Jugoslavija

[Edin H.]

Nisu se ni prije knjige nešto plaho čitale, slab je taj argument.

Jesu više nego danas. Postojale su čitaonice, ljudi su imali članske knjižice u bibliotekama, posuđivali knjige. Makar studentarija, poneko ko je zadržao i kasnije naviku, malo urbanija raja. Danas mnogo više ljudi zna ko učestvuje po realitijima, grandovima i pinkovima nego nabrojati deset knjiga.

Književna veče nekog od poznatijih pisaca su bili svojevremeno tako posjećeni događaji da su ljudi ostajali napolju, jer svi nisu mogli ući.

[PreWiBa]

I iza onog rata se isto dolazilo u veće gradove.
Razlika je što se onda narod trudio da prihvati običaje nove sredine.
"Građanstvo" koje je bilo stvoreno se istopilo, a novo nije napravljeno.

Da je sta valjalo - ne bi se istopilo. Zivot ide dalje, ne moze se u proslosti zivjeti. Danas ce biti neko novo gradjanstvo, mozda i sa nizom mana.

Poenta je - svako neka zivi kako mu cejf. Ako neko uspije u zivotu necitajuci knjige - onda mu se i isplati ne citati. Cisti primjer socijalnog darvinizma.

Pa dobro, kritika i jeste da je se poslijeratno društvo pretvorilo u poredak gdje možeš biti uspješan a da ne znaš sastaviti dvije rečenice kako treba.

[Piaty]

Ti jugosima kažeš da je nebo plavo, a oni te uvjeravaju da je crveno.
Što je još smiješnije od toga - ni ti, a ni oni nemate nikakvu korist od toga jeli plavo ili crveno. Oni samo imaju štetu jer se nerviraju oko stvari koje su danas bitne kao peštanski kupleraji iz 19 vjeka.

[piupiu]

Da je sta valjalo - ne bi se istopilo.

Ovo je jedna od najvećih (tipično naših) logičkih pogrešaka koje se rabe kao teleološki argumenti. Nema predeterminacije, od svakog izvora vode najmanje dva putića. Najvažnija razlika je vjerovatno ova koju si spomenuo - socijalni Darvinizam. Postoje ljudi koji vjeruju u jednakost, saradnju i solidarnost, i ljudi za koje je društvo borba za opstanak, takmičenje, hijerarhija, gaženje po slabijem. U ovom sistemu preovladavaju ovi drugi.

[Bitvin]

Nisu se ni prije knjige nešto plaho čitale, slab je taj argument.

Jesu više nego danas. Postojale su čitaonice, ljudi su imali članske knjižice u bibliotekama, posuđivali knjige. Makar studentarija, poneko ko je zadržao i kasnije naviku, malo urbanija raja. Danas mnogo više ljudi zna ko učestvuje po realitijima, grandovima i pinkovima nego nabrojati deset knjiga.

Književna veče nekog od poznatijih pisaca su bili svojevremeno tako posjećeni događaji da su ljudi ostajali napolju, jer svi nisu mogli ući.

Tačno. Sad ne znam ima li ih ikako.

Da je sta valjalo - ne bi se istopilo.

Ovo je jedna od najvećih (tipično naših) logičkih pogrešaka koje se rabe kao teleološki argumenti. Nema predeterminacije, od svakog izvora vode najmanje dva putića. Najvažnija razlika je vjerovatno ova koju si spomenuo - socijalni Darvinizam. Postoje ljudi koji vjeruju u jednakost, saradnju i solidarnost, i ljudi za koje je društvo borba za opstanak, takmičenje, hijerarhija, gaženje po slabijem. U ovom sistemu preovladavaju ovi drugi.

Osim toga, istopilo se ne zato što nije valjalo nego zato što su ljudi izginuli, pomrli, otišli, što je sve prirodan proces, ali nisu odgojene nove generacije koje bi nastavile dobre prakse.

Zbog teorija da nam ništa ne treba upravo i jesmo tu gdje jesmo. Sahranjujemo sve što je vrijedilo i stvaramo naciju morona od kojih je sve teže ponovo napraviti prosperitetno društvo.

[piupiu]

I iza onog rata se isto dolazilo u veće gradove.
Razlika je što se onda narod trudio da prihvati običaje nove sredine.
"Građanstvo" koje je bilo stvoreno se istopilo, a novo nije napravljeno.

