza u cetiri siva duvara.
Pijavica gladi
tjemena nam je nesvjesticom sisala.
A ona,
ko zemlja pregladnjela,
u zile sinu-jablanu svoj zadnji sok je brizgala:
Od starog zara haljine mi skrojila
da joj u skoli ne krijem golih laktova,
a kad joj se vracah s knjigama,
s gladju u mozgu,
sa zimom pod noktima,
dva mi je promrzla krompira gulila
i nekakvu mi pticu bajala
koja je pjevala kad joj je bilo najgore:
Samo da jednom kucu i srce joj napunim
i na put pravi da joj izadjem...
-
cHupjahalic@
- Posts: 4943
- Joined: 07/02/2006 18:37
- Location: na selu
#14
Djevojcica iz ulice prkosa
Jos Ulicom Prkosa
vihori se njena kosa.
Trebalo je, ovog ljeta
da postane zena.
Djevojcica, djevojcica
iz Ulice Prkosa.
Znao sam te,
cuvati od sebe,
djevojcice, janje moje.
A ne znadoh
od njih da te spasim,
djevojcice, mrtvo moje.
Svakog dana, oko podne,
u "Raguzi" k'o na moru
Stisak ruke, ispod stola,
kapucino, koka – kola.
Trebalo je, do jeseni
da postane zena.
Djevojcica, djevojcica
iz Ulice Prkosa.
Znao sam te,
cuvati od sebe,
djevojcice, janje moje.
A ne znadoh
od njih da te spasim,
djevojcice, mrtvo moje.
Abdulah Sidran
Last edited by cHupjahalic@ on 12/06/2007 23:51, edited 1 time in total.
-
valterbranisarajevo
- Posts: 6780
- Joined: 19/01/2003 00:00
- Location: Titovo šeher Sarajevo
- Contact:
#16
Kada neko ljudsko biće ima samo jednu želju, da ode svom djetetu na grob ili mezar, jer na žalost mnoge majke nisu dočekale taj trenutak, a mnoge su i umrle od tuge i nisu dočekale taj trenutak..Nemam riječi.. Ne znam možda griješim, braća, sestre, rođaci svi će oni ipak nastaviti svoj put, ali majke koje su izgubile svoju djecu - za njih je život stao i sve je to preživljavanje do trenutka kada će se opet sresti, sa svojim najdražima, iskreno se nadam u nekom ljepšem svijetu..
Ali ipak Hatidža i sve majke koje su izgubile svoju djecu ipak imaju nešto što im niko ne može oduzeti - lijepe uspomene: na prvi korak, prvi zub, prvu izgovorenu riječ, prvo napisano slovo i sigurno kako vrijeme prolazi sve češće borave u tom vrmenu koje se, na žalost ne može vratiti ali se ipak može pobjeći u njega iz ove surove sadašnjosti, makar na trenutak..
Ali ipak Hatidža i sve majke koje su izgubile svoju djecu ipak imaju nešto što im niko ne može oduzeti - lijepe uspomene: na prvi korak, prvi zub, prvu izgovorenu riječ, prvo napisano slovo i sigurno kako vrijeme prolazi sve češće borave u tom vrmenu koje se, na žalost ne može vratiti ali se ipak može pobjeći u njega iz ove surove sadašnjosti, makar na trenutak..
-
Nosferatu
- Posts: 2157
- Joined: 04/08/2006 03:34
- Location: Give me your tired, your poor, Your huddled masses yearning to breathe free
#17
Ima li Sarajeva?
