JOVAN DIVJAK (OFICIR I DZENTLMEN)

[Fair Life]

Na temi "JOVAN DIVJAK ON LINE, PITAJTE GA NESTO"...

Jovan Divjak u Armiji BiH je bio isto što i jedinica Meša Selimović u VRS.
Dakle ukras.

...za to treba kriviti nekog' drugoga.....ljudski gledano, Jovan je napravio veliku moralnu odluku u aprilu '92. ....poslusao je svoju savjest....svi koji se osjecaju kao veliko "S", veliko "B", veliko "H" to ne gumo skontati...

http://www.sarajevo-x.com/forum/viewtop ... 6&start=75
_______________________________________________

A sad malo citanja ispod...

Jedna ruža za Jovana



"Divjak, ne daj im da prođu", doviknuo je neko dok je Jovan Divjak posredovao pri izvlačenju Alije Izetbegovića iz četničkog zarobljeništva. Ta rečenica u sebi je imala sva očekivanja od vojnika kojem se vjerovalo. Rođeni Beograđanin, bosanski prvoborac, heroj, oficir, gospodin, Sarajlija… Jovan Divjak je simbolizirao borbu za Bosnu i Hercegovinu, onakvu kakva bi ona trebala biti. Zasmetao je onima koji su ovu državu vidjeli drugačije. Penzionisan je, iako je o vojsci i ratovanju znao više nego svi Izetbegovićevi minder-ratnici. Čin je vratio zbog onoga što su Vođini favoriti činili civilima. Ostao je tu, u gradu koji je branio. I dalje je heroj i general. Oficire, uostalom, ne čine činovi, a heroji se ne proglašavaju na stranačkim sijelima.

Pise: Vildana Selimbegovic

Upoznala sam ga mnogo prije nego što smo se prvi put sreli: na obroncima Sarajeva, tamo gdje su neki hrabri momci, njih i po trojica zaduženi za jednu pušku, čuvali linije odbrane skrivajući se iza posljednjih kuća. Ovdje se iz grada popeo samo Jovan Divjak! Ovu rečenicu fotoreporter Emil Grebenar i ja slušali smo sa isto onoliko poštovanja sa koliko su je teritorijalci, kako smo ih tada zvali, izgovarali: kada sam to napisala i nakon povratka iz Faletića, gdje je tamošnjem stanovništvu dat rok od 24 sata da se povuče iz svojih kuća, Jovan Divjak je došao da se zahvali novinarima koji odlaze na front?! On je pak svoje dnevne i noćne posjete braniocima pravdao potrebom da u tim prvim, najtežim danima, savjetom i razgovorom pokuša pomoći. I bio je neumoran - nerijetko je, tek što bi prošao kroz slalom od snajperskih hitaca, nadomak četničkih položaja pravio stoj na rukama.

Sem njega, u prvim mjesecima agresije borci su uživo imali priliku vidjeti još jedino Mustafu Hajrulahovića Talijana. Možda su i zato njegove posjete pamćene i prepričavane, a njegova uputstva - u tim trenucima zlata vrijedna - ponavljana poput zakletvi. Ne, nikada ih nije lagao niti im obećavao skori kraj rata: jedan je od rijetkih, ako ne i jedini koji nije vjerovao u spas s neba, zapadne intervencije i slična čuda. Bit će to duga i teška borba, ali nema dileme - pobjeda će biti naša!, znao je reći, duboko ubijeđen u ono što govori.

Poezija u maskirnoj uniformi
Pukovniče, nema šta da brinete: ovdje srpska noga kročiti neće! Koliko je samo puta nasmijao Sarajlije prepričavajući ovu vlastitu (ne)zgodu s linije: ovaj visoki oficir bivše JNA, rođeni Beograđanin, a borac za Sarajevo, sa svim svojim vojnim diplomama, činovima i porodicom, bio je dobrovoljac opsjednutog grada. U Dobrovoljačkoj je uredovao prilikom razmjene Izetbegovića, u Predsjedništvu je svakodnevno posredovao između građana sablaznutih ratom i ponekog bahatog branioca, na ulicama je umirivao penzionere, u Glavnom štabu Oružanih snaga okupljao intelektualce i primao strane novinare prijatno iznenađene njegovim francuskim, za razliku od ruskog kojeg su jedino natucali ostali oficiri, ili talijanskog kojim su se nekad i međusobno sporazumijevali narodni komandanti. Trenutke odmora provodio je recitirajući poeziju u Kamernom ili igrajući šah u prvim zemunicama nastalim na frontu.
Da postoji valjana ratna statistika, posve bi sigurno bio rekorder u broju saslušanih ljudskih sudbina: od Vječne vatre do Markala trebalo mu je skoro sat vremena - na tih stotinjak metara bilo je barem duplo više onih koji su mu htjeli nešto reći ili ga naprosto samo pozdraviti. U prvim anketama neprikosnoveno je čuvao vrh top-liste omiljenih: tu ljubav građana, poštovanje boraca, uglađeno ponašanje, obrazovanje i nadasve znanje, te potpunu nesklonost štabovima iza sedam čuvara - nadređeni su mu sve teže praštali. Ostao je nepokolebljiv, istrajno vjerujući u ideju Bosne i Hercegovine (nikada nije pisao skraćenicu - BiH), naoko neosjetljiv na sve što se dešavalo oko njega, samo još osjetljiviji na tuđu bol i tuđe probleme.

Za moj rođendan, 27. jula 1992, izveo me na položaje Armije BiH duž Šipa i Kobilje Glave. Domaćini, sretni što ga vide, pokazuju mu obližnji voćnjak objašnjavajući da su tu naši. Pronalazimo trojicu momaka, jedan od njih je s rukom u gipsu i među njima top. Kažu da su Ćelini i da su došli samo da ga probaju: Jovo bi da im objasni moguće posljedice, oni neće ni da čuju. Dva ispaljenja, niti jedan pogodak: zauzvrat, s Poljina, granate zasipaju kuće duž ulice 27. romanijske brigade. Jovo pomaže da se ranjenici smjeste u auto i ne zaboravlja da mi iz jedne bašte donese ružu. Rođendansku.

"Neću da razgovaram sve dok pukovnik Divjak ne prizna da je prešao na islam", bezobrazno ga je na aerodromskim pregovorima dočekao Milan Gvero. Dostojanstven i miran, kakav je u zvaničnim prilikama umio biti, pristojno je sačekao da rečenice tadašnjeg komandanta opsade Sarajeva budu prevedene oficiru UNPROFOR-a, a onda odgovorio: "Učinit ću to onoga časa kada Gvero siđe s drveta." I vratio se u Sarajevo: sutradan je i poslovično neutralnim unproforcima bilo neprijatno - zamolili su ga da u ime Armije BiH nastavi razgovor, preuzimajući zadatak discipliniranja suprotne strane.

Žrtvovanje vojnika
Upravo je discipliniranje bilo razlogom moga straha za Jovana: uoči prve ratne Nove godine, dobio je naređenje da ide u Hercegovinu. U to se vrijeme sukob Armije i postrojbi HVO-a već nazirao, sa Igmana su stizale kontroverzne vijesti - neke je hapsio Juka, druge Zuka, treće je tukao Mesar. Neko se dosjetio da Jovana pošalje u samo osinje gnijezdo: kada je pukla vijest da je uhapšen, činilo mi se da cijeli grad navija za njega.

