O dešavanjima u Sloveniji za vrijeme
DFJ,
FNRJ i
SFRJ, se na ovom forumu prilično malo piše, tu i tamo poneko nešto zabilježi i napiše...
Kao neporecivo najdemokratskija ex. YU republika i Slovenija je imala svoje velike komunističke (socijalističke) afere, npr. čuvenu
Cestnu aferu iz 1969.g., još 1,5 ÷ 2 god. prije
hrvatskog proljeća u SR Hrvatskoj, koji je vodio poznati slovenski komunistički prvak i rukovodioc reformskih i naprednih svjetonazora, a tada predsjednik
Izvršnog vijeća (Izvršnog sveta) Slovenije Stane Kavčič.....
Nedugo poslije organizacije, a potom objave i rušenja te afere, dirigirane iz beogradskog centra Savezne vlade, a pod upravljačkom palicom
Edvarda Kardelja, koji je tada predstavljao tvrdolinijaše među slovenskom komunistima, ekspresno je smjenjen Stane Kavčič, i politički trajno kažnjen...
Ali o tome ću drugi put opširnije.
Sada spominjem tkzv.
Dahauške procese organizirane od strane samih slovenskih komunista, uglavnom prema vlastitim političkim prvacima, ex. španskim.borcima i partizanskim ratnicima i rukovoditeljima u Sloveniji, koji su surovo kažnjeni i manje više svi poubijani, odnosno "
justificirani" kako se to lukavo eufemistički govorilo do kraja 1989.g.
Dachauški procesi u Sloveniji
Dachauski procesi u Sloveniji naziv je za skupinu od deset politički namještenih procesa između 1947. i 1949. godine, u kojima su osuđeni bivši logoraši iz njemačkih koncentracijskih logora
Dachau i
Buchenwald.
Nakon završetka Drugog svjetskog rata, nova komunistička politička vlast u Sloveniji počela je 1945. koristiti razna sredstva za postizanje svojih političkih ciljeva, uključujući i zlouporabu sudske vlasti. Kako bi se obračunala sa stvarnim, a često i navodnim, protivnicima tadašnjeg političkog režima u Sloveniji, stranka je u godinama nakon Drugog svjetskog rata uspostavila revolucionarno pravosuđe. S praktičnim krajem komunizma prestala je podjela vlasti na zakonodavnu, sudsku i izvršnu vlast. Sudska vlast sve je više bila podložna političkim intrigama i manipulacijama vlasti, posebno stranke, koja je koristila pravosuđe za obračun sa svojim (čak i imaginarnim) protivnicima. Ovakav način djelovanja političke vlasti doveo je do masovnih poslijeratnih suđenja: među ostalima, poznatih, takozvanih "Dachauskih suđenja".
Dachauski procesi u Sloveniji odvijali su se između 1948. i 1949.
Pripreme za procese započele su ranije, 1946. godine.
Ukupno je održano deset kaznenih procesa.
UDB-a je isprva sumnjičila 37 osoba. Istraga protiv trojice obustavljena je "zbog nedostatka dokaza", a trojica osumnjičenika umrla su tijekom istrage. Trojica optuženih bili su austrijski državljani, dvojica bivši austrijski španjolski borci i komunisti, a treći supruga jednog od slovenskih optuženika. Osim nje, osuđena je (čak i na smrt strijeljanjem) i supruga još jednog od osuđenika.
Dachauski procesi osudili su 31 osobu koja je bila bivši zatvorenici međuratnih njemačkih koncentracijskih logora. Druga zajednička značajka bila je da je većina osuđenih bila i predratni članovi Komunističke partije, neki čak i španjolski borci, te aktivni sudionici oslobodilačkog pokreta protiv njemačkog okupatora.
Glavni temelj optužbe bili su tvrdnje
- o suradnji s Gestapom u koncentracijskim logorima Dachau i Buchenwald (ilegalni partijski odbori iz Dachaua i Buchenwalda proglašeni su agentima Gestapa, samo zato jer nisu bili pogubljeni) i
- poslijeratni "subverzivni" rad protiv nove komunističke države, na čelu s diktaturom komunističke partije.
