Sta mislite koliko ce godina Rasim dobiti?
Moja pretpostavka je negdje izmedju 20 i 30 godina.
Kako ce se zavrsiti sudjenje RASIMU DELICU?
-
StarScream
- Posts: 138
- Joined: 05/02/2008 15:17
- Location: Otocje
#1 Kako ce se zavrsiti sudjenje RASIMU DELICU?
U Sudu Bosne i Hercegovine u Sarajevu poceo je prestres protiv Rasima Delića, koga optužnica tereti za ratne zločine protiv Hrvata i Srba u Travniku i Zavidovićima 1993. i 1995. godine. Pretresno vijeće Haškog tribunala saslušat će svjedočenje posljednjeg svjedoka optužbe Aimana Avada, koji će svjedočiti pred Pretresnim vijećem koje zasjeda u ovom predmetu, saopšteno je iz Haškog tribunala. Svjedok je izjavio da nisu primali naredjenja od Armije BiH, ali da su imali kontakte sa Trecim korpusom. Uvije su, kako je svjedok kazao, u napad isli sami, bez ucesca i nadzora pripadnika Armije BiH. Suđenje se privremeno seli u Sarajevo na zahtjev optužbe, zbog specifičnih okolnosti u vezi s ovim svjedokom, u skladu s Pravilnikom o postupku i dokazima Haškog suda. Rasima Delića optužnica tereti na osnovu komandne odgovornosti za ubistvo, okrutno postupanje i silovanje zarobljenih hrvatskih i srpskih vojnika i civila koje su počinili pripadnici jedinice "El Mudžahid" i drugi pripadnici Armije Bosne i Hercegovine u srednjoj Bosni 1993. i 1995. godine. Suđenje Deliću počelo je 09. jula prošle godine.
Sta mislite koliko ce godina Rasim dobiti?
Moja pretpostavka je negdje izmedju 20 i 30 godina.
Sta mislite koliko ce godina Rasim dobiti?
Moja pretpostavka je negdje izmedju 20 i 30 godina.
-
StarScream
- Posts: 138
- Joined: 05/02/2008 15:17
- Location: Otocje
#2
Awad: O svim aspektima rada i života u odredu "El-mudžahidin" odlučivala je šura
O svim važnim aspektima rada i života odreda “El-mudžahidin” odlučivala je “šura” i, da u “šuri” nisu prihvatili da se taj odred rasformira, mi to nikada ne bismo učinili, riječi su Aimana Awada čijim svjedočenjem je pred Pretresnim vijećem ICTY-a na Sudu u Sarajevu tužiteljstvo završilo izvođenje svih dokaza u krivičnom predmetu protiv bivšeg komandanta Glavnog štaba Armije RBiH Rasima Delića.
Delić se tereti, na temelju komandne odgovornosti, za ubistvo, okrutno postupanje i silovanje zarobljenih hrvatskih i srpskih vojnika i civila koje su počinili pripadnici jedinice "El-Mudžahidin" i drugi pripadnici ARBiH u općinama Travnik i Zavidovići u centralnoj Bosni 1993. i 1995. godine.
Awad, koji od petka svjedoči u ovom predmetu, kazao je Delićevoj odbrani da odred “El-mudžahidin apsolutno ne bi prihvatio odluku kojom bi tadašnji predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović ili Generalštab ARBiH naredili smjenu kompletnog rukovodstva tog odreda”.
“Apsolutno ne bismo prihvatili tu odluku, nego odluku koju bi donijela šura”, odgovorio je ovaj bivši pripadnik odreda El-mudžahidin.
Odred “El-mudžahidin” formiran je na zahtjev Arapa mudžahidina 13. augusta 1993. i tada je postao sastavnim dijelom ARBiH. Njegovo formiranje, kazao je Awad, značilo je legalizaciju borbene jedinice koja je željela imati svoj naziv radi ograđivanja od djela nelegalnih mudžahidina u Bosni, “slobodnih strijelaca”. Ipak, potvrdio je, legalizacijom Odred nije odlučio i prihvatiti sve zakone države na čijoj teritoriji boravi.
“Mi nismo smatrali obaveznim primjenjivati zakone BiH koji se kose s našim ubjeđenjima”, kazao je ovaj svjedok u odgovoru Delićevoj braniteljici Vasviji Vidović.
Aiman Awad je naglasio da Odred nije imao povjerenja prema komandantima Armije RBiH. Iznimka je komandant 3. korpusa, general Sakib Mahmuljin, “koji je Musliman i došao od predsjednika Alije Izetbegovića”. Ipak, naglasio je Awad, da je šura odlučila da odred “El-mudžahidin” nastavi ratovati, pripadnici Odreda bi to učinili bez obzira na to što im je 10. decembra 1995. u Domu penzionera u Zenici Alija Izetbegović saopćio da će Dejtonski sporazum biti potpisan i da svi stranci, i iz tog odreda, moraju napustiti BiH.
“U Odredu je, na kraju bilo više od 1.500 boraca. Imali smo naoružanje i mogli smo se tri mjeseca bez prestanka boriti, ali je šura, zbog bošnjačkog naroda i onoga što su mudžahidini postigli u BiH, a i da se ne bi ulazilo u sukob, odlučila da se Odred rasformira i napusti BiH. Da takva odluka nije donesena, odred ‘El-mudžahidin’ se ne bi rasformirao, pa neka je i Dejtonski sporazum potpisan i Izetbegović na tome insistirao”, kazao je svjedok.
Awad je potvrdio danas da je Komanda 3. korpusa ARBiH ta koja je donosila naređenja, ali da Odred nije prihvatao naredbe, nego samostalno donosio odluke o borbenim akcijama i načinima njihovog izvršenja. Odred je imao svoja pravila, svoga “emira”, bez čije dozvole se ništa nije smjelo učiniti. Ispričao je da je Ebu-Haris bio prvi “emir” u Odredu, zatim šejh Enver Ša’ban, “čovjek koji bolje poznaje šerijat”, ali ga nisu prihvatili ljudi iz Saudijske Arabije, pa je na njegovo mjesto došao Ebu-Mali.
“Ebu-Mali je bio ‘emir’ na papiru, a ustvari je pravi ‘emir’ bio šejh Enver Ša’ban”, kazao je Awad, dodajući da Ebu-Mali ništa nije radio bez konsultacija sa Šejhom.
Aiman Awad je naglasio da general Rasim Delić nije prisustvovao nakon 25. jula 1995. sastanku u zgradi Komande 35. divizije ARBiH u Zavidovićima gdje su Alija Izetbegović i šejh Enver Ša’ban razgovarali o problemima koji se tiču vojnika Bosanaca koji su iz drugih jedinica prešli i željeli preći u odred “El-mudžahidin”. Takve vojnike ARBiH je smatrala dezerterima i hapsila. Kazao je da komanda 3. korpusa nije željela odobriti te prelaske u Odred, pa je Odred zatražio sastanak s Izetbegovićem, “jer njemu vjeruje”, kao i sa generalom Sakibom Mahmuljinom, “ali on nije udovoljio tom zahtjevu”.
Svjedok je porekao da je šejh Enver Ša’ban ikada kontaktirao generala Delića ili Vrhovni štab ARBiH “po pitanju rješenja tog ili bilo kojeg problema koji se tiče Odreda”.
Kazao je i to da odred “El-mudžahidin” nikada nije prihvatio komandu 306. brigade ARBiH, kojoj nikada faktički nije bio pretpočinjen iako je na to bio obavezan naredbom 3. korpusa ARBiH od 28. augusta 1993. godine.
Awad je na predočenom “Zapisniku 3. korpusa ARBiH” od 7. maja 1995. godine, upućenom Odjeljenju službe vojne bezbjednosti, prepoznao svoje ime, ali je negirao da je 10. septembra 1992. početak njegove pripadnosti Armiji RBiH.
“Taj datum nije tačan. Zbog toga mi je i oduzeto državljanstvo BiH, navodno što sam komisiji dostavio lažni datum”, kazao je Awad, naglašavajući ponovno da je on pripadnik te armije od 13. augusta 1993., kada je odred “El-mudžahidin” formiran.
“Oni koji su bili u Odredu državljanstvo su dobili regularno. Bilo je studenata i ljudi koji su živjeli ovdje, nisu bili pripadnici Odreda i, kako je ova država nakaradna, oni su državljanstvo dobili ‘na lijepe oči’, a nama što smo ga dobili oduzima se”, naglasio je.
Ovaj svjedok je kazao da je pravilo Odreda bilo da se prema zarobljenicima postupa ljudski, jer postoje vjerska načela. Nije isključio mogućnost da je komanda 3. korpusa proslijedila Odredu pravila Ženevske konvencije o postupanju prema ratnim zarobljenicima, ali je, upitan da li je čuo da je 61 zarobljeni Srbin odveden na 13. kilometer u kamp Kamenica, odgovorio negativno. Ponovio je da je nakon operacije “El-kerama” razmijenjeno deset do 11 Srba, ratnih zarobljenika, ali se ne sjeća da li je Ebu-Mali komandantu 35. divizije 3. korpusa ARBiH generalu Fadilu Hasanagiću spominjao bilo kakve ratne zarobljenike, niti je on “vidio ili čuo da je neki od tih zarobljenika maltretiran od pripadnika Odreda”. Kazao je da podatak o zarobljenom 61 vojniku nikada niko nije spomenuo ni na sastanku održanom 10. ili 11. septembra 1995., nakon operacije “Farz”, na kome su bili general Sakib Mahmuljin i komandant 328. brigade.
Aiman Awad je kazao da je nakon operacije “El-kerama” čuo da je zarobljeno 11 ljudi, ali da on nije vidio više od dvojice zarobljenih, te da je kasnije čuo da je svih 11 predato vojnoj policiji 3. korpusa ARBiH radi razmjene.
“Ako sam saznao da je 11 ljudi zarobljeno, kako ne bih saznao za toliki broj ljudi”, odgovorio je.
Trodnevni pretres u predmetu protiv Rasima Delića, bivšeg komandanata Glavnog štaba Armije Republike Bosne i Hercegovine (ARBiH), održan je privremeno na Sudu u Sarajevu, na zahtjev optužbe zbog specifičnih okolnosti u vezi sa svjedokom optužbe, Aimanom Awadom (1964.), Sirijecem koji je od 13. augusta 1993. do decembra 1995. bio pripadnik odreda “El-mudžahidin” i kome je prije šest mjeseci oduzeto državljanstvo BiH.