Sa sobom je iz Parsovića donio pismo i hrpu papirića - vodio je dnevnik, zapisivao predano, kao i svakog drugog ratnog dana, i samo se načas uozbiljio dok je očima pokazivao ekipu čiji je zadatak bio da ga ukloni.

Na ovoj domaćoj sarajevskoj sceni, iz dana u dan bilo je sve teže: kada je prvog jula 1993. godine uhapšen Senad Pecar, tada zamjenik komandanta Desete brdske brigade Mušana Topalovića Cace, razoružana je kompletna jedinica obezbjeđenja dijela Štaba Vrhovne komande. Među njima i Vladimir, Divjakov sin, i Admir, sin Rasima Delića: obojica su uz batine ispitivani. Dan kasnije slušala sam raspravu oca i sina - Jovo je od Vlade tražio da se smiri. Učinilo mi se na tren da je On zaboravio sa koliko je žara Vladimir učestvovao u odbrani ovoga grada. Mnogo vremena kasnije upravo će zbog Cace i zločina koje je dio Desete brdske počinio nad sarajevskim nebošnjacima - vratiti svoj generalski čin. U međuvremenu je i penzioniran: zamjenik komandanta jedne Armije u čijem je nastajanju potrošio veliki dio sebe, o odlasku u mirovinu obaviješten je putem televizijskog ekrana.

Istine radi: za sve te godine predano je upozoravao na sve one male i velike stvari koje su kresale krila upravo toj Armiji Bosne i Hercegovine u koju je toliko vjerovao. Bilježio je, pisao izvještaje i pisma, valjda htijući da vjeruje kako su opsada grada i teški uvjeti i najveći razlozi za sporost i nerješavanje problema: 26. oktobra 1993, u danu kada se ta ista Bosna i Hercegovina obračunavala sa kriminalom u vlastitim redovima, i pred njegovim su vratima stajali naoružani stražari. Nije znao zašto su tu - i to, zapravo, i jeste i bio i ostao najveći problem te iste Armije. Tek satima kasnije, kad su mu unijeli dvije flaše vode, priznali su mu da ni oni ne znaju koga i od koga čuvaju, ali im se čini da je sprat niže u pitanju: tamo su bile kancelarije Sefera Halilovića, tada načelnika Generalštaba.

Priznajem: ne volim da se sjećam trenutaka kada sam se i sama osjećala poniženom zbog gesti domaćih vlastoljubaca kada je o Jovi riječ. Radije pamtim ono što mu nisu uspjeli oteti - prijatelje i poštovaoce koje je tokom rata stekao u ovom gradu i ovoj zemlji. Znam da je mnogima u srcu ostala njegova spremnost da otvori vrata onda kad je najteže, kad je kuća puna smrti a ukućani skrhani bolom. Znam ranjenike koji su dane računali po intervalima njegovih posjeta, znam mnoge majke koje djecu odgajaju uz njegovu nesebičnu pomoć. Znam, uostalom, toliko mnogo o Jovanu Divjaku da ne pristajem da to podijelim s drugima - hoću ljubomorno da sačuvam naše prijateljstvo i sve one silne zgode i nezgode. Ko bi se drugi uopće i sjetio da me više od sata čeka samo da mi kaže kako je otkrio frizera u Sarajevu i kako će me rado odvesti na šišanje. Super, ali ne treba mi šišanje, ja sam svojom kosom zadovoljna, uzvratila sam. Jovan se malo odmakao, valjda da me bolje vidi, i zaustavio prvog prolaznika: "Prijatelju, pogledaj dobro šta sve žena danas zove frizurom."

Dragi prijatelji sarajevski….

…Sabite, Gradimire, Safete, Grebo, Stjepane, Senade, Zdravko, Cigo, Bisiću, Dinko, Srđane, Trifunovu, Dizdareviću, Gegiću, Vildano, Kimeta, Želimove, Vladimire, Vero, saborci Muslimani i Hrvati i ini drugi prijatelji…

Od šestog aprila 1992. godine, nekima je zasmetalo i nije im ni do danas jasno, zašto sam ja, Jovan Divjak, stao u redove boraca za slobodu, teritorijalnu celovitost i nedeljivost Republike Bosne i Hercegovine.

Za ovih osam ratnih meseci, pratili su me od nepoverenja, sumnjičavosti i podozrenja pojedinaca, pa do pretnji ubistvom.

Napadi i optuživanja u sredstvima javnog informisanja, posebno poslednjih tridesetak dana, veoma su gnusna i uvredljiva, tako da se kvalificiram kao ekstra četnik s ekstremnim četničkim pogledima, optužujem se da održavam vezu s četnicima, da sam prodao Sarajevo, da zavađam muslimanski i hrvatski narod, da se bavim kriminalnim radnjama i tako dalje i tome slično. To su, u većini slučajeva, optužbe iz najdemokratskijeg tiska na svijetu iz nama prijateljske zemlje.

Dragi prijatelji sarajevski, znate me dobro, nisam bio, niti sam, niti ću ikada biti četnikom. Predaja Sarajeva, sic! Niko mi ne može osporiti pravo da se zajedno s vama, Muslimanima i Hrvatima, građanima Sarajeva i cele Bosne i Hercegovine, borim za njenu slobodu.

Pretnji se ne plašim, bole gnusne optužbe i uvrede, ali "dva prsta obraza" ne dam nikom. I dalje ću se boriti; niko mi ne može oduzeti to pravo da slobodno i srećno živim u Logavinoj ulici i šetam se Vilsonovim šetalištem.

Zahvaljujući mudrosti i dobronamjernosti pitomih ljudi uz obalu reke Neretvice, sklonjen sam privremeno od onih koji su nameravali da im poslužim kao moneta za potkusurivanje. Ovde je u toku postupak na razotkrivanju prljavih rabota pojedinaca koji su preprodavali naoružanje, municiju i vojnu opremu i direktno uticali na uspešnost borbe na ovim prostorima.

Na redu je vojni tužilac. Svako će dobiti prema "zasluzi". Armija Republike Bosne i Hercegovine je i u ovom slučaju pobedila.

Neće me pokolebati maliciozne i gnusne optužbe niti me izbaciti iz našeg jedinstvenog fronta borbe za suverenu Republiku Bosnu i Hercegovinu.

Srećni vam predstojeći praznici, prijatelji sarajevski, uz pozdrav

Smrt četnicima i neofašizmu!

Sloboda Republici Bosni i Hercegovini!


Vaš Jovan Divjak,

(Parsovići, decembar 1992)

građanin Sarajeva i državljanin Bosne i Hercegovine

Intervju Dana: Jovan Divjak

Delić ide u Haag umjesto Mahmuljina



Na početku rata bio je najomiljeniji oficir Armije BiH, da bi već krajem 1992. završio u zatvoru, a godinu i po kasnije dobio ponudu: ili penzija ili Pariz. Jovan Divjak je sve izdržao i ostao zamjenik komandanta Glavnog štaba Armije BiH. Država BiH mu ništa nije dala, a on je njezinom predsjedniku vratio generalski čin.

