Iz Oslobodjenja: O pamfletu Ivana Lovrenovica

[dr.]

Ivan Lovrenovic u zadnje dvije godine sve vise pokazuje svoje pravo (paranoicno iliti ugrozeno) lice, sjetimo se "muslimanskog sarajeva" ciju tezu je po defaultu odmah preuzeo poprilicno neobrazovani, ali mora se priznati u svom poslu predani, Bakir Hadziomerovic. Trend medju "multi-kulti" zajednicom se nastavlja. Evo danasnjeg komentara iz Oslobodjenja (koje kasni po obicaju dvije godine, kao sto je bio slucaj i sa "demokratom" Miloradom Dodikom koalicionim partnerom Zlatka Lagumdzije):


Pise:Zija Dizdarevic

Kapilari u Bošnjaka

Deset godina od Dejtonskog sporazuma povod je tekstu Ivana Lovrenovića (“Dani” 21.10.2005) pod naslovom “čija je idealna Bosna i Hercegovina”. Autor navodi da je nužna “osnovna analitičko-politička prosudba o tomu kakav tip društva predstavlja današnja Bosna i Hercegovina”, uz ocjenu da je riječ o “podijeljenom društvu”. Lovrenović iznosi svoje viđenje stanja i mogućih rješenja putem ocjenjivanja srpske, hrvatske i bošnjačke politike u bh. državi i prema njoj. Najintrigantniji dio je onaj koji se tiče Bošnjaka.

Lovrenović ocjenjuje: “(...) Bošnjačka politika (pluralističnija od svih, ali opet svodiva na liniju SDA) svojim postupcima, kao i svojom programiranom šutnjom o bilo kakvom razrađenom viđenju buduće države, sama daje osnova optužbama da želi unitarnu državu, s bošnjačkim narodom kao “temeljnim” i državotvornim (...)”. Lovrenović ne definiše šta to smatra “bošnjačkom politikom”, kao što se ne osjeća ni obaveznim da ocjenu o političkom pluralizmu među Bošnjacima uskladi s tvrdnjom da je “bošnjačka politika” svodiva na liniju SDA. Tako nam ostaje zagonetno kako su to, primjerice, politika SDP, ili političko promišljanje brojnih Bošnjaka što ne glasaju ni za koga, svodivi “na liniju SDA” koja, uostalom, vezuje tek dio, a nikako većinu bošnjačkih građana.

Kolumnista “Dana” testira (i) “bošnjačku politiku” (svodivu na SDA) kroz odnos spram ustavnih promjena: “ (...) Naime, ona se nije odmakla dalje od zaziva “normalne” i “funkcionalne” države, pri tome stalno inzistirajući na državi, a umanjujući status i ingerencije entiteta. Ono prvo indicira da se u bošnjačkoj politici ne razmišlja ozbiljnije o konkretnom obliku budućeg uređenja (“normalna” i “funkcionalna” država znači sve i ništa, kao i svaka apstrakcija), a ovo drugo, opet, doista sugerira težnju ka unitarizaciji i centralizaciji (...)”. Lovrenović zaobilazi da je SDA ipak ponudila svoje viđenje Ustava BiH u razvijenoj formi, kao što su to uradile i druge stranke koje računaju s bošnjačkim glasovima. Lovrenoviću odjednom smeta zahtjev za snaženje bh. države na račun entiteta!?

Tezom o “programiranoj šutnji o bilo kakvom razrađenom viđenju buduće države” Lovrenović sugeriše bošnjačku političku zavjeru na liniji unitarizacije i centralizacije: “ Da ta težnja, bila ona realna ili ne, doista postoji i da je njome kapitalno prožet politički mentalitet “većinske nacije”, ništa bolje ne svjedoči nego spontana odbojnost spram etnokulturalnih različitosti, te iščuđavanje pomiješano s prijezirom u konkretnom susretu s takvim različitostima (osobito izraženo u pitanju jezika)”. Lovrenovića optužba da su Bošnjaci kapilarno prožeti težnjm za hegemonijom i diskriminacijom je šokantna insinuacija. Lovrenović ne navodi ni jedan naučni rad koji to dokazuje, niti rezultate bilo kakvog istraživanja bošnjačkog mnijenja na tu temu, pa ni najbanalniju anketu među Bošnjacima koja bi potvrdila njihovu političku i kulturnu zloćud. Što se odbojnosti spram hrvatskog jezika tiče, dovoljno je navesti da su sve opštine u Sarajevu naprasno postale općine, a nebrojeni Bošnjaci su kroatizirali svoj jezički izraz što je i svojevrsna sugestija “bošnjačke politike”.