Svih ratnih godina jedina veza sa porodicama i prijateljima iz opkoljenog Goražda bile su poruke preko Crvenog križa i radioamateri. Kod ovih drugih gužva je uvijek bila najveća, a najčešće pitanje: "Ima li Sarajeva?" U to vrijeme u Goraždu kao da nije bilo porodice koja u Sarajevu nije imala nekoga svog. Fahrudin Bečić je u svojoj knjizi Goraždanske godine, u jednoj od priča iz februara 1994, zabilježio zauvijek jedan događaj:
"Samo da čujem jesu li živi. Nisam ništa čula za njih od početka rata", šapće starica. Snebiva se kao da je ona kriva zbog svega, kao da je svojim rukama pokidala kablove u pošti, kao da je postavljala minobacače po brdima. Momak pored nje raspituje se o sestrinoj udaji. Provjerava kakav mu je zet, je li završio fakultet. Ljudi se smiju. Važno je ima li para, kaže neko. Mladić je uporan: "Niti su važne pare, niti bilo kakva imovina. Danas je imaš, sutra nemaš. Ono što znaš, ne može ti niko uzeti." Iza ugla prilazi čovjek: "Molim vas, samo da javim za djecu, samo jedna rečenica." Visok, mršav, mladolik, djeluje skoro dječački. Čeka glas s druge strane, ali se ima osjećaj da nije svjestan tog čekanja, da se tu zatekao slučajno...
"Imaš vezu", kaže Dževad. Čovjek je zadrhtao, lijevu ruku grčevito stisnuo, a desnom potražio oslonac u zraku. Uhvatio se potom za ivicu stola, još više oborio pogled, zgrčio se i nekako smanjio, pa onda teškim, jedva čujnim glasom rekao: "Sestro, djeca su mi poginula. Nemamo sad više vremena. Javit ću ti se čim mognem. Molim te nemoj brinuti. Moramo prihvatiti sudbinu." Bio je to najkraći razgovor koji sam čuo u 22 mjeseca rata. Čovjek se vratio u ugao i činilo se da više ne zna šta treba da radi. Soba je postala još skučenija, ljudi su zanijemjeli, nikome više nije bilo važno što nije čuo svoje... Taj dan u blizini cementare igralo se troje djece: Jasmina Herak, Edvin i Eldin Došlo. Tridesetak sekundi kasnije na mjestu njihove igre ostala su samo raskomadana dječija tijela... Pogledam čovjeka iz ugla i u trenu mi bude jasno da je to Muhamed Došlo. On i njegova supruga Sanida nemaju više djece...
Svih ratnih godina jedina veza sa porodicama i prijateljima iz opkoljenog Goražda bile su poruke preko Crvenog križa i radioamateri. Kod ovih drugih gužva je uvijek bila najveća, a najčešće pitanje: "Ima li Sarajeva?" U to vrijeme u Goraždu kao da nije bilo porodice koja u Sarajevu nije imala nekoga svog. Fahrudin Bečić je u svojoj knjizi Goraždanske godine, u jednoj od priča iz februara 1994, zabilježio zauvijek jedan događaj:
"Samo da čujem jesu li živi. Nisam ništa čula za njih od početka rata", šapće starica. Snebiva se kao da je ona kriva zbog svega, kao da je svojim rukama pokidala kablove u pošti, kao da je postavljala minobacače po brdima. Momak pored nje raspituje se o sestrinoj udaji. Provjerava kakav mu je zet, je li završio fakultet. Ljudi se smiju. Važno je ima li para, kaže neko. Mladić je uporan: "Niti su važne pare, niti bilo kakva imovina. Danas je imaš, sutra nemaš. Ono što znaš, ne može ti niko uzeti." Iza ugla prilazi čovjek: "Molim vas, samo da javim za djecu, samo jedna rečenica." Visok, mršav, mladolik, djeluje skoro dječački. Čeka glas s druge strane, ali se ima osjećaj da nije svjestan tog čekanja, da se tu zatekao slučajno...
"Imaš vezu", kaže Dževad. Čovjek je zadrhtao, lijevu ruku grčevito stisnuo, a desnom potražio oslonac u zraku. Uhvatio se potom za ivicu stola, još više oborio pogled, zgrčio se i nekako smanjio, pa onda teškim, jedva čujnim glasom rekao: "Sestro, djeca su mi poginula. Nemamo sad više vremena. Javit ću ti se čim mognem. Molim te nemoj brinuti. Moramo prihvatiti sudbinu." Bio je to najkraći razgovor koji sam čuo u 22 mjeseca rata. Čovjek se vratio u ugao i činilo se da više ne zna šta treba da radi. Soba je postala još skučenija, ljudi su zanijemjeli, nikome više nije bilo važno što nije čuo svoje... Taj dan u blizini cementare igralo se troje djece: Jasmina Herak, Edvin i Eldin Došlo. Tridesetak sekundi kasnije na mjestu njihove igre ostala su samo raskomadana dječija tijela... Pogledam čovjeka iz ugla i u trenu mi bude jasno da je to Muhamed Došlo. On i njegova supruga Sanida nemaju više djece...