Pise: Vildana Selimbegović

DANI: Gospodine Divjak, niste bili na ispraćaju generala Rasima Delića u Haag: zašto?

DIVJAK: Razlozi su privatne prirode, ali mi je zasmetalo što je član Predsedništva Sulejman Tihić, sa Terzićem mislim, okupio izvestan broj oficira Armije BiH, generala, koji su bili, da tako kažem na službenom ispraćaju generala Delića u Predsedništvu. Postavlja se jednostavno pitanje: da li danas, posle toliko vremena, ostaju iste razlike: s jedne strane insistira se na odbrani BiH svih patriota, a kasnije se patrioti dele. Ako je reč o patriotama, bilo je mesto meni i mnogim drugima. Naravno, Deliću treba dati podršku, bez obzira na pet tačaka optužnice, ali Delić sam ne može da se brani, niti iko u BiH može braniti Armiju sa pozicije jednonacionalnog sastava. Armija BiH je bila multinacionalna. Pritom se postavlja i pitanje zašto postoje razlike u tretmanu između komandanta? Takav tretman Sefer Halilović nije imao - niti su ga ispratili, niti je ko razgovarao s njim na odlasku u Haag. Ali, tretman je različit još od smene Seferove.

DANI: Znate li da li je iko ko nije Bošnjak uopće pozvan?

DIVJAK: Onoliko koliko znam, ne. I ovo je potvrda da neko hoće da izbriše patriote BiH: kada mislim na patriote BiH, mislim na sve one koji nisu bili vezani direktno za vodeću stranku, za religiju… Video sam da nema Šibera, nema Šućura, nije bilo članova Predsedništva sem Ganića, gospođe Ljujić, Pejanovića, Komšića… Niko nije bio. A to nije ispraćaj bošnjačko-muslimanskog generala, tu je trebalo dati podršku čoveku koji je bio na čelu Armije BiH - na čelu multinacionalne armije.

DANI: Bili ste zamjenik komandanta tokom cijelog rata, ali ste bili i rijedak visoki oficir koji je ukazivao na probleme u toj istoj Armiji - od Mušana Topalovića Cace do islamizacije Armije o kojoj su govorili i većina tadašnjih članova Predsjedništva.

DIVJAK: Nisam samo ja ukazivao na probleme. Još od prvih dana mi nismo prihvatali nešto što je jednoznačno, mi smo - a ja insistiram na tome - onoga dana kada je formiran Štab Teritorijalne odbrane BiH imali multinacionalni sastav. Bilo nas je stotinjak: 18 posto Hrvata, 12 posto Srba i ostalo su, naravno, bili Bošnjaci. Tada se nismo delili po veri ili nacionalnosti, odazvali smo se Platformi Predsedništva BiH, a nije nas niko pozvao preko partije. Danas se sve ovo organizuje preko jedne partije. Nasreću, nisu svi patrioti u jednoj stranci, u jednoj religiji, nego ima ljudi za koje je religija BiH i partija BiH. Međutim, ovo što se dešava ovih dana pokazuje da sadašnja vlast, koja je nastavak prethodne, ne vidi svoje patriote nego vidi pripadnost svome narodu i svojoj religiji.

DANI: Htjela sam zapravo da Vas pitam kada je počeo drugačiji odnos prema Vama, kada ste shvatili da se odstupa od Platforme?

DIVJAK: Iskreno govoreći, ta Platforma nikada nije bila realizovana. Ne vezujući ništa za pokojnog Izetbegovića, meni je bilo upitno zbog čega on razgovara sa Bobanom i Karadžićem na kraju 1992. O čemu da pričaju: o podeli ili zaustavljanju rata?! Karadžić i Boban, kao isturene ideje ideologije Tuđmana i Miloševića, nisu želeli da se prekine rat. Znači, ušli su u pregovore da se Bosna podeli. Naravno, tad se već to primetilo, i Šiber i ja nalazili smo se često izvan tokova dešavanja, nismo prisustvovali važnim sastancima, nismo bili u prilici da damo svoje mišljenje… Pazite, kada su, tamo negde na početku rata, čak išle priče iza mene 'neće nas četnik da postrojava', nisam mislio da je to nešto tendenciozno. Kasnije se u to pretvorilo: tokom '94. i '95 bila je ideja da nas nekolicina iz Štaba budemo penzionisani, jer navodno Hrvati nas nisu hteli…

DANI: Kada ste Vi saznali za mudžahedine?

DIVJAK: Juna-jula 1993. godine, na jednom od sastanaka imali smo izveštaj Trećeg korpusa o grupi mudžahedina. Tada smo svi, nas 14 koliko nas je bilo sa Delićem, zahtevali od njega da se reši pitanje te jedinice, da uđe u sastav Armije BiH, da poštuje sve propise, zakone, da nikako ne sme ostati samostalna. Dalje šta se dešavalo zaista ne znam. Ovih dana, kada sam pročitao da je Delić potpisao naredbu o formiranju te jedinice, ispalo je da smo bili prevareni: bili smo protiv toga da se bilo kakva jedinica posebno formira. Pitali smo, uostalom, šta će nam, imali smo 200.000 pripadnika Armije u to vreme.

DANI: Da li se poslije, na sastancima u Štabu, pominjao odred El- Mudžahid?

DIVJAK: Na onim na kojima sam bio nikada više. Mogu reći jedno svoje iskustvo: imali smo kurs komandanata divizija u Zenici, a bilo je obilježavanje ramazanskog bajrama i želeo sam, u to vreme tu je bio i gospodin Izetbegović, da idem s njima u posetu Sedmoj muslimanskoj. Rečeno mi je: ne bi bilo dobro da ti ideš.

DANI: Ko Vam je to rekao?

DIVJAK: Moj drugar iz Tuzle, Ramiz Šuvalić. Međutim, ja sam bio u Sedmoj, također povodom praznika i nikakvih problema nije bilo. Kad sam ovo ispričao komandantu Brzini, on je rekao: Vi ste nama dobrodošli, vi ste nama drag gost.

DANI: General Brzina tvrdi da El- Mudžahid nikada nije bio u sastavu Sedme muslimanske…

DIVJAK: Njemu treba verovati, jer mnoge se stvari vezuju jedne za druge, pa se u štampi i među narodom često izjednačavaju te jedinice i dosta toga što nije bilo dobro - govorim iskustva iz štampe, a ne iz Armije - veže se za Sedmu muslimansku.

DANI: Gospodine Divjak, januara 1995. pet članova Predsjedništva je izdalo saopćenje protiveći se islamizaciji Armije BiH. Kako ste je Vi doživjeli, s obzirom da već tada u redovima Armije BiH ima znatno manje Srba i Hrvata?