Ako i postoji zavjerenička namjera Bošnjaka da uspostave dominaciju nad drugim narodima i građanima u BiH, kako je izvesti? Dolaze u obzir - nametanje volje međunarodnih autoriteta u tom smjeru, redovna procedura izmjene ustava ili sila. Sve te tri hipotetične opcije u korist hegemonije Bošnjaka su jednostvano nemoguće. I mada je to tako, Lovrenović poentira: “(...) svako potiranje različitosti završava u unitarističkom nasilju (nad narodima, ali itekako nad ljudima pojedincima) i kao reakciju rađa apsolutizaciju (i apsurdizaciju) različitosti, koja često završava u političkom separatizmu (...).” U tom sklopu on vidi tri mogućnosti za BiH:” (...) raspad države, asimilaciju manjih segmenata (etničkih ili vjerskih grupa, političkih blokva) te neku od konsocijacijskih solucija uređenja (...)”.

Bitno je što Lovrenović uvodi u mogući rasplet bh. ustavne situacije opciju raspada države (zašto?!) vezujući to direktno za navodno “kapilarno” unitarističko i centralističko raspoloženje među Bošnjacima. U takvoj Lovrenovićevoj konstrukciji političkih relacija “većinski narod” je glavna prijetnja održivosti bh. države. U Lovrenovićevom pamfletu nema “analitičko-političke prosudbe”, kakvim on naziva svoje pisanije, tekstom dominira zađučujuća paranoičnost, do teškog političkog i mentalnog sumnjičenja cijelog naroda.

[Prenj]

Kada Zija Dizdarevic iz "Oslobodjenja" kritikuje reisa, SDA, onda ga dezurni branioci Bosnjaka i islama u Bosnjaka odmah oznacavaju kao islamofoba, komunjaru, ..., a kada je tema kritike Ivan Lovrenovic, onda je to nesto hvale vrijedno.

Malo principijelnosti, please.

[dr.]

Kada Zija Dizdarevic iz "Oslobodjenja" kritikuje reisa, SDA, onda ga dezurni branioci Bosnjaka i islama u Bosnjaka odmah oznacavaju kao islamofoba, komunjaru, ..., a kada je tema kritike Ivan Lovrenovic, onda je to nesto hvale vrijedno.

Malo principijelnosti, please.

Daj se fokusiraj na temu...stipu se vise te zaludjene etnofobije...postaje otrcano.

[E. Jaganjac]

Lovrenovic grijesi kada opisuje SDA. Kod njih je na zadnjem mjestu "unitarzicija" (slicno uredjenje kao u Hrvtskoj). Kod SDA je podjela, fildjan drzavica za gangove kao sto su Hasan Cengic i ostali, idealno rjesenje. to je ideja Al Kaponea. Oni o drzavi ne samo da ne misle neko im je drzava, a pogotovu unitarizacvija zadnja rupa nasvirali.

Sa tog aspekta politika SDA jeste najopsanija za opstanak republike BiH, cak opasnija od politike SDS i HDZ-a, jer drzava se moze ukinutui jedino i jedino ako se sva TRI konstitutivna narode iste odreknu. Od Dejtona na ovamo to se desava i predstiji nam odlucujca bitka protiv gangova i fasizma, inace ostasmo bez domovine.

[murti439]

Imao je Lovrenović i prije diskutabilnih stavova, ali sam ja smatrao da ponekad namjerno malo pretjera ne bi li pokrenuo kakvu debatu ili nešto slično. Sad je, međutim, stvarno uprsk'o: ne što se tiče SDA, već što se tiče Bošnjaka i trpanja istih u jedan koš. K'o da je kod Dodika bio na savjetovanju...

A "Dani", izgleda, jednom godišnje moraju ovako nešto plasirati...

