Ja bih malo o ljepoti ... Bosne i Hercegovine

[piupiu]

Ima li koga na ovom forumu ko o Bosni i Hercegovini, njenom narodu, zivotu u njoj, njenoj proslosti, sadasnjosti i buducnosti ima nesto pozitivno reci? Tolike se teme otvorise pune zuci, jednu ne stizem procitati, vec je druga na tapetu, i sve se svode na isto ... apokalipsa, 'dno dan', 'odron', katastrofa ... A ja vidim jednu majusnu, lijepu zemljicu, koja je u nekim stvarima nasla savrsenu mjeru, a u nekima ce je jos dugo traziti, ali nema veze, i to je za ljude. Ne bih u patetiku, ali ja nekako svaki put kad procitam ove izlive ljutnje, negativnosti, pesimizma i beznadja pomislim na Luku Paljetka (eto, neprimjereno skroz) i s usana mi samo krene ... "Lijepa je ova zemlja, meni najdraza", i bude mi milo kad pomislim na onaj strasni zimski mrak planine Ivan, na rijeke sto huce, na tisinu zimskog jutra u mahali, na golubove, na miris janjetine i cevapa, na mutna, siva jutra, kad svi onako mrzovoljni sjedaju u zadimljenu kafanu na prvu kafu, na mostarsko sunce kojeg sam u Sarajevu uvijek zeljna, na psovanje zime uz klizavu kaldrmu, na plavu sjenu oko ociju ljute prodavacice, na mesara koji mi sve s osmijehom uvali najgori komad mesa -- i ja mu pustim, jer me prevario smekerski i sa stilom, na velicinu srca svoga kad na jadranskoj magistrali ugledam Centrotransov autobus, na vozaca tog autobusa koji se bezobrazno, sarmatno i bez stida uvaljuje dobrodrzecoj gospodji ... i uvijek ponovim kako moja Bosna ima neku posebnu ljepotu, tegobnu, ali ljepotu svakako. I volim je takvu kakva je, jer da nije ovakva, mozda je i ne bih toliko voljela. Haj'mo o necem lijepom, bar na pet minuta ...

[M-16]

40 ucitavanje i niko da povice:







NA ČEMU SI TI???!!


...cuj lijepo .. gluho bilo... poremetices ravnotezu u univerzumu

[piupiu]

Jah. ... a sad smiley sto otpuhuje duhanski dim ....

[Duhovni Vođa]

ja bi da imam o cemu

a tebi ako se svidja zivjeti u iluziji, na to imas pravo. u biti ja sam ljubomoran na tebe. i ja bih volio da mogu tako- sunce sija, cvijeće cvijeta, djeca se igraju i smiju i sve je lijepo. ima dosta u percepciji- ti vidis kako:

sunce sija, cvijeće cvijeta, djeca se igraju i smiju i sve je lijepo,

a ja vidim ovako:

sunce sija i obasjava jedan čemeran grad i lica prosjaka, džeparoša i potonulih ljudi, cvijeće cvijeta, a na cvijeće ispred mog haustora svako jutro hrakne jedan hadžo sa trećeg i isprazni pepeljaru, djeca se igraju i smiju kupeći narkomanske šprice po parkovima, i sve je lijepo- JEST LIJEPO AL U K

[piupiu]

ja bi da imam o cemu

a tebi ako se svidja zivjeti u iluziji, na to imas pravo. u biti ja sam ljubomoran na tebe. i ja bih volio da mogu tako- sunce sija, cvijeće cvijeta, djeca se igraju i smiju i sve je lijepo. ima dosta u percepciji- ti vidis kako:

sunce sija, cvijeće cvijeta, djeca se igraju i smiju i sve je lijepo,

a ja vidim ovako:

sunce sija i obasjava jedan čemeran grad i lica prosjaka, džeparoša i potonulih ljudi, cvijeće cvijeta, a na cvijeće ispred mog haustora svako jutro hrakne jedan hadžo sa trećeg i isprazni pepeljaru, djeca se igraju i smiju kupeći narkomanske šprice po parkovima, i sve je lijepo- JEST LIJEPO AL U K