DIVJAK: Kada danas čitamo knjige mnogih novopečenih generala koje pokazuju jednu pronacionalnu orijentaciju u vezi sa Armijom BiH, vidimo da isključivo tvrde kako su rezultati uspesi Bošnjaka. Jedan od generala, u svojoj knjizi o odbrani Sarajeva, govori da je već 1994. veliki broj Srba i Hrvata napuštao Armiju jer je u to vreme bio aktuelan Vance--Owenov plan, formiranje Republike Srpske i šta će oni da ostanu sa muslimanima - bilo je normalno da odu. Ovde dolazi jedna rečenica koja meni može izazvati neprilike: i pre godinu dana sam rekao da je bilo u jedinicama zatvora, ne govorim o logorima, zatvora u kojima su bez suđenja bili mnogi koji nisu bili Bošnjaci. Razlog je bio "da ne pobegnu", a u međuvremenu treba da se prisetimo kako se, ne znam po čijoj naredbi, upalo u brigadu Kralja Tomislava. Razoružana je i veoma se neprijatno i neljudski ponašalo prema ljudima. Šta hoću reći? Činjenica je da se bežalo iz Sarajeva, međutim bežali su i Bošnjaci i Srbi i Hrvati… Stvorena je danas lažna slika o tome ko je i koliko učestvovao u Armiji. Nije bilo lahko niti lagano biti dobar Bošnjak: znate šta se dešavalo, ljudi su na ulici zaustavljani, oni koji su se vraćali sa linije, pa su ih vodili na kopanje… Razlog da ni prema meni sve nije bilo u redu, prema Šiberu, Šućuru, Popoviću, Petroviću ili Rajku Mihajloviću je jednostavan: nije se imalo poverenja. Šta će on, zašto je ostao s nama, njemu je mesto tamo. Svakom je mesto tamo gde se opredelio, a ja sam se opredelio za odbranu BiH. Da to nije tako, ne bih bio na listi ratnih zločinaca: Srbi me optužuju, a dosje je u Haagu, za ono što se dogodilo 3. maja 1992. No, sve o čemu govorimo posledica je stanja sa kojim se krenulo '92, '93: na početku agresije, a uvek ću tvrditi da je to bila agresija, Bajram je protekao, da tako kažem, normalno, da bi se već sledeće godine tražilo da se u Štabu otvori mesdžid. U Štabu oko koga su bile najmanje tri džamije! To već nije bilo jasno ne samo nama "ostalima", već ni mnogim Bošnjacima. Uostalom, ja i danas srećem ljude, Bošnjake ako hoćete, koji su izuzetne rezultate postizali u Armiji, ali koji nikada ništa nisu rešili - zato što se nisu uključili u vladajuću stranku.

DANI: Tokom 1994. Izetbegović Vam je ponudio odlazak u Pariz, a i tada se govorilo o Vašoj penziji: kada ste penzionirani, pak, saznali ste to od prijatelja a ne od nadređenih. I čin generala ste javno vratili. Je li to sve građanski otpor?

DIVJAK: Ako me je neko pozvao 7. aprila 1992. trebalo je da me pozove i minutu pre penzije. Da, to je trajalo od 1994, kada je data ponuda - penzija ili Pariz. Nisam samo ja bio protiv toga: bili su i članovi Predsedništva i ostale kolege. Onog trenutka kada je Izetbegović postao predsednik države odlučio je da pošalje u penziju nas sedam. Što se tiče vraćanja čina, da - to je građanski protest. Obrazložio sam tri razloga: prvi je što je u međuvremenu jedan broj oficira Armije BiH bez nekakvog stručnog znanja i bez ratnih rezultata dobio taj čin. Ne može se igrati sa činom generala. Drugo, što je među takvim koji su proizvedeni u čin generala, po mojoj oceni, bilo onih koji su odgovorni za ratni zločin. Treće, ja od Armije BiH i države BiH nemam nikakvog papira sem odluke za penziju. I bolje što je tako: ovih dana sam pročitao da je 11 pripadnika jedinice El Mudžahid dobilo Zlatni ljiljan.

DANI: Gospodine Divjak, 13 godina od početka rata dva komandanta Armije BiH su u Haagu: kako smo, zapravo, od žrtve agresije postali strana u sukobu?

DIVJAK: To je sramota za vlast BiH, a zna se i koji deo vlasti. Kada govorimo o komandantu Deliću, treba reći da naši komandanti nisu bili samostalni. Delić je imao hrabrosti da kaže 2000., 2001., u jednom intervjuu, da je bio protiv deblokade 1995. Znam, preko ljudi koji su bili na tom sastanku sa gospodinom predsednikom, da je Izetbegović rekao: "Gospodo, pozvao sam vas da vidimo možemo li izvršiti deblokadu. Što se mene tiče moramo". A Delić je tek u intervjuu rekao "ja sam bio protiv". Tada nije. U svojoj knjizi Sjećanja gospodin Izetbegović je, obrazlažući tu akciju, napisao: još jedan neuspjeli pokušaj, jer nismo znali čime raspolaže agresor i nismo imali artiljerijsku podršku. Pa to znamo od prvog dana otkad se krenulo u odbranu BiH! Dakle, ja mislim da je komandant morao biti drugačiji u onom delu što je profesija. Jednostavno, bio je poslušnik. Naši su komandanti bili poslušnici. To je sad interesantno da svi izjednačuju žrtvu i agresora: ne, nismo izjednačeni. Za Armiju BiH nikada niko nije rekao da je izvršila genocid, a za Vojsku RS-a to je jasno definisano, više puta. Milošević je zato u Haagu. Nijedan naš komandant se ne optužuje za genocid, za mržnju, za političko organizovanje genocida, optužuje se za ono što je po zakonima ratnog prava odgovornost.

DANI: Optuženi su zbog toga što su znali za zločine a nisu ih sankcionirali. A imali su šansu.

DIVJAK: Pazite, ne mogu da prihvatim tako prljavu odbranu sebe samoga, mislim na ovo što se dešava sa Seferom Halilovićem, i sve prebacim na nekog drugog. Desio se incident u Grabovici, prenio sam organima bezbednosti i ne znam šta je dalje bilo. Tu je problem. Naša nedaća je u tome što nije preduzeo mere, a bio je u mogućnosti. Vratimo se na rečenicu iz 1993: jedini dokument u Izetbegovićevoj knjizi Sjećanja jeste moje pismo. Govorimo o Caci. I on kaže, dao sam da se proveri ovo pismo, priznajući da je deo činjenica potvrđen. Ali zašto je čekao od maja do septembra?

DANI: Možemo li se složiti da je država BiH…

DIVJAK: …jedina koja je u ovom okruženju bila napadnuta od Srbije, Hrvatske, Crne Gore. Da je jedina vlada koja je preduzela mere Vlada BiH, ali nedovoljno konzistentno. Prva je kazna bila zbog ubistva fratara, ali to je sve bilo na neki način da se tenzije prema Bosni spuste. Naši su borci dobijali deset godina za vreću krompira, a neko pet za ubistvo. Počelo se sa rešavanjem problema Kazani: ali ni tu nismo ostali dosledni. Tu je problem naše vlasti. Ja dok imam pameti tvrdit ću da smo preživeli agresiju i okupaciju JNA. Ali, optužujem politiku BiH što je dozvolila da komandanti, časni ljudi idu u Haag. Novine pišu: Delić se predao. Delić se nije predao, on nije uhapšen. To je predaja vlasti. Kako će sutra Ganić da se pravda? Pa Delić ide u Haag umesto Mahmuljina. Pogledajte nas: Delić odgovara zbog Mahmuljina, a Mahmuljin njega isprati.