Ovo je drugi pretres s izvođenjem dokaza koji je ICTY održao izvan svojih sudnica u Haagu. Prvi takav pretres održalo je isto Pretresno vijeće, također u Sarajevu, u septembru prošle godine.
Suđenje Rasimu Deliću počelo je 9. jula 2007., a nakon ovog suđenja u Sarajevu, nastavit će se 14. februara u Den Haagu.
Sarajevo-x, Fena
O svim važnim aspektima rada i života odreda “El-mudžahidin” odlučivala je “šura” i, da u “šuri” nisu prihvatili da se taj odred rasformira, mi to nikada ne bismo učinili, riječi su Aimana Awada čijim svjedočenjem je pred Pretresnim vijećem ICTY-a na Sudu u Sarajevu tužiteljstvo završilo izvođenje svih dokaza u krivičnom predmetu protiv bivšeg komandanta Glavnog štaba Armije RBiH Rasima Delića.
Delić se tereti, na temelju komandne odgovornosti, za ubistvo, okrutno postupanje i silovanje zarobljenih hrvatskih i srpskih vojnika i civila koje su počinili pripadnici jedinice "El-Mudžahidin" i drugi pripadnici ARBiH u općinama Travnik i Zavidovići u centralnoj Bosni 1993. i 1995. godine.
Awad, koji od petka svjedoči u ovom predmetu, kazao je Delićevoj odbrani da odred “El-mudžahidin apsolutno ne bi prihvatio odluku kojom bi tadašnji predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović ili Generalštab ARBiH naredili smjenu kompletnog rukovodstva tog odreda”.
“Apsolutno ne bismo prihvatili tu odluku, nego odluku koju bi donijela šura”, odgovorio je ovaj bivši pripadnik odreda El-mudžahidin.
Odred “El-mudžahidin” formiran je na zahtjev Arapa mudžahidina 13. augusta 1993. i tada je postao sastavnim dijelom ARBiH. Njegovo formiranje, kazao je Awad, značilo je legalizaciju borbene jedinice koja je željela imati svoj naziv radi ograđivanja od djela nelegalnih mudžahidina u Bosni, “slobodnih strijelaca”. Ipak, potvrdio je, legalizacijom Odred nije odlučio i prihvatiti sve zakone države na čijoj teritoriji boravi.
“Mi nismo smatrali obaveznim primjenjivati zakone BiH koji se kose s našim ubjeđenjima”, kazao je ovaj svjedok u odgovoru Delićevoj braniteljici Vasviji Vidović.
Aiman Awad je naglasio da Odred nije imao povjerenja prema komandantima Armije RBiH. Iznimka je komandant 3. korpusa, general Sakib Mahmuljin, “koji je Musliman i došao od predsjednika Alije Izetbegovića”. Ipak, naglasio je Awad, da je šura odlučila da odred “El-mudžahidin” nastavi ratovati, pripadnici Odreda bi to učinili bez obzira na to što im je 10. decembra 1995. u Domu penzionera u Zenici Alija Izetbegović saopćio da će Dejtonski sporazum biti potpisan i da svi stranci, i iz tog odreda, moraju napustiti BiH.
“U Odredu je, na kraju bilo više od 1.500 boraca. Imali smo naoružanje i mogli smo se tri mjeseca bez prestanka boriti, ali je šura, zbog bošnjačkog naroda i onoga što su mudžahidini postigli u BiH, a i da se ne bi ulazilo u sukob, odlučila da se Odred rasformira i napusti BiH. Da takva odluka nije donesena, odred ‘El-mudžahidin’ se ne bi rasformirao, pa neka je i Dejtonski sporazum potpisan i Izetbegović na tome insistirao”, kazao je svjedok.
Awad je potvrdio danas da je Komanda 3. korpusa ARBiH ta koja je donosila naređenja, ali da Odred nije prihvatao naredbe, nego samostalno donosio odluke o borbenim akcijama i načinima njihovog izvršenja. Odred je imao svoja pravila, svoga “emira”, bez čije dozvole se ništa nije smjelo učiniti. Ispričao je da je Ebu-Haris bio prvi “emir” u Odredu, zatim šejh Enver Ša’ban, “čovjek koji bolje poznaje šerijat”, ali ga nisu prihvatili ljudi iz Saudijske Arabije, pa je na njegovo mjesto došao Ebu-Mali.
“Ebu-Mali je bio ‘emir’ na papiru, a ustvari je pravi ‘emir’ bio šejh Enver Ša’ban”, kazao je Awad, dodajući da Ebu-Mali ništa nije radio bez konsultacija sa Šejhom.
Aiman Awad je naglasio da general Rasim Delić nije prisustvovao nakon 25. jula 1995. sastanku u zgradi Komande 35. divizije ARBiH u Zavidovićima gdje su Alija Izetbegović i šejh Enver Ša’ban razgovarali o problemima koji se tiču vojnika Bosanaca koji su iz drugih jedinica prešli i željeli preći u odred “El-mudžahidin”. Takve vojnike ARBiH je smatrala dezerterima i hapsila. Kazao je da komanda 3. korpusa nije željela odobriti te prelaske u Odred, pa je Odred zatražio sastanak s Izetbegovićem, “jer njemu vjeruje”, kao i sa generalom Sakibom Mahmuljinom, “ali on nije udovoljio tom zahtjevu”.
Svjedok je porekao da je šejh Enver Ša’ban ikada kontaktirao generala Delića ili Vrhovni štab ARBiH “po pitanju rješenja tog ili bilo kojeg problema koji se tiče Odreda”.
Kazao je i to da odred “El-mudžahidin” nikada nije prihvatio komandu 306. brigade ARBiH, kojoj nikada faktički nije bio pretpočinjen iako je na to bio obavezan naredbom 3. korpusa ARBiH od 28. augusta 1993. godine.
Awad je na predočenom “Zapisniku 3. korpusa ARBiH” od 7. maja 1995. godine, upućenom Odjeljenju službe vojne bezbjednosti, prepoznao svoje ime, ali je negirao da je 10. septembra 1992. početak njegove pripadnosti Armiji RBiH.
“Taj datum nije tačan. Zbog toga mi je i oduzeto državljanstvo BiH, navodno što sam komisiji dostavio lažni datum”, kazao je Awad, naglašavajući ponovno da je on pripadnik te armije od 13. augusta 1993., kada je odred “El-mudžahidin” formiran.
“Oni koji su bili u Odredu državljanstvo su dobili regularno. Bilo je studenata i ljudi koji su živjeli ovdje, nisu bili pripadnici Odreda i, kako je ova država nakaradna, oni su državljanstvo dobili ‘na lijepe oči’, a nama što smo ga dobili oduzima se”, naglasio je.
Ovaj svjedok je kazao da je pravilo Odreda bilo da se prema zarobljenicima postupa ljudski, jer postoje vjerska načela. Nije isključio mogućnost da je komanda 3. korpusa proslijedila Odredu pravila Ženevske konvencije o postupanju prema ratnim zarobljenicima, ali je, upitan da li je čuo da je 61 zarobljeni Srbin odveden na 13. kilometer u kamp Kamenica, odgovorio negativno. Ponovio je da je nakon operacije “El-kerama” razmijenjeno deset do 11 Srba, ratnih zarobljenika, ali se ne sjeća da li je Ebu-Mali komandantu 35. divizije 3. korpusa ARBiH generalu Fadilu Hasanagiću spominjao bilo kakve ratne zarobljenike, niti je on “vidio ili čuo da je neki od tih zarobljenika maltretiran od pripadnika Odreda”. Kazao je da podatak o zarobljenom 61 vojniku nikada niko nije spomenuo ni na sastanku održanom 10. ili 11. septembra 1995., nakon operacije “Farz”, na kome su bili general Sakib Mahmuljin i komandant 328. brigade.
Aiman Awad je kazao da je nakon operacije “El-kerama” čuo da je zarobljeno 11 ljudi, ali da on nije vidio više od dvojice zarobljenih, te da je kasnije čuo da je svih 11 predato vojnoj policiji 3. korpusa ARBiH radi razmjene.
“Ako sam saznao da je 11 ljudi zarobljeno, kako ne bih saznao za toliki broj ljudi”, odgovorio je.
Trodnevni pretres u predmetu protiv Rasima Delića, bivšeg komandanata Glavnog štaba Armije Republike Bosne i Hercegovine (ARBiH), održan je privremeno na Sudu u Sarajevu, na zahtjev optužbe zbog specifičnih okolnosti u vezi sa svjedokom optužbe, Aimanom Awadom (1964.), Sirijecem koji je od 13. augusta 1993. do decembra 1995. bio pripadnik odreda “El-mudžahidin” i kome je prije šest mjeseci oduzeto državljanstvo BiH.
Ovo je drugi pretres s izvođenjem dokaza koji je ICTY održao izvan svojih sudnica u Haagu. Prvi takav pretres održalo je isto Pretresno vijeće, također u Sarajevu, u septembru prošle godine.
Suđenje Rasimu Deliću počelo je 9. jula 2007., a nakon ovog suđenja u Sarajevu, nastavit će se 14. februara u Den Haagu.
Sarajevo-x, Fena
-
zavrzlama
- Posts: 10463
- Joined: 15/01/2006 18:35
#5
Moje misljenje..po meni jeste kriv i dao bih mu dozivotnu robiju..jer je radi tih 500 i kusur stranih placenika ukaljao obraz ARBIH..ARBIH nisu bili potrebni ljudi nego MTS...necu Nikad ni Aliji oprostiti uvodjenje vjere u ARBIH jer se nisam borio za bosnjacku armiju i drzavu nego za drzavu svih naroda jer u mom rovu je bilo i srba i hrvata i roma ...samo nije bilo tih zbog kojih se Delic optuzuje..ja bi njega po kazni poslao u mjesta tih mudzahedina da tamo zivi jer je to gora kazna od zatvora u BIH..jer ti strani placenici su nama nudili da zivimo zivot onakav kakav oni zive...nema tu ovo ono....ti strani placenici nisu nista dobro donijeli nama vecini postenih gradjana BIH i ARBIH...Delic je to mogao sprijeciti ..kad nije nek ispasta...on nije mogao tih 500 urazumiti i drzati pod kontrolom..a ja i moji drugovi smo mogli sa jednom zoljom i pet pusaka zaustavljati kolonu cetnickih tenkova..osuda Delica nije i osuda karaktera borbe i ciljeva ARBIH..nego njegova licna osuda i propusti..ako je prav nek kaze ko je kriv i tacka...necu da se iko krije iza nas 99% koji nismo podrzavali te strane spodobe(cast izuzetcima ako ih je bilo)
-
StarScream
- Posts: 138
- Joined: 05/02/2008 15:17
- Location: Otocje
#6 Paradoksi
Paradoksi suđenja generalu Rasimu Deliću
Saturday, 14 July 2007
Tužilac već najavio poraz
Kad je riječ o stranim borcima – mudžahedinima, moglo bi se napisati mnogo više o sumnjivim okolnostima njihovog dolaska u BiH i totalno sumnjivoj objavještajnoj pozadini u kojoj su djelovali.
