Pročitala sam svih 8 strana ove teme bez prekida, jer se zaista suosjećam sa postavljačem teme i svim ljudima koji proživljavaju traume – pronalaženje posla. Diplomirala sam ekonomiju, i jedan od predmeta je bio HRM. Prva lekcija je da je najvažnija karika u dobrom poslovanju – zaposlenici. Bilo je neko kratko poglavlje o načinima i metodama zapošljavanja ali nigdje, nikad i niko nije rekao ni napisao da moraš biti ŠUPAK dok nekoga ispituješ. I u potpunosti se slažem sa forumašima koji kažu „primjenjuju sve sa zapada osim kada treba platiti kao oni“. I zaista mi je pun klinac tih igrica na relaciji poslodavac – nezaposleni. Bila sam na toliko razgovora i zaista dozivjela toliko neugodnih situacija da te firme zaobilazim u širokom luku. Bilo je i firmi koje su bile OK na razgovoru i ne zamjeram im što nisam dobila posao, ali ove seronjske (zaista ne mogu drugačije da ih nazovem) poslodavce popljujem gdje god stignem. I tu se slažem sa forumašem koji kaže „da te firme zaboravljaju da je to i njihova promocija). Kada čujem da takvoj firmi ne ide baš dobro, iskreno aplaudiram.
Na jednom od razgovora za posao...poslodavac je pitao da li mogu otkucati tekst isto kao što je na papiru koji drži. Nakon što sam otkucala, lik je uzeo linijar i prislonio na monitor i mjerio veličinu slova– „evo vidiš da nije isto“.
Zadesila sam se u Tuzli kada sam primila poziv od Maxline „najveće autoškole u Europi“ za razgovor za posao. Po belaju, fasujem gripu i pod temperaturom 40 sjedam u autobus kako bi u 9 ujutro bila na razgovoru za posao. Prilika za posao se ne propušta.... Dolazim u Maxline a tamo me dočeka jedno 30 ljudi koji su isto došli na razgovor. I uđemo mi kod gospodina direktora koji se zavalio u svoju toliko željenu kožnu fotelju, sa šiljcima u ustima pripremljenih za socijale, i jebeni neizostavni zlatni zub. Razgovor započinje ovako (naravno, sve nas je pozvao odjednom u svoju kancelariju): Ako ste došli da sjednete u kožnu fotelju, možete odmah da idete. I onda je mljeo mljeo mljeo mljeo mljeo mljeo, satima, danima, godinama...i da bi konačno počeo razgovor o onome zbog čega smo svi mi došli – o poslu. Eto, on ima plan da otvori međunarodnu školu sigurnosti u saobraćaju, da sagradi neke kuće kod olova na nekoj livadi, a djeca ambasadora bi to pohađala i treba mu pripravnika sa biroa...pa ako Bog da ako to i uspije...možda nas i prijavi...imala sam takvu želju da zamahnem rukom da ga udarim....ali nisam imala snage. Vjerovatno bi tu zamahnula a kod kuće uspjela udariti od nešto. I naravno, kako smo mi nezahvalnici, neradnici, lezihljebovići, kako ništa nije sa neba palo, kako bi svi dobre plate a niko da radi...kako smo navikli da idemo po kafama...kako mi svi hoćemo njegovu jebenu kožnu fotelju... Nedavno se ukazala potreba za nekim dodatnim časovima vožnje za dvije osobe...ma odmah sam nazvala Maxline da im uplatim
MKO „nebitno koja“ me je vukla za nos jedno tri mjeseca nakon što su mi rekli da sam dobila posao i da trebam početi raditi ali, trenutno imaju neka pretumbavanja u firmi pa će mi se javiti...u ponedjeljak kažu nazovi u petak a u petak kažu nazovi u ponedjeljak...
Najprofesionalniji razgovor za posao sam imala u Sparkasse Banci, koji je vodila neka Aleksandra i zaista sam se osjećala prijatno i na testovima i na razgovoru i sve je bilo na nivou. Aplicirala sam za zaista veliko radno mjesto (konkuriši na sve pa šta upali)i prošla tri kruga i onda im se desilo nešto sa IT sektorom i taj konkurs je poništen. Ali ostalo mi je u sjećanju da je to najbolje testiranje ikada bilo. Sve su me ispitali a da se ni u jednom trenutku nisu bili prepotentni.
Na testiranju u NTCHS-u, jedno od pitanja je bilo: Koji je najpoznatiji japanski režiser...jebo im Kurosava mater. I koja baterija ide u Nokiu xyz.
Na razgovoru za posao koji sam dobila je najmanje bilo preseravanja...i istina je da mi je zlatni ključ bila rečenica na kraju razgovora „...samo još da napomenem, nisam stavila u CV jer sam taj program tek počela da koristim a jako me zanima...“
Uostalom, da ste vi poslodavci, da li bi vi bili kao ovaj iz Prizme? Mene bi bilo stid primjenjivati takvu tehniku ako zaista postoji (legalno).
A kada bi me šef pitao da li bi mu oprala auto, meni bi bilo cool sto smo na takvoj jaranskoj ljestvici da ima povjerenja da mi može dati ključeve auta... a za klopu....pa majka mu stara, ako idem kupiti sebi, što nebi i kolegama pa čak i šefu, i to, zamisli, čak i radimo u kancelariji – ALI – kada bi to bilo pitanje na razgovoru za posao... moj izraz lica bi mi vjerovatno osigurao dugogodišnje čekanje na birou...ili u zatvoru... Zamisli ti samo kako oni počinju taj radni dan : „imam danas neke levate za razgovor...odoh ih malo maltretirati“...ili „sjo, doš'o mi lik danas, sjeb'o se, nema jado posla, ja ga pit'o bil mi burek donjeo“...ma majku ti....
Sve u svemu: jedu govna sa tim igranjem
"
Zato sto hocu da znam sta potpisujem
Mogu li znati kolika je plata?
Normalno da ce svako navesti za refrence ljude koji ce sve najljepse o njemu , pa nije se niko rodio sinoc 
