VALENTIN INZKO OVAJ PUT JE IPAK U PRAVU: Republika Srpska je mlađa sestra NDH!
No, NDH nije mogla opstati. Ona je, zbog tadašnjih geopolitičkih okolnosti zajedno sa svojim političkim pokroviteljem nestala sa scene i završila na smetljištu historije kao najmonstruoznija tvorevina koja je egzistirala na ovim prostorima. Republike Srpska je 1995. zbog istih geopolitičkih okolnosti morala opstati. Ona je tu... Da davi BiH.
Politika Prije 9h Prije 3h
Piše: Danijal Hadžović
Izjava visokog predstavnika u BiH Valentina Inzka da je neprimjereno obilježavanje 9. januara kao Dana Republike Srpske uspoređujući to sa situacijom u kojoj bi se neko sjetio obilježavati dan osnutka kvislinške Nezavisne države Hrvatske (NDH), izazvala je burne reakcije i salve osuda u manjem bh. entitetu. U osudi Inzkovog poređenja, srpski zvaničnici napominju između ostalog da je „sramotno“ i „zastrašujuće“ stavljati u isti kontekst NDH i Republiku Srpsku, posebno kad se uzme u obzir da je upravo nad srpskim narodom preko Drine proveden genocid od strane te kvislinške države.
I zaista, NDH će na stranicima historije biti upisana kao najmonstruoznija i najkrvavija državna tvorevina koja je egzistirala na ovim prostorima. Nedugo nakon što su njemački tenkovi okupirali Kraljevinu Jugoslaviju i na teritoriji današnje cijele BiH i većeg dijela Hrvatske formirali marionetsku tzv. Nezavisnu državu Hrvatsku, započeo je genocid zastrašujućih razmjera. Pored usvojenog nacističkog plana o istrebljenju Jevreja i Roma iz Evrope, ustaški pokret koji je vladao tom zemljom s posebnim žarom je u praksu počeo provoditi svoj autentični, još u njihovim emigrantskim danima smišljeni plan o istrebljenju Srba s područja koje je postalo dio hrvatske države. Cilj tog plana najbolje je bio sažet u čuvenoj sintagmi pisca i glavnog ustaškog ideologa Mile Budaka za rješavanje srpskog pitanja u Hrvatskoj - jednu trećinu ubiti, drugu protjerati, a treću pohrvatiti (pokatoličiti). Brisanje čitavih sela sa karata u masovnim pokoljima, stotine ubistava u koncentracionim logorima na dnevnoj bazi, protjerivanja i prisilna pokatoličavanja (koja opet nisu nužno bila garant preživljavanja), metode su u organizovanoj industriji smrti kojima se Budakov plan tokom gotovo pune četiri godine provodio u praksu, a po monstruznosti izvršenja zločina i uživanju u krvi koju su iskazivali, ustaški bojovnici su uspjeli zasjeniti i svoje nacistički mentore.
Ipak, iako se ustaške žrtve mjere u šestocifrenim brojevima, Srbi zapadno od Drine su uspjeli preživjeti, za razliku od NDH koja je zajedno s nacističkom Njemačkom kao gubitnik rata završila na smetljištu historije. Neke njene vođe, poput spomenutog Budaka, su nakon rata od strane novih komunističkih vlasti osuđeni i obješeni, neki su, poput upravnika Jasenovca Maksa Luburića, likvidirani u dijaspori godinama nakon završetka rata, neki su kao vođa NDH Ante Pavelić umrli od posljedica atenteta, a nekima se, poput čuvenog ustaškog komandanta Rafaela Bobana, izgubio svaki trag .
Četrdeset sedam godina kasnije, na malom dijelu teritorije BiH koji je nekoć bio dio NDH, proglašena je Republika Srpska, kao odgovor na težnje da se Bosna i Hercegovina otcijepi od Jugoslavije. Samo tri mjeseca kasnije uslijedt će i vojni odgovor na proglašenje nezavisnosti BiH. Iako je prisjećanje na ustaške zločine i širenje straha od ponavljanja historije bilo možda i osnovno pogonsko gorivo za mobilizaciju srpskog naroda početkom devedesetih, upravo će identične „ustaške metode“ biti utkane u same temelje „države Srba u bivšoj BiH“.