Naime, u stalnim tajnim, uglavnom noćnim ubijanjima između njih samih u kasarni u Travniku gdje su bili najprije smješteni, u prva tri mjeseca rata osvanulo je njih 14 brutalno zaklanih. U toku obreda, pokazalo se da je njih devet bilo neobrezano. Slična su se noćna i tajanstvena ubistva događala i u Zavidovićima, a kasnije i Zenici. U komandi 7. muslimanske brigade, u ljeto 1993. godine, pri pokušaju ubistva komandanta ove jedinice, njegov je pratilac ubio četiri atentatora, strana borca, tzv. mudžahedina. Ispostavilo se da ni jedan od ove četvorica nije bio obrezan, dakle da nisu nikakvi mudžahedini – muslimani. Neki od njih su, čak, imali utetovirane križeve po tijelu. U nekim neobjavljenim dijelovima suđenja generalu Hadžihasanoviću advokati su pokazivali značajne dokaze: Svi likvidirani tzv. mudžahedini imali su potvrde sa pečatom i originalnim potpisom ratnog ministra dobrane Republike Hrvatske Gojka Šuška. Te su im potvrde koristile za slobodan ulazak u BiH i slobodno kretanje po teritoriju HV-a i HVO-a.
Sejo OMERAGIĆ
Odavno nisam vidio da je neko suđenje u Hagu počelo sa toliko paradoksa kao ovo generalu Armije BiH Rasimu Deliću. Najprije je Tužilaštvo Suda u Hagu zatražilo da se predmet Rasima Delića proslijedi u Bosnu i Hercegovinu, tačnije sudu BiH. Odmah zatim je Sudsko vijeće Tribunala za prosljeđivanje je odmah odbilo ovakav zahtjev Tužilaštva, dok ga je odbrana nazvala "neozbiljnim".
Vijeće je, naravno, utvrdilo da nivo odgovornosti optuženog zahtijeva da mu se sudi u Hagu.
To je bio odlučujući argument Tribunala, rečeno je.
Nemoć Tužilaštva i pokušaj podvale
Tačno je da je Karla Del Ponte zatražila da se proces Deliću prebaci u Bosnu i Hercegovinu, i to je učinila na panične zahtjeve nižih tužilaca. Tek kasnije će oni definitivno otvoriti karte vlastite nemoći u ovom procesu, čak i prije nego što je počeo.
U Tužilaštvu su vjerovatno zaboravili da je više značajnih stvari u igri sa pokušajem prebacivanja ovog procesa u BiH. Odmah se postavlja pitanje: Kako je moguće da se dvojici načelnika štaba Armije BiH, generalima Seferu Haliloviću i Enveru Hadžihasanoviću sudi u Tribunalu u Hagu, a da se predmet praktično njihovog naređenog prebacuje u BiH, na niži sud? Usput budi rečeno, ova su dvojica oslobođena krivice, ako se to može reći za Hadžihasanovića, koji je kažnjen jer nije spriječio pljačku imovine.
U toku mojih čestih boravaka u Hagu, jedan mi je strani novinar sa sigurnošću otkrio da će Bošnjaci na kraju morati platiti hašku cijenu kako bi se politički izravnala krivica. U tom slučaju bi se reklo da je Rasim Delić određen da bude kriv za sve i svašta. Ako se ovakva varijanta "sudske politike" i pokaže mogućom, onda je Rasim Delić zadnji voz koji će autori takvih scenarija pokušati uhvatiti. Problem je, međutim, kad takav scenarij i takve politike dođu u sudske klupe, gdje je nemoguće zaboraviti činjenice i dokaze. Hag je to već pokazao oslobađanjem Halilovića i, praktično, Hadžihasanovića od komandne odgovornosti. Pokušaj prebacivanja komandne odgovornosti u Sud BiH, bio je istovremeno i pokušaj da se u BiH unese i problematično suđenje za komandnu, a time i političku odgovornost. Znamo i da se politička odgornost tadašnjeg ratnog rukovodstva svodi na prvog predsjednika Aliju Izetbegovića. Ali, isto tako se sjećamo onih pedeset kila materijala, bajagi dokaza iz RS-a, koje je Tribunal odbacio i podsmješljivo nazvao "pedeset kila ničega". Političke odgovornosti nema, to je jasno svakome. Smiješno je i pomisliti da se Delić oteo od svoje civilne komande, tadašnjeg ratnog Predsjedništva BiH. Pokušaj prebacivanja Delićevog predmeta u Sarajevo, bio je istovremeno zadnji pokušaj onoga što radi, ne znam u ime čega, i većina sarajevske štampe: Unošenja nereda u istinu o zločinu, i uporno, kriminalno otkidanje od pravde za žrtvu.
Da sve bude u neobičnim improvizavcijama Tužilaštva, potvrdio nam je tužilac Deril Mandis, tražeći na samom početku suđenja odgodu za tri dana, kako bi dostavio nove argumente protiv odluke Sudskog vijeća, kojom je broj svjedoka optužbe ograničen na njih 55. Zahtjev je odbijen. Mandis je vjerovatno razumio da ga čega žestoka odbrana, pa je u jednom trenutku razočarano rekao: "Tužilaštvo neće biti u mogućnosti dokazati svoje tvrdnje pa će vjerovatno ishod suđenja biti oslobađajuća presuda za Delića".
Obavještajna farsa
Dakle, već sada je očito grozničavo "vađenje" Tužilaštva iz ovog procesa. Praktično, Tužilaštvo već sada priznaje da nema argumenata za održanje optužnice, ali izgleda da će se proces formalno morati privesti kraju. Za što je Mandis ptužio Delića? Za "odsustvo akcije". Nije kaznio pojedinačne zločine što su ih napravili tzv. mudžahedini, kao pripadnici Armije BiH. Riječ je o dva zločina, onaj u Bikoši kod Travnika, gdje su ubijena 24 hrvatska vojnika i civila i zlostavljanje zarobljenih srpskih vojnika u Livadama i Kamenici, od kojih su neki ubijeni. Već su stranice i stranice ispisane o jedinici "El Mudžahid" u kojoj su se borili stranci. Očito je da se i ovaj pokušaj aktueliziranja nekavog islamskog terorizma kod Bošnjaka u vrijeme stravičnih logora, progona i zločina genocida, jednostavno morati izjaloviti. Svesti časnu i herojsku odbranu BiH na odred "El Mudžahid" je jadan pokušaj podvale. Kad je riječ o stranim borcima – mudžahedinima, moglo bi se napisati mnogo više o sumnjivim okolnostima njihovog dolaska u BiH i totalno sumnjivoj objavještajnoj pozadini u kojoj su djelovali. Naime, u stalnim tajnim, uglavnom noćnim ubijanjima između njih samih u kasarni u Travniku gdje su bili najprije smješteni, u prva tri mjeseca rata osvanulo je njih 14 brutalno zaklanih. U toku obreda, pokazalo se da je njih devet bilo neobrezano. Slična su se noćna i tajanstvena ubistva događala i u Zavidovićima, a kasnije i Zenici. U komandi 7. muslimanske brigade, u ljeto 1993. godine, pri pokušaju ubistva komandanta ove jedinice, njegov je pratilac ubio četiri atentatora, strana borca, tzv. mudžahedina. Ispostavilo se da ni jedan od ove četvorica nije bio obrezan, dakle da nisu nikakvi mudžahedini – muslimani. Neki od njih su, čak, imali utetovirane križeve po tijelu. U četiri slučaja pobune nekih grupa tih stranaca i njihovog odmetništva, u kojem su u bjekstvu kidnapovali i ubijali nevine ljudi, pokazale su se iste činjenice. Ne treba ni govoriti da su u nekim neobjavljenim dijelovima suđenja generalu Hadžihasanoviću advokati pokazivali značajne dokaze: Svi likvidirani tzv. mudžahedini imali su potvrde sa pečatom i originalnim potpisom ratnog ministra dobrane Republike Hrvatske Gojka Šuška. Te su im potvrde koristile za slobodan ulazak u BiH i slobodno kretanje po teritoriju HV-a i HVO-a.
Mnogi u BiH već sad pretpostavljaju da će suđenje Deliću globalno razotkriti brojne obavještajne paradokse. U okviru toga postaje značajno pitanje, zašto su se neki dijelovi jedinice "El mudžahid" odnosili humano prema civilima, a drugi činili zločine nad ratnim zarobljenicima, poput ova dva za koja se optužuje general Delić?
Bošnjaci kao totalne žrtve agresije na njihovu domovinu uistinu ne zaslužuju ovakve podvale o komandnoj odgovorosti, niti poturanja o navodnoj političkoj odgovornosti legalne vlasti u BiH.
Saturday, 14 July 2007
Tužilac već najavio poraz
Kad je riječ o stranim borcima – mudžahedinima, moglo bi se napisati mnogo više o sumnjivim okolnostima njihovog dolaska u BiH i totalno sumnjivoj objavještajnoj pozadini u kojoj su djelovali.
Naime, u stalnim tajnim, uglavnom noćnim ubijanjima između njih samih u kasarni u Travniku gdje su bili najprije smješteni, u prva tri mjeseca rata osvanulo je njih 14 brutalno zaklanih. U toku obreda, pokazalo se da je njih devet bilo neobrezano. Slična su se noćna i tajanstvena ubistva događala i u Zavidovićima, a kasnije i Zenici. U komandi 7. muslimanske brigade, u ljeto 1993. godine, pri pokušaju ubistva komandanta ove jedinice, njegov je pratilac ubio četiri atentatora, strana borca, tzv. mudžahedina. Ispostavilo se da ni jedan od ove četvorica nije bio obrezan, dakle da nisu nikakvi mudžahedini – muslimani. Neki od njih su, čak, imali utetovirane križeve po tijelu. U nekim neobjavljenim dijelovima suđenja generalu Hadžihasanoviću advokati su pokazivali značajne dokaze: Svi likvidirani tzv. mudžahedini imali su potvrde sa pečatom i originalnim potpisom ratnog ministra dobrane Republike Hrvatske Gojka Šuška. Te su im potvrde koristile za slobodan ulazak u BiH i slobodno kretanje po teritoriju HV-a i HVO-a.