Izetbegović i ja

Moja dva minuta
- Nisam baš nikad bio u prilici da me gospodin Izetbegović nešto pita, da traži moje mišljenje. Druga je priča o smeni Sefera i dolasku Delića: jednostavno je stavljen papir, pročitaj, imaš dva minuta. Na tom papiru je to bilo i ja sam rekao da je to nepotrebno. Nikad nismo razgovarali duže od tri ili pet minuta. Izuzev kada se on pripremao da Vijeću Kongresa bošnjačkih intelektualaca objasni šta se to dešavalo u Armiji. Pa i tad je rekao: Divjak je napisao da nisu samo stradali Srbi i Hrvati već i Bošnjaci. Činjenica je da su stradali i dobri Bošnjaci, oni koji nisu ušli u tokove ideologije…

U zatvoru

Sefer je tražio da se vratim
- U nekom objašnjenju Hakalovića, komandanta brigade Neretvica, o mom zarobljavanju, bilo je tvrdnji kako su me sakrili od Hrvata. Međutim, ima jedna stvar koja me tada iznenadila: dok sam bio u zatvoru, niko nije svratio do mene. Sefer je insistirao da se što pre vratim, ali drugi nisu… moj drug Bilajac, da ne govorim o Kariću, pokojnom Pašaliću, Begiću… Da, pitao sam gospodina Izetbegovića zašto sam tada uhapšen i on mi je rekao: u to vreme, podaci o tebi nisu mi bili sasvim jasni, svašta se pričalo. Nisam baš nikad bio u prilici da me gospodin Izetbegović nešto pita, da traži moje mišljenje. Druga je priča o smeni Sefera i dolasku Delića: jednostavno je stavljen papir, pročitaj, imaš dva minuta. Na tom papiru je to bilo i ja sam rekao da je to nepotrebno. Nikad nismo razgovarali duže od tri ili pet minuta. Izuzev kada se on pripremao da Vijeću Kongresa bošnjačkih intelektualaca objasni šta se to dešavalo u Armiji. Pa i tad je rekao: Divjak je napisao da nisu samo stradali Srbi i Hrvati već i Bošnjaci. Činjenica je da su stradali i dobri Bošnjaci, oni koji nisu ušli u tokove ideologije…

HVALA TI JOVANE !!

[Toozla]

...Jovo je moralna gromada...upoznao sam ga jula '92. u tek deblokiranoj Dobrinji....svaka mu cast....

[Fair Life]

...Jovo je moralna gromada...upoznao sam ga jula '92. u tek deblokiranoj Dobrinji....svaka mu cast....

Gromada je malo...

Cika Jovo je moralna planina koja je nadvisila sve bosanske vrhove.

[earth-simulator]

[Fair Life]

@ earth-simulator

Procitaj Jovanovo pismo prijateljima... i imaces objasnjenje iz prve ruke.

[Nenadv24]

Za Šešelja se još ne zna tačno šta je. Neki tvrde da je Hrvat ali mnogi govore da je Srbin. Poznato je da su svi koji su prešli sa svoje vjere na drugu postali veliki nacionalisti te druge nacije. Primjer je Šešelj. Nešto zanimljivo sam pročitao prije neki dan. Naime predsjednica srpskog lobija u američkom senatu zove se Melisa Luburić. Znači postoji velika mogućnost da su Luburići bili Srbi koji su prešli na katoličanstvo da bi zatim postali veliki hrvati a jedan od njih u ww2 je bio i poznati mesar iz Jasenovca Maks Luburić. Martinovići su Crnogorci a sada su Hrvati i istovremeno veliki nacionalisti.

[Zadig]

Nenade, Seselj nije ni srbin ni hrvat.
On je KRETENSKE nacionalnosti, DEBILNE vjeroispovjesti.



Cika Jovo, jer COVJEK!!!!!!!!!!!!

[dinash]

Za Šešelja se još ne zna tačno šta je. Neki tvrde da je Hrvat ali mnogi govore da je Srbin. Poznato je da su svi koji su prešli sa svoje vjere na drugu postali veliki nacionalisti te druge nacije. Primjer je Šešelj. Nešto zanimljivo sam pročitao prije neki dan. Naime predsjednica srpskog lobija u američkom senatu zove se Melisa Luburić. Znači postoji velika mogućnost da su Luburići bili Srbi koji su prešli na katoličanstvo da bi zatim postali veliki hrvati a jedan od njih u ww2 je bio i poznati mesar iz Jasenovca Maks Luburić. Martinovići su Crnogorci a sada su Hrvati i istovremeno veliki nacionalisti.

fas-cinan-tno

[dinash]

i ja sam procitao nesto zanimljivo nekidan ...

An eye, for example, can distinguish 15-20 million colours, while the figure for a screen is somewhat lower at 10-15 million. It is even lower in printing. On coated paper approximately 6,000 colours can be shown, and on uncoated around 4,000. On the other hand, the eye can be deceived into perceiving the image as identical to the original, and this is something that well-executed image processing can effectively help achieve.

[Zadig]

Fair, jos jedanputa HVALA TEBI sto postiras dobre textove u pravo vrijeme!

Fair, generale!

[DonDavudes]

dokle smo sa tim prebrojavanjem krvnih zrnca


PS. jovo je tito

[Zadig]

oblachcih, ili mozda magla

[bosniaque]

dobar je divjak!

[Frutek]

Svaka čast Jovanu, insanu, gospodinu i jednom od najvećih ratnika Bosne.
Hvala mu na svemu za šta je smogao snage u najtežem periodu u istoriji naše zemlje.

[adminisrator]

Jovo ne zna gdje je supalj!!! :D:D:D:D

on je bio najobicnija marioneta-i fazan za pokazivanje strancima...

ne mogu ne priznati da je bio utopista i "romanticar", ali za nagradu je popio
dovoljno samara od SDA vrhuske i Alijice (sto ce reci od samih SDA glasaca - koje je nesebicno "branio" :D )
sto trazio - to i dobio....

Jednom je izjavio da nikad nece zaboraviti ovu recenicu i da je tada prvi put vidio sta se ustvari desava u njegovom okruzenju.....:"Radite ono sto sam vam rekao....Samo ROKAJTE!!!"....(na drugom dijelu teksta)

[Toozla]

@adminisrator
...nick sve kazuje....

[Toozla]

@adminisrator
...nick sve kazuje....

[agent_zero]

Ne mogu da vjerujem da na klix portalu nije objavljeno da je preminula supruga legendardnog generala Armije RBiH Jovana Divjaka, jednog divnog i velikog čovjeka i dobočinitelja, koji se nakon rata okrenuo da pomogne mladiha u ovoj zemlji.

Svakakve gluposti se redovno objavljuju, ne prođe dan da onog riđobradog trezoraša ne objavite na portalu, a dok je on "čuvao" trezor, čika Jovo je ratovao.

Sramota!

[Innovation]

Ne mogu da vjerujem da na klix portalu nije objavljeno da je preminula supruga legendardnog generala Armije RBiH Jovana Divjaka, jednog divnog i velikog čovjeka i dobočinitelja, koji se nakon rata okrenuo da pomogne mladiha u ovoj zemlji.

Svakakve gluposti se redovno objavljuju, ne prođe dan da onog riđobradog trezoraša ne objavite na portalu, a dok je on "čuvao" trezor, čika Jovo je ratovao.