Zbog teškog mučenja u sudskim zatvorima tijekom samog suđenja, troje optuženih umrlo je prije izricanja presude.
Ostali su osuđeni "u ime naroda" u tim fiktivnim procesima, od kojih je jedanaest osuđeno na smrt, 20 osoba osuđeno je na teške zatvorske kazne, od kojih je jedna kasnije ubijena na Golom otoku. Od 11 osuđenih na smrt strijeljanjem, samo je
Hildegard Hahn kazna preinačena u 20 godina zatvora. Deset osuđenih na smrt ubijeno je 12. svibnja 1948.
Među osuđenicima na 20 godina bio je, primjerice,
Mirko Košir, predratni komunist i kratko vrijeme i sekretar Komunističke partije Jugoslavije za Sloveniju (1936.–1937.), koji je preživio nacistički koncentracijski logor Dachau, a zatim je na dachauskim procesima osuđen na 20 godina zatvora - lišavanje slobode s prisilnim radom. Kad je stigao u logor na Golom otoku na odsluženje zatvorske kazne, osuđenici su ga na vješalima pretukli na smrt.
Za javnost su, međutim, dachauski procesi i osude dugo vremena bili potpuno
"tabu" tema. Oni koji su "zakuhali" te procese, a još uvijek su bili aktivni u slovenskom i jugoslavenskom političkom životu, iskoristili su svoj položaj i moć kako bi spriječili da dachauski procesi uopće postanu javni. Prvi pisci koji su na njih neizravno skrenuli pozornost bili su
Branko Hofman u romanu "
Od noći do jutra" i
Igor Torkar, i sam osuđen u jednom od tih procesa, u svojim romantiziranim memoarima pod naslovom "
Umiranje na obrocima".
Kasnije, početkom 1980-ih, sve su se više javljali zahtjevi za sudsku i političku rehabilitaciju osuđenika. Godine 1969. Slovensko izvršno vijeće čak je osnovalo svoju, takozvanu
Janžekovičevu komisiju.
Na jednom od sastanaka političkog vodstva, Edvard Kardelj je zahtijevao da se izvješće Janžekovičeve komisije stavi u trezor, pod ključ. To pokazuje grižnju savjesti koju je Partija imala zbog Dachauskih procesa.
Kasnije, početkom 1980-ih, sve je više zahtjeva za sudsku i političku rehabilitaciju osuđenika. Sve veći broj zahtjeva doveo je do poništenja osuđujućih presuda svim tada osuđenima u drugoj polovici 1980-ih.
Zanimljivo je da je politička izjava iz veljače 1977. objavljena u novinama tek 1984., što također ukazuje na "teškoću" Dachauskih procesa.
Iz izjave se vidi da
vodstvo stranke i dalje vjeruje u postojanje nacističke špijunske mreže u Sloveniji, koja "do danas nije u potpunosti otkrivena", kako su napisali u svom objašnjenju razloga za procese.
Na 10. kongresu Saveza komunista Slovenije, u travnju 1986., osuđenici su konačno i politički rehabilitirani.
Tek tada je Komunistička partija priznala svoju političku pogrešku i proglasila političku rehabilitaciju svih uhićenih, optuženih i osuđenih u tim procesima. Zanimljivo je da iako su deset godina ranije bili pravno i sudski rehabilitirani, slovenska politička elita, vrh
ZKS (Zveza komunistov Slovenije-Savez komunista Slovenije)-a i
SZDLSl (Socijalistična zveza delovnega ljudstva- Socijalistički savez radnog naroda Slovenije)-a, tada je odbacila političku rehabilitaciju.
Savez komunista je napokon 1989. godine čak podigao
simbolični spomenik ili kenotaf na Žalama u Ljubljani. Autor spomenika je sin ubijenog M. Košira, arhitekt
Fedja Košir.
Događaji su detaljnije objavljeni u knjizi Dachauski procesi (Istraživački rad s dokumentima), koju je uredio
Martin Ivanič, a objavila
u Ljubljani 1990. godine, u vrijeme raspada Jugoslavije. Autori su opsežnu knjigu posvetili žrtvama Dachauskih procesa.
Izvornik za ovaj članak je korišten sa adrese:
https://steiermark-stajerska.com/sl/nap ... sloveniji/