Ništa... Još jedno razočarenje. Treba prestati čitati "Dane", "SB" i "Oslobođenje" i prebaciti se na "Graciju" i "Azru". Tamo je svima uvijek sve potaman...

[List]

Ovaj tekst potvrđuje značaj borbe u prošlom ratu. Borba je bila jedini put opstanka. Bolji je ovakav opstanak (sa svim manama) od prepuštanja sudbini.

[Prenj]

Sve mi se cini da niko od diskutanata nije ni procitao originalni tekst Ivana Lovrenovica.

[joker]

Kada Zija Dizdarevic iz "Oslobodjenja" kritikuje reisa, SDA, onda ga dezurni branioci Bosnjaka i islama u Bosnjaka odmah oznacavaju kao islamofoba, komunjaru, ..., a kada je tema kritike Ivan Lovrenovic, onda je to nesto hvale vrijedno.

Malo principijelnosti, please.

Daj se fokusiraj na temu...stipu se vise te zaludjene etnofobije...postaje otrcano.

Potpisujem. Fobije su zajebana stvar. Dovode do iskrivljenog gledanja na stvarnost i onemogucavaju da se razmislja u skladu sa realnoscu...

[manijak1]

Bošnjačka politika (pluralističnija od svih, ali opet svodiva na liniju SDA) svojim postupcima,

Haj Prenj .........pročitaj umjesto mene dalje ..........ovakove početne konstatacije nisu u daljem tekstu uporedive
Gospodine Jaganjac

Sa tog aspekta politika SDA jeste najopsanija za opstanak republike BiH, cak opasnija od politike SDS i HDZ-a, jer drzava se moze ukinutui jedino i jedino ako se sva TRI konstitutivna narode iste odreknu. Od Dejtona na ovamo to se desava i predstiji nam odlucujca bitka protiv gangova i fasizma, inace ostasmo bez domovine.

ovaj vaš aspekt da ne kažem proanalizirani stav se blago rečeno zove : Lahko je tuđim močilom močiti na suho .
Helem po Vama kad se došlo do Daytona ..........trebalo je nastaviti rat i samim tim se staviti pod NATO udare zbog neposluha a ko jebe sve one koji bi dalje izgubili živote ..........jer kad se sve zbroji ........posljedice agresije su vidljive i poslije deset godina nastanka mira .......skoro pa i više otprije početka iste.
P.S. Bojim se da vaša slama ne može ni pod presu više koliko je izmlaćena .
Dr. , što se tiče Bakira nisi u pravu ..........on dere i dodirljive i nedodirljive koliko se to nama sviđalo ili ne .Ali pravac kojim ide je odvojen linijom agresije od linije građanskog rata a to je jednako bitno za sve ove bljuvotine koje bi da izjednače neke stvari

a kada je tema kritike Ivan Lovrenovic, onda je to nesto hvale vrijedno.

Ovo je takođe dodatan putokaz kako ti Prenj rasuđuješ situaciju u bilo koje vrijeme ..........za suštinu svega boli te Praznina tj. Glava

[digger]

Kada Zija Dizdarevic iz "Oslobodjenja" kritikuje reisa, SDA, onda ga dezurni branioci Bosnjaka i islama u Bosnjaka odmah oznacavaju kao islamofoba, komunjaru, ..., a kada je tema kritike Ivan Lovrenovic, onda je to nesto hvale vrijedno.

Malo principijelnosti, please.

Stoji.

Ujedno, nije mi samo jasno zasto Zija u svakom navodu trazi da Lovreenovic potkrijepi svoja misljenja necim (vidi dva citata dole). Ovo nije diplomski rad ili teza sa naucnog zbora nego njegovo licno misljenje kroz intervju.

Lovrenović ne definiše šta to smatra "bošnjačkom politikom", kao što se ne osjeća ni obaveznim da ocjenu o političkom pluralizmu među Bošnjacima uskladi s tvrdnjom da je "bošnjačka politika" svodiva na liniju SDA.

Lovrenovića optužba da su Bošnjaci kapilarno prožeti težnjom za hegemonijom i diskriminacijom je šokantna insinuacija. Lovrenović ne navodi ni jedan naučni rad koji to dokazuje, niti rezultate bilo kakvog istraživanja bošnjačkog mnijenja na tu temu,

Eh Zija, Zija...