Sramota!

Jovo je pametan covjek. Ne dozvoljava da neke budale "ispiraju usta".
Iskreno saucesce .

[Krokodajl]

Saučešće prije svega velikom čovjeku a onda sve ostalo.

[parappa]

Ne mogu da vjerujem da na klix portalu nije objavljeno da je preminula supruga legendardnog generala Armije RBiH Jovana Divjaka, jednog divnog i velikog čovjeka i dobočinitelja, koji se nakon rata okrenuo da pomogne mladiha u ovoj zemlji.

Svakakve gluposti se redovno objavljuju, ne prođe dan da onog riđobradog trezoraša ne objavite na portalu, a dok je on "čuvao" trezor, čika Jovo je ratovao.

Sramota!

Saucesce porodici divjak...

a koliko se veliki ljudi postuju pokazuje broj postova na ovoj temi... bukvalno zaspala prije 12 godina.

[Better Man]

Generalno svi naši mediji. bilo elektronski ili printani su postali jedno obično žutilo bez trunke pismenosti. I šta onda očekivati od tih istih medija. Porodici Divjak oiskreno saučešće. Jovo je za mene najveći gospodin i jedan od rijetkih generala kojem se klanjam do poda.

[PM72]

Znam da mu je supruga bila dugo bolesna i da je svaki svoj atom snage i ljubavi uložio u njeno ozdravljenje.Ja ga i sad pozdravim "poštovanje generale" a on klimne glavom ili se nasmije.Mom rođaku (sinu poginulog borca) izganjao je poslije rata stipendiju.Valjao mu je stotinu puta.Momak je završio mašinstvo i sad se pita u vrlo uspješnoj privatnoj firmi.A u ratu sam je došao na liniju i sa svakim se rukovao,popričao.A moj šupak od komandira (neću ni rahmet da mu predam) nije se primakao liniji ni na kilometar.

[muha_sa]

http://avaz.ba/vijesti/intervju/369595/ ... pasila-bih

Porazno je kad neko insistira da je SDA spasila BiH

Razgovarala: Senka KURT
prije 14 sati

General Armije RBiH Jovan Divjak kaže da ne treba priznanja, odlikovanja i nikoga da ga tapše po ramenu, niti komplimente od vlasti, stranaka, važnih političara.

Njemu je, govori u intervjuu za „Dnevni avaz” povodom sutrašnjeg Dana Armije Republike Bosne i Hercegovine, najveće priznanje što ga na svakom koraku, dok svakoga jutra ide pješice od kuće do posla, zaustavljaju, grle ga, ljube, mole za fotografiju i domaći i gosti.

Bez građanske ideje BiH ne može opstati na ovoj vjetrometini

- To je najveće što sam postigao u životu. A Udruženje „Obrazovanje gradi BiH“ je vrhunac moga uspjeha - potpuno iskreno kaže general Divjak.

Prvo da pitam kako ste? Mada se na Vama ne vidi, ali u ozbiljnim ste godinama, 81. je na vratima, godina je kako ste ostali bez supruge Vere...

- Često me pitaju da li sam se navikao bez Vere. Naravno da se čovjek ne može navići, ali prihvati. Tako sam i ja prihvatio da je nema ujutro za stolom, vikendom dok pijemo kafu. Vera je uvijek kuhala bosansku kafu, pa sam i ja pokušao jedno vrijeme.

Nema sad nečega u mom životu što bi me remetilo, mogu reći možda da sam mirniji. Bilo je puno optužnica u posljednjih šest mjeseci iz Trebinja, Zagreba... Mirniji sam... Na Verinu bolest te su optužnice puno utjecale. Na nju su puno utjecale.

A na Vas? Kako Vi reagirate kad čujete da Vas optužuju, da spremaju optužnice?

- Ja se s tim šalim. Rekao sam i vama nedavno kad je objavljeno nešto o potjernicama iz Zagreba. Dao sam vam adresu, rekao, eto živim u Logavinoj, pa neka dođu da popijemo kafu. Mene to uopšte ne dodiruje. Jedino kad idem vani izbjegavam da idem preko Beča i Minhena, idem preko ovih naših - Zagreba, Ljubljane. Ono što je urađeno, urađeno je i svako treba da odgovara za svoja djela.

Evo govorimo uoči 26. godišnjice osnivanja Armije RBiH. Kakva Vas sjećanja vežu za taj 15. april 1992. godine, šta prvo pomislite, čega se sjetite?

- Armija RBiH je bila nastavak onoga što sam već činio. Mnogi ne shvataju, a možda i ne znaju da sam ja od 1984. već bio u Teritorijalnoj odbrani BiH. To je sasvim drugačiji sistem organizovanja odbrane. I kad se to desilo 15. aprila, meni je bila čast da budem osnivač štaba Armije, koja je trebala da predstavlja Bosnu i Hercegovinu - njene narode, religije, kulture. Komandant je bio Halilović - Bošnjak, Šiber ispred hrvatskog naroda i ja kao Srbin, mada sam oduvijek govorio da sam Bosanac.

O identitetu čovjek sam odlučuje. Istina, ja sam se izjašnjavao kao Srbin, pa je sedamdesetih bilo popularno pisati se kao Jugosloven, ali tog aprila 1992. upisao sam se kao Bosanac, tako se izjašnjavam i u popisu. Zato je meni uvredljivo ono na čemu insistiraju i kardinal Puljić i Dragan Čović, da se u BiH ne može ostvariti ideja građanske BiH. To nije tačno! Bez te građanske ideje Bosna i Hercegovina ne može opstati na ovoj vjetrometini. I Beograd i Zagreb ustrajavaju u tome da spriječe građansku, sekularnu BiH.

Kada je krenulo u pravcu onoga što su željeli Beograd i Zagreb

Sami ste se upetljali u politiku, pa ćemo tako i nastaviti. I iz Beograda i iz Zagreba neprestano stižu poruke da je njihov strateški, vanjskopolitički, geopolitički, regionalni cilj stabilna BiH. No, na terenu sve se radi suprotno?

- Često se čuje floskula - to je nastavak politike Tuđmana i Miloševića, ali nije samo to. U akademskim krugovima centara naših lijevih i desnih susjeda ne priznaju postojanje muslimana, Bošnjaka, plasiraju se priče da nije riječ o autohtonom narodu i to pokazuje pravo stanje. Plenković je više puta došao u Hercegovinu Čoviću na noge nego u Sarajevo, Vučić je više u Banjoj Luci nego u Sarajevu, Dodik je češće u Moskvi kod Putina. Oni čak ni ne skrivaju svoje tendencije. Oni drže nestabilnost BiH u nadi da se mogu ostvariti njihove ideje.

S druge ili treće strane imamo bošnjačku politiku, koja ne može ili ne zna naći odgovor na te tendencije.

- Onog momenta kada se krenulo u odbranu BiH s Platformom Predsjedništva BiH, koja je bila najbolji dokument poslije 1943., bilo je puno nade. No, kad je bilo jasno da se Platforma nije ni počela realizovati, došlo je do prve greške. Vidio sam to odmah na početku, recimo 1993. godine, išao sam u obilazak jedinica Drugog korpusa, pozdravljam vojnike s „Pozdrav domovini“, a iza mene kolega kaže: „Esselamu alejkum“...

