).Knjiga je onako nadrealna, nestvarna, sablasna, pesimisticna, ne znam ni ja kako bih je definisao. Rekao bih klaustrofobicna, ako se to moze reci za literarno djelo... Ali sva ta nestvarnost ustupa mjesto surovoj realnosti kad se pocne govoriti o ljudskim osjecajima, koji su tako detaljno opisani da se covjek osjeca potpuno gol, mokar, pod reflektorima od pofajn hiljada watti dok je cita. Ali predjimo na stvar, predjimo na stvar!, sto b’ reko Djuro..
Protagonist biva mucen, i donose pred njega kavez sa ogromnim izgladnjelim pacovima, koji predstavljaju njegovu najvecu fobiju jos od djetinjstva, sa namjerom da mu uguraju glavu u isti. Jedini spas mu je da vice: “Uradite to njoj!” A ona je osoba koju voli najvise na svijetu, zapravo jedina osoba u tom citavom monstruoznom univerzumu sa kojom ima ljudske odnose, i koja de facto predstavlja citav njegov zivot. Ipak, kada otvore vrata kaveza, i pocinju gurati njegovu glavu prema otvoru, misao na stakore koji mu progrizaju obraze i cupaju jezik (namjerno sam slikovit...
) ga natjera da izgovori “Uradite to njoj!”, i da histericno ponavlja te rijeci. Dakle virtualni svijete, da li mislite da je to ljudska reakcija?
Ili smatrate da se moze dosegnuti taj stepen ljubavi prema nekoj osobi da sam ancestralni instinkt prezivljavanja postane faktor nize vrijednosti na nekoj imaginarnoj skali?
Naglasavam da ne govorim o “jednostavnoj” zrtvi vlastitog zivota, vec o suocavanju sa najvecom personalnom fobijom i uzasnom smrcu s jedne strane i egoisticnom zrtvovanju voljene osobe zbog licnog spasa s druge...
Sta bi vi uradili?
, ti nasi najgori strahovi, fobije su poprilicno zajebaTa stvar 
Dijete se rodilo, a ona je umrla na porodu.