[dofu]

Eh Digger, Digger

Lovrenović ne navodi ni jedan naučni rad koji to dokazuje,

grohotom se smijem

Najozbiljnije, ovo je najvredniji Lovrenovicev clanak...
Problem je sto neki ljudi misle da su bezgresni

[dr.]

Mene je Lovrenović još davno razočarao kada je pokušao unijeti smutnju sa jednim člankom u kojem je naslov bio nešto u stili da li bosanski jezik ili bošnjački jezik?

Ne znam otkud tolika fobija od toga što Bošnjaci svoj jezik nazivaju bosanskim i što žele "unitarnu Bosnu". Niko ne brani Hrvatima u BiH da tako imenu svoj jezik i da se bore za unitarnu BiH umjesto treceg entiteta. To je lijepo primjetio Zija Dizdarevic, sto se konstantno onako hinjski provlaci kroz tekstove Ivana Lovrenovica. Prema njemu "bosnjackomuslimanski" krugovi su hendikepriali sanse bosanskom jeziku?! Bosnjaci su krivi zato sto se zalazu za BiH?! Zato su se borili za BiH?!

Nisu Bošnjaci krivi što se na svakom skupu Hrvata svira Lijepa naša, bilo da se radi o HKD Napredak (oni su kao umjereni) bilo da se radi o političkim skupovima. Neka se on pozabavi laboratorijskim jezikom kojeg danas govore Hrvati u BiH, a neka se ostavi bosanskog jezika. Kada čujem onog Borisa Bilića ili Blažicu Krišto imam osjećaj kao da slušam gestapo oficire. Jezik kojim oni pričaju je nakaradan u najmanju ruku a proizveli su ga lingvisti kao što je ultranacionalist Brozović, izmišljajući riječi i ubijajući sinonime, jer eto sinonimi su kao srbizmi. Pa su tako i Duška Dugouška prekrstili u Zekoslava Mrkvu?! Niko Hrvatima ne brani da na skupovima sviraju Jednu i jedinu...ja BiH bio najsretniji čovjek kada bi barem Hrvati prihvatili Bosnu kao svoju domovinu, da sad ne pretjeram sa Srbima...čast izuzecima!

[Prenj]

dr.

Da li si ti uopste citao originalni clanak Ivana Lovrenovica, koji je predmet osvrta Zije Dizdarevica?

[dr.]

dr.

Da li si ti uopste citao originalni clanak Ivana Lovrenovica, koji je predmet osvrta Zije Dizdarevica?

Teme i jeste osvrt Zije Dizdarevica. U cemu je problem? Ako zelis otvoriti posebnu temu sa originalnim clankom Ivana Lovrenovica, izvoli. Ja sam se nacitao njegovih hinjskih clanaka. Vec sam dao komentar o jednom koji je zauvijek promijenio moje misljenje o Lovrenovicu. A ovo je po prvi put da ga kritikuju iz "njegovih krugova", doduse sa zakasnjenjem. Tako je bilo i sa Dodikom.

Nego probaj se malo fokusirat na temu...

[Prenj]

dr.

Da li si ti uopste citao originalni clanak Ivana Lovrenovica, koji je predmet osvrta Zije Dizdarevica?

Teme i jeste osvrt Zije Dizdarevica. U cemu je problem? Ako zelis otvoriti posebnu temu sa originalnim clankom Ivana Lovrenovica, izvoli. Ja sam se nacitao njegovih hinjskih clanaka. Vec sam dao komentar o jednom koji je zauvijek promijenio moje misljenje o Lovrenovicu. A ovo je po prvi put da ga kritikuju iz "njegovih krugova", doduse sa zakasnjenjem. Tako je bilo i sa Dodikom.

Nego probaj se malo fokusirat na temu...

Ma kakva crna tema, tebi je samo zapelo Lovrenovicevo ime, pa si onda opalio iz svih orudja.

Nije mi jasno kako je moguce komentarisati bilo sta na NEVIDJENO?

[dr.]

dr.

Da li si ti uopste citao originalni clanak Ivana Lovrenovica, koji je predmet osvrta Zije Dizdarevica?

