......toliko mnogo osoba prodje nasem zivotnom stazom....a tako je mali broj onih iza kojih ostanu tragovi u pijesku....i nije bitno da li je ta osoba bila tu samo jedan momenat, samo tren, ili danima, mjesecima, godinama....njen trag disete, cak i kad ne prebirete po sjecanjima, jer usla je u vas, sakrila se u ono sto danas jeste, ono ko ste, ostavila djelice sebe zauvijek vezane za neke samo vama poznate mirise, pjesme, fraze, treptaje........a sada zivi samo u uspomenama....i vise je nema onako kako je bila, finalan je, zavrsen broj dodira koje ste podijelili, broj rijeci, suza, osmijeha.....nje(ga) vise nema, njena stopala nikad vise nece praviti nove tragove u pijesku, ne samo vama, nego bilo kome....receno je sve sto se moglo reci, a mozda ne i sve sto je trebalo....ali druge sanse nema...nece je biti....jer vrata izmedju zivota i smrti se otvaraju u samo jednom pravcu....
Ali sta kad biste dobili tu sansu? Kada biste nekim cudom mogli dobiti jos jedan dan sa osobom koju volite (i ne, naravno da ne mislim samo na romanticnu ljubav, mislim jednostavno na bilo koju osobu koju volite, a koje vise nema)? Da kazete sve sto niste rekli, da odsutite zajedno neke nove tisine, da jos jednom pogledom upijete svaku crtu lica, da podjelite mozda neki novi smijeh, neku novu suzu? S kim biste pozeljeli taj poklonjeni dan? I kako biste ga proveli? Kuda bi vas odveli vasi tragovi u pijesku?
kad bi moglo bilo bi fenomenalno. evo zamisljam povratak prijateljice i njen ponovni susret sa njenim malim sinom. 
postavka ili pretpostavka je da mozes dobiti nemoguce i dobiti jos jedan dan (sutrasnji, neki novi, buduci, jos neprozivljeni) sa voljenom osobom koje vise nema da li bi to ucinio, koju osobu bi ponovo pozelio vidjeti, cuti, dotaknuti, i kako bi "potrosio" taj dan 
Moze l' tako 
