Jos jedna gadost Dnevnog Avaza ...

[Prenj]

Sad su udarili na Mileta Stojica.
Jos jedna kockica u mozaiku ...
Razbijaci Bosne na djelu.

Avazov tekst i Stojicevi komentari:

http://www.bhdani.com/default.asp?kat=f ... tekst_rb=3

Novinarstvo kao zavijanje šakala
Podrška šoviniste Mile Stojića(1)


Prema novinarskim informacijama, poluanonimni(2) hrvatski pjesnik Mile Stojić je propagandistički Avdićev (Senad, glavni urednik Slobodne Bosne, op.ur.) asistent u konkurentskom Pećaninovom (Senad, direktor Dana, op.ur.) magazinu(3). Stojić je, inače, poznat po antimuslimanskoj izjavi da na ulazu u Sarajevo ne može stajati ime "Avaz"(4) jer je "azijatskog porijekla".

Tu šovinističku rečenicu Stojić je, očito, uputio mnogim muslimanima čija imena on veže za "isti jezički korijen"(5). Taj primitivni šovinizam mogao je jedino biti objavljen na stranicama Dana, u kojima Stojić piše kolumnu i pokušava podvaliti kriminal(6) najtiražnijem bh. dnevniku(7). Naime, Avdić i Stojić, kao i Pećanin, imaju dugogodišnju zajedničku osobinu da za još neostvarene ekonomske interese već posrnulog zagrebačkog tajkuna Nine Pavića(8) na najprimitivniji način žele ukloniti "Avaz". Time bi se ostvarila pusta želja da ovdašnji novinski milje potpuno tiražno poklopi(9) i politički "uređuje" velikohrvatska propagandna mašina(10).

(1)Pod tim je naslovom u Dnevnom avazu, 11. ožujka 2005., objavljen entrefillet u tekstu o tobožnjem "finansijskom kriminalu u Slobodnoj Bosni". Tekst je nepotpisan, mada je odmah jasno, po ispravnoj, bosanskoj deklinaciji moga imena, da mu je autor Fahrudin Đapo. Đapin polupismeni gazda to inače sklanja kao "Mila". "Fahrudin Đapo? Nemam komentara" (književnik Jasmin Imamović u anketi magazina Start, Sarajevo, 2004.).

(2)"poluanonimni hrvatski pjesnik" U prosincu 2003., netom nakon mog izlaska iz bolnice, javio mi se telefonom književnik dr. Zilhad Ključanin, sa željom da me posjeti na bolesničkoj postelji. Prilikom posjeta obavijestio me je da je on novi glavni urednik izdavačke djelatnosti "Avaza" i da je došao k meni s namjerom da razgovaramo o doživotnom književnom ugovoru, koji bi sa mnom potpisao za Avaz. Naglasivši da je stav uprave Avaza da sam ja jedan od "najboljih i najznačajnijih bosanskih savremenih pisaca itd.", te da mi Radončić, iako mi zamjera angažman u Danima, nudi stalnu mjesečnu plaću u pristojnoj visini, a da mu ja dam zauzvrat svoja doživotna izdavačka prava. Iako bez stalnog zaposlenja, sa boravištem u tri države, s neredovnom crkavicom od nezavisne štampe, ponudu sam morao ljubazno odbiti, zbog za mene boljih uvjeta što mi ih je ponudio moj izdavač "Vrijeme" iz Zenice, koji mi je tad samo kratko i prostodušno rekao da mi on ništa specijalno ne može ponuditi, ali da imam na umu "da postoje halal-pare i haram-pare". Čitam ovih dana da je dr. Ključanin doživio sudbinu ostalih Radončićevih intelektualnih favorita, tj. da ga je Radončić iskortistio i bacio. Zgodu navodim i zbog toga da pokažem kako je u Avazu lak put koji treba prevaliti od "najboljeg i najznačajnijeg" do "poluanonimnog", "šoviniste" itd. Ako ne vjerujete meni, pitajte Z. Lagumdžiju, E. Bičakčića, M. Osmovića...