Teme i jeste osvrt Zije Dizdarevica. U cemu je problem? Ako zelis otvoriti posebnu temu sa originalnim clankom Ivana Lovrenovica, izvoli. Ja sam se nacitao njegovih hinjskih clanaka. Vec sam dao komentar o jednom koji je zauvijek promijenio moje misljenje o Lovrenovicu. A ovo je po prvi put da ga kritikuju iz "njegovih krugova", doduse sa zakasnjenjem. Tako je bilo i sa Dodikom.

Nego probaj se malo fokusirat na temu...

Ma kakva crna tema, tebi je samo zapelo Lovrenovicevo ime, pa si onda opalio iz svih orudja.

Nije mi jasno kako je moguce komentarisati bilo sta na NEVIDJENO?

Jesili ti procitao Dejtonski sporazum?

[Prenj]

Jesili ti procitao Dejtonski sporazum?

Jesam

[dr.]

Jesili ti procitao Dejtonski sporazum?

Jesam

Blago tebi.

[dr.]

Prenj,

Znam da lazes, ali tvoja brza reakcija je pokazala da si shvatio poentu.

[Toozla]

Čija je idealna Bosna i Hercegovina

Ako već postoji nešto nalik na konsenzus, makar još uvijek nedovoljno ozbiljno testiran, o nužnosti promjene ustavnoga definiranja i državnog uređenja Bosne i Hercegovine, postoji li realna polazna osnova za tu promjenu?



Uoči desete godišnjice utanačivanja i potpisivanja Daytonskoga sporazuma (Dayton, Ohio, 21. studenoga 1995, te Pariz, 14. prosinca iste godine), te uoči slijedećih općih izbora 2006. godine, doživljavamo pravu eskalaciju govora o nužnosti promjene daytonskoga dizajna Bosne i Hercegovine. Održavaju se i pripremaju različiti razgovori i konferencije, od onih niskoga intenziteta i maloga, lokalnog dometa, do glamuroznoga međunarodnog skupa kakav će biti održan u Ženevi 20. i 21. listopada, i na kojemu je najavljeno sudjelovanje mnogih uglednika, među njima, na primjer, Wolfganga Petritscha i Carla Bildta, nekadašnjih međunarodnih namjesnika u Bosni i Hercegovini. Za sve te sastanke karakteristično je da su neformalni, konzultativni, bez ikakve egzekutivne snage, a sudjelovanje spomenutih političara u njima, kao i način na koji oni, bivši kuratori Daytona na službi u Sarajevu, danas kritički govore o njemu, mogao bi se tumačiti i kao zakašnjeli refleks grižnje savjesti. Neobavezujući i neefikasan, uostalom. Istovremeno, bilježi se i neka vrst "povratka" američke diplomacije u daytonske probleme. Za vrijeme kratkoga obilaska Sarajeva i Banje Luke, podsekretar State Departmenta Nicholas Burns odsječno je izdiktirao američko stajalište o promjenama: Bosna i Hercegovina mora dobiti jednoga predsjednika, snažan parlament i jaku državnu vladu, a Republika Srpska neće se ukidati.

Kovačnica etniciteta Kako god govor o promjeni bio konfuzan i nekonzistentan, pa i proturječan, nije nevažan dojam u javnosti koji on proizvodi - da se važni međunarodni faktori slažu u ocjeni o neizdrživosti političkoga statusa quo i o nužnosti njegovoga mijenjanja. Potpisani se, naime, dobro sjeća kako ste još prije godinu-dvije, ako ste opisivali Dayton kao proturječnu sklepotinu i izvor disfunkcionalnosti države, bili etiketirani kao mrski i opasni prekršitelji međunarodnoga političkog tabua. Ali, političari uvijek imaju lijek za tu vrst nepoželjnoga pamćenja: okrenimo se budućnosti, zaboravimo prošlost - tako glasi taj lijek, koji njima uvijek omogućava da ostaju plivati na površini.

Pa, zaboravimo načas prošlost, i okrenimo se budućnosti, s pitanjem svih pitanja: ako već postoji nešto nalik na konsenzus, makar još uvijek nedovoljno ozbiljno testiran, o nužnosti promjene ustavnoga definiranja i državnog uređenja Bosne i Hercegovine, postoji li realna polazna osnova za tu promjenu?

