Naime, nakon dvije pune godine naletim slucajno na bivseg, koji ne zivi u mom gradu..Nije to "obicni" bivsi..to je onaj za kog znas da je taj..koji je sve sto si htjela, s kojim i kada se nakon dvije godine vidis klecaju koljena, a izmedju vas neka nenormalna energija..osjecaj.Rastali smo se bezveze...ne mi sami, nego zivot to ponekad ucini. Bio je rat, ja otisla vani, on kasnije otisao na studije. Zivotna dob kada si premlad da sam o sebi odlucujes, a prestar da ne prepoznas istinsku ljubav.
I tako se sretnemo sasvim slucajno, kao u otrcanim stihovima neke pjesme.. ja stojim na semaforu i vidim njega preko puta. Zgodniji nego ikad, mada je uvijek i bio nezamjenjiv..muskarac koji se rijetko srece.
Zbunjeni smo, jedva progovorimo koju rijec..Meni jos uvijek zvoni u usima "ozenio sam se...smijesno mi o ovome s tobom pricati..ipak ljepsa si nego ikad..". Ja jedva izustim "Nadam se da si sretan..javi se nekada".
Odlazim, osjecaj neobjasnjiv.. nisam ni tuzna ni sretna..kao neko za koga je konacno zavrsila prica jedina vrijedna spomena...Pomisljam da sam se trebala javiti ranije, prebroditi ponos..ili nisam jer je takva sudbina...
Nemam pitanja za vas...mozda samo da se nadam da je neko prezivio isto i da ce mi reci da ce se i za mene pojaviti pravi..a ovaj postati samo proslost..