-
Kwaheri
- Posts: 3273
- Joined: 30/04/2004 12:33
#19 Re: Kako li je njima večeras?
Ahmmed wrote:Nešto razmišljam....Kako li je večeras njima?
O čemu li razmišlja Hatidža Mehmedović, u svojoj kući u Potočarima? Sama....Bez svoje dvojice sinova,bez supruga, bez braće....
Pričala mi je, jedared, kako čuje glasove....Kako je njen Lalo doziva.... Kaže, usred bijela dana....Pa, ona izađe pred kuću, pa iza kuće, a njega nema....Pa, gleda imena svojih sinova, usječena nevještom dječijom rukom, u betonske stepenice koje vode kući.... Pa, onda uđe u kuću....Dugo po rukama premeće kliker, gleda u kontrolni rad iz fizike, drveni mač....To je sve što je ostalo...i što je pronašla na bunjištu iza kuće....Šta li Džidža radi ovoga trenutka?
O čemu li sad razmišlja moja majka, sve naše majke? Kako usijevaju skupiti krhotine svojih života? Ja svoju, nemam snage pitati....
Jednom smo zgodom, na ovom forumu, pisali o baščama i cvijeću naših nana, baka, nena, majki....Tmuran sam,nekako, večeras....U ovaj jacijski sat, tmušu sa čela, čini mi se, razbila bi mi moja nana, majkom sam je zvao i njena bašča...Koja je ove noći pusta, kao i bašča Hatidže Mehmedović iz Srebrenice....Alkatmeri čekaju one koji više neće doći....
E, baš sam nešto tužan, ove sipljive sarajevske noći....
-
bengin
- Posts: 96
- Joined: 26/04/2007 14:15
#21
NE BOJ SE SINE
„Ne brini, sine, kupice meni mašinu ljudi, mogu ja i ‘vako. Rano moja, radosti majkina. Ko ce majku u mezar spustiti, mezar praviti, fatihu prouciti? Ne boj se, sine, tu je majka. Ne bojte se, ljiljani, naši. Cvijece mirisno, djeco naša. Ne boj se, sine, dženetu se pokloni, tamo svega ima, nagrada hiljadu. U bašce dženetske, sine da šetaš. Mirisi cvijeca, rane da vidaju tvoje. Hurije dženetske kolo da ti igraju. Da majku svoju cekaš i docekaš pod drvo hurme radostan i sretan. Sad si gazija bosanski, moj dicni heroj i ponos moj." „Ne bojim se ja, majko, ne bojim smrti", neèujno šapæu drhtave usne. Plavi cuperak na celo pada, mirisno od cistog znoja,
Šta li sada misliš ljepoto, moja, dok smrt u oci gledaš, dok tvoje tijelo ka zemlji pada. Da li je puno boljelo, sine? Da li si cuo psa da laje, da te ceka stado tvoje i frule zov. Da li su breze šuštale, sine, one što je babo sadio kada si se rodio? Da li je smrt, poput izvora našeg, što iznad kuce klokoce tiho, ili slatka kao ona trešnja što si se na nju peo, jeo i gadjao drugove svoje? Je li mirisna ko trava djaira naših? Ne boj se, sine, fatihu uci, Bogu se moli. Majko, mene je ipak, malo strah. Micu hladne usne, plavog laneta mog. "Ne boli, sine, ne boli ništa. Ko pcela kada ubode. Ne boj se gazijo, dova je moja sa tobom sine. Melek je tu, glavu nasloni na njegove ruke. Hurije ce te napojiti sine, Dženetske ptice oko tebe pozdravljaju umiranje tvoje. Ljepše je tamo, nego ovamo, kune ti se majka. Ne boj se, oci, moje, rahmetululah. Boli sine, boli i majku. Šehade ucim šapatom svojim. Bože dragi tvoji smo robovi. Ti nas prihvati, nauci, sabura daj. Oci da sacuvamo, da gledam zlotvoru kraj. Da gledam kaznu tvoju, za dušmana mog. Pameti mi daj da pamtim zlikovce naše. Da nadjem kosti moje, da grije majka u krilo svoje zavežljaj mili. Da nosi majka u zemlju hladnu, suzama da zalijem bosiok mladi, što ce nici iz taze mezara. Fatihu da ucim djetetu mom, sinovima
našim, djeci bezgrešnoj. Pameti mi daj Bože, moj dragi, da mogu ici i kleti.