Sejo OMERAGIĆ
Odavno nisam vidio da je neko suđenje u Hagu počelo sa toliko paradoksa kao ovo generalu Armije BiH Rasimu Deliću. Najprije je Tužilaštvo Suda u Hagu zatražilo da se predmet Rasima Delića proslijedi u Bosnu i Hercegovinu, tačnije sudu BiH. Odmah zatim je Sudsko vijeće Tribunala za prosljeđivanje je odmah odbilo ovakav zahtjev Tužilaštva, dok ga je odbrana nazvala "neozbiljnim".
Vijeće je, naravno, utvrdilo da nivo odgovornosti optuženog zahtijeva da mu se sudi u Hagu.
To je bio odlučujući argument Tribunala, rečeno je.
Nemoć Tužilaštva i pokušaj podvale
Tačno je da je Karla Del Ponte zatražila da se proces Deliću prebaci u Bosnu i Hercegovinu, i to je učinila na panične zahtjeve nižih tužilaca. Tek kasnije će oni definitivno otvoriti karte vlastite nemoći u ovom procesu, čak i prije nego što je počeo.
U Tužilaštvu su vjerovatno zaboravili da je više značajnih stvari u igri sa pokušajem prebacivanja ovog procesa u BiH. Odmah se postavlja pitanje: Kako je moguće da se dvojici načelnika štaba Armije BiH, generalima Seferu Haliloviću i Enveru Hadžihasanoviću sudi u Tribunalu u Hagu, a da se predmet praktično njihovog naređenog prebacuje u BiH, na niži sud? Usput budi rečeno, ova su dvojica oslobođena krivice, ako se to može reći za Hadžihasanovića, koji je kažnjen jer nije spriječio pljačku imovine.
U toku mojih čestih boravaka u Hagu, jedan mi je strani novinar sa sigurnošću otkrio da će Bošnjaci na kraju morati platiti hašku cijenu kako bi se politički izravnala krivica. U tom slučaju bi se reklo da je Rasim Delić određen da bude kriv za sve i svašta. Ako se ovakva varijanta "sudske politike" i pokaže mogućom, onda je Rasim Delić zadnji voz koji će autori takvih scenarija pokušati uhvatiti. Problem je, međutim, kad takav scenarij i takve politike dođu u sudske klupe, gdje je nemoguće zaboraviti činjenice i dokaze. Hag je to već pokazao oslobađanjem Halilovića i, praktično, Hadžihasanovića od komandne odgovornosti. Pokušaj prebacivanja komandne odgovornosti u Sud BiH, bio je istovremeno i pokušaj da se u BiH unese i problematično suđenje za komandnu, a time i političku odgovornost. Znamo i da se politička odgornost tadašnjeg ratnog rukovodstva svodi na prvog predsjednika Aliju Izetbegovića. Ali, isto tako se sjećamo onih pedeset kila materijala, bajagi dokaza iz RS-a, koje je Tribunal odbacio i podsmješljivo nazvao "pedeset kila ničega". Političke odgovornosti nema, to je jasno svakome. Smiješno je i pomisliti da se Delić oteo od svoje civilne komande, tadašnjeg ratnog Predsjedništva BiH. Pokušaj prebacivanja Delićevog predmeta u Sarajevo, bio je istovremeno zadnji pokušaj onoga što radi, ne znam u ime čega, i većina sarajevske štampe: Unošenja nereda u istinu o zločinu, i uporno, kriminalno otkidanje od pravde za žrtvu.
Da sve bude u neobičnim improvizavcijama Tužilaštva, potvrdio nam je tužilac Deril Mandis, tražeći na samom početku suđenja odgodu za tri dana, kako bi dostavio nove argumente protiv odluke Sudskog vijeća, kojom je broj svjedoka optužbe ograničen na njih 55. Zahtjev je odbijen. Mandis je vjerovatno razumio da ga čega žestoka odbrana, pa je u jednom trenutku razočarano rekao: "Tužilaštvo neće biti u mogućnosti dokazati svoje tvrdnje pa će vjerovatno ishod suđenja biti oslobađajuća presuda za Delića".
Obavještajna farsa
Dakle, već sada je očito grozničavo "vađenje" Tužilaštva iz ovog procesa. Praktično, Tužilaštvo već sada priznaje da nema argumenata za održanje optužnice, ali izgleda da će se proces formalno morati privesti kraju. Za što je Mandis ptužio Delića? Za "odsustvo akcije". Nije kaznio pojedinačne zločine što su ih napravili tzv. mudžahedini, kao pripadnici Armije BiH. Riječ je o dva zločina, onaj u Bikoši kod Travnika, gdje su ubijena 24 hrvatska vojnika i civila i zlostavljanje zarobljenih srpskih vojnika u Livadama i Kamenici, od kojih su neki ubijeni. Već su stranice i stranice ispisane o jedinici "El Mudžahid" u kojoj su se borili stranci. Očito je da se i ovaj pokušaj aktueliziranja nekavog islamskog terorizma kod Bošnjaka u vrijeme stravičnih logora, progona i zločina genocida, jednostavno morati izjaloviti. Svesti časnu i herojsku odbranu BiH na odred "El Mudžahid" je jadan pokušaj podvale. Kad je riječ o stranim borcima – mudžahedinima, moglo bi se napisati mnogo više o sumnjivim okolnostima njihovog dolaska u BiH i totalno sumnjivoj objavještajnoj pozadini u kojoj su djelovali. Naime, u stalnim tajnim, uglavnom noćnim ubijanjima između njih samih u kasarni u Travniku gdje su bili najprije smješteni, u prva tri mjeseca rata osvanulo je njih 14 brutalno zaklanih. U toku obreda, pokazalo se da je njih devet bilo neobrezano. Slična su se noćna i tajanstvena ubistva događala i u Zavidovićima, a kasnije i Zenici. U komandi 7. muslimanske brigade, u ljeto 1993. godine, pri pokušaju ubistva komandanta ove jedinice, njegov je pratilac ubio četiri atentatora, strana borca, tzv. mudžahedina. Ispostavilo se da ni jedan od ove četvorica nije bio obrezan, dakle da nisu nikakvi mudžahedini – muslimani. Neki od njih su, čak, imali utetovirane križeve po tijelu. U četiri slučaja pobune nekih grupa tih stranaca i njihovog odmetništva, u kojem su u bjekstvu kidnapovali i ubijali nevine ljudi, pokazale su se iste činjenice. Ne treba ni govoriti da su u nekim neobjavljenim dijelovima suđenja generalu Hadžihasanoviću advokati pokazivali značajne dokaze: Svi likvidirani tzv. mudžahedini imali su potvrde sa pečatom i originalnim potpisom ratnog ministra dobrane Republike Hrvatske Gojka Šuška. Te su im potvrde koristile za slobodan ulazak u BiH i slobodno kretanje po teritoriju HV-a i HVO-a.
Mnogi u BiH već sad pretpostavljaju da će suđenje Deliću globalno razotkriti brojne obavještajne paradokse. U okviru toga postaje značajno pitanje, zašto su se neki dijelovi jedinice "El mudžahid" odnosili humano prema civilima, a drugi činili zločine nad ratnim zarobljenicima, poput ova dva za koja se optužuje general Delić?
Bošnjaci kao totalne žrtve agresije na njihovu domovinu uistinu ne zaslužuju ovakve podvale o komandnoj odgovorosti, niti poturanja o navodnoj političkoj odgovornosti legalne vlasti u BiH.
-
StarScream
- Posts: 138
- Joined: 05/02/2008 15:17
- Location: Otocje
#7
@Zavrzlama,
Ugled Armije BiH nije ni u kom smislu ukaljan. Armija BiH je puno veci pojam od jedne grupice mudzahedina, koji nisu cinili niti 1% armije. Armija BiH nije cinila zlocine. Neki pojedinci jesu. Ali to nema veze sa armijom. Ono sto je obiljezilo armiju BiH je njena borba protiv fasizma i borba za Bosnu. Bas onako kao sto je slucaj i sa Partizanima, u cijim redovima jeste bilo pojedinacnih zlocina, ali ugled Partizana nije ukaljan. Smijesno je i podmuklo gledati na armiju kroz mudzahedine. Pokusajmo je gledati kroz Dudakovica i prilaz Banja Luci, ili mozda drzanju cetnika dalje od Sarajeva, Tuzle, Gorazda... pune cetiri godine.
Ugled Armije BiH nije ni u kom smislu ukaljan. Armija BiH je puno veci pojam od jedne grupice mudzahedina, koji nisu cinili niti 1% armije. Armija BiH nije cinila zlocine. Neki pojedinci jesu. Ali to nema veze sa armijom. Ono sto je obiljezilo armiju BiH je njena borba protiv fasizma i borba za Bosnu. Bas onako kao sto je slucaj i sa Partizanima, u cijim redovima jeste bilo pojedinacnih zlocina, ali ugled Partizana nije ukaljan. Smijesno je i podmuklo gledati na armiju kroz mudzahedine. Pokusajmo je gledati kroz Dudakovica i prilaz Banja Luci, ili mozda drzanju cetnika dalje od Sarajeva, Tuzle, Gorazda... pune cetiri godine.
-
frakson
- Posts: 517
- Joined: 24/10/2007 11:40
#8
Da ih je bilo niko to nemoze porec,da su vrsili zocine jesu,ali da su se trebali vratiti odakle su dosli i to je neupitno jer ispada da nisu dosli pomoc nego se sklonit irazjebat i ono malo ljudskog sto je POSLJE rata ostalo i da su krivi iz SDA e krivi su, ajd se vratite pa ce movam poslati penzije i sve ostalo jer nepripadaju ovim prostorima definitivno.
-obicno ne gledam jednostrano pa procitam malo vise nego mi se podmetne ;
MUDŽAHEDINI U BIH
Nazočnost mudžahedina u Bosni i Hercegovini datira od ljeta 1992. godine, smatra se dijelom političke strategije međunarodnih obavještajnih centara. Cilj mudžahedina je bio stvaranje islamske države na teritoriju koje je kontrolirala Armija BIH.
U prilog planske islamizacije Bosne i Hercegovine govori izjava Mustafe Cerića dana 29.09.1994.godine u listu "Ljiljan" koji kaže da je proces pročišćavanja i organiziranja Muslimana od Masrika do Magriba (od istoka do zapada) započeo, te da ga je "teško zaustaviti i trajat će slijedećih 50-100 godina''.