(3)"Avdićev asistent u Pećaninovu magazinu" To, biva, zvuči kao krme u Teheranu! Radončić, naime, nikako ne može shvatiti da ja za prijatelje imam najveće bosanskohercegovačke intelektualce i novinare, i Avdića i Pećanina, i brojne druge, ljude kakve on ne bi mogao za prijatelje imati ni kad bi se u korist beskućnika Srebrenice odrekao sva četiri svoja "haram-tornja". Njemu ostaje jedino Fatmir.

(4)"poznat po antimuslimanskoj izjavi" U ehu ovih Đapinih riječi čuje se zavijanje šakala. On, naime, vrlo dobro zna da ja nisam poznat po antimuslimanskim izjavama, već da sam poznat kao pjesnik Prognanih elegija. On, također, vrlo dobro zna da sam o stradanju Bosne i bosanskih muslimanima napisao na tisuće stranica u novinama i magazinima Austrije, Njemačke, Bosne i Hrvatske, u petnaest mojih knjiga, o kojima su povoljno i pohvalno pisali najistaknutiji bošnjački pisci, od Kasima Prohića, Enesa Durakovića, pa sve do Muharema Bazdulja i Faruka Šehića. On se sjeća večeri u Beču i Frankfurtu kad je plakao nad mojim tekstovima. Ali, kad me već vučete - da, doista, nije lijepo da na mjestu legendarnih nebodera slavnog antifašističkog Oslobođenja stoji ta novokomponovana i skorojevićevska avazovska rugoba.

(5)"isti jezični korijen Ja tvrdio da "mnoge muslimane veže 'isti jezični korijen' s persijskom imenicom avaz?! Budalaštine! Pa, gospodo, što vam je, ja sam profesor bosanskog jezika!

(6)"podvaliti kriminal" Žurnalistička ekspresija, jedna od onih zbog kojih će tabloid Avaz ući u historiju novinarstva; stilska figura radi koje, kad je pročita, čovjek zažali što je uopće pismen.

(7)"najtiražniji bh dnevnik" Otkad se to tabloid (njem. Regenbogenpresse) naziva - dnevnikom?

(8)"interesi posrnulog Nine Pavića" To je, prema Đapi, moja nova akvizicija, a samo prije godinu dana to su bili, ni manje ni više, "interesi beogradske Politike i zagrebačkog Vjesnika". "Eto, pjesnik Mile Stojić prije 20-ak dana u jednoj reviji praktično je rekao kako je, maltene, nedopustivo da na ulazu u Sarajevo blješti znak Avaza (....) Ne poznam gospodina i ne želim da polemišem s njim, te ne znam da li bi on bio sretniji da tu piše ime beogradske Politike, ili zagrebačkog Vjesnika", Fahrudin Radončić, u intervjuu Avazu od 20. veljače 2004. godine. Itd.

(9)"poklopiti milje" - šatr.: privatizirati, drpisati.

(10)"velikohrvatska propagandna mašina" Ja nikad nisam pisao u neoustaškome listu Nedjeljna Dalmacija, u kome su Fahrudin Đapo i Smiljko Šagolj, u vrijeme stradanja Bošnjaka u Heliodromu i Dretelju, objavljivali velikohrvatske propagandne feljtone protiv "mudžahedinske politike" Alije Izetbegovića.

Piše: Fahrudin Đapo
Fusnote: Mile Stojić

[Truba]

jel se računa što me stalno jebu u pojam

[jazzer]

Ma jebo to, znamo da je Avaz bezze, nego, guzi l' ko sta?

Ja sam prosle godine jednom,
ove nesto prorijedilo..

[Qler]

probo jednom......

......vidio znam.....

... i nisam vise :D

[glasnost]

predlazem redakcijama dana i slobodne bosne da u jednom od sljedecih brojeva objave i tematski dodatak- pamflete koje je urednik fahrudin djapo objavljivao u nedjeljnoj dalmaciji za vrijeme hrvatske agresije na bosnu (decki iz feral tribune-a to garant imaju u arhivi i bili bi radi posuditi im). mogu zaciniti pikanterijama na racun ostatka redakcije, a ne bi trebali stediti ni velikog brata, scepu radoncica. islo bi to ko halva

olosh treba udariti direktno u glavu

da su shakali istinoljubivi, objavili bi clanak u kome stojic iznosi sovinisticke opservacije na racun bosnjaka i bosnjackih imena, pa tek onda dali prigodan komentar. ali to ne rade, jer bi onda na povrsinu izasla sva zloba i beskrupuloznost tih beshtija u manipulaciji cinjenicama i izvrtanju rijeci.

