Kako dalje, rodjace....

[JBT]

DANAS I OVDJE
Piše: Gojko BERIĆ
21/07/05



Oprost i kazna


Nedavno sam upoznao jednog mladog njemačkog diplomatu na službi u OHR. U Sarajevo je došao iz dalekog Tokija i malo toga zna o Bosni i Hercegovini, izuzev da je u njoj vođen krvavi rat i da je u toku tegobna implementacija Dejtonskog sporazuma. Na pitanje kako vidim trenutno stanje u vlastitoj zemlji, rekao sam mu: “Vi ste iz zemlje izlazećeg sunca došli u zemlju u kojoj sunce zalazi.” Gledao me je pomalo tupo. Poput svih stranaca koji taj famozni sporazum shvataju kao političku Bibliju, moj novi poznanik je bio zbunjen količinom mog nezadovoljstva. Imao sam dosta teškoća da ga uvjerim kako ovdje već deset godina umjesto mira vlada primirje, koje bi se moglo definisati kao “mir vukova”. Daj bože da je išta shvatio.


Ako ljudi žive u strahu i siromaštvu, zazirući jedni od drugih po matrici etničke i vjerske pripadnosti, ako se demokratija svodi na urednu izbornu proceduru, a ljudska prava brutalno krše - onda trajni mir nije ni na pomolu. Postojeće primirje iliti “mir vukova” zasnovano je na nagodbama nacionalističkih oligarhija i njihovih međunarodnih pokrovitelja. A Bosni i Hercegovini je potreban mir koji neće biti pauza za novi rat i koji će omogućiti preobražaj cijelog društva.


Povremeni apeli nacionalnih lidera za masovno pomirenje doimaju se licemjerno, jer oni prvi grakću o ugroženosti “svog naroda”. Ti budni čuvari nacionalnih interesa doživljavaju narod kao krdo koje treba neprekidno držati u strahu, ne dopuštajući da etničko-vjerski adrenalin padne ispod poželjne granice. Ta oprobana strategija održanja na vlasti predstavlja izvorište svih dosadašnjih otpora Ešdaunovim reformama. Ne kažem da su birači išta bolji od tipova kojima povjeravaju mandate. Sve je to jedna te ista pamet, um koji još čami u podrumima plemenske solidarnosti i hajdučije.


Otuda i jalovi pokušaji vjerskih poglavara da nešto učine u korist pomirenja i mira. Odjek njihovih poruka je slab. Upitna je i sama priroda tih poruka, svedenih na floskulu “oprostiti, ali ne zaboraviti”. Uzgred rečeno, na tu floskulu polažu podjednako pravo i reis Cerić, i vladika Nikolaj, i kardinal Vinko Puljić. Ne zamagljuje li se time razlika između onih nad kojima su u proteklom ratu počinjeni masovni zločini i onih koji su evidentno te zločine počinili?


Ali čak i da je tu riječ o najboljim namjerama, oprost nije stvar ničije pojedinačne ili kolektivne volje. Taj pojam je autohtono religijski (Isus kaže: “Oprosti im, Bože, ne znaju šta rade”). Čovjek može nekome oprostiti dug, ali ne i ubistvo drugog čovjeka. Ovo drugo je u isključivoj nadležnosti Boga, ma šta neko pod tim podrazumijevao. Ljudi su valjda zato i izmislili ovozemaljske zakone. Bog je od njih daleko i nepredvidiv je, a zločinac mora biti kažnjen za svoj čin. Uostalom, Bog je znao da prespava i najstrašnije zločine na Zemlji. Prespavao je i Srebrenicu. O holokaustu da i ne govorimo. Postoji priča da su sedmorica rabina u nacističkom logoru Aušvic organizovali “suđenje” Bogu zbog stradanja Jevreja i proglasili ga krivim.


U Bosni i Hercegovini ne može biti pravde bez istine, niti mira bez pravde. Na istorijskom procesu nacističkim glavešinama u Nirnbergu data je neka vrsta zakletve da će ratni zločinci, sve do jednoga, biti tjerani do na kraj svijeta. Tu nirnberšku zakletvu morali bi imati na umu svi kojima je stalo do pravde i trajnog mira u ovoj zemlji. U njoj slobodno živi više od deset hiljada registrovanih ratnih zločinaca, koji i danas drže ljude u strahu i cijelo bosanskohercegovačko društvo čine bolesnim. Treba ih nemilosrdno kažnjavati i izolovati. U protivnom, pomirenje, mir i opšti prosperitet i dalje će biti beznadežno daleko.


Niti je poziv na masovni oprost stvar vjerskih institucija, niti je poziv na pomirenje stvar političkih dekreta. Pravda je načelo iznad svih drugih načela. A nje ne može biti u zemlji u kojoj ubice mirno šetaju, ponekad čak sa značkom samozvanih lokalnih šerifa. Umjesto poziva na oprost, mnogo je važnije da društvo sudi tim zlikovcima, a oprost prepusti Bogu.