Da bi se došlo do odgovora na to pitanje, nužna je osnovna analitičko--politička prosudba o tomu kakav tip društva predstavlja današnja Bosna i Hercegovina. Na našu zajedničku žalost, mnogobrojni pokazatelji, kao i svakodnevna empirija, nedvojbeno ukazuju da se radi o onomu što politolozi i sociolozi nazivaju podijeljenim društvom. Podijeljenost u Bosni i Hercegovini (vjerska, etnička, kulturna...) ima, naravno, duboke historijske korijene, ali današnja struktura te podijeljenosti ima i nove, dosad historijski neviđene dimenzije. Pobjednički partizani-komunisti poslije 1945. govorili su da je "narodnooslobodilačka borba i socijalistička revolucija bila kovačnica bratstva i jedinstva". Posljednji rat (zajedno s demokratskom predigrom od 1990) bio je, očevidno, kovačnica (kad bi se smjela uvesti igra riječi, moglo bi se reći: koljačnica) etniciteta, novih i čelično skovanih identiteta. Nekadašnji Srbi, Hrvati i muslimani-Bošnjaci, kad bi se probudili, ove današnje jedva da bi prepoznali kao sunarodnike.

Neiscrpan je popis stvari, događaja, aspekata iz života (u cijelomu njegovom rasponu od obične ljudske svakodnevnice, do "najviše" političke sfere, od privatnosti naših života do javnosti) na kojima se podijeljenost bez po muke detektira kao elemenat kojim je "uzduž i poprijeko" prožeta i premrežena sva stvarnost koju danas živimo. Odatle u nas tolike neuralgične teme. Odatle, ispravnije govoreći, činjenica da u nas ni jedna tema od općega interesa i ne može drugo nego da bude - neuralgična: školstvo, nastavni programi, jezik, mediji, historija, policija, službena obilježja i simboli, državni praznici, neradni dani... Da se ne govori o sportu i o simbolici javnih prostora, kao medijima kroz koje se najeksplicitnije manifestiraju kolektivne strasti (sasvim neovisno o tomu jesu li one inducirane, to jest radi li se o reakcijama "zavedenih narodnih masa", ili su indigene). Na dva različita načina pokazalo se to u svježim primjerima divljanja na stadionu Crvene zvezde u Beogradu, te u nesuđenoj promjeni imena sarajevskoga aerodroma.

Pogrom koji su doživjeli malobrojni navijači reprezentacije Bosne i Hercegovine u Beogradu (na stadionu koji se od samoga svojega osnivanja "lažno predstavlja"; ta, jedina Maracana na planetu je u Rio de Janeiru!, ali to je tema za neke drukčije "studije") bio bi - u tome se slažu svi izvjestitelji ali i sami navijači - u mnogim elementima nekako podnošljiviji da glavni (ako ne i jedini?) akteri pogroma nisu bili također navijači iz Bosne i Hercegovine, to jest iz Republike Srpske. Pri tomu, pogrom nije bio samo fizički, nego i verbalni, i doista je zastrašujuće slušati onaj mnogoglasni huk u kojemu razaznajete skandiranje NOŽ, ŽICA, SREBRENICA, uz odgovarajuću, očevidno dobro uvježbanu koljačku gestikulaciju. Ako u takvim manifestacijama ima elemenata kolektivne identifikacije, kao što nas valjda s pravom uvjeravaju sociolozi, što bi tu bio predmet identifikacije? Srbija, kojoj se također cijele te večeri frenetično skandiralo, ili protagonisti onoga što se izvikuje strašnim srebreničkim sloganom? Ili, ne valjda i jedno i drugo? Neće, valjda, izvikivači da sugeriraju kako su im Srbija i srebrenički koljači jedno te isto? Eto apsurda, ali valja shvatiti kako je i takav unebovapijući apsurd sasvim zakonomjeran, onda kada predstavlja jednu od manifestacija dubinski podijeljenoga društva. Mladići koji na beogradskom stadionu opijeni najstarijim poznatim pićem, tribalnim transom, urliču Srbiji i istovremeno poručuju svojim sugrađanima NOŽ, ŽICA, SREBRENICA, stoje na jednomu kraju istoga registra kojemu, negdje u sredini, pripada Milorad Dodik, čovjek s kravatom u skupocjenom odijelu, kada kaže da će za reprezentaciju Bosne i Hercegovine navijati samo kada ova igra protiv Turske.