Kibleta moja svuda bice gdje raste cvijece naše, krvi i patnje bosanske. Bože moj mili neæu da umirem. Hocu gledati zlotvora, našeg, da se trese, znoji i muci. Da gledam gada, kako je mali, sitan, pogan bez puške i sile. Bože mili ti si mocan, jedini naš sudija i svjedok. Za zlo ne kopaš oci kada treba nego kada boli. Na kušnju stavio zlotvore crne, da biju i kolju, da pale i mrze. Silu njihovu, ti slamaš polako.
(...)
Ne boj se sine, sokole moj, mirisa tijela tvoga, majka se sjeca. Ruku drhtavih, što nježno grle. Smješke na obrazu tvom. Ne boj se sine, doci ce majka, uspavanke da ti pjeva, u krilo grije. Odavno Mrco, ja nemam sina, nemaš ga ni ti. Danas ja imam sina, ponos je moj, ovaj mezar svježi, kosti skupljene u mahramu malu. Ja znam mjesto mezara dragog, a gdje ce znaš li biti jadova raka? Danas Mrco, ja nisam sama. Vrele suze liju niz lice moje i sunce kroz suze sija, ponos je moj. Vidiš li Mrco, cemera tvog. Danas su samnom sve dobre majke iz svijeta cijelog. Pljuju tebe i tvoje tijelo i utrobu tvoju.
Danas sam ja ko brdo jaka, u ovom šarenom parku šehidskom, mirisnom. Bosiok dragi nježno miriše, uz tihi šapat sina mog milog.
(...)
Živa je sine i živjele za navijek moja, tvoja i naša Srebrenica.
Majka
„Ne brini, sine, kupice meni mašinu ljudi, mogu ja i ‘vako. Rano moja, radosti majkina. Ko ce majku u mezar spustiti, mezar praviti, fatihu prouciti? Ne boj se, sine, tu je majka. Ne bojte se, ljiljani, naši. Cvijece mirisno, djeco naša. Ne boj se, sine, dženetu se pokloni, tamo svega ima, nagrada hiljadu. U bašce dženetske, sine da šetaš. Mirisi cvijeca, rane da vidaju tvoje. Hurije dženetske kolo da ti igraju. Da majku svoju cekaš i docekaš pod drvo hurme radostan i sretan. Sad si gazija bosanski, moj dicni heroj i ponos moj." „Ne bojim se ja, majko, ne bojim smrti", neèujno šapæu drhtave usne. Plavi cuperak na celo pada, mirisno od cistog znoja,
Šta li sada misliš ljepoto, moja, dok smrt u oci gledaš, dok tvoje tijelo ka zemlji pada. Da li je puno boljelo, sine? Da li si cuo psa da laje, da te ceka stado tvoje i frule zov. Da li su breze šuštale, sine, one što je babo sadio kada si se rodio? Da li je smrt, poput izvora našeg, što iznad kuce klokoce tiho, ili slatka kao ona trešnja što si se na nju peo, jeo i gadjao drugove svoje? Je li mirisna ko trava djaira naših? Ne boj se, sine, fatihu uci, Bogu se moli. Majko, mene je ipak, malo strah. Micu hladne usne, plavog laneta mog. "Ne boli, sine, ne boli ništa. Ko pcela kada ubode. Ne boj se gazijo, dova je moja sa tobom sine. Melek je tu, glavu nasloni na njegove ruke. Hurije ce te napojiti sine, Dženetske ptice oko tebe pozdravljaju umiranje tvoje. Ljepše je tamo, nego ovamo, kune ti se majka. Ne boj se, oci, moje, rahmetululah. Boli sine, boli i majku. Šehade ucim šapatom svojim. Bože dragi tvoji smo robovi. Ti nas prihvati, nauci, sabura daj. Oci da sacuvamo, da gledam zlotvoru kraj. Da gledam kaznu tvoju, za dušmana mog. Pameti mi daj da pamtim zlikovce naše. Da nadjem kosti moje, da grije majka u krilo svoje zavežljaj mili. Da nosi majka u zemlju hladnu, suzama da zalijem bosiok mladi, što ce nici iz taze mezara. Fatihu da ucim djetetu mom, sinovima
našim, djeci bezgrešnoj. Pameti mi daj Bože, moj dragi, da mogu ici i kleti.
