Jedan stari ali dobar tekst. Hemon je legenda...
------------------------------------------------------------------------------------------------------------
HEMONWOOD
Jalija (I)
U Isakovićevom Rječniku karakteristične leksike u bosanskome jeziku "jalijaš" je "besposličar, skitnica, jalija". Etimologija nije potpuno jasna, mada Isaković navodi da je riječ "jalija" krajem devetnaestog stoljeća bila upotrebljavana za "prostor uz obalu". Riječ "jalijaš", međutim, projektuje jasnu sliku u mojoj glavi: (špi)coke, štofane tole bez kaiša, koje bi obično skliznule do ispod pupka, što bi u slučaju veterana eksponiralo kulju, ružna košulja, cigara u ustima i obilno gutanje vokala i konsonanata - jedan od simptoma jalije bilo je izgovaranje "šta je" kao "ša je", zapravo "ša je, ba". Slični likovi su, naravno, bili opjevani u novoprimitivnoj epici, u pjesmama Pušenja i Elvisa Dž. Kurtovića, kao i u ranim Kusturicinim filmovima, postavši tako u jednom trenutku moderni. Ali prije novog primitivizma, majke su provodile besane noći u strahu da će im dijete postati jalijaš - kečevi i trice u školi, učestvovanje u marisanama, gutanje konsonanata i mumlanje bili su prvi simptomi. Djetetu je, s druge strane, najgori mogući ishod u životu bio posao smetljara - biti jalijaš, koji se po definiciji znao dobro marisati te je tako iznuđivao poštovanje, bilo je mnogo povoljnije nego biti smetljar, kojeg - jadnog čovjeka - niko nije poštovao.
Jalijaši su vazda bili dio društvene strukture koja se zvala "raja". Raja je uglavnom bila definisana životnim prostorom - moja raja je bila locirana iza kina Arena, između Ćizine raje i staničke raje. Vođa Ćizine raje zvao se, očigledno, Ćiza, a stanička raja imala je više vođa, čijih se imena ja ne sjećam, mada se sjećam da je bio jedan Jošilo, koji je bio dobro zajeban. Moja raja nije imala jalijaša, što je bio problem, jer je svaka raja imala malu raju - jalijaške pionire i omladince - koju su stariji jalijaši bespogovorno štitili. Kad bi mala Ćizina raja dolazila da igra na našem košu, na čelu sa Zekom, Ćizinim burazerom, mi bismo se bez ikakve diskusije uklanjali - nije bilo podrške u pozadini, naša starija raja su svi bili fini studenti. Mada smo znali popiti i štos, iako nije bilo nikakvog otpora, čisto da se zna ko je gazija. Znali smo, naravno, da bi bilo kakav otpor Zeki, a da ne govorimo o nasilju nad Zekom, rezultirao kaznenom ekspedicijom koju bi vodio Ćiza lično, ili neko od njegovih ađutanata, svi naoružani borbenim čokama i kung fu fantazijama.
Tek kad sam krenuo u gimnaziju i susreo se sa podmlatkom raja iz različitih dijelova grada, shvatio sam da je Ćizina raja bila relativna lohotinja. S jedne strane, moj drug iz razreda, znan kao Seljak, donosio je priče o njegovoj raji, koja je bila na presjeku goričke, velešićke i marindvorske raje i čiji je najčuveniji pripadnik bio Campo. Prije nego što je postao glumac, Campo je, pričalo se, prodavao cigle papanli učenicima iz Mašinske škole - takav osjećaj za biznis bio je nešto nepoznato Ćizinoj raji. Sjećam se kad je Seljak došao jednog dana u školu i obavijestio nas da će Campo da glumi u filmu, a Kruško će da režira. Zbog te dezinformacije Seljak je bio kažnjen serijom brutalnih klempi, ali ispostavilo se - kao što svi znamo - da je Campo postao glumac, a da režiser nije bio Kruško, nego Kusta. Kruško je završio baveći se biznisom u Amsterdamu.
Može biti da sam ja bio dijete i da su mi poslovne aktivnosti jalijaša bile nevidljive prije početka osamdesetih, ali čini mi se da je početkom osamdesetih počela evolucija jalijaša i to u dva smjera: s jedne strane, sarajevski jalijaši postali su urbani simboli, likovi u pjesmama Elvisa i Pušenja, likovi u svjetski poznatim filmovima, zbog čega su im postale dostupne urbanli koke i šminkerli kafići; a s druge strane, mnogi jalijaši (po definiciji ne-profesionalci) postali su šaneri - ne samo oni koji su bunarili božićne vozove pune gastarbajtera na putu prema domovini nego šaneri u širem smislu, tj. oni koji su prelazili šanu da rade u inostranstvu: Milanu, Amsterdamu, Münchenu. Ključni simptom te evolucije bila je transformacija jalijaša u štofanim tolama u šanera u trenerci - trenerke, po mogućnosti italijanske, postale su šanerska uniforma. Prvi put sam postao svjestan te evolucije na kasnoj (deset naveče) predstavi u kinu Radnik, gdje se prikazivao Bijeg u pobjedu, film Johna Hustona o utakmici između tima ratnih zarobljenika i nacista, u kojem su se u epizodnim ulogama ukazali Pele, Ardilles, Graham Souness, itd. Campo lično je ušao u salu pjevajući iz sveg glasa: Znam za sve sam kriv, a onda se upustio u prijateljski i radni razgovor sa delegacijom sa Gorice, čiji su svi članovi bili odjeveni u Kappa trenerke, plus Večernje pod miškom i šaka puna košpa, koje su spremno podijelili sa Campom. Trenerke su bile oznaka klase - dobrim dijelom zato što su morale biti uvezene - kao što su starke i Lacosta bili oznaka klase idiotskim šminkerima iz SOS-a, Bugattija i sličnih kafića. Te noći, Pele je u filmu izjednačio spektakularnim makazicama, što je u sali proizvelo navijanje, ovacije i neizbježni retorički sukob između željovaca i pitara: "Pele je za Papeta Meša", povikao je jedan tipično bistrooki željovac.