Ma nisu prihvatali, bile su slične teme i poslije Drugog rata. Imam članicu porodice koja je radila na osposobljavanju ljudi - i posebno žena - sa sela za život u gradu. Osnovne su razlike bile neke stvari koje nam nikad ne bi pale na pamet, na primjer, ženama iz nekih sela se menstruacija bukvalno slijevala niz noge, jer nisu znale za rublje, što je 'drugaricama' iz grada bilo nepojmljivo. I tada je bilo problema sa dovodjenjem životinja u grad. Ljudi sa sela su se vrlo često ponašali klanski, pa ako bi ko iz sela već bio u gradu, svi bi iz njegovog sela bukvalno kucali na vrata kad bi stigli u grad i očekivali da ih se primi i da se zajedno živi i pomaže, jer su takvi bili običaji u njihovoj zajednici na selu. Razlike izmedju sela i grada (posebno na jugu) su bile ogromne.

[Haris.ba]

Da je sta valjalo - ne bi se istopilo.

Ovo je jedna od najvećih (tipično naših) logičkih pogrešaka koje se rabe kao teleološki argumenti. Nema predeterminacije, od svakog izvora vode najmanje dva putića. Najvažnija razlika je vjerovatno ova koju si spomenuo - socijalni Darvinizam. Postoje ljudi koji vjeruju u jednakost, saradnju i solidarnost, i ljudi za koje je društvo borba za opstanak, takmičenje, hijerarhija, gaženje po slabijem. U ovom sistemu preovladavaju ovi drugi.

Mozes naci i dokaze da je toga bilo i u drugom sistemu.

Sta mislis kako se probijalo kroz komunisticku hijerarhiju?

Pa dobro, kritika i jeste da je se poslijeratno društvo pretvorilo u poredak gdje možeš biti uspješan a da ne znaš sastaviti dvije rečenice kako treba.

A, toga nije bilo prije? U hijerarhiji su bili sve nacitani, posjecivali opere, gledali balet....

Sustina je da su to sve nebitne metrike. U zgradi pored imam biblioteku. Nedavno sam upitao cita li ko Bulgakova. Mislim da to niko nema za lektiru. Kaze mi bibliotekarka - cita. Ljudi citaju iz cistog zadovoljstva.
I sta sad?

P.S.
Ma jednoj drugoj temi sam pisao o tome. Radio emisija koja me je navela na razmisljanje da najmanje trebaju dvije generacije da izumru da bi mi kao drustvo dosli sebi jeste kada voditelj pita tri stvari koje treba promjeniti, ljudi zovu i govore o pretvaranju drustvenog vlasnistva u drzavno kao gresci, ratnoj privatizaciji i o rasprodaji resursa privatnicima.

[Bodkin]

Da je sta valjalo - ne bi se istopilo.

Ovo je jedna od najvećih (tipično naših) logičkih pogrešaka koje se rabe kao teleološki argumenti. Nema predeterminacije, od svakog izvora vode najmanje dva putića. Najvažnija razlika je vjerovatno ova koju si spomenuo - socijalni Darvinizam. Postoje ljudi koji vjeruju u jednakost, saradnju i solidarnost, i ljudi za koje je društvo borba za opstanak, takmičenje, hijerarhija, gaženje po slabijem. U ovom sistemu preovladavaju ovi drugi.

Mislim argument da je valjalo ne bi propalo/nestalo/izgubilo i slicno se moze iskoristiti na toliko situacija da bi vecini skocio pritisak

[Haris.ba]

Mislim argument da je valjalo ne bi propalo/nestalo/izgubilo i slicno se moze iskoristiti na toliko situacija da bi vecini skocio pritisak

Ma samo u kost. Nocas spaljujemo iluzije....

[sinuhe]

Jugoslavija je bila velika prilika ali nikako nije bila uspjesna ekonomska prica i bas nista ne govori tome u prilog.

[Haris.ba]

Jugoslavija je bila velika prilika ali nikako nije bila uspjesna ekonomska prica i bas nista ne govori tome u prilog.

Bila je ekonomski uspjesna prica netom poslije rata u ubrzanoj obnovi. Ali, temelji postavljeni nakon rata bas u toj obnovi su doveli do kasnijeg urusavanja ekonomije.

Skontali su i tadasnji ekonomisti kasnih 50ih i dalje gdje su problemi. I provele su se decenije u raspravi koliko prepustiti trzistu da ima slobode. Ali, jednostavno sistem ideoloski nije mogao progutati zabu ko sto su progutali u Kini.