Kibleta moja svuda bice gdje raste cvijece naše, krvi i patnje bosanske. Bože moj mili neæu da umirem. Hocu gledati zlotvora, našeg, da se trese, znoji i muci. Da gledam gada, kako je mali, sitan, pogan bez puške i sile. Bože mili ti si mocan, jedini naš sudija i svjedok. Za zlo ne kopaš oci kada treba nego kada boli. Na kušnju stavio zlotvore crne, da biju i kolju, da pale i mrze. Silu njihovu, ti slamaš polako.
(...)
Ne boj se sine, sokole moj, mirisa tijela tvoga, majka se sjeca. Ruku drhtavih, što nježno grle. Smješke na obrazu tvom. Ne boj se sine, doci ce majka, uspavanke da ti pjeva, u krilo grije. Odavno Mrco, ja nemam sina, nemaš ga ni ti. Danas ja imam sina, ponos je moj, ovaj mezar svježi, kosti skupljene u mahramu malu. Ja znam mjesto mezara dragog, a gdje ce znaš li biti jadova raka? Danas Mrco, ja nisam sama. Vrele suze liju niz lice moje i sunce kroz suze sija, ponos je moj. Vidiš li Mrco, cemera tvog. Danas su samnom sve dobre majke iz svijeta cijelog. Pljuju tebe i tvoje tijelo i utrobu tvoju.
Danas sam ja ko brdo jaka, u ovom šarenom parku šehidskom, mirisnom. Bosiok dragi nježno miriše, uz tihi šapat sina mog milog.
(...)
Živa je sine i živjele za navijek moja, tvoja i naša Srebrenica.
Majka
-
Nosferatu
- Posts: 2157
- Joined: 04/08/2006 03:34
- Location: Give me your tired, your poor, Your huddled masses yearning to breathe free
#22
Jedan od prvih blogger-a. koje sam poceo pratiti i koji je prestao davno sa radom, iako je imao, neke price, mozda od najjacih. Pise ga Ibro Durakovic (mozda grjiesim u prezimenu) - koji je invalid paraplegicar, i koji je viljuskom kucao slovo po slovo svojih tekstova koje je preuzimao covjek u Holandiji, kad bi dosa u Tuzlu, a onda prepisivao i stavljao on-line, da bi tako skupio neke pare za Ibrinu knjigu. Ako nemate mnogo vremena procitajte samo "Zarbobljavenje" - tekst iz tri dijela, o tome kako su Ibru zarobili u Srebrenici, invalida koji ne moze iz kolica nikud, ne moze ni prekucati svoj tekst, vec slovo po slovo nabada i zivi u starackom domu u Tuzli, ja mislim da je jos uvijek na toj lokaciji.
Viljuska Pise Srcem.
http://viljuskapisesrcem.blogger.ba/
Viljuska Pise Srcem.
http://viljuskapisesrcem.blogger.ba/
-
Bosanac sa dna kace
- Posts: 10156
- Joined: 27/06/2005 20:21
- Location: ponutrače
#23
bilo jednom na TV TK zimus....Nosferatu wrote:Jedan od prvih blogger-a. koje sam poceo pratiti i koji je prestao davno sa radom, iako je imao, neke price, mozda od najjacih. Pise ga Ibro Durakovic (mozda grjiesim u prezimenu) - koji je invalid paraplegicar, i koji je viljuskom kucao slovo po slovo svojih tekstova koje je preuzimao covjek u Holandiji, kad bi dosa u Tuzlu, a onda prepisivao i stavljao on-line, da bi tako skupio neke pare za Ibrinu knjigu. Ako nemate mnogo vremena procitajte samo "Zarbobljavenje" - tekst iz tri dijela, o tome kako su Ibru zarobili u Srebrenici, invalida koji ne moze iz kolica nikud, ne moze ni prekucati svoj tekst, vec slovo po slovo nabada i zivi u starackom domu u Tuzli, ja mislim da je jos uvijek na toj lokaciji.