Pa, ipak, trebalo je da prođe malo vremena da se trenerke i interes za export-import prošire i postanu glavni način bivstvovanja sarajevskih uličara. Ranih osamdesetih, činilo se da su uglavnom striktno urbani jalijaši - na potezu od Marindvora do Baščaršije - diplomirali za šanera ili glumca. Na periferiji grada, situacija je bila drugačija, o čemu sam saznao uz pomoć Guze, druga iz razreda koji je u Drugu gimnaziju dolazio sa Alipašinog Polja. Guza nam je pričao priče o devetorici braće, o Borsalinu, o Niksonu i Nevenu, zbog kojih nam se činilo da je Alipašino mračni geto u kojem su se dešavale neshvatljive stvari i u kojem bi pristojni gimnazijalci začas nestali.
(Nastavit će se)
Jalija - Aleksandar Hemon
Moderator: Chloe
-
dariosa
- Posts: 512
- Joined: 03/05/2003 00:00
#2
Jalija (II)
U mnogim Guzinim pričama, kafić po imenu Borsalino zauzimao je centralno mjesto - Borsalino je bio Kosovo Guzinog epskog ciklusa. Ja nikad nisam bio ni blizu Borsalina, ali u glavi imam sliku enterijera, dijelom zasnovanu na slici hale koja je objavljena u Oslobođenju. Borsalino i njegova časna hala zaslužili su spomen sa fotografijom u novinama zato što je jedini telefon bio u hali, i to na visini koja je omogućavala sjediocu na šolji da telefonira dok se istovara. Kelner u Borsalinu se zvao Rade Seljak i njegov posao nije bio samo služenje pića nego i sprečavanje pretjeranog nasilja među gostima - Guza nam je često pričao o bitkama između likova u kojima je liptala krv, a nosevi su pucali kao ping-pong loptice. Jedina pomoć Radetu Seljaku u obezbjeđivanju reda i mira bila je drška od lopate pod imenom Neven. Kad bi započela marisana, Rade i Neven bi sinhronizovanom akcijom, bez suvišne priče, brzo i efikasno suzbili nerede, a Rade bi onda nastavio da služi štokove i guste sokove.
Jednom su, pričao je Guza, Rade i Neven namarali i iz kafane izbacili Niksona lično. Pomisao da bi neko mogao ozbiljno namarati Niksona, sa Nevenom ili bez Nevena, bila nam je nevjerovatna. Mi smo tu bitku zamišljali kao alipašinsku verziju bitke između Godzile i King Konga. Ali King Kong - Nikson - nije odustao nakon izgubljene bitke. Nakon što se malo oporavio, obukao je trenerku i krenuo u potragu za Radetom Seljakom. Nikson u trenerci bio je strašan prizor: dobro se znalo da u organizovane tuče Nikson ulazi u trenerci - za razliku od improvizacija, kao kad je u tramvaju ženu zapucao nogom u glavu jer je u njega zurila - pa su se Niksonu u trenerci svi uklanjali s puta, a majke su sa prozora zvale djecu da dođu kući, jer su znale da je sve između Niksona i marisane bila krhka prepreka. Potrebno je reći da Niksonova trenerka nije bila u šanerskom stilu, nego malo staromodnija, čak i ruralna - licencna Puma ili Adidas. Nikson, naime, nije bio šaner, a s obzirom na njegov mentalni sklop, teško je vjerovati da je to ikad i postao.
Elem, guslao nam je Guza, Nikson se u Borsalinu ukazao u trenerci (koju sam ja u svojim pseudopjesničkim pretjerivanjima zamišljao optočenu tokama skorene krvi), tražeći Radeta Seljaka, koji, igrom slučaja, nije bio tu. Da bi pokazao da je ozbiljan, kao da trenerka nije bila dovoljna, Nikson je šankeru pokazao oružje koje je namjeravao da upotrijebi u odlučnoj bici - viljušku za roštilj. Kad je Rade "Godzila" Seljak došao na posao i kad su mu rekli da ga je tražio King Kong u trenerci i sa viljuškom za roštilj, on se samo podsmjehnuo i pokazao im svoje naoružanje - mesarsku sataru.
Bitka između Niksona i Radeta Seljaka nikad nije dostigla vrtoglave visine naših očekivanja, napuhanih maštom nevještih mladića kojima su od šamara na oči frcale suze, gaseći svaku želju za muškom marisanom. Mislim da se sve završilo običnom rutinskom tučom, nakon koje su Nikson i Rade Seljak opet bili raja. Pažljivi čitalac će, međutim, primijetiti da bitka kod Borsalina pripada relativno nevinom vremenu prije vatrenog naoružanja - ni Rade ni Nikson nisu dužili utoke u ta doba. Danas, kao što znamo, slični sukobi bi se završili srdačnom razmjenom šaržera.
