juga 1950.-1990.

[vazi]

uh uh uh, Beograd, bila 1974. ucestvovala na sletu uz pjesmu drugarice posadimo cvijece, imali neke kartonske cvjetove...

A partijske?

vratila je 80 i neke

[fatamorgana]

uh uh uh, Beograd, bila 1974. ucestvovala na sletu uz pjesmu drugarice posadimo cvijece, imali neke kartonske cvjetove...

A partijske?

vratila je 80 i neke

Dobro je , ja pomislio 92-ge,

[vazi]

vidis do ceg ti mene dovede, da zena mora pomest iza mene, a ja pazim da ne trunim kud prolazim, huncute jedan

ovdje sam hOCELA ovo zakaciti

[radostan dan]

ovo kad je zlatko bio pjevač...

[fatamorgana]

[vazi]

@fato, super snimak, bas ti hvala

jest meni ona moda bila super a tek one bezbriznosti i ljepote ...

[fatamorgana]

@fato, super snimak, bas ti hvala

jest meni ona moda bila super a tek one bezbriznosti i ljepote ...

A šta tek reći za bratstvo i jedinstvo između naroda i narodnosti,

[uglavnomja]

@fato, super snimak, bas ti hvala

jest meni ona moda bila super a tek one bezbriznosti i ljepote ...

A šta tek reći za bratstvo i jedinstvo između naroda i narodnosti,

to je bilo grozno

[bach]

Miljenko Jergović Crni biser

Na ekranu bi se pojavio natpis "u koloru" i ostajao tako pet-šest minuta. Slijedila je emisija koja se nije razlikovala od drugih jer smo te godine, 1973, 1974. ili 1975, svi ili skoro svi imali crno-bijele televizore. Natpis "U koloru" upozoravao je da postoje i drugi ljudi, mislili smo - sretniji, koji svijet vide drukčije, iako ga gledaju istim očima. "U koloru" je nestalo, neprimjetno i neznano kada, nakon što je Jugoslavenska radio-televizija većinu svojih emisija počela emitirati u boji. Još nekoliko godina kasnije sintagma "kolor televizor" značila je nešto veliko i važno, potvrdu socijalnog statusa, ljepotu zelene trave s prijenosa nogometne utakmice, drukčija i ljepša lica ljudi koji su se zvali Mirjana Jančić, Mebrura Topolovac, Vladimir Levak, Slavko Budihna, Mufid Memija, Rinko Golubović, Mića Orlović, Kamenko Katić...
Najelegantniji crno-bijeli televizor se zvao Crni biser. Dok je bio isključen ekran mu nije bio mutno zelen kao u drugih televizora, nego je bio crn. I sve drugo je na tom televizoru bilo crno. Njegova kutija bila je naprosto idealna da se na nju stavi najljepši heklani miljejčić čiji je jedan kraj bio prebačen preko ugašenog
ekrana, kao čuperak kose na licu usnulog princa. Na miljejčiću je bio najvredniji suvenir koji se mogao naći u kući. Obično nešto što je jednom neko donio iz inostranstva: plastična gondola s gondolijerom ili figurica bika probodenog na koridi ili uspravni metalni tanjurić s gravurom Aje Sofije. Televizor se obilno uključivao oko sedam navečer. Prethodno bi majka uredno presložila miljejčić, porodica je pobožno posjedala na svoja mjesta, otac je pušio i duboko uzdisao, djeca su sklopila ruke na krilima i čekala crtani film u sedam i petnaest.
Kažu da je prvi veliki bum u prodaji kolor televizora nastupio u martu 1974. i to zaslugom Josipa Katalinskog i trinaeste minute utakmice sa Španjolskom kada je savladao velikog Iribara i odveo Jugoslaviju na svjetsko prvenstvo. Tada su odlučni očevi digli kredite, majke nisu smjele reći niti riječi jer se u njihovim
očima čitalo ludilo vjerskih fanatika koji znaju da nijedne pare ovoga svijeta ne mogu platiti dan kada će s nogometnom reprezentacijom otići u raj. Na kraju svjetskoga prvenstva bili smo osmi, kredit se otplaćivao još godinu dana, ali je porodici ostajao kolor televizor za kojeg je otac, kao po pravilu, izgubio interes.