Pa, nije iluzija, nego osjecaj za ljepotu necega sto volim ... cak i kad to nesto (kao lijep mlad momak ili lijepa mlada zena), postane nujno, izborano, sijedo, i oronulo ... i manje nego sto je bilo, i sa manje smijeha, i sa manje radosti ... zar nije moje da u njemu jos uvijek mogu naci nesto lijepo, nesto sto volim, nesto sto je moje i sto mi niko ne moze uzeti? I nemojte da mi zachatavate temu dodatnim 'odronima', , dajte nesto lijepo mora biti (i ne prizivajte Ahmu, mora bez boba!). Haj' sad.

[Marrinchen]

Ima li koga na ovom forumu ko o Bosni i Hercegovini, njenom narodu, zivotu u njoj, njenoj proslosti, sadasnjosti i buducnosti ima nesto pozitivno reci? Tolike se teme otvorise pune zuci, jednu ne stizem procitati, vec je druga na tapetu, i sve se svode na isto ... apokalipsa, 'dno dan', 'odron', katastrofa ... A ja vidim jednu majusnu, lijepu zemljicu, koja je u nekim stvarima nasla savrsenu mjeru, a u nekima ce je jos dugo traziti, ali nema veze, i to je za ljude. Ne bih u patetiku, ali ja nekako svaki put kad procitam ove izlive ljutnje, negativnosti, pesimizma i beznadja pomislim na Luku Paljetka (eto, neprimjereno skroz) i s usana mi samo krene ... "Lijepa je ova zemlja, meni najdraza", i bude mi milo kad pomislim na onaj strasni zimski mrak planine Ivan, na rijeke sto huce, na tisinu zimskog jutra u mahali, na golubove, na miris janjetine i cevapa, na mutna, siva jutra, kad svi onako mrzovoljni sjedaju u zadimljenu kafanu na prvu kafu, na mostarsko sunce kojeg sam u Sarajevu uvijek zeljna, na psovanje zime uz klizavu kaldrmu, na plavu sjenu oko ociju ljute prodavacice, na mesara koji mi sve s osmijehom uvali najgori komad mesa -- i ja mu pustim, jer me prevario smekerski i sa stilom, na velicinu srca svoga kad na jadranskoj magistrali ugledam Centrotransov autobus, na vozaca tog autobusa koji se bezobrazno, sarmatno i bez stida uvaljuje dobrodrzecoj gospodji ... i uvijek ponovim kako moja Bosna ima neku posebnu ljepotu, tegobnu, ali ljepotu svakako. I volim je takvu kakva je, jer da nije ovakva, mozda je i ne bih toliko voljela. Haj'mo o necem lijepom, bar na pet minuta ...

Slažem se da je neprimjereno jer pjesmu je napisao Jure Kaštelan:

Pjesma o mojoj zemlji

Lijepa je ova zemlja. Meni najdraža. Nigdje toliko algi
kao u uvali moga djetinjstva. Livade i konji nesedlani.
Koliko rijeka i slapova. Dođi, prijatelju.
Mi smo na Balkanu. U Jugoslaviji.

Podijelit ćemo hljeb i radost i tugu ako si tužan.
Mi znamo kako rana peče i kako boli nož.
Ima i jablanova do neba i sunca za sve slikare i kupače
i bistrih voda brzica. Vidjet ćeš sam.

Vidjet ćeš zemlju svu na dlanu. Takvu kakva jeste.
I zgarišta gdje su bila. Sve ćemo ti reći.
Tamo kod novogradnje: još juče vješala,
gdje smo sa Titom ustali prkoseći.

Znaš gdje je Balkan, Jugoslavija – na Balkanu.
Zemlja socijalizma. Možes i vodom i zrakom. Dođi i vidi.
Istina je naša krvlju zapisana.
Gledaj i mjeri kuda ti se svidi.