Borsalino i njegova centralnost podrazumijevali su postojanje izvjesnog jalija- škog kôda, sistemske hijerarhije, koja je obezbjeđivala stabilnost i omogućavala rutinske tuče bez čestih ubistava. To je bilo važno jer su na Alipašinom postojali različiti klanovi i klike, koje će jednog dana početi pucati jedne na druge, ali koje su ranih osamdesetih živjele u relativnoj harmoniji. Jedan od tih klanova sastojao se od devetorice braće S. Razlika između najstarijeg i najmlađeg od braće bila je skoro trideset godina. Klan skoro nikad nije bio kompletan pošto je jedan od braće vazda bio u zatvoru ili u ludnici ili u bjekstvu. Braća su, naravno, svi imali nadimke, koje smo u doba Guzine epike znali recitovati kao da su sastav Želje: Ki, Pic, Rige, Los, Tone - ostali nadimci mi se gube iz pamćenja jer polako starim i sve je ovo bilo tako davno da mi se čini da pripada nečijem drugom životu. Ja se ne sjećam prezimena braće, a kamoli imena, zauvijek prebrisanih nadimcima - tada su imena bila manje važna od nadimaka, koji su zarađivani na ulici i koje su zaslužni pojedinci dobijali od svoje raje kao da su viteške titule. Bilo kako bilo, ovi nadimci - bez očigledne etimologije (za razliku od Niksona ili Ćele) i potpuno različiti od svih ostalih - davali su devetorici braće auru mitoloških bića. Sa današnjeg stanovišta, jalijaški nadimci pripadaju prastarim, prethistorijskim vremenima, prije nego što su imena postala važna i ponekad smrtonosna, prije nego što su jalijaši, čak i oni koji nisu postali gangsteri, zbog svojih imena izabrali svoje nacije umjesto svoje raje.
Neki od braće su bili standardni jalijaši, mada dobro zajebani. Kad su jednom raju iz mog razreda počeli ozbiljno maltretirati jalijaši iz Koreje (prekoputa Druge gimnazije), Guza je - kao apsolutno krajnje rješenje - pozvao Toneta da interveniše. Korejski napadi završili su se nakon što je Tone glavom jednog od Korejanaca ispitao čvrstinu betonskog stuba u Parkuši - stub je, recimo i to, ostao čvrst i nepokolebljiv pod naletima glave.
Ali na ivici tog konvencionalnog sistema, na periferiji te ulično-rajske racionalnosti - ili možda u samom centru - raslo je zrno ludila, koje će proklijati prije rata, a onda metastazirati u ratu. To ludilo tipizirao je Rige, jedan od srednje braće.
(Nastavit će se)
U mnogim Guzinim pričama, kafić po imenu Borsalino zauzimao je centralno mjesto - Borsalino je bio Kosovo Guzinog epskog ciklusa. Ja nikad nisam bio ni blizu Borsalina, ali u glavi imam sliku enterijera, dijelom zasnovanu na slici hale koja je objavljena u Oslobođenju. Borsalino i njegova časna hala zaslužili su spomen sa fotografijom u novinama zato što je jedini telefon bio u hali, i to na visini koja je omogućavala sjediocu na šolji da telefonira dok se istovara. Kelner u Borsalinu se zvao Rade Seljak i njegov posao nije bio samo služenje pića nego i sprečavanje pretjeranog nasilja među gostima - Guza nam je često pričao o bitkama između likova u kojima je liptala krv, a nosevi su pucali kao ping-pong loptice. Jedina pomoć Radetu Seljaku u obezbjeđivanju reda i mira bila je drška od lopate pod imenom Neven. Kad bi započela marisana, Rade i Neven bi sinhronizovanom akcijom, bez suvišne priče, brzo i efikasno suzbili nerede, a Rade bi onda nastavio da služi štokove i guste sokove.
Jednom su, pričao je Guza, Rade i Neven namarali i iz kafane izbacili Niksona lično. Pomisao da bi neko mogao ozbiljno namarati Niksona, sa Nevenom ili bez Nevena, bila nam je nevjerovatna. Mi smo tu bitku zamišljali kao alipašinsku verziju bitke između Godzile i King Konga. Ali King Kong - Nikson - nije odustao nakon izgubljene bitke. Nakon što se malo oporavio, obukao je trenerku i krenuo u potragu za Radetom Seljakom. Nikson u trenerci bio je strašan prizor: dobro se znalo da u organizovane tuče Nikson ulazi u trenerci - za razliku od improvizacija, kao kad je u tramvaju ženu zapucao nogom u glavu jer je u njega zurila - pa su se Niksonu u trenerci svi uklanjali s puta, a majke su sa prozora zvale djecu da dođu kući, jer su znale da je sve između Niksona i marisane bila krhka prepreka. Potrebno je reći da Niksonova trenerka nije bila u šanerskom stilu, nego malo staromodnija, čak i ruralna - licencna Puma ili Adidas. Nikson, naime, nije bio šaner, a s obzirom na njegov mentalni sklop, teško je vjerovati da je to ikad i postao.