Elfatih Ali Hassanein je 02.01.1996. godine izjavio da je potrebno organizirati proces islamizacije i postaviti ga na drugi nivo, a problem predstavlja nekolicina utjecajnih ljudi koji ne podržavaju taj proces(u novinama Gazi Husrev Beg koje izlaze u Kuala Lumpuru). On i Salim Šabić su glavni operativci angažiranja i uključivanja "mudžahedina" u Bosni. Kada je 1992.godine taj proces započeo, Elfatih je bio rukovoditelj TWRA (Third World Releif Agency) u Beču kroz čije je evidencije prošlo više od 400 milijuna $ pomoći namijenjene Bošnjacima u Bosni, dok je Šabić bio ravnatelj međunarodne humanitarne organizacije za pomoć muslimanima u BIH čije je sjedište također bilo u Beču.
Kasnije će TWRA otvoriti ispostave u Zagrebu, Rijeci, Splitu, Mostaru, Orebiću, Drveniku, Kninu, Visokom, Sarajevu i Istambulu. Proces islamizacije je formalno počeo jednom konferencijom ekstremističke organizacije "Hesbollah", čiji su se predstavnici sastali u lipnju 1992.godine u Zagrebu na inicijativu Elfatiha.
Glavni koordinatori konferencije su bili Elfatih Ali Hassanein, Hasan Čengić i Salim Šabić. U komitetu za prihvat i brigu o sudionicima radila su dva libanonska državljanina člana "Hesbollah" Hassan Haidar i Radwan Khataunom. Iz nepotvrđenih informacija proizlazi da su u pozadini svega bile britanska obavještajna služba MI6 i hrvatska obavještajna služba SlS koje su u koordinaciji sa mrežom obavještajaca, britanskih i francuskih generala instaliranim na UN punktovima u Hrvatskoj i BiH koordinirale rasplamsavanje rata u BiH. Na konferenciji je zaključeno da UN punkt u Splitu bude zadužen za prihvat i deportaciju "mudžahedina" na ratišta u BIH.
Cilj ove planirane i dobro organizirane akcije je bio da se Bošnjaci prikažu kao islamski ekstremisti koje je potrebno pobiti i protjerati iz BIH. Organizatori konferencije su se dogovorili da se pozove Husein Živalj, bosanski državljanin sa privremenim boravkom u USA te da se instalira u BIH diplomatsku službu zbog poslova za TWRA. Isto tako, Namik Kosarić, umirovljenik bošnjačkog podrijetla, da se delegira iz Kanade u Bahrein u "privatni biznis" te da u koordinacij i s tamošnjom organizacijom "Muslimanska braća" bude dugoročni oslonac TWRA. Kosarić je bio zadužen za mobilizaciju "mudžahedina" u islamskim zemljama i njihovo prebacivanje na ratišta u BIH.
Poslije ovog dogovora prve grupe "mudžahedina" su ušle nesmetano na područje Srednje Bosne (među njima je bilo studenata hrvatskih i srpskih fakulteta, bivših ratnika iz Libanona i Afganistana te pripadnika raznih terorističkih skupina "Muslimanska braća", "Hesbullah", GIA i dr.) koji su od strane Muslimovića, Alispahića, Š. Mehmedovića bili prihvaćeni, te od njih je formirana postrojba "EL MUDŽAHID" koja je brojala do 500 boraca. Od tih 500 boraca oko 200 su bili stranci, a ostatak su bili domaći mudžahedini koji su prihvatili radikalne islamističke norme ponašanja, oblačenja i izgleda. Djelovali su uglavnom u zoni odgovornosti III. korpusa A BIH čije zapovjedništvo je bilo u Zenici, a zapovjednik general Sakib Mahmuljin (bio jedno vrijeme Zamjenik ministra obrane VF BIH).
Dolazak prvog vala "mudžahedina" je bio završen do početka 1994. godine da bi pred sam kraj rata (krajem 1995. godine) u Bosnu počele dolaziti nove grupe osoba sa sumnjivom kriminogenom prošlošću. Dolazili su iz raznih zemalja, Francuske, Italije, Tunisa. Za sve novo pridošle pripadnike grupe, koja je u vremenskom razdoblju od oko dvije godine uobličila na prostoru Bosne, bile su zajedničke dvije stvari:
- vođa je svima bio izvjesni ABU HAMZA, porijeklom Egipćanin. Isti je jedan od pokretača sekte Takfir ve Hidžra (ultra radikalni pokret koji sve svoje neistomišljenike naziva kafirima /nevjernicima/ i osuđuje ih na smrt) svi pripadnici grupe su u zemljama iz kojih su dolazili imali registrirane kriminalne prošlosti, odnosno za istima su bile raspisane potjernice Interpola za razna najteža kriminalna i teroristička djela.
Iz Francuske su u BIH stigli: Lionel Mumont-Abu Hamza, Moulud Boughelan-Sulejman i Zaferini Binijam-Abdulah. Njih je pratila potjernica francuskog Interpola raspisana za teška djela razbojništva, ubojstva civila i policajaca na sjeveru Francuske.
Iz Italije su došli Abu Hamza Tunisi, Halil Jaraj-Amr i Saleh Nedal-Hašim, porijeklom Tunižani. Njih je tražio talijanski Interpol za teška djela terorizma i djela protiv međunarodne sigurnosti. Za navedene se pretpostavlja da su pripadnici europskog ogranka radikalne terorističke grupe GIA (koja sije teror i strah na sjeveru Afrike). Svi članovi grupe došli su u Bosnu preko Slovenije i Hrvatske pomoću lažnih putovnica koje im je pripremila i napravila njihova talijanska veza iz Milana.
Nakon sukoba sa francuskim specijalnim snagama za borbu protiv terorizma i organiziranog kriminala na sjeveru Francuske u Ruboixu, samo Boughelan, Biniji i Mumont uspijevaju pobjeći iz dobro pripremljene policijske zamke. Odlaze u Italiju gdje ih čeka njihova policijska veza, te se povezuju sa tuniškim dijelom grupe i odlaze za Bosnu.
Prvi Abu Hamza došao je iz Egipta, neosporan autoritet u francuskom i tuniškom dijelu grupe. Za njega su članovi grupe Takfir pričali da je u jednoj akciji u Afganistanu ostao bez ruke i oka, te da mu je tom prilikom poginuo sin. Međutim neki drugi borci koji su boravili u Afganistanu za vrijeme rusko-afganistanskog rata tvrde da Abu Hamzu nikada nisu vidjeli tamo. Hamza je neposredno prije odlaska u Bosnu, u svojstvu emira (vođe), svim članovima grupe Takfir ve Hidžra, izdao fetvu (naredbu) kojom im je dopuštena srpska i hrvatska krv i imovina ali i bošnjačka, jer oni nisu dobri Muslimani.
Drugi Abu Hamza, u djelu grupe Takfir ve Hidžra, koji je došao u Bosnu, bio mu je Lionel Dumont, vođa njenog francuskog dijela. Bivši legionar sa vojnim iskustvom iz Džibutija i Somalije. Po njegovim riječima, s početkom rata u Bosni prelazi na Islam i odlučuje doći boriti se u Bosnu. Da je ovo bio samo izgovor, potvrđuju priznanja pred Županijskim sudom u Zenici iz kojih proizlazi da su im prioriteti bili razbojništva koja su išla usporedo s ubojstvima (čuvara u "Auto Techu" ubio je Boughelan, a policajaca na benzinskoj crpki Raspotočje ubili su Dumont i Zeferini).
Francuski dio grupe Takfir ve Hidžra, odmah po dolasku u Bosnu, pokušao se ubaciti u postrojbu "EL Mudžahid", međutim iz nekog razloga im je zabranjen ulazak u postrojbu. Nakon ovoga, Abu Hamza (Dumont) i Zeferini (Boughelan je ranije uhićen i nalazio se u zeničkom zatvoru), prijete da će staviti oznake postrojbe "El Mudžahid" te da će napasti PP Zenica. Odmah je uslijedila akcija zeničke policije koja je završila uhićenjem Dumonta, dok je Zeferini ubijen prilikom pružanja otpora.
Treći Abu Hamza, u grupi Takfir ve Hidžra, bio je 30-godišnji Tunižanin. Isti nakon što se nije uspio ubaciti u postrojbu "EL Mudžahid", na područjima općina Travnik, Bugojno i Zenica je u kratkom vremenu zaprijetio sigurnosti osoba i imovine, službenih osoba. Tereti se za nerazjašnjena ubojstva nekoliko hrvatskih povratnika u travničkoj općini. U samom središtu Zenice, ispred Islamskog balkanskog centra usred dana je ubio jednog Egipćanina koji je upravo izlazio s molitve. Nakon povika kafirim (nevjernik) Abu Hamza je ispucao u njega cijeli rafal iz automatske puške. Poslije ovog događaja Abu Hamza se krio da bi ubrzo i napustio Bosnu.
Po bijegu Abu Hamze je uslijedio niz događaja. Uhićen je i osuđen Saleh Nedal kao Hamzin pomagač pri bijegu. Pri izlasku na slobodu, nakon istrage i suđenja, ponovo je uhićen za posjedovanje veće količine minsko eksplozivnih sredstava. Uhićen je i Kalil Jaraj, kojeg je policija F BiH vezivala za ubojstvo tamošnjeg ministra Joze Leutara, i oduzeto mu je BIH državljanstvo.
Teroristička grupa Taktir ve Hidžra je iza sebe ostavila niz terorističkih i najtežih kriminalnih dijela, čime je nanešena ogromna šteta za suživot u Bosni. Bosanskim Muslimanima je djelovanjem ove grupe znatno poljuljan svjetski rejting, dok su neki od njih doživjeli razna maltretiranja i neugodnosti, boravak po istražnim zatvorima. Policija po ovom pitanju nije dala očekivane rezultate.
Postavlja se pitanje kako su najvažniji članovi grupe Taktir, trojica Hamza, izbjegli velike policijske akcije koje su se odvijale pod najvećom tajnošću? Postoji li povezanost nekih članova sa centrima političke i državne moći? Način legalizacije njihovog boravka u BIH, dobivanje putovnica i državljanstva, na čemu su posebno bili angažirani general Sakib Mahmuljin, bivši ministar MUP-a Bakir Alispahić, bivši načelnici centara SB u Sarajevu i Zenici (E. Bezdrob i Š. Mehmedović), te njihove prijave na fiktivne adrese nam govori da je ova skupina imala apsolutnu zaštitu u vrhu političko-policijske vlasti.