[glasnost]

Ovako kaze Marko Darinkin:

"Eno te hvali Avaz", kaže mi poznanik u kafani San dalekoj stotinjak koraka od zgrade gdje stanujem. "Stvarno?" "I to na zadnjoj strani." Platih kafu i požurih kući bojeći se da me huja ne prođe. Jer su mi dokurčile Radončićeve pohvale.

Godinama sam šutio i žutio. Kad mi kažu da me Radončićev list pohvalio, bespomoćno bih raširio ruke: "Šta ću? Zamislite da vas neko pljune na ulici? Šta biste mu? Izvadili biste maramicu, obrisali ispljuvak i nastavili kud ste krenuli, jeltako? I meni, kad me Radončić pohvali, ostaje jedino da maramicom izbrišem taj ispljuvak i gospocki produžim dalje!"

Ali više neću da šutim. Nego ću uštivno zamoliti Radončića da me ostavi na miru. Šta sam mu skrivio? Ne tražim da mi se izvini za pohvale kojima me dosad obasipao. Jer mada sam ateist, znam šta je hrišćansko praštanje: alal mu sve što je dosad o meni pisao, ali nek mi više svojim hvalama ne uzima ovo malo obraza što mi je još ostalo. Bar o meni, fala bogu, Radončić ima šta ružno reći, a ja mu dajem dozvolu da me kudi i grdi na pasja preskakala sve do moje smrti. Ukoliko, pak, ta ološ nastavi da me hvali, glavu ću mu razvaliti, ne zvao se ja Marko Darinkin! Na koncu, ne vjerujem da je Ivan Lovrenović toliko bolji čoek od mene da on zaslužuje isključivo Radončićeve pljuske, a ja isključivo pohvale. Nek Radončić i mene bombarduje, nijesam zar gubav?

[glasnost]

ja sam upravo prerovio svoju arhivu i odlucio da prekucam sporni pasus iz clanka objavljenog u Danima od 6.2.2004.

u pitanju je Stojiceva kolumna, povodom dvadeset godina od sarajevske olimpijade- Bog je volio komuniste (naslov se moze razumjeti tek nakon citanja cijele kolumne).

posljednji pasus glasi ovako:

Nebodere sa logom ´Oslobodjenja´ porusila je pomutnja jezika, sto je pocetkom devedesetih zavladala u Babilonu. U njihovu miniranju sudjelovali su i novinari slavnog lista, porijeklom Srbi. Na tim rusevinama nedavno su nikla cetiri polukruzna solitera, sa bljestecim slovima novog imena, dolutalog u nas jezik iz dalekog jezika Azije. Sarajevski ducani su danas puni zapadnih sokova i pica, ali ih nekako srce vise ne zeli. Nakon nekadasnje kolektivne topline i opijenosti, najednom smo se probudili u svijetu u kojem je i tamno i hladno kao u grobu.

(ako neko ima e-pretplatu na omiljeni magazin, molim ga da postira cijelu kolumnu. vrijedi je i nakog vise od godinu dana cijelu procitati.)

[glasnost]

evo jos stojicevog ´sovinizma´:

Riječ u fokusu



Avaz

Mile Stojić

U Danima od 6. veljače, prisjećajući se sarajevske zimske olimpijade, napisao sam: "Nebodere sa logom Oslobođenja porušila je pomutnja jezika... Na tim ruševinama nedavno su nikla četiri polukružna solitera, sa blještećim slovima novog imena, dolutalog u naš jezik iz dalekog jezika Azije."