Lijepa je ovo zemlja. Meni najdraža. U njoj smo,
daleki druže, i za te umirali.
Lijepa je ovo zemlja. Socijalizam na Balkanu.
U njoj smo krv i snove i za te, druže, dali.

[piupiu]

Slažem se da je neprimjereno jer pjesmu je napisao Jure Kaštelan:

Pardon, sramim se ... lapsus menti ... ne dogadja se cesto ... priznajem.

Hocu li popravit' il' da ostavim za stub srama, ?

[Marrinchen]

Pusti lapsuse i mostarsko sunce.

U Mostaru sam voleo neku Svetlanu jedne jeseni,
jao kad bih znao sa kim sada spava,
ne bi joj glava, ne bi joj glava,
jao kad bih znao ko je sada ljubi,
ne bi mu zubi, ne bi mu zubi,
jao kad bih znao ko to u meni bere kajsije
još nedozrele.

Govorio sam joj ti si derište, ti si balavica,
sve sam joj govorio.
I plakala je na moje ruke, na moje reči,
govorio sam joj ti si anđeo, ti si đavo,
telo ti zdravo što se praviš svetica,
a padale su svu noć neke modre kiše
nad Mostarom.

Nije bilo sunca, nije bilo ptica, ničeg nije bilo.
Pitala me je imam li brata, šta studiram,
jesam li Hrvat, volim li Rilkea,
sve me je pitala.
Pitala me je da li bih mogao sa svakom tako
sačuvaj Bože,
da li je volim, tiho je pitala,
a padale su nad Mostarom neke modre kiše,
ona je bila raskošno bela u sobnoj tmini
al' nije htela to da čini,
nije htela il' nije smela,
vrag bi joj znao.

Jesen je, ta mrtva jesen na oknima
njene oči ptica, njena bedra srna,
imala je mladež, mladež je imala,
ne smem da kazem,
imala je mladež, mali ljubičast,
ili mi se čini.
Pitala me je da li sam Hrvat, imam li devojku,
volim li Rilkea - sve me je pitala,
a na oknu su ko božićni zvončići moga detinjstva
zvonile kapi
i noćna pesma tekla tihano niz Donju Mahalu,
Ej, Sulejmana othranila majka.

Ona je prostrla svoje godine po parketu.
Njene su usne bile pune kao zrele breskve,
njene su dojke bile tople ko mali psići.
Govorio sam joj da je glupava, da se pravi važna,
Svetlana, Svetlana, znaš li ti da je atomski vek,
De Gol, Gagarin i koještarije,
sve sam Joj govorio,
ona je plakala, ona je plakala.

Vodio sam je po Kujundžiluku, po aščinicama,
svuda sam je vodio,
u pećine je skrivao, na čardak je nosio,
pod mostovima se igrali žmurke, Neretva ždrebica,
pod starim mostom Crnjanskog joj govorio,
što je divan, šaputala je, što je divan.

Kolena joj crtao u vlažnom pesku,
smejala se tako vedro, tako nevino,
ko prvi ljiljani,
u džamije je vodio, Karađoz-beg mrtav, premrtav
pod teškim turbetom;
na grob Šantićev cveće je odnela,
malo plakala, kao i sve žene,
svuda sam je vodio.

Sada je ovo leto, sad sam sasvim drugi,
pišem neke pesme,
u jednom listu pola stupca za Peru Zupca
i ništa više,
a padale su svu noć nad Mostarom neke
modre kiše,
ona je bila raskošno bela u sobnoj tmini
al' nije htela to da čini,
nije htela, il' nije smela,
vrag bi joj znao.

Ni ono nebo, ni ono oblačje, ni one krovove,
bledunjavo sunce - izgladnelog dečaka nad Mostarom
ne umem zaboraviti,
ni njenu kosu, njen mali jezik kao jagodu,
njen smeh što je umeo zaboleti kao kletva;
onu molitvu u kapeli na Bijelom Bregu,
Bog je veliki, govorila je, nadživeće nas;
ni one teške, modre kiše,
o jesen besplodna, njena jesen...