Elem, guslao nam je Guza, Nikson se u Borsalinu ukazao u trenerci (koju sam ja u svojim pseudopjesničkim pretjerivanjima zamišljao optočenu tokama skorene krvi), tražeći Radeta Seljaka, koji, igrom slučaja, nije bio tu. Da bi pokazao da je ozbiljan, kao da trenerka nije bila dovoljna, Nikson je šankeru pokazao oružje koje je namjeravao da upotrijebi u odlučnoj bici - viljušku za roštilj. Kad je Rade "Godzila" Seljak došao na posao i kad su mu rekli da ga je tražio King Kong u trenerci i sa viljuškom za roštilj, on se samo podsmjehnuo i pokazao im svoje naoružanje - mesarsku sataru.
Bitka između Niksona i Radeta Seljaka nikad nije dostigla vrtoglave visine naših očekivanja, napuhanih maštom nevještih mladića kojima su od šamara na oči frcale suze, gaseći svaku želju za muškom marisanom. Mislim da se sve završilo običnom rutinskom tučom, nakon koje su Nikson i Rade Seljak opet bili raja. Pažljivi čitalac će, međutim, primijetiti da bitka kod Borsalina pripada relativno nevinom vremenu prije vatrenog naoružanja - ni Rade ni Nikson nisu dužili utoke u ta doba. Danas, kao što znamo, slični sukobi bi se završili srdačnom razmjenom šaržera.
Borsalino i njegova centralnost podrazumijevali su postojanje izvjesnog jalija- škog kôda, sistemske hijerarhije, koja je obezbjeđivala stabilnost i omogućavala rutinske tuče bez čestih ubistava. To je bilo važno jer su na Alipašinom postojali različiti klanovi i klike, koje će jednog dana početi pucati jedne na druge, ali koje su ranih osamdesetih živjele u relativnoj harmoniji. Jedan od tih klanova sastojao se od devetorice braće S. Razlika između najstarijeg i najmlađeg od braće bila je skoro trideset godina. Klan skoro nikad nije bio kompletan pošto je jedan od braće vazda bio u zatvoru ili u ludnici ili u bjekstvu. Braća su, naravno, svi imali nadimke, koje smo u doba Guzine epike znali recitovati kao da su sastav Želje: Ki, Pic, Rige, Los, Tone - ostali nadimci mi se gube iz pamćenja jer polako starim i sve je ovo bilo tako davno da mi se čini da pripada nečijem drugom životu. Ja se ne sjećam prezimena braće, a kamoli imena, zauvijek prebrisanih nadimcima - tada su imena bila manje važna od nadimaka, koji su zarađivani na ulici i koje su zaslužni pojedinci dobijali od svoje raje kao da su viteške titule. Bilo kako bilo, ovi nadimci - bez očigledne etimologije (za razliku od Niksona ili Ćele) i potpuno različiti od svih ostalih - davali su devetorici braće auru mitoloških bića. Sa današnjeg stanovišta, jalijaški nadimci pripadaju prastarim, prethistorijskim vremenima, prije nego što su imena postala važna i ponekad smrtonosna, prije nego što su jalijaši, čak i oni koji nisu postali gangsteri, zbog svojih imena izabrali svoje nacije umjesto svoje raje.
Neki od braće su bili standardni jalijaši, mada dobro zajebani. Kad su jednom raju iz mog razreda počeli ozbiljno maltretirati jalijaši iz Koreje (prekoputa Druge gimnazije), Guza je - kao apsolutno krajnje rješenje - pozvao Toneta da interveniše. Korejski napadi završili su se nakon što je Tone glavom jednog od Korejanaca ispitao čvrstinu betonskog stuba u Parkuši - stub je, recimo i to, ostao čvrst i nepokolebljiv pod naletima glave.
Ali na ivici tog konvencionalnog sistema, na periferiji te ulično-rajske racionalnosti - ili možda u samom centru - raslo je zrno ludila, koje će proklijati prije rata, a onda metastazirati u ratu. To ludilo tipizirao je Rige, jedan od srednje braće.
(Nastavit će se)
-
dariosa
- Posts: 512
- Joined: 03/05/2003 00:00
#3
Jalija (III)
Rige, ah, Rige! Rige je bio potpuno lud. Na zglobovima jedne šake svojeručno je istetovirao "smrt". Jednom je na čelu istetovirao svoje ime, pa je onda valjda skontao da to ne izgleda dobro, te je tetovažu skinuo sonom kiselinom, od čega su mu na čelu ostali smežurani ožiljci. Rige je volio da sa svojom kohortom dođe u park gdje je bilo djece i maltretira ih. Djeci ne bi samo palio čvoke nego bi ih natjerao da otvore usta, a onda bi im pljuvao u usta. Ponekad bi stao na jedan kraj klackalice, a neki od njegovih ađutanata bi stao na drugi i gurao svoj kraj klackalice gore-dole. Sjedište klackalice bi trehalo Rigeta u čelo, a on bi rikao od zadovoljstva, sve dok ga krv ne bi oblila. Ovo mi je ispričala djevojka koja je kao djevojčica prisustvovala ovom suludom ritualu i još uvijek su je prolazili žmarci kad bi se sjetila Rigeta. Ja ne znam šta je na kraju (na kraju čega?) bilo sa Rigetom, i ako se izliječio i oporavio, onda sam ogriješio dušu i neka mu je sa srećom u novom životu. Za to su, međutim, male šanse, jer je sve u našim životima vodilo prema ratu i vremenu kad je huja bila moć.