Odlučnih očeva bilo je malo. Više je bilo onih koji su, jednostavno rečeno, bili previše siromašni. Kolor televizor je, naime, jedno vrijeme koštao kao trećina novog fiće. Njima Josip Katalinski nije mogao pomoći, nego su morali čekati neka druga vremena u kojima će kolor televizor biti jeftiniji ili na neki drugi način "prkositi siromaštvu jasnoće", kako je to lijepo rekao Branko Miljković u pjesmi o Titu.
Tako se, recimo, bila pojavila folija koja je od običnog, crnobijelog televizora mogla učiniti nešto što je barem sličilo televizoru u boji. Radilo se o običnom zelenom najlonu koji bi se nalijepio na ekran i koji su, navodno, preporučivali očni doktori jer, kao, poništava štetne utjecaje televizora na vid. Naravno, taj
zeleni najlon radnička klasa nije kupovala radi zdravlja, nego zato što se zeleni svijet činio nekako prihvatljivijim i šarenijim od crno-bijelog. Tu foliju zvali su "filter". Posjedali bi oko televizora s filterom, evo već vidimo jednu takvu porodicu iz rudarske kolonije u Kaknju (godina 1975.), pa su započeli s cjelovečernjim uvjeravanjima samih sebe kako kolor televizor i nema nekog smisla jer se za hiljadarku - što je vrijedilo dvije kutije cigareta - dobije čarobni "filter" s kojim vidiš baš sve u koloru. Zajebali su tako garavi rudari medjunarodni kapitalizam i loše socijalističke plaće. I neka im je vječno hvala na tome.
I jos jedna mala, ali važna fusnota ili historijska uzgrednica: Na "crne bisere" se nisu naljepljivale folije. Naime, Crni biser je bio najskuplji crno-bijeli televizor, pa ga sirotinja nije ni imala, a oni koji su ga imali pri pojavi "filtera" već su skupili dovoljno novca ili kreditne odvažnosti i kupili prave kolor televizore. Novac im
je omogućio da više vjeruju blagodatima kapitalizma nego svojoj mašti

.

[fatamorgana]

@fato, super snimak, bas ti hvala

jest meni ona moda bila super a tek one bezbriznosti i ljepote ...

A šta tek reći za bratstvo i jedinstvo između naroda i narodnosti,

to je bilo grozno

Slažem se, prosto nepodnošljivo,

[uglavnomja]

cim progovorim kazu mi aaaa saraj'vo ....

a nime vokri vopra

[Edin H.]

cim progovorim kazu mi aaaa saraj'vo ....

a nime vokri vopra

Ja cim progovorim kazu "... a ti si sa Cengic Vile".

[vazi]

Miljenko Jergović Crni biser

Na ekranu bi se pojavio natpis "u koloru" i ostajao tako pet-šest minuta. Slijedila je emisija koja se nije razlikovala od drugih jer smo te godine, 1973, 1974. ili 1975, svi ili skoro svi imali crno-bijele televizore. Natpis "U koloru" upozoravao je da postoje i drugi ljudi, mislili smo - sretniji, koji svijet vide drukčije, iako ga gledaju istim očima. "U koloru" je nestalo, neprimjetno i neznano kada, nakon što je Jugoslavenska radio-televizija većinu svojih emisija počela emitirati u boji. Još nekoliko godina kasnije sintagma "kolor televizor" značila je nešto veliko i važno, potvrdu socijalnog statusa, ljepotu zelene trave s prijenosa nogometne utakmice, drukčija i ljepša lica ljudi koji su se zvali Mirjana Jančić, Mebrura Topolovac, Vladimir Levak, Slavko Budihna, Mufid Memija, Rinko Golubović, Mića Orlović, Kamenko Katić...
Najelegantniji crno-bijeli televizor se zvao Crni biser. Dok je bio isključen ekran mu nije bio mutno zelen kao u drugih televizora, nego je bio crn. I sve drugo je na tom televizoru bilo crno. Njegova kutija bila je naprosto idealna da se na nju stavi najljepši heklani miljejčić čiji je jedan kraj bio prebačen preko ugašenog
ekrana, kao čuperak kose na licu usnulog princa. Na miljejčiću je bio najvredniji suvenir koji se mogao naći u kući. Obično nešto što je jednom neko donio iz inostranstva: plastična gondola s gondolijerom ili figurica bika probodenog na koridi ili uspravni metalni tanjurić s gravurom Aje Sofije. Televizor se obilno uključivao oko sedam navečer. Prethodno bi majka uredno presložila miljejčić, porodica je pobožno posjedala na svoja mjesta, otac je pušio i duboko uzdisao, djeca su sklopila ruke na krilima i čekala crtani film u sedam i petnaest.
Kažu da je prvi veliki bum u prodaji kolor televizora nastupio u martu 1974. i to zaslugom Josipa Katalinskog i trinaeste minute utakmice sa Španjolskom kada je savladao velikog Iribara i odveo Jugoslaviju na svjetsko prvenstvo. Tada su odlučni očevi digli kredite, majke nisu smjele reći niti riječi jer se u njihovim
očima čitalo ludilo vjerskih fanatika koji znaju da nijedne pare ovoga svijeta ne mogu platiti dan kada će s nogometnom reprezentacijom otići u raj. Na kraju svjetskoga prvenstva bili smo osmi, kredit se otplaćivao još godinu dana, ali je porodici ostajao kolor televizor za kojeg je otac, kao po pravilu, izgubio interes.