Govorila je o filmovima, o Džemsu Dinu,
sve je govorila,
malo tužno, malo plačljivo o Karenjini;
govorila je Klajd Grifits ne bi umeo ni
mrava zgaziti,
smejao sam se - on je ubica, ti si dete;
ni one ulice, one prodavce poslednjeg izdanja
"Oslobođenja", ni ono grožđe polusvelo
u izlozima ne umem zaboraviti,
onu besplodnu gorku jesen nad
Mostarom,
one kiše,
ljubila me je po cele noći, grlila me
i ništa više, majke mi,
ništa drugo nismo.

Posle su opet bila leta, posle su opet bile kiše,
jedno jedino malo pismo iz Ljubljane,
otkuda tamo,
ni ono lišće po trotoarima, ni one dane,
ja više ne mogu, ja više ne umem
izbrisati.

Piše mi, pita me šta radim, kako živim,
imam li devojku,
da li ikad pomislim na nju, na onu jesen,
na one kiše,
ona je i sad, kaže, ista, kune se Bogom
potpuno ista,
da joj verujem, da se smejem
davno sam, davno, prokleo Hrista
a i do nje mi baš nije stalo,
klela se, ne klela,
mora se tako, ne vrede laži.

Govorio sam joj o Ljermontovu, o Šagalu,
sve sam joj govorio,
vukla je sa sobom neku staru Cvajgovu knjigu,
čitala popodne,
u kosi joj bilo zapretano leto, žutilo sunca,
malo mora,
prve joj noći i koža bila pomalo slana,
ribe zaspale u njenoj krvi;
smejali smo se dečacima što skaču
s mosta za cigarete,
smejali se jer nije leto, a oni skaču - baš su deca,
govorila je: mogu umreti, mogu dobiti upalu pluća...

Onda su dolazile njene ćutnje, duge, preduge,
mogao sam slobodno misliti o svemu,
razbistriti Spinozu,
sate i sate mogao sam komotno gledati
druge,
bacati oblutke dole, niz stenje,
mogao sam sasvim otići nekud, otići daleko,
mogao sam umreti onako sam u njenom krilu,
samlji od sviju,
mogao sam se pretvoriti u pticu, u vodu,
u stenu,
sve sam mogao...

Prste je imala dugačke, krhke, beskrvne a hitre,
igrali smo se buba-mara i skrivalice,
Svetlana izađi, eto te pod stenom,
nisam valjda ćorav,
nisam ja blesav, hajde, šta se kaniš,
dobićeš batine;
kad je ona tražila - mogao sam pobeći
u samu reku - našla bi me,
namiriše me, kaže, odmah,
pozna me dobro.
Nisam joj nikad verovao,
valjda je stalno ćurila kroz prste.
Volela je kestenje, kupili smo ga po Rondou,
nosila ga u sobu, vešala o končiće,
volela je ruže, one jesenje, ja sam joj donosio,
kad svenu stavljala ih je u neku kutiju.

Pitao sam je šta misli o ovom svetu,
veruje li u komunizam, da li bi se menjala
za Natašu Rostovu, svašta sam je pitao,
ponekad glupo, znam ja to i te kako;
pitao sam je da li bi volela malog sina,
recimo plavog,
skakala je od ushićenja - hoće, hoće,
a onda, najednom, padala je u neke tuge
ko mrtvo voće:
ne sme i ne sme, vidi ti njega, kao da je ona
pala s Jupitera,
ko je to, recimo, Zubac Pera, pa da baš on
a ne neko drugi,
taman posla, kao da je on u najmanju ruku
Brando ili takvi.

Govorio sam joj ti si glupa, ti si pametna,
ti si đavo, ti si anđeo,
sve sam joj govorio.
Ništa mi nije verovala.
Vi ste muškarci rođeni lažovi,
vi ste hulje,
svašta je govorila.
A padale su nad Mostarom neke modre kiše...