Početak kraja priče o jalijašima bio je malo prije rata - sjećam se da sam negdje 1990. ili 1991. shvatio da u slučaju tuče postoji velika mogućnost da se izvuku utoke i zapuca, te sam se u tom smislu počeo manje kurčiti. Dok je nekad najgora stvar koja se običnom čovjeku mogla desiti bila šamarčina od koje krvari nos, par godina prije rata je metak u čelo postao realna opcija. Porast nasilja, sjećam se, bio je sveprisutan - muževi su ubijali žene, majke su ubijale sinove, djevojke su bile silovane, bila je velika nervoza. A kad se čovjek u svom gradu počne bojati da bi ga neko mogao proizvoljno i nasumično ubiti, rat je bezbeli iza ćoška.
Evolucija jalijaša završila se tako što je jalijaš postao ubica: tipični primjerci su Caco i Ćelo. Jalijaš je bio dio urbane mitologije, dok su Cace i Ćele dio nacionalne mitologije - jalijaš je nekad bio na margini društva, a Ćelo je dugo bio (a možda je još i sad, uprkos robiji) u samom njegovom centru. Putanja od jalijaša do Ćele tako se tačno poklapa sa (silaznom) putanjom Sarajeva, koje je od urbane postao (jedno)nacionalna sredina, obaška preplavljena gudrom i utokama. Sarajevo se nije strovalilo kao grad zato što su se u njemu odomaćili "papci" - protorasistički refren koji prečesto ponavljaju bivše i sadašnje Sarajlije diljem svijeta - nego zato što je gradska infrastruktura rasturena, što opsadom, što izmještanjem urbanog nacionalnim, što gangsterskim monopolima.
Nekad davno, u davno prošlo srednjoškolsko doba, igrali smo lopte - viktorije, da budem precizniji - na igralištu Osnovne škole "29. novembar", kad su kroz rupu u ogradi na igralište ušli Pule i njegovi puleni, grbavički jalijaši. Bez suvišne priče, podijelili su nam više žestokih šamarčina i napucali nas nogom. Pule je moga druga Zoku dlanom udario u vrh nosa i krv je zaliptala kao proljećni potok. Mi smo pothitno zdušili sa igrališta i Zoka je maramicom (on je bio fino dijete i nosio je maramicu čak i u trenerci) bezuspješno pokušavao da zaustavi krv. Mi smo bili prestravljeni, manje efikasnošću nasilja, a više lakoćom sa kojom su Pule i njegovi puleni bili spremni da proliju ono što je nama tada izgledalo kao more krvi. Mi smo pred tom lakoćom bili bespomoćni - sposobnost Puleta da bez razmišljanja i skanjivanja slomi nečiji nos bila je izvan našeg domašaja, kao što nam je bilo neshvatljivo potpuno odsustvo sućuti za nečiji bol i strah. Ta vrsta okrutnosti neophodna je za vođenje rata, ali ipak mi ta omanja marisana izgleda kao da pripada nevinom dobu, kad je Pule bio u stanju da se zaustavi na šamarima i krvavom nosu. Nostalgija je žal za nečim čega nikad zapravo nije ni bilo, ali je postojalo kao mogućnost, kao nagovještaj utopije. Potpuno sam svjestan da se Pule lako mogao naoružati u ratu i umjesto šamara dijeliti kuršume - mentalni sklop ubice je potpuno prepoznatljiv - ali tada nas je tukao samo zato što mu je bilo dosadno, a ne zato što su nam imena bila nepodobna. Poniženje je bilo samo fizičko i Zokin nos se oporavio, a Zoka, koji je nekad bio mnogo više željovac nego Srbin, postao je navijač tima u čijem su smrtonosnom napadu bili Milošević, Karadžić i Mladić.
Ponekad kad hodam ulicama Sarajeva, vidim mladiće u talijanskim trenerkama, optočene zlatom, obrijane do glave, sa korakom koji sugeriše da su vazda spremni na udarac: ruke su im malo odmaknute od tijela, ramena malkice podignuta, kao da su otekla od dizanja tegova. Neki od njih su samo dječarci koji se foliraju: lako ih je vidjeti kako bi snaga od koje su nabrekli mogla biti upotrijebljena za nešto korisno - kad bi bilo posla, možda bi i radili. Ali neki od njih su šegrti-ubice. Rat ih je napunio zlom, na čelu su im ožiljci od samouništavajućih rituala, i samo im treba objekat na koji bi se okomili: klackalica ili dječija usta ili neko sa pogrešnim pogledom ili imenom. Njih me je strah, ali ih donekle i razumijem, jer me i samog često obuzme huja i fantaziram kako nekom plavokosom Amerikancu lomim ruke samo zato što pije kafu bez kofeina. Nešto nam se svima nepovratno desilo kad je u nama umro posljednji jalijaš.