Na te dvije moje rečenice Fahrudin Radončić, vlasnik tih solitera, u intervjuu svom vlastitom Dnevnome avazu od 20. veljače, reagirao je drskošću homo novusa: "Eto, pjesnik Mile Stojić prije 20-ak dana u jednoj reviji (?!) praktično je rekao kako je, maltene, nedopustivo da na ulazu u Sarajevo blješti znak Avaza, a to je ime stranog, azijatskog porijekla. Ne poznam gospodina i ne želim da polemišem s njim, te ne znam da li bi on bio sretniji da tu piše ime beogradske Politike, ili zagrebačkog Vjesnika. Međutim, njegova poruka je civilizacijski vrlo opasna jer, poput Avaza, i moje lično ime, kao i imena mnogih muslimana, imaju isto porijeklo. Znači li to, prema Stojiću, da će nakon toga što smeta ime Avaz, otvoreno smetati i imena dva miliona ljudi koji čine većinski narod u ovoj zemlji?"

Iako je iz samih navoda čitatelju razvidno da ja nisam rekao ama baš ništa od onog što mi vlasnik Avaza želi prikačiti, osjećam potrebu u povodu ove konstrukcije dodati riječ-dvije.

1. Riječi stranoga porijekla u bosanskom jeziku valja upotrebljavati samo u slučaju kad nemamo dobre domaće riječi. To je zlatno pravilo pravopisa. Takav je slučaj i sa turcizmom avaz, za koji u svim rječnicima, od Škaljićeva do Klaićeva, stoji uputa da je tuđica, koju treba zamijeniti domaćom riječju glas. Imenica glas spada u pravopisnu normu bosanskoga jezika (Halilović), a upotrebljavali su je i Mladi muslimani (usp. Muslimanski glas, a ne Muslimanski avaz itd.). Dakle, ako se tuđica avaz ponekad i upotrebljava u usmenim regionalnim govorima Bosne i Srbije, u standardu se bosanskome ona upotrebljavala nije nikada.

2. Dok se ja u tekstu samo sjećam da je na istom mjestu nekad stajao natpis Oslobođenja, Radončić sugerira da bih ja bio sretniji da na novim neboderima sada "piše ime beogradske Politike, ili zagrebačkog Vjesnika"! Dakle, ako bih ja sve i htio neki novi natpis, o čemu se uopće nisam izjasnio, logično bi iz teksta bilo zaključiti da je to natpis Oslobođenja, a nikako Politike ili Vjesnika. A ako me Radončić ne poznaje, što mu ne zamjeram, jer je u moju zemlju doselio prije svega desetak godina, lahko će me prepoznati: ja sam jedan od onih što su svojim radom i stažom štampariji "Oko", koja je danas njegovo vlasništvo, priskrbio barem jedan valjak i dva prozora! No, ne zavidim mu ni malo, jer za mene je Bosna domovina, dok je za njega ona tek - imovina.

3. I treća, najveća, bezobraština Radončićeva je ona "civilizacijska" - da meni smetaju osobna imena azijskog porijekla. Zna li vlasnik Avaza da nisu samo muslimanska, već da su i mnogobrojna kršćanska imena, pa tako i imena mog oca i moga brata, također azijskog, biblijskog, porijekla? Amin.

DANI

[Prenj]

Polemika Mileta i Fahre dokazuje opet da ne moze ucen covjek sa seljakom tako lako u polemiku ulaziti.
Mile se sluzi rijecima, Fahro medjutim samo toljagu priznaje.

[glasnost]

pa ja i jesam za toljagu. zato i predlazem taj dodatak. na 32 str. u koloru

[St.Germain]

Bog je volio komuniste

Mile Stojić

Dvadeset godina od sarajevske olimpijade



U času kad otvorite ovaj broj Dana, navršit će se točno dvadeset godina od početka sarajevske zimske olimpijade, najveće sportske manifestacije ikad održane na slavenskome jugu. Četrnaeste ZOI odavno su irelevantne i nadmašene, kako u natjecateljskome, tako i u organizacijskom pogledu, ali za nostalgičare svih boja i fela one su i danas film čije vrćenje izaziva zagonetan i topao smiješak na licu. Iz tog sjetnog osmijeha niklo je i narednih nekoliko sličica.

Te zime u Bosni nikako nije bilo snijega, cijeli prosinac i siječanj bili su kišoviti, a veljača je počela sunčanim i žarkim danima. Građevinari su ulicama davali posljednji glanc, na novosagrađene plavičaste nebodere novinskog pogona "Oslobođenja" u Nedžarićima postavljali su monteri velike neonske natpise s logom te firme na ćirilici i latinici, sve je bilo spremno za početak najveće fešte zimskih sportova, samo snijega nije bilo ni praške, kako u dolu, tako ni na najvišim planinskim visovima. Organizatori su užurbano po planinama montirali snježne topove, ali umjetno proizvedeni snijeg topio se čim bi pao na toplu i rahlu zemlju.

