Nije bitno cija je ovo izjava, jer se ova rasprava ne treba da svodi na to kakav je on, koje su njegove mane i slicno. Ja pokrecem ovu temu cisto zbog toga sto sam naprosto iznerviran cinjenicom da toliki broj vjernika u danasnjim vremenima praktikuje vjeru " po mustri", rijetko gdje mogu sresti onog pravog iskrenog vjernika, onog ko se istinski boji Boga. Da se razumijemo -ne smetaju meni ni, uslovno receno, "losi ljudi", to je njihov put i njihovo pravo(dok me ne doticu), ali me nervira ubjedjenost jednog vjernika u svoju ispravnost. Ja ne glumim andjela, niti mi je to cilj. Zivim ovaj zivot, ucinio sam milion pogresaka, svake se stidim, ali svaka je dio mene-takav sam kakav sam. Trudim se biti sto bolji, i nikad ne volim sam sebe ubjedjivati da sam nesto bolji od onog sto jesam. Da se razumijemo, ispred sebe i ne stavljam neke velike zahtjeve. Ne smatram da sam los covjek sto se ubijem ko majka od alkohola, ali smatram da ima prostora da se popravim u ophodjenju prema svojim najmilijima. To je, dakle, ono sto sebi najvise zamjeram.Spuštaju me loši ljudi. Danas, nažalost, živimo u svijetu kada se vjera iskorištava na najgori način. Oko nas su sve sami vjernici koji tvrde da čine dobro sebi i drugima, a nikada više loših ljudi i postupaka nije bilo na ovim prostorima. Svi smo “ogromni vjernici” bez obzira kojoj vjeri pripadali.
A sad malo o vjernicima. Sam sam vjernik, vjerujem, ali ne zelim da padam pod niciji "ogrtac". Sam sam svoj, mislim svojom glavom, niko mi nece poturati svoja razmisljanja bez podebljeg elaborata "zasto je to tako".
Imam prijateljicu kojoj su puna usta svoje vjere, koja ne ispusta "onog gore iz usta", a onda dodje ispit i sve zivo prepise.
Drugi primjer - Znam momka koji ljude ocjenjuje po predznaku. Za njega je "los nas" puno bolji od "dobrog njihovog". Priznajem da me ova vrsta sljepila najvise iznervira. Ovo me jednostavno unisti. Kad mi dodje neki "moj" i kao razlog zasto bi mi trebali biti dobri kaze "zato sto smo svoji", ja bih ga najradije golim rukama zadavio.
Da ja ne bih dalje duzio, iznosio jos primjera, zelim postaviti pitanje - da li je biti vjernik praktikant samo zavaravanje sebe da smo na dobrom putu, te koliko cesto sebe kao vjernika uhvatite u situaciji da vas ili vjerska nacela vode u pogresnom putu, ili da silazite sa tog puta pa samostalno cinite neke lose stvari? Sve mi se cini da je danas biti pripadnik neke religije jednako kao biti pripadnik lovackog drustva. Lovac smo samo kad smo u sumi, vjernik smo samo kad smo u vjerskom objektu. Da li je pripadnost nekoj religiji i slijepo prihvatanje svega sto ona kaze, jedan vid slabosti, nedostatka individue? Npr, nikad nisam vidio gaya, ali ako ona kaze da su oni losi, bolesni, vaki, naki, ja u to vjerujem. Ili, znam da kondom moze pomoci onim ljudima po Africi da se bolest zaustavi, ali ako crkva kaze da je to lose, jebo onda - neka ljudi umiru. Masa nekih primjera kad religija nadvlada razum. Neki dan gledam nekog vjerskog lidera u komunikaciji sa nekom zenom, vidi se da doticna posjeduje obrazovanje. Ona njemu iznese masu nekih cinjenica, statistickih podataka, a on umjesto da joj odgovori na to, on joj kaze da je ona nevjernik i da on s njom ne moze pricat. WTF
P.S. Temu namjerno nisam stavio na podforum religija. Tice se i onih koji tamo obicno ne zalaze.