E, već je tada krenulo naopako, zapravo u pravcu onoga što su željeli Beograd i Zagreb. Njima je trebao bošnjački nacionalizam, kako bi, kako su govorili, baš tu, u BiH, branili Evropu od „naleta islama“. Poslije će se pokazati da su i Bošnjaci krenuli u nacionalizam koji se jednostavno dobro uklapa s nacionalizmima naših susjeda.

Kad se vratimo na početak, na taj april 1992. godine, na početke osnivanja Armije, a da imate mogućnost nešto promijenili, šta bi to bilo?

- Bio bih jednostavno odlučniji u zahtjevima da se realizuje Platforma. Ona je bila odličan temelj.

Ni sa Seferom ni sa Delićem nikada privatno nisam popio kafu

Pa jeste li mogli kao general, kao Jovan Divjak, nekoga upozoriti koliko je važno tu Platformu održati?

- Već 25 godina dovršavam svoju knjigu i u jednom poglavlju govorim upravo o tome. Tu su dokumenti, tu govorim i o mojoj vezi s predsjednikom Predsjedništva BiH Alijom Izetbegovićem. Tu je desetak mojih pisama upravo o toj temi. Ljudi nisu svjesni ne da sam se suprotstavljao nego da sam bio prisutan, da sam govorio da je to dobro ili da je loše. No, sva ta priča se završava događajem četiri dana prije nego što je gospodin Izetbegović preselio. Bio sam mu u posjeti, a znamo da mnoge nije htio primiti. Kad sam došao, on mi je rekao: „Hvala, učinio si mi čast što si došao“.

Nekako mi govori da je time htio reći da je negdje nešto pogriješio. Da, isto bih radio kao što sam radio, ali bih bio odlučniji da se rješavaju problemi, bio bih rezolutniji. Na mnogo sastanaka Izetbegovića i komandanata nisam bio pozivan. Vjerujete li da ni sa Seferom ni sa Delićem nikada privatno nisam popio kafu. Nije bilo povjerenja u mene. Ali, nećemo o tome. U mene imaju povjerenje ljudi. To je meni zahvala za sve!

Kad podvučete crtu, šta biste rekli, kakva je bila Armija RBiH?

- Armija dobre namjere, bila je to dobra ideja. To je bila armija patriota, s ljubavi prema domovini, ideji. Nažalost, u sve su se uplele stranačke ideje i opredjeljenje.

Porazno je kad neko insistira da je SDA spasila BiH, organizovala odbranu. Odbranu su organizovala ova djeca s ulice, koja nisu razmišljala o religiji ili stranci, već o gradu, svojoj ulici... To se ne smije i ne treba raditi. Građanin je jača misao i ideja i stranke. Uostalom, to je stranka jedne grupe ljudi koja nudi neka rješenja, a nikad ih ne ostvaruje. Uvijek su govorili jedinstvena BiH, a BiH je podijeljena. Tužno je da se za pobjedu u jednoj opštini kaže da je to njen najveći uspjeh, a istovremeno izgubiš dvije-tri opštine.

Ko vjeruje danas u multietničku BiH?

- Pa političari, ali pod navodnicima. Oni danas grade na tome svoj opstanak na vlasti. Ja strancima govorim da je najveća tragedija smrt stotinu hiljada ljudi, najviše Bošnjaka među njima. Ali, drugi naš vječiti problem je etničko čišćenje. To je pokazao i popis. Biskup Komarica o tome stalno govori, bori se za Hrvate u RS, upozorava kako je u Posavini bilo 150 hiljada katolika, a danas ih nema više od osam hiljada. Sjetite se kakva je bila Banja Luka prije rata? Sarajevo isto tako!

No, unatoč popisu i brojevima, Dodik kaže da biskup Komarica unosi nemir u RS?

- Suviše se puno priča o Dodiku. On, eto, tvrdi da u udžbenicima u RS neće pisati da je bio genocid u Srebrenici, da je ubijano Sarajevo, najavljuje zajedničke udžbenike sa Srbijom. Mi ne znamo da pariramo činjenicama. Eto, ako je sve kako tvrdi Dodik, kako je onda toliko manje Bošnjaka i Hrvata u RS, šta se desilo posljednjih godina. Imamo činjenice....

Ovdje je politika podijeljena ne samo između nas nego smo podijelili i svijet. Srbija ima podršku Moskve, Hrvati iz BiH Zagreba, a Bošnjaci očekuju veliku podršku iz arapskih zemalja. Veliki je propust što su bošnjačke vlasti očekivale da će imati veliku podršku.

Izetbegović nije bio svjestan da Arapi 70 godina nisu bili jedinstveni u stavu prema Palestini. Tu su greške koje i danas nastavljaju bošnjačke vlasti i idu prema toj priči - Turska, arapske zemlje, a zapostavljaju SAD, Evropu.

Ako su Bošnjaci zadovoljni što kontroliraju svega 24 posto teritorije, ja nisam

Zašto Vas nema na proslavama Dana Armije, bitnih historijskih datuma... Jeste li se sami izopćili ili su Vas izopćili?

- Ima i jednog i drugog. Pa pozovu me, ponegdje i više formalno. Ali nekad ne mogu biti pored ljudi koji, to je moje viđenje, možda nisam u pravu, ne zaslužuju da nose visoke činove, ne zaslužuju da se nađu na tim mjestima. U toku rata nisu ništa doprinijeli da, eto, u krajnjem slučaju, sačuvamo mnogo više nego što danas imamo.

Ako danas Bošnjaci kontrolišu svega 24 posto teritorije i ako su zadovoljni, ja nisam zadovoljan.

Zašto vlast nije objavila registar boraca da se konačno zna: ovi su bili na liniji, ovi u trezoru, ovi su u rovu ostavili bubrege, ovi širili u dijaspori istinu o Bosni....

- Jedan od boraca, iz Zenice je, vodio je proteste prije pet-šest godina, a sad vidimo da se, zahvaljujući vlastima, dobro snašao. I sebe i porodicu obezbijedio. Ogromna sredstva prošla su kroz ruke ljudi koji su bili u Armiji, bili na važnim položajima, pa su se okrenuli sebi, a ne vojnicima. Takvi ne mogu uvjeriti ove koji imaju problema da je sve po zakonu. Prvo, oni krše zakon.

Priznali ste da ste bili naivni i kad je riječ o ratu i poraću. Za rat, eto, i razumijem, takva silina agresije nije se mogla predvidjeti. Ali, poslije rata vjerovali smo da dolaze dobre i mirne godine. Gdje mi ovo živimo, šta je s ovom zemljom?

- Živimo onako kako oni na vlasti, a na vlasti su od 90-ih, diriguju. Neko kaže nema države, ma ima, postoje čak tri male državice koje odlično funkcionišu, gdje su oni na vlasti, dobro upravljaju, kontrolišu, kažnjavaju, skrivaju. Oni dobro žive i ostaju na vlasti. Kad bi priznali bilo šta od svojih grešaka, svoj kriminal, svoje propuste, svoje laži, bilo bi svašta. Problem je za BiH što prvo treba istina pa pravda i pomirenje.