Stvarno sam voleo tu Svetlanu
jedne jeseni,
jao, kad bih znao sa kim sada spava,
ne bi mu glava, ne bi mu glava,
jao, kad bih znao ko je sada ljubi,
ne bi mu zubi, ne bi mu zubi,
jao, kad bih znao ko to u meni
bere kajsije, još nedozrele.

Pero Zubac

[x0z0y0]

svaka cast na temi
previse je negativnog u zraku...u nama..

[piupiu]

Haj' kad je poetsko popodne ... evo i od mene ...

BOSNA

Ni legendom, ni zvukom Orijenta
Vec covjekom tim neskladnim
I bolom njegovih dana

Sasvim u nebo vrhove
Crkvenih tornjeva i minara
Nek' ljepoti sluze

Pred okom svijeta ispruzi taj znamen
Nek' cvjeta
I nek' cvjeta juzni kamen

I mudar budi kao kakav stari
Kao taj stecak kad ti damari skoce
I sam skoci u oci svijeta
Da, skoci u nesklad!

Pad po dugi izvedi
I mudar budi kao kakav sijedi
Kao taj stecak kad ti krv uzavri

Ni na legendi, ni na zvuku Orijetna
Prostri samiju, pa na njoj
Dostojna je da se zivot zacne

A onda
Uz bezbroj vrhova ispruzi oci
I pjevaj
Pjevaj grc kad ti se usna ukoci

Safet Plakalo, Sabrane pjesme

[piupiu]

svaka cast na temi
previse je negativnog u zraku...u nama..

hvala, al' ne zabusavaj, gdje je doprinos?

[amrica]

Ima li koga na ovom forumu ko o Bosni i Hercegovini, njenom narodu, zivotu u njoj, njenoj proslosti, sadasnjosti i buducnosti ima nesto pozitivno reci? Tolike se teme otvorise pune zuci, jednu ne stizem procitati, vec je druga na tapetu, i sve se svode na isto ... apokalipsa, 'dno dan', 'odron', katastrofa ... A ja vidim jednu majusnu, lijepu zemljicu, koja je u nekim stvarima nasla savrsenu mjeru, a u nekima ce je jos dugo traziti, ali nema veze, i to je za ljude. Ne bih u patetiku, ali ja nekako svaki put kad procitam ove izlive ljutnje, negativnosti, pesimizma i beznadja pomislim na Luku Paljetka (eto, neprimjereno skroz) i s usana mi samo krene ... "Lijepa je ova zemlja, meni najdraza", i bude mi milo kad pomislim na onaj strasni zimski mrak planine Ivan, na rijeke sto huce, na tisinu zimskog jutra u mahali, na golubove, na miris janjetine i cevapa, na mutna, siva jutra, kad svi onako mrzovoljni sjedaju u zadimljenu kafanu na prvu kafu, na mostarsko sunce kojeg sam u Sarajevu uvijek zeljna, na psovanje zime uz klizavu kaldrmu, na plavu sjenu oko ociju ljute prodavacice, na mesara koji mi sve s osmijehom uvali najgori komad mesa -- i ja mu pustim, jer me prevario smekerski i sa stilom, na velicinu srca svoga kad na jadranskoj magistrali ugledam Centrotransov autobus, na vozaca tog autobusa koji se bezobrazno, sarmatno i bez stida uvaljuje dobrodrzecoj gospodji ... i uvijek ponovim kako moja Bosna ima neku posebnu ljepotu, tegobnu, ali ljepotu svakako. I volim je takvu kakva je, jer da nije ovakva, mozda je i ne bih toliko voljela. Haj'mo o necem lijepom, bar na pet minuta ...

I jos kad ti na pijaci uvale trulo voce, u Trznici pokvarena jaja i smrdljivi sir, jjjooojjj ljepote... a sve za moje pare.

[piupiu]

Pusti lapsuse i mostarsko sunce.

U Mostaru sam voleo neku Svetlanu jedne jeseni,
jao kad bih znao sa kim sada spava,
ne bi joj glava, ne bi joj glava,
jao kad bih znao ko je sada ljubi,
ne bi mu zubi, ne bi mu zubi,
jao kad bih znao ko to u meni bere kajsije
još nedozrele ...