Poslije Daytonskog sporazuma, većina "Mudžahedina" je kolektivno naseljena u selo Bočinje kod Maglaja (navodno po odluci vrha SDA). Na ovom području su ranije živjeli Srbi, a "Mudžahedinima" je omogućen boravak po eksteritorijalnom pravilu prema kojem nije primjenjivan zakon F BIH. To je jedna od eksperimentalnih zajednica življenja u čistom Islamu. Primjenom Aneksa 7 Daytonskog sporazuma deložiraju se muslimanske zajednice Bočinja zbog povratka srpskog stanovništva. Ovakav način je naveo "mudžahedine" na pobunu i postavljanje barikada u mjestu Bakotići što je Maglaj dovelo u blokadu.
Prema tvrdnji Hodžić Ramiza koji je i sam bio pripadnik postrojbe "El mudžahid", dobrovoljno se prijavo u postrojbu u Mehuriću 25.06.1993.godine kojom je tada zapovijedao Abu Haris. Abu Haris je poginuo u Žepču u prosincu 1995.godine, sahranjen je na Grmu kod Zenice, a zamijenio gaje Abu Mali. Po dobrovoljnom prijavljivanju Ramiz je poslan na obuku koja se održavala u selu Orašac. Prije početka obuke radio je kao pomoćni radnik u kuhinji, glavni kuhar je bio Abu Halid koji je došao iz Alžira. Zapovjedništvo postrojbe se tada nalazilo u kućama Milorada i Milojka Savića u selu Poljanice. Pripadnici postrojbi su tada pristizali u grupama od 4-5 ljudi, a najvjerojatnije sa iskaznicama UN-a ili drugih međunarodnih institucija. Postrojba je u to vrijeme vršila borbena djelovanja na lokacijama Džotline kuće - Bobaši -Zubići. U napadu na Džotline kuće poginuli su Hamdo Šiljak koji je unovačen mjesec dana prije pogibije i Abu Mali koji je došao iz Kuvajta. U napadu na Bobaše poginuli su Ibrahim Jašarević iz Fazlića i Abu Hasan iz Alžira koji je radio u humanitarnoj Kuvajtskoj organizaciji te iz iste otišao u prve borbene redove, pokopan je na prostorima općine Vitez po njihovim vjerskim običajima. U napadu na Zubiće, općina Travnik poginuli su Mirset Dervišević iz Suhog Dola, Abdul Rahman iz Singapura, Redžo Fuško iz Duba, poznat po nazivu Abdu Rahman. Instruktor obuke je bio Vanedin iz Sirije, a poginuo je pri borbenim djelovanjima na prostoru općine Novi Travnik.
Daytonskim sporazumom raspuštene su sve samostalne jedinice, a većina njih je prešla u VII. muslimansku brigadu čiji je centar bio u Zenici. Oružje i oprema su predani III. korpusu Zenica. Svi pripadnici jedinice "El mudžahid" dobili su odobrenje za odlazak s ovih prostora, dok se jedan dio pripadnika oženio te osnovao obitelj i uzeo državljanstvo BIH pa se i sada nalazi na ovim prostorima.
Abdul Kadir (Kadirić Emsud) je bio zarobljen 8-10 mjeseci.
ZUBEIR - jedna od ekstremnih grupa locirana u Gluhoj Bukovici, zapovjednik se zvao Zubeir.
Voditelj humanitarne organizacije sa sjedištem u Travniku bio je Abu Džana, a poginuo je na Vlašićkom platou.
________________________________________
Terorizam na prostoru Federacije BiH
Događaji koji su obilježili protekli period, slični su kao i oni koji su se ranije događali. Događaji koji su vezani za terorizam na prostoru F BiH kao po nekakvom pravilu najčešće se događaju u Travniku. Osim niza nerazjašnjenih ubojstava, u kojima su ubijeni hrvatski povratnici i atentati na policajce, trenutačno se koriste metode prijetnji i zastrašivanja. Brojni su pokazatelji koji potkrepljuju ovakvu konstataciju, a svakako na prvom mjestu jest terorizam usmjeren prije svega protiv povratka Hrvata na svoja ognjišta koja su "pod kontrolom" muslimanskih vlasti, kao i na poticanje iseljavanja Hrvata sa ovih prostora, a najsvježiji primjer jest skrnavljene katoličkih groblja tijekom listopada u naseljima Podovi i Torine, općina Travnik kao i na katoličkom groblju Bojna u Travniku.
Letak Islamske terorističke organizacije koji se pojavio u Turbetu, općina Travnik, a kojim se prijeti hrvatskim povratnicima i njihovoj imovini, a u sve to se uklopilo i oslobađanje Murisa Ljubunčića od optužnice za ubojstvo hrvatskog policajca u Travniku Ante Valjana, zbog navodnog nedostatka dokaza, što može samo stimulativno djelovati na islamske ekstremiste. Kontinuitet njihovih aktivnosti je nastavljen, dana 14.11.1999. godine anonimna telefonska prijetnja je upućena voditeljima KŠC u Travniku: "Katolički školski centar će biti dignut u zrak". Sva saznanja upućuju na visok stupanj organiziranosti izvršitelja i planskog pristupanja navedenim aktivnostima. Treba naglasiti da su prema saznanjima nositelji terorizma regrutirani iz redova "Aktivne islamske omladine" čije je sjedište u Zenici, a koji su ranije bili pripadnici postrojbe "El Mudžahid".
Počinitelji i nalogodavci pucnjave na obiteljsku kuću člana predsjedništva HDZ BiH i načelnika općine Žepče, Mate Zovke još uvijek su nepoznati javnosti.
Bijeg teroriste Lionela Dumonta 26. 05.1999. godine iz sarajevskog Okružnog zatvora upućuje na propuste zatvorske uprave, Ministarstva pravde, pa i na upletenost nekih domaćih obavještajnih službi. Pomoćnik ministra pravde Džemo Husić izravno zapovjedio premještanje osuđenog kriminalca iz zeničkog Kazneno-popravnog doma u Sarajevo. Ukratko, bijeg je bio dobro pripremljen i isplaniran, uz pomagače izvana, što dokazuje rezanje rešetki na zgradi Suda, kuda je bjegunac izašao, a sam bjegunac je ili znao i suviše o vezama utjecajnih ljudi u bošnjačkoj administraciji s kriminalnim aktivnostima ili je pripremljen za neke novu akciju.
Nedavno osoba po imenu Arman Jašarević je ponudila informacije u svezi nalogodavaca za ubojstvo Joze Leutara. Isti je četiri dana saslušavan od strane SFOR-a i IPTF-a u sarajevskoj bazi Butmir. Nakon saslušanja je proslijeđen u Federalni MUP gdje je također ispitan i puštan uz konstataciju da je njegova priča "nevažna". Po nepotvrđenim saznanjima on je ponudio mnoštvo informacija i spomenuo značajne osobe iz bošnjačkog političkog vrha: da je Bakir Izetbegović naručio ubojstvo Joze Leutara, u telefonskom razgovoru sa Ismetom Bajramovićem Ćelom kojem je prisustvovalo još pet ljudi. Po Jašarevićevim navodima, sastanak se dogodio 3. ožujka 1999. godine a obećana nagrada za Leutarovu smrt trebala je iznositi 100.000 njemačkih maraka po sudioniku u atentatu.
-obicno ne gledam jednostrano pa procitam malo vise nego mi se podmetne ;
MUDŽAHEDINI U BIH
Nazočnost mudžahedina u Bosni i Hercegovini datira od ljeta 1992. godine, smatra se dijelom političke strategije međunarodnih obavještajnih centara. Cilj mudžahedina je bio stvaranje islamske države na teritoriju koje je kontrolirala Armija BIH.
U prilog planske islamizacije Bosne i Hercegovine govori izjava Mustafe Cerića dana 29.09.1994.godine u listu "Ljiljan" koji kaže da je proces pročišćavanja i organiziranja Muslimana od Masrika do Magriba (od istoka do zapada) započeo, te da ga je "teško zaustaviti i trajat će slijedećih 50-100 godina''.
Elfatih Ali Hassanein je 02.01.1996. godine izjavio da je potrebno organizirati proces islamizacije i postaviti ga na drugi nivo, a problem predstavlja nekolicina utjecajnih ljudi koji ne podržavaju taj proces(u novinama Gazi Husrev Beg koje izlaze u Kuala Lumpuru). On i Salim Šabić su glavni operativci angažiranja i uključivanja "mudžahedina" u Bosni. Kada je 1992.godine taj proces započeo, Elfatih je bio rukovoditelj TWRA (Third World Releif Agency) u Beču kroz čije je evidencije prošlo više od 400 milijuna $ pomoći namijenjene Bošnjacima u Bosni, dok je Šabić bio ravnatelj međunarodne humanitarne organizacije za pomoć muslimanima u BIH čije je sjedište također bilo u Beču.
Kasnije će TWRA otvoriti ispostave u Zagrebu, Rijeci, Splitu, Mostaru, Orebiću, Drveniku, Kninu, Visokom, Sarajevu i Istambulu. Proces islamizacije je formalno počeo jednom konferencijom ekstremističke organizacije "Hesbollah", čiji su se predstavnici sastali u lipnju 1992.godine u Zagrebu na inicijativu Elfatiha.
Glavni koordinatori konferencije su bili Elfatih Ali Hassanein, Hasan Čengić i Salim Šabić. U komitetu za prihvat i brigu o sudionicima radila su dva libanonska državljanina člana "Hesbollah" Hassan Haidar i Radwan Khataunom. Iz nepotvrđenih informacija proizlazi da su u pozadini svega bile britanska obavještajna služba MI6 i hrvatska obavještajna služba SlS koje su u koordinaciji sa mrežom obavještajaca, britanskih i francuskih generala instaliranim na UN punktovima u Hrvatskoj i BiH koordinirale rasplamsavanje rata u BiH. Na konferenciji je zaključeno da UN punkt u Splitu bude zadužen za prihvat i deportaciju "mudžahedina" na ratišta u BIH.
Cilj ove planirane i dobro organizirane akcije je bio da se Bošnjaci prikažu kao islamski ekstremisti koje je potrebno pobiti i protjerati iz BIH. Organizatori konferencije su se dogovorili da se pozove Husein Živalj, bosanski državljanin sa privremenim boravkom u USA te da se instalira u BIH diplomatsku službu zbog poslova za TWRA. Isto tako, Namik Kosarić, umirovljenik bošnjačkog podrijetla, da se delegira iz Kanade u Bahrein u "privatni biznis" te da u koordinacij i s tamošnjom organizacijom "Muslimanska braća" bude dugoročni oslonac TWRA. Kosarić je bio zadužen za mobilizaciju "mudžahedina" u islamskim zemljama i njihovo prebacivanje na ratišta u BIH.