Ovdje je puno istina, istorija. Ne poznaje se pojam, sadržaj građanina. Ljudi su svjesni da je stranka jedini izlaz. To mi kažu i ovi mladi iz Udruženja. Ja im kažem da to nije dobar put jer vjerujem da je jedini put raditi pošteno, učiti, razvijati se.

I mene često pitaju jesam li u stranci. A ja kažem da jesam - Udruženje je moja stranka. Nama je dato da učinimo nešto korisno i svakoga dana trebamo zapitati sebe šta smo uradili. Zato mladima govorim da se trebaju opredijeliti za nešto gdje će moći drugima pomoći.

Mene čudi da nas nikad nisu pozvali Puljić i Kavazović, religijske vođe

Pa kad već imate tu „stranku“, sigurna sam da se često viđate sa svojim kolegama, drugim stranačkim predsjednicima, dobivate donacije od države, imate svu pomoć, kako to i biva sa strankama?

- Mene čudi da nas nikad nisu pozvali, recimo, Puljić i Kavazović, religijske vođe. Mi radimo humanu stvar i opredijelili smo se za čovjeka, za djecu. Troje zaposlenih je u 25 godina obezbijedilo sedam hiljada stipendija, tri miliona eura su dobila djeca, putovala u 18 država, na razne načine prošlo oko 50 hiljada djece i porodica. I niko nas nije makar pitao kako vi to činite. Nastojimo biti nezavisni, nemamo stranačke veze. Od države ne dobivamo ništa.
Obrazovanje je najbolje oružje kojim se može mijenjati svijet

Udruženje ste osnovali u ratu, 1994. godine. Već tada ste znali da će obrazovanje bi.
ti veliki problem poraća ili..

- Sve religije učenje i znanje stavljaju na prvo mjesto, to daje mogućnost čovjeku da ostane slobodan, nezavisan. Poslije 1945. godine imali smo strašnu situaciju, tamo gdje sam odrastao, u Vojvodini, bilo je puno izbjeglica, puno problema, nije bilo sredstava za obrazovanje. Znao sam da će to biti i nakon ovog rata. Obrazovanje je najbolje oružje kojim se može mijenjati svijet. Obrazovanje je ono što je trebalo, tako sam se nadao, da mijenja i BiH. Ali sistem koji imamo samo udaljava ovu zemlju, nikako nas ne objedinjuje u ideji BiH, jednaka prava svim narodima i građanima.
Sreća je što nemam priznanja, trebao bih onda objašnjavati kako, šta...

Jeste li razočarani?

- Ne, to znači da bih bio razočaran u sebe, u sve što sam uradio. Mislim, mada nije moje da to ocjenjujem, da sam radio dobro. Ispunjavam svoju želju da navečer sebe pitam šta sam to korisno uradio, da svako jutro sebi kažem dobro jutro, živote. Svjestan sam da svaki dan može da se nešto uradi za BiH.
Pitam jer su Vas nazivali simbolom Sarajeva, BiH, davali smo Vam velika imena, pa se nekako očekivalo da ćete poslije rata imati i bolju poziciju.

- Ovih dana imam u gostima Italijane, šetam s njima i sad svaki drugi, treći čovjek na ulici me sretne, pozdravi, pita za zdravlje, traži da se slikamo. Kad je bio ovaj skup SDA u Zetri, sreo me Selim iz Kalesije, kaže, evo našeg generala. To je to što trebam, to je zahvala koju trebam, to je najveće što sam postigao u životu osim Udruženja!



Dakle, bili biste nesretniji da imate priznanja, a da Vam ne prilaze?

- A sreća što nemam priznanja. Trebao bih onda objašnjavati kako, šta... Jedan od dobrih mislilaca Bošnjaka je napisao jednom kao ... i Divjak ima „Zlatnog ljiljana“, pa mu ja kažem da nemam „Ljiljan“, da ga nisam dobio. A on će meni: „Ma nema veze, Vi ga ionako imate. Bolje je tako“.

Knjiga i 1.985 dana

Znam da već 25 godina pišete knjigu. Naslov je „Ne pucaj“, na naslovnici slika djevojčice koja bere cvijeće, vojnik u pozadini s puškom. A gdje je knjiga?

- Pa ne stižem, evo ovih dana sam kao rudar iz Kaknja, ne stižem ništa. Prve dvije godine u knjizi su gotove. Bit će.

Rekli ste da Vam je preostalo još oko 2.000 dana života i stalno nešto brojite?

- Sad je već 1.985 dana, još 6 godina. Gledala mi jedna Meksikanka u dlan i rekla da ću živjeti do 87. Tako da ćete biti na promociji knjige i proslavi 87. rođendana.

Muhamed, posebno mjesto u srcu

(Ljeto 1995: Divjak je došao po Muhameda u bolnicu)
Ljeto 1995: Divjak je došao po Muhameda u bolnicu
U generalovu srcu jedan poseban dječak ima posebno mjesto. Danas ima 23 godine, četvrta je godina prava, Muhamed Bojadži, a general se sjeća dana kad je upoznao njegovu familiju.

- Obilazio sam položaje 10. juna 92. godine na Sedreniku i neko mi kaže da je dan prije granata ubila troje djece i vojnika, predložili mi da izrazim saučešće. Bio sam u dilemi, kako će me primiti, ko sam za njih, šta sam. Dolazim na vrata, podrumska, ide mi Halida ususret i kaže ide naš komandant. Ona je bila pripadnica Armije, prije nekoliko sati izgubila je dva sina – jednog od 17, jednog od 13 godina. Tragedija nas je zbližila. Viđao sam je poslije, u šali joj govorio da ponovo rodi, Halida je odgovarala sa smijehom da je stara. Poslije mi je rekla da nosi dvojke. Nažalost, nesretnim slučajem izgubila je jednu bebu. Drugu je rodila... Muhameda. Izveo sam ga iz bolnice i sjećam se dok sam ga držao da sam rekao: Čvrst je, jak, poput mene! Ja sam mu kum - sjeća se general Divjak.

Malinjak i 30 stipendija

Udruženje gradi BiH otprije godinu-dvije u Malešićima kraj Ilijaša na 16 hektara zemlje uzgaja maline. Ove će godine dobiti prvi urod. Htjeli smo da djeci Udruženja damo alat, da zarade sebi pare. Eh, sad, ima tu i pozitivnog i negativnog. Rade od jutra do mraka naše Mersiha i Melina. Ove ćemo godine imati prvi urod, trebao bi da nam osigura 30 stipendija - govori nam general.

Ovdje nikad neće srpska noga kročit'!

Meni je od svih anegdota o Vama, a ima ih, istovremeno i smiješna i tužna ona ratna, s linije na Pofalićima...

- A... ta je tačna! Dolazim na Pofaliće i raportira neki komandir odjeljenja: „Gospodine pukovniče, ovdje nikad neće srpska noga kročit'!” Ja ga gledam i pitam: „A, ja?!” Kaže on: „Izvinite nisam na Vas mislio!”

[furlan]

Sa otvorenim dlanom pri ramenu i pozdravu domovini Generale, a danas Cika Jovo, sto bi rekao jedan teman ti cinim.