Noć uoči početka olimpijade otvorilo se nebo i ujutro se metar debeo snježni pokrivač prostro na sportskim borilištima oko grada. "Bog voli Sarajevo", govorili su tad komunisti, kojima je sa tim prozračnim pahuljama palo teško kamenje sa srca. Najistaknutiji među njima, Branko Mikulić, predsjednik Organizacijskog odbora olimpijade, i Uglješa Uzelac, tadašnji gradonačelnik, iako zahvalni Bogu na nebeskoj mani, međutim, nisu prisustvovali bogoslužju u kreševskoj crkvi, gdje su bili dopratili tadašnjeg predsjednika Međunarodnog olimpijskog komiteta Samarancha, koji je u komunističkoj zemlji bučno demonstrirao navike praktičnog katolika. Drugovi Uzelac i Mikulić sačekali su svog visokog gosta pred sakristijom, ne hoteći oskvrnuti svoju ateističku nevinost.

Pa ipak, mnogi će se vjernik danas s poštovanjem i naklonom sjetiti komunista Mikulića, oca moderne Bosne, čovjeka koji je stvarao nadu da mi ipak nismo balkanske ubojice ni kurvini sinovi, što su njegovi nasljednici zorno dokazivali. Ta olimpijada bijaše kruna nastojanja njega i njegovih drugova da se Bosna i Hercegovina modernizira - "tamni vilajet" slao je za njegova vakta u Europu i svijet ne više samo gastarbajtere već i vrhunske autore, slike, melodije, knjige i filmove. A prvi tadašnji naš građanin Uglješa Uzelac obilježio je olimpijadu širokim mahanjem one zastave na dugačkom jarbolu, čija svila i danas blago pomiluje lica Sarajlija u času kad razmišljaju o svojim bivšim životima. Treći čovjek sarajevske Olimpije bijaše slovenski skijaški šampion Jure Franko, pobjedi kojeg su Sarajlije ispjevale simpatičnu pjesmicu o ljubavi prema Slovencu, što se rimuje sa - burekom.

Zimske olimpijske igre Sarajevo je očekivalo kao da su svi građani njihovi sudionici, što ne smiju propustiti ponuđenu im životnu šansu. Sjećam se jedne zgode iz uredništva lista Oslobođenje, u kojem sam tad radio kao urednik - neposredno uoči starta Igara stigla je iz rukovodstva kuće vijest da će nam u posjet doći grupa od dvadesetak američkih novinara i preporuka da ih moramo dočekati dostojanstveno odjeveni. Sutradan se pedesetak nas, novinara i urednika, u svečanim tamnim odijelima, bijelim košuljama i plavim kravatama sa pahuljom ZOI (drugarice su, dakako, bile u odgovarajućim tamnim kostimima!), cijeli dan vrzmalo po hodnicima nedžarićke zgrade, jer je avion kasnio zbog poslovične sarajevske magle.

Tek negdje predvečer, među nas tako kravatirane i uštogljene, bahnula je američka grupa, rulja od tridesetak persona odjevenih u traperice i šuškave skijaške jakne, umotanih šarenim vunenim kapama i šalovima. Sami smo sebi tad izgledali jadno i groteskno, kao manekeni ideje ukočenosti, zaleđeni pingvini socijalizma zatečeni pred opuštajućim daškom zapadnog povjetarca.

Još jedan dirljiv događaj navire u sjećanje: Ronald Reagan, tadašnji predsjednik Sjedinjenih Država, dao je ekskluzivni intervju dopisniku Kurspahiću, ali je tekst plasiran tek na dvadesetoj, sportskoj stranici (bez najave na naslovnici), jer, uza sav trud, redakcija nije uspjela dobiti kontraintervju sa sovjetskim predsjednikom, a nesvrstanima se svrstavati uoči olimpijade - baš i nije bilo zgodno.