Odlučnih očeva bilo je malo. Više je bilo onih koji su, jednostavno rečeno, bili previše siromašni. Kolor televizor je, naime, jedno vrijeme koštao kao trećina novog fiće. Njima Josip Katalinski nije mogao pomoći, nego su morali čekati neka druga vremena u kojima će kolor televizor biti jeftiniji ili na neki drugi način "prkositi siromaštvu jasnoće", kako je to lijepo rekao Branko Miljković u pjesmi o Titu.
Tako se, recimo, bila pojavila folija koja je od običnog, crnobijelog televizora mogla učiniti nešto što je barem sličilo televizoru u boji. Radilo se o običnom zelenom najlonu koji bi se nalijepio na ekran i koji su, navodno, preporučivali očni doktori jer, kao, poništava štetne utjecaje televizora na vid. Naravno, taj
zeleni najlon radnička klasa nije kupovala radi zdravlja, nego zato što se zeleni svijet činio nekako prihvatljivijim i šarenijim od crno-bijelog. Tu foliju zvali su "filter". Posjedali bi oko televizora s filterom, evo već vidimo jednu takvu porodicu iz rudarske kolonije u Kaknju (godina 1975.), pa su započeli s cjelovečernjim uvjeravanjima samih sebe kako kolor televizor i nema nekog smisla jer se za hiljadarku - što je vrijedilo dvije kutije cigareta - dobije čarobni "filter" s kojim vidiš baš sve u koloru. Zajebali su tako garavi rudari medjunarodni kapitalizam i loše socijalističke plaće. I neka im je vječno hvala na tome.
I jos jedna mala, ali važna fusnota ili historijska uzgrednica: Na "crne bisere" se nisu naljepljivale folije. Naime, Crni biser je bio najskuplji crno-bijeli televizor, pa ga sirotinja nije ni imala, a oni koji su ga imali pri pojavi "filtera" već su skupili dovoljno novca ili kreditne odvažnosti i kupili prave kolor televizore. Novac im
je omogućio da više vjeruju blagodatima kapitalizma nego svojoj mašti

.

sve je bilo 'vako

[uglavnomja]

cim progovorim kazu mi aaaa saraj'vo ....

a nime vokri vopra

Ja cim progovorim kazu "... a ti si sa Cengic Vile".

[radostan dan]

Ja cim progovorim kazu "... a ti si sa Cengic Vile".

dobar...

[fatamorgana]

sve je bilo 'vako

Sjo dobrog linoleuma na podu,

[vazi]

a tek mustra na zidu

[fatamorgana]

a tek mustra na zidu

A televizor s ovim nogicama k'o prvi šatl što je sletio na Mjesec,

[radostan dan]

heh, malo se zajebO jergović, fali jedan bitna stvar uz taj televizor...

[vazi]

a tek mustra na zidu

A televizor s ovim nogicama k'o prvi šatl što je sletio na Mjesec,

nego @radostandan, sta fali , reci? ja se sjecam i filtera onih i svega sto je pobrojao

[uglavnomja]

heh, malo se zajebO jergović, fali jedan bitna stvar uz taj televizor...

hebote hantena

stari na tavanu, brat na vratima ja pred tv: drzi, ostavi, pomakni, neee, vrati, .... oj mahalo

[Edin H.]

Supljira Miljenko, mi smo imali televizor kad ga je Skija zabio

Trula burzoazije

[vazi]

heh, malo se zajebO jergović, fali jedan bitna stvar uz taj televizor...

hebote hantena

stari na tavanu, brat na vratima ja pred tv: drzi, ostavi, pomakni, neee, vrati, .... oj mahalo

dobro si a zima pa se soba ishladi

[radostan dan]

jbg uglavnom ja, mali si, pardon - mlad, nije antena...

skontaće edin garant.

[radostan dan]

dobro si a zima pa se soba ishladi

vazi, ne trči...