[dulekrele]

Jugoslavija je bila socijalna država koja je bankrotirala

Miša Brkić

Nostalgija, mitologija, idolatrija?
Nešto od toga, ili možda sve zajedno, sadržano je u novinarskom pitanju na koje sam naišao pre neki dan u intervju u jednoj dnevnom listu.

Pitanje glasi: „Nekadašnja Jugoslavija je bila socijalna država u kojoj je radnička klasa imala hrabrost, moć i glas. Kako je nestala ta njena snaga“?

Odgovor sagovornika manje je bitan od pitanja pa ću se zadržati samo na njemu. Nije prvi put da se u medijima (za koje se veruje da mogu biti elita građanskog društva) javi nostalgija za „boljom“ prošlošću, da se mitologizuje socijalizam i socijalistička država i širi idolatrija radničke klase kao vladajuće partije.

Nesposobni da artikulišemo reformacijsku viziju budućnosti često se vraćamo u prošlost, prebirajući po smetlištu istorije da na njemu nađemo rešenje za naše aktuelne probleme. I na tom skladištu istorijskog otpada iščeprkamo socijalizam i radničku klasu, pokušamo da ih recikliramo i pretvorimo u vladajuću ideologiju i klasu.

Vredi li igrati na tu opciju pomoću nostalgije, mitologije i idolatrije?

Ne vredi jer verovanje nije zasnovano na realnim činjenicama (o kojima bi morali da brinu i novinari kad razgovaraju sa svojim sagovornicima).

Eto, na primer, nekadašnja Jugoslavija kao socijalna država. Takoreći, „švedski model“ (usput, taj model nudio je i Slobodan Milošević, ali je od svega ostalo samo „malo morgen“).

Poznato je, i u teoriji i u praksi, da je ključ socijalne države u novcu. Velikoj količini istog. Novac može država da se prikupi na razne načine. Na primer, porezima – svi građani, u skladu sa svojim materijalnim statusom, učestvuju u finansiranju potreba socijalno ugroženih slojeva stanovništva. U nekadašnjoj Jugoslaviji, međutim, to nije bio slučaj, porezi nisu imali tu namenu.

Bilo bi za očekivati da je novac obezbeđivan iz bruto domaćeg proizvoda. Ali, nije, jer godišnja novostvorena vrednost privrede Jugoslavije nije mogla da pokrije ogromne troškove socijalne države. Odakle onda novac za finansiranje socijalne države Jugoslavije?

Relevantni podaci jasno i nedvosmisleno pokazuju da su milijarde dolara obezbeđivane iz trećeg izvora – međunarodnih kredita koje je režim Josipa Broza Tita mahnito uzimao da bi finansirao socijalnu državu, odnosno kupovao socijalni mir i odanost radničke klase.

Decenijska disproporcija između vrednosti koje je stvarala privreda (BDP) i troškova države, finansirana zaduživanjem u inostranstvu, eksplodirala je odmah posle Titove smrti, kad je i neprijatna istina izbila na videlo. Već 1981. godine savezni ministar finansija Petar Kostić upozorio je da spoljnoj likvidnosti zemlje preti „kolaps“ (eufemizam za bankrot).

Jugoslavija je (s 19 milijardi dolara duga) bila s Argentinom, Bolivijom, Brazilom, Čileom, Kolumbijom, Kostarikom, Obalom Slonovače, Ekvadorom, Jamajkom, Meksikom, Marokom, Nigerijom, Peruom, Filipinima, Urugvajem i Venecuelom u grupi najzaduženijih zemalja sveta.

Bankrot je na tajnoj sednici državno-političkog vrha u leto 1982. godine priznala savezna premijerka Milka Planinc, da bi 3. jula 1983. pred delegatima Veća republika i pokrajina Skupštine Jugoslavije teško optužila komunističke vođe: „Ukupna društvena i lična potrosšnja znatno su iznad realnih mogućnosti našeg društva a privreda živi na svega 16 odsto vlastitih obrtnih sredstava“. Dakle, da ne bude više zabune: Jugoslavija je bila socijalna država koja je bankrotirala zato što je bila socijalna – trošila je ono što nije zaradila.

A što se tiče radničke klase, ona nije imala ni hrabrost, ni moć, ni glas. Jugoslavijom je (maltene do njenog raspada) upravljala komunistička oligarhija ratnih komandanata i komesara s jedinim ciljem da očuva vlast i privilegije.