Pero Zubac

... a ja taman pomislih ti bi da se svadjas, kad ono ... lijepe mostarske kise ... zahvaljujem!

[piupiu]

I jos kad ti na pijaci uvale trulo voce, u Trznici pokvarena jaja i smrdljivi sir, jjjooojjj ljepote... a sve za moje pare.

Pa, bar znas da su 'organic', a ne ono po tri godine zamrznuto sranje sto prodaju po supermarketima, ima i ta ...

[PipiDugaDevetka]

Zlaja Dizdarević, ambasador BiH -ne znam gdje, ali kada je ovo rekao bio je u Hr.:

Bosna (Podrazumijeva se i Hercegovina) je kao najljepša pjesma sevdalinka:
Teško ti, boli, a lijepo ti!

Sewdah je ljepota, bosanski blues, bosanski fado,...

[chuchumbamayumbe]

Meni je u Bosni jedan od najljepsih pejzaza ovo ispod!


http://www.youtube.com/watch?v=6XELiYkvE6A

[piupiu]

... magla nad Kraljevom Sutjeskom ...



... nego, nesto ste mi skrti na rijecima, kad dodjosmo do ljepote nase svakodnevne ...

[Marrinchen]

Zlaja Dizdarević, ambasador BiH -ne znam gdje, ali kada je ovo rekao bio je u Hr.:

Bosna (Podrazumijeva se i Hercegovina) je kao najljepša pjesma sevdalinka:
Teško ti, boli, a lijepo ti!

Sewdah je ljepota, bosanski blues, bosanski fado,...

Postoje različite interpretacije i raznolike definicije. Za mene je sevdalinka bosanski fado, a sevdah je nešto mnogo više, stanje duha, emocija Bosne, možda najbliže onom što Portugalci zovu saudade.

"Sevdah nije samo riječ - to je imaginarni ambijent ljepote, u čijem nepreglednom prostranstvu duše - koje osjećaju, pronalaze zrna radosti i formirajući mozaik čine sebi životom lijepim".

Omer Pobric (Miruh Bosne)

[piupiu]

Ah, vidi, prebacise nas u umjetnost i kulturu! Izgleda da se pricati o necem lijepom, a bosansko-hercegovackom moze samo tu ... pa makar i kad je onako narodski, uz janjetinu (vidi gore), .

[Leonid Breznjev]

Ah, vidi, prebacise nas u umjetnost i kulturu! Izgleda da se pricati o necem lijepom, a bosansko-hercegovackom moze samo tu ... pa makar i kad je onako narodski, uz janjetinu (vidi gore), .

jel sad bolje?

[Neelix]

koji je ovo sport?

[piupiu]

Ah, vidi, prebacise nas u umjetnost i kulturu! Izgleda da se pricati o necem lijepom, a bosansko-hercegovackom moze samo tu ... pa makar i kad je onako narodski, uz janjetinu (vidi gore), .

jel sad bolje?

Odlicno! U nedostatku bitnijih sportskih dostignuca, i ovdje je jedna naucno-fantasticna tema dobrodosla, garant ... a moze i k'o nova sportska disciplina, slazem se. Ostali sportovi: ljepota zivljenja u BiH na 100, 200 i 1000 metara'.

[piupiu]

Auuuu, danas nigdje nista lijepo ...

[Ekspanzi]

hmmm zanimljiva tema, al nekako je ti zapapri odmah na startu, sve sto ti napisa u pocetnom postu je sve cega se ja grozim u bosni..
prirodne ljepote su sve sto imamo (i to cemo imati jos jako kratko kako smo krenuli) i jedino o tome mogu pricati vezano za bosnu i ljepotu u istom postu

[Ekspanzi]

istina, al ja ne volim ovaj primitivizam ovdasnji (ne samo bosanski), dok bi svedi od ovoga napravili raj na zemlji, mi mozemo samo smetljiste napravit.. (i ide nam od ruke)