Rige, ah, Rige! Rige je bio potpuno lud. Na zglobovima jedne šake svojeručno je istetovirao "smrt". Jednom je na čelu istetovirao svoje ime, pa je onda valjda skontao da to ne izgleda dobro, te je tetovažu skinuo sonom kiselinom, od čega su mu na čelu ostali smežurani ožiljci. Rige je volio da sa svojom kohortom dođe u park gdje je bilo djece i maltretira ih. Djeci ne bi samo palio čvoke nego bi ih natjerao da otvore usta, a onda bi im pljuvao u usta. Ponekad bi stao na jedan kraj klackalice, a neki od njegovih ađutanata bi stao na drugi i gurao svoj kraj klackalice gore-dole. Sjedište klackalice bi trehalo Rigeta u čelo, a on bi rikao od zadovoljstva, sve dok ga krv ne bi oblila. Ovo mi je ispričala djevojka koja je kao djevojčica prisustvovala ovom suludom ritualu i još uvijek su je prolazili žmarci kad bi se sjetila Rigeta. Ja ne znam šta je na kraju (na kraju čega?) bilo sa Rigetom, i ako se izliječio i oporavio, onda sam ogriješio dušu i neka mu je sa srećom u novom životu. Za to su, međutim, male šanse, jer je sve u našim životima vodilo prema ratu i vremenu kad je huja bila moć.
Početak kraja priče o jalijašima bio je malo prije rata - sjećam se da sam negdje 1990. ili 1991. shvatio da u slučaju tuče postoji velika mogućnost da se izvuku utoke i zapuca, te sam se u tom smislu počeo manje kurčiti. Dok je nekad najgora stvar koja se običnom čovjeku mogla desiti bila šamarčina od koje krvari nos, par godina prije rata je metak u čelo postao realna opcija. Porast nasilja, sjećam se, bio je sveprisutan - muževi su ubijali žene, majke su ubijale sinove, djevojke su bile silovane, bila je velika nervoza. A kad se čovjek u svom gradu počne bojati da bi ga neko mogao proizvoljno i nasumično ubiti, rat je bezbeli iza ćoška.
Evolucija jalijaša završila se tako što je jalijaš postao ubica: tipični primjerci su Caco i Ćelo. Jalijaš je bio dio urbane mitologije, dok su Cace i Ćele dio nacionalne mitologije - jalijaš je nekad bio na margini društva, a Ćelo je dugo bio (a možda je još i sad, uprkos robiji) u samom njegovom centru. Putanja od jalijaša do Ćele tako se tačno poklapa sa (silaznom) putanjom Sarajeva, koje je od urbane postao (jedno)nacionalna sredina, obaška preplavljena gudrom i utokama. Sarajevo se nije strovalilo kao grad zato što su se u njemu odomaćili "papci" - protorasistički refren koji prečesto ponavljaju bivše i sadašnje Sarajlije diljem svijeta - nego zato što je gradska infrastruktura rasturena, što opsadom, što izmještanjem urbanog nacionalnim, što gangsterskim monopolima.
Nekad davno, u davno prošlo srednjoškolsko doba, igrali smo lopte - viktorije, da budem precizniji - na igralištu Osnovne škole "29. novembar", kad su kroz rupu u ogradi na igralište ušli Pule i njegovi puleni, grbavički jalijaši. Bez suvišne priče, podijelili su nam više žestokih šamarčina i napucali nas nogom. Pule je moga druga Zoku dlanom udario u vrh nosa i krv je zaliptala kao proljećni potok. Mi smo pothitno zdušili sa igrališta i Zoka je maramicom (on je bio fino dijete i nosio je maramicu čak i u trenerci) bezuspješno pokušavao da zaustavi krv. Mi smo bili prestravljeni, manje efikasnošću nasilja, a više lakoćom sa kojom su Pule i njegovi puleni bili spremni da proliju ono što je nama tada izgledalo kao more krvi. Mi smo pred tom lakoćom bili bespomoćni - sposobnost Puleta da bez razmišljanja i skanjivanja slomi nečiji nos bila je izvan našeg domašaja, kao što nam je bilo neshvatljivo potpuno odsustvo sućuti za nečiji bol i strah. Ta vrsta okrutnosti neophodna je za vođenje rata, ali ipak mi ta omanja marisana izgleda kao da pripada nevinom dobu, kad je Pule bio u stanju da se zaustavi na šamarima i krvavom nosu. Nostalgija je žal za nečim čega nikad zapravo nije ni bilo, ali je postojalo kao mogućnost, kao nagovještaj utopije. Potpuno sam svjestan da se Pule lako mogao naoružati u ratu i umjesto šamara dijeliti kuršume - mentalni sklop ubice je potpuno prepoznatljiv - ali tada nas je tukao samo zato što mu je bilo dosadno, a ne zato što su nam imena bila nepodobna. Poniženje je bilo samo fizičko i Zokin nos se oporavio, a Zoka, koji je nekad bio mnogo više željovac nego Srbin, postao je navijač tima u čijem su smrtonosnom napadu bili Milošević, Karadžić i Mladić.
Ponekad kad hodam ulicama Sarajeva, vidim mladiće u talijanskim trenerkama, optočene zlatom, obrijane do glave, sa korakom koji sugeriše da su vazda spremni na udarac: ruke su im malo odmaknute od tijela, ramena malkice podignuta, kao da su otekla od dizanja tegova. Neki od njih su samo dječarci koji se foliraju: lako ih je vidjeti kako bi snaga od koje su nabrekli mogla biti upotrijebljena za nešto korisno - kad bi bilo posla, možda bi i radili. Ali neki od njih su šegrti-ubice. Rat ih je napunio zlom, na čelu su im ožiljci od samouništavajućih rituala, i samo im treba objekat na koji bi se okomili: klackalica ili dječija usta ili neko sa pogrešnim pogledom ili imenom. Njih me je strah, ali ih donekle i razumijem, jer me i samog često obuzme huja i fantaziram kako nekom plavokosom Amerikancu lomim ruke samo zato što pije kafu bez kofeina. Nešto nam se svima nepovratno desilo kad je u nama umro posljednji jalijaš.