„Vodeća“ uloga radničke klase bila je samo šarena laža i paravan, radnici su bili podanici i klijentela režima, koji je njihovu „rukovodeću ulogu“ spretno upakovao u moćnu manipulaciju. Formalno, radnici su podizali ruku na Radničkom savetu preduzeća ili skupštinskom Veću udruženog rada i to je bila samo politička teatralnost.

Suštinski, drugi su (komunistička vrhuška) odlučivali na drugim mestima (Politbiro, Izvršni ili Centralni komitet), a radnici su to prihvatali aklamacijama jer je odlično funkcionisala socijalna klijentelistička država.

Moć je proklamacijama (uključujući i Ustav) formalno pripadala radničkoj klasi, ali suštinska moć bila je u rukama komunističke elite koja je glumila vizionarsku oligarhiju.

Država i partija bili su odgovorni za sve, umesto lične postojala je kolektivna odgovornost a pojedinac nije bio odgovoran za lične izbore. Za kakav god se loš izbor odlučio, nije ispaštao, tu je bila država da ga spase.

Radnik je imao glas, ali ne i građansku svest (retki su bili građanski protesti) pa je zato u raspadu Jugoslavije svoju snagu aktivno koristio ne kao pripadnik klase nego kao ratnik nacije. U tom se vrtlogu izgubila njegova snaga.

Zašto kad god se zaglavimo u tranziciji na smetlištu istorije tražimo potrošene modele?

Zato što smo izgubili pamćenje o građanskom društvu i građanskim vrednostima. Ne sećamo se te prošlosti. Nama su dali gotov recept za komunizam i mi smo ga primenili, hvaleći se da je to kreativna primena (samoupravljanje).

Bez obzira kakva je bila izvedba, to je bio i ostao komunizam (vladavina vrhovnog vođe i partijske elite) sve do momenta kad se gromoglasno urušio.

Od tog trenutka mi ne znamo gde da idemo jer nemamo sećanje na građansko društvo i vrednosti. Ostali su nam samo nostalgija, mitologija i idolatrija socijalne države i radničke klase.

[piupiu]

Ovo je jedna od najvećih (tipično naših) logičkih pogrešaka koje se rabe kao teleološki argumenti. Nema predeterminacije, od svakog izvora vode najmanje dva putića. Najvažnija razlika je vjerovatno ova koju si spomenuo - socijalni Darvinizam. Postoje ljudi koji vjeruju u jednakost, saradnju i solidarnost, i ljudi za koje je društvo borba za opstanak, takmičenje, hijerarhija, gaženje po slabijem. U ovom sistemu preovladavaju ovi drugi.

Mozes naci i dokaze da je toga bilo i u drugom sistemu.

Sta mislis kako se probijalo kroz komunisticku hijerarhiju?

Zato i kažem - preovladava. Nema ništa crno-bijelo, nema savršenih ni sistema, ni ljudi, ni zajednica, i u Nacizmu su Nijemci nalazili pozitivne stvari - išli su im vozovi k'o sat ili ne znam šta već ne. Samo infantilni ljudi i zajednice (i ljudi s psihičkim problemima) vide svijet u crno-bijeloj/samo dobro-samo loše varijanti. Na primjer, naša korumpiranost je povezana sa socijalnom inteligencijom, ali kratkoročnog tipa. I suštisnki je motivisana sebičnošću, ne solidarnošću - a civilizacija bi trebala biti sistem solidarnosti, tako bar antropolozi kažu.

Pa onda imamo da kod nas svi liju krokodilske suze za redom, radom i disciplinom, a skoro da ne postoje ljudi koji ne žele komadić anarhije za sebe - tipa, ja plaćam porez, hoću da se parkiram gdje hoću, nisu mi napravili bolje, nek' idu Sebiju ganjati, šta mene peglaju.

Ma jednoj drugoj temi sam pisao o tome. Radio emisija koja me je navela na razmisljanje da najmanje trebaju dvije generacije da izumru da bi mi kao drustvo dosli sebi jeste kada voditelj pita tri stvari koje treba promjeniti, ljudi zovu i govore o pretvaranju drustvenog vlasnistva u drzavno kao gresci, ratnoj privatizaciji i o rasprodaji resursa privatnicima.