Tako je i zvaničan program vladajućeg SDS-a o stvaranju Republike Srpske proklamovao „razdvajanje naroda“, a sam vrhovni komandant Vojske RS Ratko Mladić ga je, kada mu je predstavljen, prokomentarisao riječima „ovo je genocid“.
Ipak, to ga nije spriječilo da u narednim mjesecima prione na realizaciju plana „razdvajanja naroda“. Gledajući metode pomoću kojih je je političko i vojno rukovodstvo odlučilo stvarati Republiku Srpsku, ustaški pokret je jedino mogao podići tužbu za krađu autorskih prava. Masovni i monstruozni zločini, etničko čišćenje, koncentracioni logori kao fabrike smrti, rušenja kulturno-vjerskih spomenika bošnjačkog naroda i, u konačnici, presuđeni genocid u Srebrenici vječno ostaju utkani u temelje Republike Srpske.
No, za razliku od NDH koja je po okončanju Drugog svjetskog rata nestala zajedno sa svojim nacističkim tvorcem, Republika Srpska je iz rata izašla neporažena i priznata, na gotovo polovini teritorije BiH. Njeno kompletno političko i vojno rukovodstvo suđeno je i presuđeno za najteže ratne zločine, no to ni za momenat nije probudilo značajniju katarzu ili, taman posla, ograđivanje od RS-a unutar samog srpskog naroda u BiH. A i zašto bi. Zločin je nagrađen, zločin je međunarodno priznat i samim tim čak i oni pristojniji pojedinci koji se ne oduševljavaju studentskim domovima „Radovan Karadžić“ alibi za zločine u ime svoje republike mogu pronalaziti u „pojedinačnim odgovornostima“.
Republika Srpska je danas tu, ona je ravnopravan entitet u sastavu Bosne i Hercegovine i s tom činjenicom se s pravne i političke strane treba pomiriti. No, to zasigurno ne znači da se s moralne strane može i smije zaboravljati načinin na koji je taj entitet uopšte i kreiran, posebno kada se sve učestalije i sve bahatije najavljuju referendumi o njegovom otcjepljenju od BiH, referendumi na kojima neće glasati onih nekoliko stotina hiljada ljudi, onih 48% nesrba koji su nekoć živjeli na toj teritoriji, a kojih danas tu više nema. No, ako zločin nije adekvatno kažnjen, onda mu se barem ne smije dozvoliti da iščezne.
Da su kojim slučajem geopolitičke okolnosti te, 1945. godine bile drugačije, da je ovaj prostor nekako potpao pod utjecaj zapadnih saveznika, a SAD i Velika Britanija odlučile NDH omogućiti da nastavi svoj život kao liberalna demokratija, nemojte ni za trenutak sumnjati da bismo od novih, sada demokratskih hrvatskih predstavnika koji u ratu nisu okaljali ruke, slušali istu retoriku, ista opravdanja i iste argumente kakve danas slušamo od republičkosrpskih predstavnika - „NDH je trajna kategorija“, „NDH je historijska težnja hrvatskog naroda“, „zločini su činjeni na svim stranama“, graktali bi i oni na sve strane. Iako bi samo vojno i političko rukovodstvo Nezavisne države Hrvatske poslije rata bilo suđeno i osuđeno, to kod prosječnog građanina ne bi budilo pretjeran osjećaj nelagode prema NDH, uglavnom ništa veći od toga da su to djela pojedinaca koja ne inkriminišu ni njega ni NDH u cjelini, ako već ne bi bio stava da su presuđeni zločinci heroji kojima je podmetnuto od neprijatelja hrvatstva. Dvadesetak godina poslije rata neki ndh Nikolići i Dodici bi na proslavama 10. travnja držali govore tipa “Hrvati su boreći se z a NDH donijeli slobodu i drugim narodima” ili “NDH je multietnička država”. Ubrzo potom, NDH bi postala tek jedna uobičajena evropska država, a monstruoznim genocidom kojim je nastala tokom Drugog svjetskog rata bavili bi se tek historičari i poneki istraživač.
No, NDH nije mogla opstati. Ona je, zbog tadašnjih geopolitičkih okolnosti zajedno sa svojim političkim pokroviteljem nestala sa scene i završila na smetljištu historije kao najmonstruoznija tvorevina koja je egzistirala na ovim prostorima. Republike Srpska je 1995. zbog istih geopolitičkih okolnosti morala opstati. Ona je tu... Da davi BiH.
http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/440 ... a_ndh.html
a kada se vrati, nikad gori.