-
Engram
- Posts: 528
- Joined: 16/03/2004 22:18
- Location: Šeher Sarajevo
- Contact:
#4
seres aleksandar...i to iz ju-es-ejadariosa wrote:Jalija (III)
Putanja od jalijaša do Ćele tako se tačno poklapa sa (silaznom) putanjom Sarajeva, koje je od urbane postao (jedno)nacionalna sredina, obaška preplavljena gudrom i utokama. Sarajevo se nije strovalilo kao grad zato što su se u njemu odomaćili "papci" - protorasistički refren koji prečesto ponavljaju bivše i sadašnje Sarajlije diljem svijeta - nego zato što je gradska infrastruktura rasturena, što opsadom, što izmještanjem urbanog nacionalnim, što gangsterskim monopolima.
ostatak teksta dobar
-
DonDavudes
- Posts: 814
- Joined: 09/12/2003 00:00
- Location: sarajevo
#5
dariosa, svaka cast
imam i ja ovu pricu isjećenu iz dana kod kuće
pa se često prelista
jedna od najljepših hemonovih pričica
ps. uskoro se prvi put objavljuje homonov roman: "+pitanje bruna" na bosanskom jeziku
za dvije sedmoice u biblioteci dana, pa ko voli aleksa uzivace
imam i ja ovu pricu isjećenu iz dana kod kuće
pa se često prelista
jedna od najljepših hemonovih pričica
ps. uskoro se prvi put objavljuje homonov roman: "+pitanje bruna" na bosanskom jeziku
za dvije sedmoice u biblioteci dana, pa ko voli aleksa uzivace
-
Soul_Sista
- Posts: 3751
- Joined: 29/01/2003 00:00
- Location: anybody seen my baby?
#6
Nedavno sam kupila knjigu "Nowhere Man" od Hemona, kontala da je procitam preko ljeta. Da li ste citali, utisci, kritika...??!!
-
zili
- Posts: 656
- Joined: 10/02/2003 00:00
#7
Pitanje Bruna nije roman, nego zbirka priča. Ista je objavljena (doduše pod drugačijim naslovom - "Život i djelo Alphonsea Kaudersa") u izdanju Bosanske knjige nekad davno. Jedina razlika je čini mi se što Pitanje bruna ima jednu dodatnu priču. U svakom slučaju super što će dani ti ponovo objaviti jer se ono izdanje bosanske knjige više skoro nigdje ne može naći.
Nowhere Man, iako još uvijek nominalno zbirka priča je ustvari više kao roman, ali ipak svaku priču možeš čitati zasebno. Zbirka je bliža romanu zato što sve priče povezuje jedan lik, uskoro nadam se slavni Jozef Pronek. Preporučujem ti priču "Yesterday" koja prati prvih dvadeset i nešto godina života Jozefa Proneka, tj. otkad je ugledao svjetlo dana u sarajevskom porodilištu do njegovog odlaska u Ameriku početkom 92.
Javi se kad pročitaš, baš bih voljela čuti utiske
Nowhere Man, iako još uvijek nominalno zbirka priča je ustvari više kao roman, ali ipak svaku priču možeš čitati zasebno. Zbirka je bliža romanu zato što sve priče povezuje jedan lik, uskoro nadam se slavni Jozef Pronek. Preporučujem ti priču "Yesterday" koja prati prvih dvadeset i nešto godina života Jozefa Proneka, tj. otkad je ugledao svjetlo dana u sarajevskom porodilištu do njegovog odlaska u Ameriku početkom 92.
Javi se kad pročitaš, baš bih voljela čuti utiske
-
DonDavudes
- Posts: 814
- Joined: 09/12/2003 00:00
- Location: sarajevo
#8
jah, upravu sizili wrote:Pitanje Bruna nije roman, nego zbirka priča.
i, kakva je knjiga, da li puno pretjeruju kada ga porede sa nabukovim
-
zili
- Posts: 656
- Joined: 10/02/2003 00:00
#9
pa ni on sam ne voli to poređenje. Možda je ipak malo pretjerano, jer Hemon je izdao sad za sad samo dvije knjige i malo je pretjerajo da se njegov rad poredi sa čitavim opus nabukova.
Ono što ih povezuje je to "shvatanje" engleskog jezika, ustvari sposobnost jedne vrste originalnosti jedino moguće na jeziku koji ti nije maternji, u kojem te ne sputavaju naučene konvencije.
Na našem on možda najviše podsjeća na Kiša, iako pošto ga znamo iz Dana, najviše će nas podsjećati i na sebe samog
Ono što ih povezuje je to "shvatanje" engleskog jezika, ustvari sposobnost jedne vrste originalnosti jedino moguće na jeziku koji ti nije maternji, u kojem te ne sputavaju naučene konvencije.