Džaba izumiranje ako se trauma aktivno medjugeneracijski prenosi. Gle Izraela. Ima li boljeg primjera?

[Ci-Nick]

"Država i partija bili su odgovorni za sve, umesto lične postojala je kolektivna odgovornost a pojedinac nije bio odgovoran za lične izbore. Za kakav god se loš izbor odlučio, nije ispaštao, tu je bila država da ga spase."

A sad kao drugačije ?
Sad može i da krade i država će da ga spasi.

[Haris.ba]

Džaba izumiranje ako se trauma aktivno medjugeneracijski prenosi. Gle Izraela. Ima li boljeg primjera?

Nadam se. Ne vidim da je ta trauma propasti Juge toliko jaka da bi prezivjela dvije generacije kakve su one kod Jevreja.

[saimidin]

Jugoslavija je bila socijalna država koja je bankrotirala

Miša Brkić

Nostalgija, mitologija, idolatrija?
Nešto od toga, ili možda sve zajedno, sadržano je u novinarskom pitanju na koje sam naišao pre neki dan u intervju u jednoj dnevnom listu.

Pitanje glasi: „Nekadašnja Jugoslavija je bila socijalna država u kojoj je radnička klasa imala hrabrost, moć i glas. Kako je nestala ta njena snaga“?

Odgovor sagovornika manje je bitan od pitanja pa ću se zadržati samo na njemu. Nije prvi put da se u medijima (za koje se veruje da mogu biti elita građanskog društva) javi nostalgija za „boljom“ prošlošću, da se mitologizuje socijalizam i socijalistička država i širi idolatrija radničke klase kao vladajuće partije.

Nesposobni da artikulišemo reformacijsku viziju budućnosti često se vraćamo u prošlost, prebirajući po smetlištu istorije da na njemu nađemo rešenje za naše aktuelne probleme. I na tom skladištu istorijskog otpada iščeprkamo socijalizam i radničku klasu, pokušamo da ih recikliramo i pretvorimo u vladajuću ideologiju i klasu.

Vredi li igrati na tu opciju pomoću nostalgije, mitologije i idolatrije?

Ne vredi jer verovanje nije zasnovano na realnim činjenicama (o kojima bi morali da brinu i novinari kad razgovaraju sa svojim sagovornicima).

Eto, na primer, nekadašnja Jugoslavija kao socijalna država. Takoreći, „švedski model“ (usput, taj model nudio je i Slobodan Milošević, ali je od svega ostalo samo „malo morgen“).

Poznato je, i u teoriji i u praksi, da je ključ socijalne države u novcu. Velikoj količini istog. Novac može država da se prikupi na razne načine. Na primer, porezima – svi građani, u skladu sa svojim materijalnim statusom, učestvuju u finansiranju potreba socijalno ugroženih slojeva stanovništva. U nekadašnjoj Jugoslaviji, međutim, to nije bio slučaj, porezi nisu imali tu namenu.

Bilo bi za očekivati da je novac obezbeđivan iz bruto domaćeg proizvoda. Ali, nije, jer godišnja novostvorena vrednost privrede Jugoslavije nije mogla da pokrije ogromne troškove socijalne države. Odakle onda novac za finansiranje socijalne države Jugoslavije?

Relevantni podaci jasno i nedvosmisleno pokazuju da su milijarde dolara obezbeđivane iz trećeg izvora – međunarodnih kredita koje je režim Josipa Broza Tita mahnito uzimao da bi finansirao socijalnu državu, odnosno kupovao socijalni mir i odanost radničke klase.

Decenijska disproporcija između vrednosti koje je stvarala privreda (BDP) i troškova države, finansirana zaduživanjem u inostranstvu, eksplodirala je odmah posle Titove smrti, kad je i neprijatna istina izbila na videlo. Već 1981. godine savezni ministar finansija Petar Kostić upozorio je da spoljnoj likvidnosti zemlje preti „kolaps“ (eufemizam za bankrot).

Jugoslavija je (s 19 milijardi dolara duga) bila s Argentinom, Bolivijom, Brazilom, Čileom, Kolumbijom, Kostarikom, Obalom Slonovače, Ekvadorom, Jamajkom, Meksikom, Marokom, Nigerijom, Peruom, Filipinima, Urugvajem i Venecuelom u grupi najzaduženijih zemalja sveta.

