Kad pozelim tvoje pismo.. i u njemu pramen kose

[HadiRa]

autsch.

boli li te jos ?

[AmADin_gospo]

jok

pao sam na glavu, ne na dupe

[HadiRa]

jok

pao sam na glavu, ne na dupe

hoces reci da je bosanska i da je jos uvijek tvrda

[Euridika]

@HadiRa

Tako mi je drago da si se opet vratila, dugo te nije bilo. Baš sam se spremala da ti se javim da upitam kad će novi stihovi, kad ti objavi...

[AmADin_gospo]

hoces reci da je bosanska i da je jos uvijek tvrda

bezbeli bosanska, tvrđe nema
po čvrstoči visoko 3će mjesto. dijamant, mermer, bosanska glava

[HadiRa]

@HadiRa

Tako mi je drago da si se opet vratila, dugo te nije bilo. Baš sam se spremala da ti se javim da upitam kad će novi stihovi, kad ti objavi...

ljubim okice lijepe :*

[HadiRa]

hoces reci da je bosanska i da je jos uvijek tvrda

bezbeli bosanska, tvrđe nema
po čvrstoči visoko 3će mjesto. dijamant, mermer, bosanska glava

oo, plemenita li je, ako je takva

[HadiRa]

ma ih.. od časnog imena .. iz uglednog plemena.


i šta da im kažem sad ?
bijah zemlja, ilovača mrtva i hladna, dok ne čuh tvoj glas. nosih tragove svoga rođenja, kao amanet i dokaz da se Nekome vratiti moram.
pišeš, da ćeš idući mjesec doći u baštu u kojoj i ja pijem kahvu i jedem baklavu.
razmišljam i gotovo da dolazim na ideju da te zamolim da ne dođeš.

ne, nije to što misliš.
zapravo je, strah i strepnja, od onog trzaja na usni mi donjoj, koji će u nuždi biti s mukom prikriven, u iskrivljeni ozareni smiješak.
i bit će to bol, oštra i ljuta, kao kad oštricom mača crtaš kartu svijeta na srcu. a s ljubavlju i nježno, ugušena, jer ću te morati pustiti da ponovo odeš. da se vratiš u svoj svijet usamljenih krošanja divlje trešnje.
plašim se i tvog glasa, koji će biti taman i promukao, dal zbog noći koja će nas zaviti u svoje krpe, ili zato što ćeš biti škrt na riječima, kad pristanem skinuti mahramu, sjaj kose da mi ugledaš.
pri mjesečini, što srebro rasipa zgranuta.

[Euridika]

@HadiRa

Tako mi je drago da si se opet vratila, dugo te nije bilo. Baš sam se spremala da ti se javim da upitam kad će novi stihovi, kad ti objavi...

ljubim okice lijepe :*

Lijep tekst. Kao i uvijek...

[HadiRa]

On je sanjar, pjesnik i vuk. Barbarin pusti, gorštačke duše.
Potekao sa visine, u dva pravilna toka. Dva toka ali oba moćna.

Ima dana kada je veseli planinski brzak, pa me silovito prelije naoružan čarobnom esencijom i znatiželjom iz naše nježne prošlosti, i njezine nadljudske boli.
A onda dodju dani kada se razlije u širine , u doline i šapuce mi mehkim kišnim kapima, kako je lijepo i toplo u blizini Sunca.
- Nisam te čitao izmedju redova- kazuje mi. - To, ja ovakav, nikada ne radim.

Laže ! Mudrac.
Laže hudnik nježni. Poznajem mu sve i jednu pukotinu. Poznajem mu i prepoznajem savršeno suzdržanu i prikrivenu duboku bol.
Laže i neće nikada priznati, da sam mu poodavno kazala, da je posebno umijeće zauzeti ispravan stav. Govoriti bez strasti o životu i smrti, bez velikih uvreda i teških riječi.
Uroni u sebe voljeni. Uroni u vlastiti kosmos i oslobodi se nemoći slijepca za nijanse i doživljaj drugog i drugačijeg.
Dušo moja plemenita, vodi računa o ljudskom dostojanstvu. Nemoj osudjivati ljude. Nemoj. Osujeti svoju moralnu nadmoć. Ugasi svijeću vlastita nefsa.
Ti ponajbolje znaš, da naši tragovi nisu koraci mržnje i ogorčenja.
Jer, ti i ja, jesmo Ljubav, moćna i raskošna.

[HadiRa]

U tebi živi sve ono što volim. One mračne sile što spajaju potajno Sjene sa Dušama.
-Gdje je početak svega ? - upitat ćeš. Gdje su čudne padajuće ptice što mrtve na ružine pupoljke padaju, nanoseći im bol ?
- Neznam,- reći ću ti, i kroz poluotvorene trepavice milovati tvoju nježnu kožu poput svilenog behara bademova.

Teški sladunjavi miris donijet će još više žeđi za Morem sjevernim.

Reci: - tražimo li mi ugašena svjetla, da bi oči sklopile se, uz nečiji netaknuti san ?
- Ne znam- reći ceš. - Volim te, iako nas dijele tisuće vozova predugačkih. Tisuće milja karanfila, u redove zasađenih. Volim te, jer korijen nam je ista zemlja, ista, iskaznica duše.

[Zoya]

Hadira

[HadiRa]

Hadira

Zoya

hvalaaa duso, krasan klip

[HadiRa]

ne.. nije ni ova pjesma najtužnija
to samo Trag puta je,
kojime me sudbina poslala
do Tebe
mene
drveta silnog sitna sjemenka

nečujna je ovo Molitva
dok pijem Ti odraz, sa orošenih dlanova
vidiš li, ovaj crni zift
Voljeni
sa Srca kad mi prokapa
tal griješenja,
pa ga sustigne drugi tal,
steon,
od iskušenja ?

o Ti, od očiju mi draži što si
Vjetre, što okrećeš ljubav i Srca
poput u ruci lahka kalema
u zaljubljenim visokim travama
ispod Neba što svjedok bješe mnogim tajnama
a ja ova
grabim hitro sutra,
svojim malehnim hladnim rukama
i na Prošlost puštam, da navlači se siva memla
Ti mi kazuješ:
"ukori svoju Dušu,
ta ne treba ti Sunce, dan da ugledaš"

.

[HadiRa]

Ja volim posebno tu samoću tvoju.
Ona je onaj plemeniti Univerzum koji mi te štiti. Od svega.