Viljuska Pise Srcem.
http://viljuskapisesrcem.blogger.ba/
no comment
-
vesela
- Posts: 1244
- Joined: 08/12/2005 20:03
#24
GROMOVO ĐULE
Bio sam sasvim sasvim mali, ali ovog se dobro sjećam. Valjda što je toliko sijevalo i grmilo.
Moja rodna kasabica poznata je kao igralište gromova. Zgnijezdila se na golom nevisokom podnožju planina, koje silazi u neveliko polje.
Kad dođe ljetna oluja, gromovi kao krakati svijetli divovi skaču po tim planinčinama, sablje njihovih munja i tutanj njihovih tabana utjeraju sve živo u kasabi u kuće, štale i ćumeze, i pozatvaraju u njoj sva vrata i prozore. Nikad se toliko puta svijet ne prekrsti i toliko svetih riječi iz Kurana ne izgovori. Ljudi šalju bogu nijema obećanja da nikad više neće griješiti.
Jednom tako zaorlja takva oluja, u kući smo toga popodneva ostali samo mati i ja. Mati u ludoj jurnjavi pozatvara sve prozore, stisnu me u krilo, i, zaklonjeni malo iza prozora, gledamo u baštu. Smrklo se, ali sijevne pa voćke postanu kao da su od zlata i dragog kamenja, i meni onda žao što takve i ne ostanu. Odmah zatim tresak, koji kao da me svega raznese, pa za njim gromorno valjanje grmljavine, koje ulazi u prozorska stakla i zidove. Priljubim se uz mater, a lijepo mi. Onda line u voćnjak, kao da neko odozgo zalijeva kantama. Grane se povijaju do zemlje, žao mi ih, drage naše voćke, jadnice – nemaju se nikud skloniti.
– Majko, što će tolika kiša? – pitam. Mati, stisla me, žmiri, užurbano šapće nekakve, potpuno mi nerazumljive, riječi. (Poslije sam saznao: riječi iz Kurana.)
– Hoće li, majko, još jednom onako? – pitam, jedva čekajući da tresne.
Mati me blago udari po potiljku, a grom, kao da me čuo, prasnu, udari u sred bašte. Vidjeh usijan plavičast kolut, kao da na zemlju pade sjajna tepsija pa je nestade.
Mati me trkom iznese u divanhanu.
– Sine, ne zovi ih više! – dašće, ljubi me gdje stigne. – Izgorjećemo.
Poslije, kad je oluja otišla, iznijela me u voćnjak. Vrti se oko ovog mjesta gdje je udario grom, spušta me iz naramka i raščešljava travu, traži nešto, a ničeg nema.
Tek mnogo poslije, saznao sam šta je tražila. Đule gromovo. Nije, kažu, veliko, sitno je kao golubije jaje. Ko ga nađe pa zakopa negdje pred kućna vrata, dokle ga tako drži, kuća će mu biti sigurna od vatre, od puške i noža, od krađe i vradžbine.
Mora da sam tako još u najranijem djetinjstvu sklopio prijateljstvo s gromovima. Poslije mnogo godina, jedne mrkle noći na planini Vlašiću, udarali su svud oko mene, kao vatrena kiša-šropac, a jednoga dana našao sam se na Vranici planini u samim oblacima, gdje su oko mene igrali đavolsko kolo. Nijedan me nije htio. Bilo je tako nekoliko puta i u ratu, među kuršumima i granatama.
Da mi dva brata nisu poginula, prosto bih povjerovao da je mati našla, i tajno negdje zakopala, gromovo đule.