Bankrot je na tajnoj sednici državno-političkog vrha u leto 1982. godine priznala savezna premijerka Milka Planinc, da bi 3. jula 1983. pred delegatima Veća republika i pokrajina Skupštine Jugoslavije teško optužila komunističke vođe: „Ukupna društvena i lična potrosšnja znatno su iznad realnih mogućnosti našeg društva a privreda živi na svega 16 odsto vlastitih obrtnih sredstava“. Dakle, da ne bude više zabune: Jugoslavija je bila socijalna država koja je bankrotirala zato što je bila socijalna – trošila je ono što nije zaradila.

A što se tiče radničke klase, ona nije imala ni hrabrost, ni moć, ni glas. Jugoslavijom je (maltene do njenog raspada) upravljala komunistička oligarhija ratnih komandanata i komesara s jedinim ciljem da očuva vlast i privilegije.

„Vodeća“ uloga radničke klase bila je samo šarena laža i paravan, radnici su bili podanici i klijentela režima, koji je njihovu „rukovodeću ulogu“ spretno upakovao u moćnu manipulaciju. Formalno, radnici su podizali ruku na Radničkom savetu preduzeća ili skupštinskom Veću udruženog rada i to je bila samo politička teatralnost.

Suštinski, drugi su (komunistička vrhuška) odlučivali na drugim mestima (Politbiro, Izvršni ili Centralni komitet), a radnici su to prihvatali aklamacijama jer je odlično funkcionisala socijalna klijentelistička država.

Moć je proklamacijama (uključujući i Ustav) formalno pripadala radničkoj klasi, ali suštinska moć bila je u rukama komunističke elite koja je glumila vizionarsku oligarhiju.

Država i partija bili su odgovorni za sve, umesto lične postojala je kolektivna odgovornost a pojedinac nije bio odgovoran za lične izbore. Za kakav god se loš izbor odlučio, nije ispaštao, tu je bila država da ga spase.

Radnik je imao glas, ali ne i građansku svest (retki su bili građanski protesti) pa je zato u raspadu Jugoslavije svoju snagu aktivno koristio ne kao pripadnik klase nego kao ratnik nacije. U tom se vrtlogu izgubila njegova snaga.

Zašto kad god se zaglavimo u tranziciji na smetlištu istorije tražimo potrošene modele?

Zato što smo izgubili pamćenje o građanskom društvu i građanskim vrednostima. Ne sećamo se te prošlosti. Nama su dali gotov recept za komunizam i mi smo ga primenili, hvaleći se da je to kreativna primena (samoupravljanje).

Bez obzira kakva je bila izvedba, to je bio i ostao komunizam (vladavina vrhovnog vođe i partijske elite) sve do momenta kad se gromoglasno urušio.

Od tog trenutka mi ne znamo gde da idemo jer nemamo sećanje na građansko društvo i vrednosti. Ostali su nam samo nostalgija, mitologija i idolatrija socijalne države i radničke klase.

Uz napomenu koja sam čuo od prof zec, a to je da se jugići nisu ni imali vratiti na nešto od prije komunizma, jer za razliku od npr češke i poljske, prije nije bio razvijen ni kapitalizam ni građansko društvo, tj vratili smo se na etnokrvljenje usljed raspada imerija koje su nama vladale

[piupiu]

Jugoslavija je bila socijalna država koja je bankrotirala

U zadnjih dvjesto godina bankrotirao je ko je stigao ili je imao Great Depressions i velike financijske krize. Pola Latinske Amerike i Afrike je bankrotiralo zbog dužničke krize 1982. godine, Indonezija je bankrotirala 1998., Island je bankrotirao 2008.... To što neka zemlja bankrotira ne znači da mora propasti, nestati, zaratiti.

[nineinchnails]

Jugoslavija je bila DRZAVA u pravom smislu te rijeci. Ovo sto imamo danas je mafijasko vlasnistvo.

[PM72]

...

[Haris.ba]

Uz napomenu koja sam čuo od prof zec, a to je da se jugići nisu ni imali vratiti na nešto od prije komunizma, jer za razliku od npr češke i poljske, prije nije bio razvijen ni kapitalizam ni građansko društvo, tj vratili smo se na etnokrvljenje usljed raspada imerija koje su nama vladale

Pa to bas i nije tacno. Ko da eto logika je - propadne jedan drustvenopoliticki zivot - i moras se vratiti na prijasnji.

I eto, bas u Poljskoj nema nacionalizma....