I tih petnaestak dana olimpijske vrućice trgovine su bile prepune uvozne robe - sve one drangulije iz američkih i europskih televizijskih reklama preselile su se u rafove sarajevskih samoposluga. Socijalistički ljudi kupovali su buteljirana francuska vina i pikantne sireve, dimljeni losos iz Norveške, talijanske špagete, piva u konzervama s natpisima Budweiser i Heineken, sve ono što su čeznutljivo gledali u stranim sapunicama, dok su mnogobrojni pristigli stranci izjavljivali kako su oduševljeni našom rakijom, kadaifom i zeljanicom. Nekoliko mjeseci nakon olimpijade rodila se moja druga kćerka i, sjećam se kao da je bilo jučer, supruzi sam svaki dan iz obližnjeg samoposluživanja donosio narančin sok marke Valentia, preostao iza Igara, kao naročit znak nježnosti i pažnje… Nakon svega mjesec-dva sva UPI-jeva samoposluživanja opet su bila "željna" uvoznih džidža i artikala…

Moja kćerka ove godine slavi dvadeseti rođendan u svijetu koji je u školama njenoga oca bio određen kao truo i buržoaski. Na olimpijskim brdima iznad Sarajeva slavne staze i objekti još pretežno leže u ruševinama. Lešinari čekaju čas da ih kupe u bescjenje. Mikulić i Uzelac odavno su legli u dobru bosansku ilovaču, a ne znam što je s Jurom Frankom, je li uopće živ. Njegovi zemljaci danas u porušenu Bosnu izvoze proizvode koje nigdje na svijetu ne bi mogli prodati, niti bi ih itko osim nas za te pare htio kupiti, a istodobno čuvaju brižno granice svoje nove europske domovine od nas, "mudžahedina".

Nebodere sa logom Oslobođenja porušila je pomutnja jezika, što je početkom devedesetih zavladala u Babilonu. U njihovu miniranju sudjelovali su i novinari slavnoga lista, porijeklom Srbi. Na tim ruševinama nedavno su nikla četiri polukružna solitera, sa blještećim slovima novog imena, dolutalog u naš jezik iz dalekog jezika Azije. Sarajevski dućani su danas puni zapadnih sokova i pića, ali ih nekako srce više ne želi. Nakon nekadašnje kolektivne topline i opijenosti, najednom smo se probudili u svijetu u kojem je i tamno i hladno kao u grobu.

[Stitch__]

Gadost ti u gacama

[Stitch__]

koliko god se prikrivali, svi vi citate avaz

hvala

[manijak1]

3. I treća, najveća, bezobraština Radončićeva je ona "civilizacijska" - da meni smetaju osobna imena azijskog porijekla. Zna li vlasnik Avaza da nisu samo muslimanska, već da su i mnogobrojna kršćanska imena, pa tako i imena mog oca i moga brata, također azijskog, biblijskog, porijekla? Amin.

Ko kaže da Mile ne zna šuknuti

[Vodenjak]

Gadost ti u gacama

Pa upravo tako!

Avaz i jeste ono sto je u gacama!

[manijak1]

jel se računa što me stalno jebu u pojam

Ne računa ako si prije njih već bio sjeban u taj neki anamo pojam

[glasnost]

Gadost ti u gacama

Pa upravo tako!

Avaz i jeste ono sto je u gacama!

mislim da je to bila uvreda za kurac

[Fair Life]

Gadost ti u gacama

(...) Visokopozicionirani oficir KOS-a tvrdi za nas list da je upravo u to vrijeme Radujko vrbovao Fahrudina Radoncica kao suradnika sluzbe. (...) U svakom slucaju, Fahrudin Radoncic je brzo napredovao u sluzbi gdje je nosio najvisu mogucu ocjenu - vrsni obavjestajac. (...)

[Vodenjak]

Gadost ti u gacama

Pa upravo tako!

Avaz i jeste ono sto je u gacama!

mislim da je to bila uvreda za kurac

Ups! U pravu si!
Oprostite!

I ti i doticni!

[glasnost]

uvazava se

[surutovina]

Mesa Selimovic-Bileca,
Emir Kusturica-Bileca,
Senad Avdic-Bileca,
Fahrudin Djapo-Bileca...
To su bilecanski Bosnjaci muslimani,bosanske patriote.