Vjerujem i ne vjerujem, ali i danas tražim gdje ga je zakopala.
Skender Kulenović
Bio sam sasvim sasvim mali, ali ovog se dobro sjećam. Valjda što je toliko sijevalo i grmilo.
Moja rodna kasabica poznata je kao igralište gromova. Zgnijezdila se na golom nevisokom podnožju planina, koje silazi u neveliko polje.
Kad dođe ljetna oluja, gromovi kao krakati svijetli divovi skaču po tim planinčinama, sablje njihovih munja i tutanj njihovih tabana utjeraju sve živo u kasabi u kuće, štale i ćumeze, i pozatvaraju u njoj sva vrata i prozore. Nikad se toliko puta svijet ne prekrsti i toliko svetih riječi iz Kurana ne izgovori. Ljudi šalju bogu nijema obećanja da nikad više neće griješiti.
Jednom tako zaorlja takva oluja, u kući smo toga popodneva ostali samo mati i ja. Mati u ludoj jurnjavi pozatvara sve prozore, stisnu me u krilo, i, zaklonjeni malo iza prozora, gledamo u baštu. Smrklo se, ali sijevne pa voćke postanu kao da su od zlata i dragog kamenja, i meni onda žao što takve i ne ostanu. Odmah zatim tresak, koji kao da me svega raznese, pa za njim gromorno valjanje grmljavine, koje ulazi u prozorska stakla i zidove. Priljubim se uz mater, a lijepo mi. Onda line u voćnjak, kao da neko odozgo zalijeva kantama. Grane se povijaju do zemlje, žao mi ih, drage naše voćke, jadnice – nemaju se nikud skloniti.
– Majko, što će tolika kiša? – pitam. Mati, stisla me, žmiri, užurbano šapće nekakve, potpuno mi nerazumljive, riječi. (Poslije sam saznao: riječi iz Kurana.)
– Hoće li, majko, još jednom onako? – pitam, jedva čekajući da tresne.
Mati me blago udari po potiljku, a grom, kao da me čuo, prasnu, udari u sred bašte. Vidjeh usijan plavičast kolut, kao da na zemlju pade sjajna tepsija pa je nestade.
Mati me trkom iznese u divanhanu.
– Sine, ne zovi ih više! – dašće, ljubi me gdje stigne. – Izgorjećemo.
Poslije, kad je oluja otišla, iznijela me u voćnjak. Vrti se oko ovog mjesta gdje je udario grom, spušta me iz naramka i raščešljava travu, traži nešto, a ničeg nema.
Tek mnogo poslije, saznao sam šta je tražila. Đule gromovo. Nije, kažu, veliko, sitno je kao golubije jaje. Ko ga nađe pa zakopa negdje pred kućna vrata, dokle ga tako drži, kuća će mu biti sigurna od vatre, od puške i noža, od krađe i vradžbine.
Mora da sam tako još u najranijem djetinjstvu sklopio prijateljstvo s gromovima. Poslije mnogo godina, jedne mrkle noći na planini Vlašiću, udarali su svud oko mene, kao vatrena kiša-šropac, a jednoga dana našao sam se na Vranici planini u samim oblacima, gdje su oko mene igrali đavolsko kolo. Nijedan me nije htio. Bilo je tako nekoliko puta i u ratu, među kuršumima i granatama.
Da mi dva brata nisu poginula, prosto bih povjerovao da je mati našla, i tajno negdje zakopala, gromovo đule.
Vjerujem i ne vjerujem, ali i danas tražim gdje ga je zakopala.
Skender Kulenović
-
Kwaheri
- Posts: 3273
- Joined: 30/04/2004 12:33
#25
1. juli 1993 - cetvrtak
1. juli 2007 - nedjelja
Da Allah svima olaksa...
Sve nase tuge...
I sva nasa djeca...
Ni jedne godine poslije 29te...ruke dusmanske...
Lejla je djevojka, punih cetrnaest godina...sitna na majku.. i nikad je nisu zagrlile one ruke..one, kakve vec mogu biti kod ljudi koji su izrasli dva metra u visinu...
Boze, Ti si Kadar...