Pa sustina problema Juge i jeste bila sto se Srbija pokusavala vratiti mentalno u 19st. Druge drzave bas i nisu.

Moze se to vidjeti i danas kako je drustveno prihvatljiv Vucicev sistem vladanja u tim sredinama.

[piupiu]

Džaba izumiranje ako se trauma aktivno medjugeneracijski prenosi. Gle Izraela. Ima li boljeg primjera?

Nadam se. Ne vidim da je ta trauma propasti Juge toliko jaka da bi prezivjela dvije generacije kakve su one kod Jevreja.

Ne govorim ja o Yu traumama. Govorim o mainstreamu sada. 25 godina se u regionu radi samo podgrijavanje traume. Svaki dan se o tome priča, kao da je 1942. bila prekjuče, a 1995. juče. Kao što već rekoh, u zadnjih 25 godina još nisam čula za neki program i viziju za budućnost. Je l' ko imao ovdje socijalnu psihologiju/antropologiju/sociologiju kao predmet? Od svakodnevene samoviktimizacije do agresije je vrlo mali korak. Hint: Gazimestan.

[Bodkin]

Uz napomenu koja sam čuo od prof zec, a to je da se jugići nisu ni imali vratiti na nešto od prije komunizma, jer za razliku od npr češke i poljske, prije nije bio razvijen ni kapitalizam ni građansko društvo, tj vratili smo se na etnokrvljenje usljed raspada imerija koje su nama vladale

Pa to bas i nije tacno. Ko da eto logika je - propadne jedan drustvenopoliticki zivot - i moras se vratiti na prijasnji.

I eto, bas u Poljskoj nema nacionalizma....

Pa sustina problema Juge i jeste bila sto se Srbija pokusavala vratiti mentalno u 19st. Druge drzave bas i nisu.

Moze se to vidjeti i danas kako je drustveno prihvatljiv Vucicev sistem vladanja u tim sredinama.

U principu su ostale drzave nebitne bile tj nisu imale toliko uticaja kao srbija i hrvatska.
Obje zemlje su htjele suprotno od onoga sto je jugoslavija znacila i zato se raspala. Mozda se mogla raspasti sa manje rata, manje zlocine i manje zrtava. Ali onog momenta kad su srbija i hrvatska htjele nesto svoje tu je bio kraj

[Haris.ba]

ovorim o mainstreamu sada. 25 godina se u regionu radi samo podgrijavanje traume. Svaki dan se o tome priča, kao da je 1942. bila prekjuče, a 1995. juče. Kao što već rekoh, u zadnjih 25 godina još nisam čula za neki program i viziju za budućnost. Je l' ko imao ovdje socijalnu psihologiju/antropologiju/sociologiju kao predmet? Od svakodnevene samoviktimizacije do agresije je vrlo mali korak. Hint: Gazimestan.

Pa gledaj - posto se dokazalo na slucaju Bosne da se genocid isplati, a kod Kosova etnicko ciscenje ne isplati - kakve zakljucke treba da se izvlaci?

Sve ce to imati posljedice, kao sto je i drustvena trauma Versaja imala Njemcima.

Ali, posto pricamo o Jugi, i ja sam pricao o Jugi....

[piupiu]

Dubravka Stojanović po mom mišljenju fantastično raščlanjuje naš odnos prema prošlosti, ideologizaciju historije kao nauke, i sve ex-YU-nacionalizme i fantazme. Pa, eto, dok ženi/mami/djevojci/sebi/djeci perete kupatilo, možete uključite usput



Za ovu raspravu ovdje, predlažem da počnete na 1:22:12

https://youtu.be/bA5rENkw_Lc?si=zprDInpF6b8-OcEl&t=4928

[piupiu]

Pa gledaj - posto se dokazalo na slucaju Bosne da se genocid isplati, a kod Kosova etnicko ciscenje ne isplati - kakve zakljucke treba da se izvlaci?

Sve ce to imati posljedice, kao sto je i drustvena trauma Versaja imala Njemcima.

Ali, posto pricamo o Jugi, i ja sam pricao o Jugi....

E, mea culpa. Nekad pričamo ovdje kao da svako ima uvid u tok misli u glavi onog drugoga

Ali - da. Samo što se ne radi o 'zaključcima', nego o aktivnom potpaljivanju osjećaja viktimizacije i straha, svakodnevnom... koji su podloga za neke buduće agresivne 'prepirke'.