Poslije ovog dogovora prve grupe "mudžahedina" su ušle nesmetano na područje Srednje Bosne (među njima je bilo studenata hrvatskih i srpskih fakulteta, bivših ratnika iz Libanona i Afganistana te pripadnika raznih terorističkih skupina "Muslimanska braća", "Hesbullah", GIA i dr.) koji su od strane Muslimovića, Alispahića, Š. Mehmedovića bili prihvaćeni, te od njih je formirana postrojba "EL MUDŽAHID" koja je brojala do 500 boraca. Od tih 500 boraca oko 200 su bili stranci, a ostatak su bili domaći mudžahedini koji su prihvatili radikalne islamističke norme ponašanja, oblačenja i izgleda. Djelovali su uglavnom u zoni odgovornosti III. korpusa A BIH čije zapovjedništvo je bilo u Zenici, a zapovjednik general Sakib Mahmuljin (bio jedno vrijeme Zamjenik ministra obrane VF BIH).
Dolazak prvog vala "mudžahedina" je bio završen do početka 1994. godine da bi pred sam kraj rata (krajem 1995. godine) u Bosnu počele dolaziti nove grupe osoba sa sumnjivom kriminogenom prošlošću. Dolazili su iz raznih zemalja, Francuske, Italije, Tunisa. Za sve novo pridošle pripadnike grupe, koja je u vremenskom razdoblju od oko dvije godine uobličila na prostoru Bosne, bile su zajedničke dvije stvari:
- vođa je svima bio izvjesni ABU HAMZA, porijeklom Egipćanin. Isti je jedan od pokretača sekte Takfir ve Hidžra (ultra radikalni pokret koji sve svoje neistomišljenike naziva kafirima /nevjernicima/ i osuđuje ih na smrt) svi pripadnici grupe su u zemljama iz kojih su dolazili imali registrirane kriminalne prošlosti, odnosno za istima su bile raspisane potjernice Interpola za razna najteža kriminalna i teroristička djela.
Iz Francuske su u BIH stigli: Lionel Mumont-Abu Hamza, Moulud Boughelan-Sulejman i Zaferini Binijam-Abdulah. Njih je pratila potjernica francuskog Interpola raspisana za teška djela razbojništva, ubojstva civila i policajaca na sjeveru Francuske.
Iz Italije su došli Abu Hamza Tunisi, Halil Jaraj-Amr i Saleh Nedal-Hašim, porijeklom Tunižani. Njih je tražio talijanski Interpol za teška djela terorizma i djela protiv međunarodne sigurnosti. Za navedene se pretpostavlja da su pripadnici europskog ogranka radikalne terorističke grupe GIA (koja sije teror i strah na sjeveru Afrike). Svi članovi grupe došli su u Bosnu preko Slovenije i Hrvatske pomoću lažnih putovnica koje im je pripremila i napravila njihova talijanska veza iz Milana.
Nakon sukoba sa francuskim specijalnim snagama za borbu protiv terorizma i organiziranog kriminala na sjeveru Francuske u Ruboixu, samo Boughelan, Biniji i Mumont uspijevaju pobjeći iz dobro pripremljene policijske zamke. Odlaze u Italiju gdje ih čeka njihova policijska veza, te se povezuju sa tuniškim dijelom grupe i odlaze za Bosnu.
Prvi Abu Hamza došao je iz Egipta, neosporan autoritet u francuskom i tuniškom dijelu grupe. Za njega su članovi grupe Takfir pričali da je u jednoj akciji u Afganistanu ostao bez ruke i oka, te da mu je tom prilikom poginuo sin. Međutim neki drugi borci koji su boravili u Afganistanu za vrijeme rusko-afganistanskog rata tvrde da Abu Hamzu nikada nisu vidjeli tamo. Hamza je neposredno prije odlaska u Bosnu, u svojstvu emira (vođe), svim članovima grupe Takfir ve Hidžra, izdao fetvu (naredbu) kojom im je dopuštena srpska i hrvatska krv i imovina ali i bošnjačka, jer oni nisu dobri Muslimani.
Drugi Abu Hamza, u djelu grupe Takfir ve Hidžra, koji je došao u Bosnu, bio mu je Lionel Dumont, vođa njenog francuskog dijela. Bivši legionar sa vojnim iskustvom iz Džibutija i Somalije. Po njegovim riječima, s početkom rata u Bosni prelazi na Islam i odlučuje doći boriti se u Bosnu. Da je ovo bio samo izgovor, potvrđuju priznanja pred Županijskim sudom u Zenici iz kojih proizlazi da su im prioriteti bili razbojništva koja su išla usporedo s ubojstvima (čuvara u "Auto Techu" ubio je Boughelan, a policajaca na benzinskoj crpki Raspotočje ubili su Dumont i Zeferini).
Francuski dio grupe Takfir ve Hidžra, odmah po dolasku u Bosnu, pokušao se ubaciti u postrojbu "EL Mudžahid", međutim iz nekog razloga im je zabranjen ulazak u postrojbu. Nakon ovoga, Abu Hamza (Dumont) i Zeferini (Boughelan je ranije uhićen i nalazio se u zeničkom zatvoru), prijete da će staviti oznake postrojbe "El Mudžahid" te da će napasti PP Zenica. Odmah je uslijedila akcija zeničke policije koja je završila uhićenjem Dumonta, dok je Zeferini ubijen prilikom pružanja otpora.
Treći Abu Hamza, u grupi Takfir ve Hidžra, bio je 30-godišnji Tunižanin. Isti nakon što se nije uspio ubaciti u postrojbu "EL Mudžahid", na područjima općina Travnik, Bugojno i Zenica je u kratkom vremenu zaprijetio sigurnosti osoba i imovine, službenih osoba. Tereti se za nerazjašnjena ubojstva nekoliko hrvatskih povratnika u travničkoj općini. U samom središtu Zenice, ispred Islamskog balkanskog centra usred dana je ubio jednog Egipćanina koji je upravo izlazio s molitve. Nakon povika kafirim (nevjernik) Abu Hamza je ispucao u njega cijeli rafal iz automatske puške. Poslije ovog događaja Abu Hamza se krio da bi ubrzo i napustio Bosnu.
Po bijegu Abu Hamze je uslijedio niz događaja. Uhićen je i osuđen Saleh Nedal kao Hamzin pomagač pri bijegu. Pri izlasku na slobodu, nakon istrage i suđenja, ponovo je uhićen za posjedovanje veće količine minsko eksplozivnih sredstava. Uhićen je i Kalil Jaraj, kojeg je policija F BiH vezivala za ubojstvo tamošnjeg ministra Joze Leutara, i oduzeto mu je BIH državljanstvo.
Teroristička grupa Taktir ve Hidžra je iza sebe ostavila niz terorističkih i najtežih kriminalnih dijela, čime je nanešena ogromna šteta za suživot u Bosni. Bosanskim Muslimanima je djelovanjem ove grupe znatno poljuljan svjetski rejting, dok su neki od njih doživjeli razna maltretiranja i neugodnosti, boravak po istražnim zatvorima. Policija po ovom pitanju nije dala očekivane rezultate.
Postavlja se pitanje kako su najvažniji članovi grupe Taktir, trojica Hamza, izbjegli velike policijske akcije koje su se odvijale pod najvećom tajnošću? Postoji li povezanost nekih članova sa centrima političke i državne moći? Način legalizacije njihovog boravka u BIH, dobivanje putovnica i državljanstva, na čemu su posebno bili angažirani general Sakib Mahmuljin, bivši ministar MUP-a Bakir Alispahić, bivši načelnici centara SB u Sarajevu i Zenici (E. Bezdrob i Š. Mehmedović), te njihove prijave na fiktivne adrese nam govori da je ova skupina imala apsolutnu zaštitu u vrhu političko-policijske vlasti.
Poslije Daytonskog sporazuma, većina "Mudžahedina" je kolektivno naseljena u selo Bočinje kod Maglaja (navodno po odluci vrha SDA). Na ovom području su ranije živjeli Srbi, a "Mudžahedinima" je omogućen boravak po eksteritorijalnom pravilu prema kojem nije primjenjivan zakon F BIH. To je jedna od eksperimentalnih zajednica življenja u čistom Islamu. Primjenom Aneksa 7 Daytonskog sporazuma deložiraju se muslimanske zajednice Bočinja zbog povratka srpskog stanovništva. Ovakav način je naveo "mudžahedine" na pobunu i postavljanje barikada u mjestu Bakotići što je Maglaj dovelo u blokadu.
Prema tvrdnji Hodžić Ramiza koji je i sam bio pripadnik postrojbe "El mudžahid", dobrovoljno se prijavo u postrojbu u Mehuriću 25.06.1993.godine kojom je tada zapovijedao Abu Haris. Abu Haris je poginuo u Žepču u prosincu 1995.godine, sahranjen je na Grmu kod Zenice, a zamijenio gaje Abu Mali. Po dobrovoljnom prijavljivanju Ramiz je poslan na obuku koja se održavala u selu Orašac. Prije početka obuke radio je kao pomoćni radnik u kuhinji, glavni kuhar je bio Abu Halid koji je došao iz Alžira. Zapovjedništvo postrojbe se tada nalazilo u kućama Milorada i Milojka Savića u selu Poljanice. Pripadnici postrojbi su tada pristizali u grupama od 4-5 ljudi, a najvjerojatnije sa iskaznicama UN-a ili drugih međunarodnih institucija. Postrojba je u to vrijeme vršila borbena djelovanja na lokacijama Džotline kuće - Bobaši -Zubići. U napadu na Džotline kuće poginuli su Hamdo Šiljak koji je unovačen mjesec dana prije pogibije i Abu Mali koji je došao iz Kuvajta. U napadu na Bobaše poginuli su Ibrahim Jašarević iz Fazlića i Abu Hasan iz Alžira koji je radio u humanitarnoj Kuvajtskoj organizaciji te iz iste otišao u prve borbene redove, pokopan je na prostorima općine Vitez po njihovim vjerskim običajima. U napadu na Zubiće, općina Travnik poginuli su Mirset Dervišević iz Suhog Dola, Abdul Rahman iz Singapura, Redžo Fuško iz Duba, poznat po nazivu Abdu Rahman. Instruktor obuke je bio Vanedin iz Sirije, a poginuo je pri borbenim djelovanjima na prostoru općine Novi Travnik.