Na našem on možda najviše podsjeća na Kiša, iako pošto ga znamo iz Dana, najviše će nas podsjećati i na sebe samog
-
dariosa
- Posts: 512
- Joined: 03/05/2003 00:00
#10
Meni je knjiga fenomenalna, a dio kada opisuje svoje odrastanje u Sarajevu, trebe, gimnaziju, derneke, svirke, skijanja, prvi sex... je legendaran. Ovo mi je do sada najjaci opis odrastanja u urbanom Sarajevu. Jaci mi je i od Jergovica u nekim djelovima...Soul_Sista wrote:Nedavno sam kupila knjigu "Nowhere Man" od Hemona, kontala da je procitam preko ljeta. Da li ste citali, utisci, kritika...??!!
Javi kako se tebi svidi.
-
zili
- Posts: 656
- Joined: 10/02/2003 00:00
#11
upravo tako, dariosa
to je ta prica "Yesterday", taj stvarno izvrsni opis odrastanja u urbanom sarajevu iz najboljeg perioda (kraj 70-tih, 80-te) sa daskom nostalgije mozda (pogotovo tamo kad govori o olimpijadi, jebote, tu sam se smrzla, prica o djevojci u koju je bio silno zaljubljen, a koja je na olimpijadi nosila onaj natpis ispred kineske reprezentacije, i koja je kasnije u ratu izgubila nogu, i sad zivi negdje u njemackoj, ima kcerku...) ali bez patetike.
Ma, u svakom slucaju procitaj, koliko ti mogu procijeniti ukus po postovima, odlijepices!
to je ta prica "Yesterday", taj stvarno izvrsni opis odrastanja u urbanom sarajevu iz najboljeg perioda (kraj 70-tih, 80-te) sa daskom nostalgije mozda (pogotovo tamo kad govori o olimpijadi, jebote, tu sam se smrzla, prica o djevojci u koju je bio silno zaljubljen, a koja je na olimpijadi nosila onaj natpis ispred kineske reprezentacije, i koja je kasnije u ratu izgubila nogu, i sad zivi negdje u njemackoj, ima kcerku...) ali bez patetike.
Ma, u svakom slucaju procitaj, koliko ti mogu procijeniti ukus po postovima, odlijepices!
-
Soul_Sista
- Posts: 3751
- Joined: 29/01/2003 00:00
- Location: anybody seen my baby?
#12
Dajem vam casnu rijec da cu se jedan dan vratiti na ovu temu da cujete moje utiske knjige...
-
Erzsebet
- Posts: 2157
- Joined: 04/02/2009 18:31
- Location: Amsterdam
#13 Re:
Soul Sista, kakva je knjiga, ne reče nam ti nikad?Soul_Sista wrote:
Dajem vam casnu rijec da cu se jedan dan vratiti na ovu temu da cujete moje utiske knjige...
Evo malo Hemona sa Peščanika... http://www.pescanik.net/content/category/8/109/161/
-
ljubav_aha
- Posts: 15082
- Joined: 03/04/2008 19:25
- Location: TURKISH COFFEEBATH
-
Text Surfer
- Posts: 77
- Joined: 12/10/2010 18:16
#15 Re: Jalija - Aleksandar Hemon
soul sisita..ostani ista..kad je ovo bilo iha ha
-
Text Surfer
- Posts: 77
- Joined: 12/10/2010 18:16
#16 Re: Jalija - Aleksandar Hemon
...stepeniste se uspinjalo kao izuvrtani peskir...
...kamioni vuku topove u erekciji...
...roj tetaka...
Citajuci njegove knjige nailazio sam na mnogo ovakvih genijalnosti
...kamioni vuku topove u erekciji...
...roj tetaka...
Citajuci njegove knjige nailazio sam na mnogo ovakvih genijalnosti
-
ljubav_aha
- Posts: 15082
- Joined: 03/04/2008 19:25
- Location: TURKISH COFFEEBATH
#17 Re:
Engram wrote:seres aleksandar...i to iz ju-es-ejadariosa wrote:Jalija (III)
Putanja od jalijaša do Ćele tako se tačno poklapa sa (silaznom) putanjom Sarajeva, koje je od urbane postao (jedno)nacionalna sredina, obaška preplavljena gudrom i utokama. Sarajevo se nije strovalilo kao grad zato što su se u njemu odomaćili "papci" - protorasistički refren koji prečesto ponavljaju bivše i sadašnje Sarajlije diljem svijeta - nego zato što je gradska infrastruktura rasturena, što opsadom, što izmještanjem urbanog nacionalnim, što gangsterskim monopolima.
ostatak teksta dobar
avo je napisao istinu,dopalo ti se ili ne
-
shtula
- Posts: 152
- Joined: 15/10/2010 04:53
#18 Re: Jalija - Aleksandar Hemon
Hemon je kralj morfiranja rijeci, u rocku grungeu i postgrungeo morphing of words ton of it
-
fakat
- Posts: 1954
- Joined: 21/06/2008 04:03
- Location: suburbia
#19 Re: Jalija - Aleksandar Hemon
Ostalo mi je nejasno ko je bila stanicna raja i ko je bio Josilo? Ovo se odnosi na prvi dio price o Jaliji. Cizina raja nisu bili kriminalci, bili su lokalni mangupi i bilo ih je butum, kad bi igrali lopte ili cize-blize bilo bi ih po 30-orica. Chiza je bio okej tip, nije dirao slabije od sebe.