Daytonskim sporazumom raspuštene su sve samostalne jedinice, a većina njih je prešla u VII. muslimansku brigadu čiji je centar bio u Zenici. Oružje i oprema su predani III. korpusu Zenica. Svi pripadnici jedinice "El mudžahid" dobili su odobrenje za odlazak s ovih prostora, dok se jedan dio pripadnika oženio te osnovao obitelj i uzeo državljanstvo BIH pa se i sada nalazi na ovim prostorima.
Abdul Kadir (Kadirić Emsud) je bio zarobljen 8-10 mjeseci.
ZUBEIR - jedna od ekstremnih grupa locirana u Gluhoj Bukovici, zapovjednik se zvao Zubeir.
Voditelj humanitarne organizacije sa sjedištem u Travniku bio je Abu Džana, a poginuo je na Vlašićkom platou.
________________________________________
Terorizam na prostoru Federacije BiH
Događaji koji su obilježili protekli period, slični su kao i oni koji su se ranije događali. Događaji koji su vezani za terorizam na prostoru F BiH kao po nekakvom pravilu najčešće se događaju u Travniku. Osim niza nerazjašnjenih ubojstava, u kojima su ubijeni hrvatski povratnici i atentati na policajce, trenutačno se koriste metode prijetnji i zastrašivanja. Brojni su pokazatelji koji potkrepljuju ovakvu konstataciju, a svakako na prvom mjestu jest terorizam usmjeren prije svega protiv povratka Hrvata na svoja ognjišta koja su "pod kontrolom" muslimanskih vlasti, kao i na poticanje iseljavanja Hrvata sa ovih prostora, a najsvježiji primjer jest skrnavljene katoličkih groblja tijekom listopada u naseljima Podovi i Torine, općina Travnik kao i na katoličkom groblju Bojna u Travniku.
Letak Islamske terorističke organizacije koji se pojavio u Turbetu, općina Travnik, a kojim se prijeti hrvatskim povratnicima i njihovoj imovini, a u sve to se uklopilo i oslobađanje Murisa Ljubunčića od optužnice za ubojstvo hrvatskog policajca u Travniku Ante Valjana, zbog navodnog nedostatka dokaza, što može samo stimulativno djelovati na islamske ekstremiste. Kontinuitet njihovih aktivnosti je nastavljen, dana 14.11.1999. godine anonimna telefonska prijetnja je upućena voditeljima KŠC u Travniku: "Katolički školski centar će biti dignut u zrak". Sva saznanja upućuju na visok stupanj organiziranosti izvršitelja i planskog pristupanja navedenim aktivnostima. Treba naglasiti da su prema saznanjima nositelji terorizma regrutirani iz redova "Aktivne islamske omladine" čije je sjedište u Zenici, a koji su ranije bili pripadnici postrojbe "El Mudžahid".
Počinitelji i nalogodavci pucnjave na obiteljsku kuću člana predsjedništva HDZ BiH i načelnika općine Žepče, Mate Zovke još uvijek su nepoznati javnosti.
Bijeg teroriste Lionela Dumonta 26. 05.1999. godine iz sarajevskog Okružnog zatvora upućuje na propuste zatvorske uprave, Ministarstva pravde, pa i na upletenost nekih domaćih obavještajnih službi. Pomoćnik ministra pravde Džemo Husić izravno zapovjedio premještanje osuđenog kriminalca iz zeničkog Kazneno-popravnog doma u Sarajevo. Ukratko, bijeg je bio dobro pripremljen i isplaniran, uz pomagače izvana, što dokazuje rezanje rešetki na zgradi Suda, kuda je bjegunac izašao, a sam bjegunac je ili znao i suviše o vezama utjecajnih ljudi u bošnjačkoj administraciji s kriminalnim aktivnostima ili je pripremljen za neke novu akciju.
Nedavno osoba po imenu Arman Jašarević je ponudila informacije u svezi nalogodavaca za ubojstvo Joze Leutara. Isti je četiri dana saslušavan od strane SFOR-a i IPTF-a u sarajevskoj bazi Butmir. Nakon saslušanja je proslijeđen u Federalni MUP gdje je također ispitan i puštan uz konstataciju da je njegova priča "nevažna". Po nepotvrđenim saznanjima on je ponudio mnoštvo informacija i spomenuo značajne osobe iz bošnjačkog političkog vrha: da je Bakir Izetbegović naručio ubojstvo Joze Leutara, u telefonskom razgovoru sa Ismetom Bajramovićem Ćelom kojem je prisustvovalo još pet ljudi. Po Jašarevićevim navodima, sastanak se dogodio 3. ožujka 1999. godine a obećana nagrada za Leutarovu smrt trebala je iznositi 100.000 njemačkih maraka po sudioniku u atentatu.
-
cyprus
- Posts: 39746
- Joined: 21/03/2007 22:00
- Location: Σαράγεβο / Saraybosna
#10
Iako nije poenta teksta, te ćeš možda pomislit da sam bukvalac, ali moram se zapitati šta tebi znači riječ dalje?StarScream wrote:@Zavrzlama,
Ugled Armije BiH nije ni u kom smislu ukaljan. Armija BiH je puno veci pojam od jedne grupice mudzahedina, koji nisu cinili niti 1% armije. Armija BiH nije cinila zlocine. Neki pojedinci jesu. Ali to nema veze sa armijom. Ono sto je obiljezilo armiju BiH je njena borba protiv fasizma i borba za Bosnu. Bas onako kao sto je slucaj i sa Partizanima, u cijim redovima jeste bilo pojedinacnih zlocina, ali ugled Partizana nije ukaljan. Smijesno je i podmuklo gledati na armiju kroz mudzahedine. Pokusajmo je gledati kroz Dudakovica i prilaz Banja Luci, ili mozda drzanju cetnika dalje od Sarajeva, Tuzle, Gorazda... pune cetiri godine.
-
zavrzlama
- Posts: 10463
- Joined: 15/01/2006 18:35
#11
StarScream wrote:@Zavrzlama,
Ugled Armije BiH nije ni u kom smislu ukaljan. Armija BiH je puno veci pojam od jedne grupice mudzahedina, koji nisu cinili niti 1% armije. Armija BiH nije cinila zlocine. Neki pojedinci jesu. Ali to nema veze sa armijom. Ono sto je obiljezilo armiju BiH je njena borba protiv fasizma i borba za Bosnu. Bas onako kao sto je slucaj i sa Partizanima, u cijim redovima jeste bilo pojedinacnih zlocina, ali ugled Partizana nije ukaljan. Smijesno je i podmuklo gledati na armiju kroz mudzahedine. Pokusajmo je gledati kroz Dudakovica i prilaz Banja Luci, ili mozda drzanju cetnika dalje od Sarajeva, Tuzle, Gorazda... pune cetiri godine.
Neznam ..mozda si preskocio ovo..osuda Delica nije i osuda karaktera borbe i ciljeva ARBIH..nego njegova licna osuda i propusti..
pozdrav...
-
StarScream
- Posts: 138
- Joined: 05/02/2008 15:17
- Location: Otocje
#12
Ta rijec znaci da im nasa armija nije dala da udju i u ove gradove i urade ono sto su uradili u Srebrenici.cyprus wrote:Iako nije poenta teksta, te ćeš možda pomislit da sam bukvalac, ali moram se zapitati šta tebi znači riječ dalje?StarScream wrote:@Zavrzlama,
Ugled Armije BiH nije ni u kom smislu ukaljan. Armija BiH je puno veci pojam od jedne grupice mudzahedina, koji nisu cinili niti 1% armije. Armija BiH nije cinila zlocine. Neki pojedinci jesu. Ali to nema veze sa armijom. Ono sto je obiljezilo armiju BiH je njena borba protiv fasizma i borba za Bosnu. Bas onako kao sto je slucaj i sa Partizanima, u cijim redovima jeste bilo pojedinacnih zlocina, ali ugled Partizana nije ukaljan. Smijesno je i podmuklo gledati na armiju kroz mudzahedine. Pokusajmo je gledati kroz Dudakovica i prilaz Banja Luci, ili mozda drzanju cetnika dalje od Sarajeva, Tuzle, Gorazda... pune cetiri godine.
Kakva god presuda bila za Rasima, to ni u kom slucaju ne mijenja odbrambeni, antifasisticki i herojski karakter Armije BiH. Bas onako kako pojedini zlocini partizana nisu promijenili njihov antifasisticnki karakter.
-
Fair Life
- Posts: 14219
- Joined: 02/03/2004 00:00
#13
Poslusao bi on Aliju i te kako bi poslusao...StarScream wrote:...
Awad je potvrdio danas da je Komanda 3. korpusa ARBiH ta koja je donosila naređenja, ali da Odred nije prihvatao naredbe, nego samostalno donosio odluke o borbenim akcijama i načinima njihovog izvršenja. Odred je imao svoja pravila, svoga "emira", bez čije dozvole se ništa nije smjelo učiniti. Ispričao je da je Ebu-Haris bio prvi "emir" u Odredu, zatim šejh Enver Ša'ban, "čovjek koji bolje poznaje šerijat", ali ga nisu prihvatili ljudi iz Saudijske Arabije, pa je na njegovo mjesto došao Ebu-Mali.
...
"Abu el-Ma'ali" (a.k.a. Abdelkader Mokhtari, "The Gandarme")
Rasima treba objesiti za muda, ako ni zbog ceg drugog onda barem, zbog svoje uloge u dijelu organizovanja napada na Sarajevo... naravno... prije nego sto je zarobljen i prije nego sto ga je Alija postavio za 'komandanta'.
Naguzio ga je Fikret Muslimovic svojom pamecu... isti onaj Muslimovic koji je svojom pamecu upravljao i Alijinom glavom.
PS Fikret Muslimovic je proglasen ratnim vojnim invalidom.
-
muha_sa
- Posts: 141119
- Joined: 12/11/2004 23:33
- Location: rajvosa
#14
gospon FairFair Life wrote:StarScream wrote:...
Poslusao bi on Aliju i te kako bi poslusao...
Rasima treba objesiti za muda, ako ni zbog ceg drugog onda barem, zbog svoje uloge u dijelu organizovanja napada na Sarajevo... naravno... prije nego sto je zarobljen i prije nego sto ga je Alija postavio za 'komandanta'.
Naguzio ga je Fikret Muslimovic svojom pamecu... isti onaj Muslimovic koji je svojom pamecu upravljao i Alijinom glavom.
PS Fikret Muslimovic je proglasen ratnim vojnim invalidom.
ne psujte i nemojte upotrebljavat te peksinave termine to se kaže---objesit za mošnje-- molit cu lijepo