Izljevi kolektivne ljubavi Ali, sportske primjere ne bi bilo "sportski" ograničiti samo na beogradski događaj, ma koliko on bio na hayselski način zastrašujući. Ni jedan bosanskohercegovački stadion (čak ni košarkaški, o nogometnima da se i ne govori) nije lišen manifestacija koje pripadaju istom tom tipu. I slogani su isti, samo im se u ovisnosti o "nacionalnosti" stadiona permutira sadržaj. Ovdje: GAZI, GAZI USTAŠE, ondje: UBIJ, UBIJ SRBINA, tamo: UBIJ, UBIJ TURČINA... Da cijela ta stvar s izljevima kolektivnih ljubavi ima mnogo kompliciraniju "podsvijest", na zbunjujući način svjedoče, recimo, oblici kojima se uzajamno časte navijači u Zenici, Sarajevu i Tuzli, u ogromnoj većini pripadnici iste, bošnjačke nacije. A o simptomima podijeljenosti, te o različitim pravcima kolektivnih identifikacija, na zanimljiv način svjedoče turske zastave, kojima se na sarajevskim ulicama proslavljaju pobjede turske nogometne reprezentacije, a mogu se vidjeti i na utakmicama domaće lige. (U tom svjetlu citirana izjava Milorada Dodika dobija dodatnu antagonističku dimenziju.)

I neuspjeli eksperiment Stranke demokratske akcije (odluku je poništio Paddy Ashdown) da Izetbegovićevim imenom nazove sarajevski aerodrom posvjedočio je isto - postojanje duboke podijeljenosti. No, u ovom slučaju o podijeljenosti ne govori toliko reakcija čelnika Srpske demokratske stranke (oni se, kažu, nikada ne bi služili aerodromom takvoga imena), koliko sama politička autističnost SDA. Njezini lideri, naime, objašnjavali su odluku ("Izetbegović - borac za cjelovitu, multietničku, demokratsku, evropsku Bosnu i Hercegovinu"!), pokazujući apsolutnu odsutnost svijesti o realnom političkom značenju i percepciji Izetbegovićeva imena i simbola -lider stranke/vođa nacije - koje je potpuno prevladalo i prebrisalo sve druge njegove eventualne atribute, čemu je i sam obilato i svjesno pridonio.

Jedan od najozbiljnijih problema Bosne i Hercegovine, ozbiljniji i od samoga Daytona, svakako je činjenica da društvo još uvijek nije sposobno za "političku autorefleksiju", za spoznavanje vlastite podijeljenosti - njezina povijesnog porijekla, prirode, suvremene tipologije, te mogućnosti demokracije u takvom tipu društva. Time se, kao problemom i procesom, politički nitko ne bavi. U znanstveno-teorijskom obliku postoje tek početni radovi profesora Uge Vlaisavljevića i neki inicijalni temati u mostarskom časopisu Status, a zagrebačka politologinja Mirjana Kasapović objavila je prije nekoliko dana knjigu u kojoj u tom svjetlu tematizira pitanje (pre)uređenja Bosne i Hercegovine. Zbog takve insuficijencije do sada nisu postojali gotovo nikakvi komparativni uvidi, nikakvo objektiviranje problema u širemu međunarodnom kontekstu, koji bi omogućio da se u sagledavanju pojave odmaknemo od "sudbine" (E. Cioran o balkanskom doživljavanju vlastite historije), a uočimo njezinu historičnost i neendemičnost. Također, da se okoristimo iskustvima i slično-različitim procesima kod drugih malih država s podijeljenim društvima, koje su postigle demokratsku održivost i prosperitet, a nisu ukinule vlastitu pluralnost (pa ni podijeljenost): Nizozemska, Austrija, Švicarska... Umjesto suočavanja s podijeljenošću društva kao s intelektualnim i političkim izazovom, na djelu su dva pristupa, podjednako evazivna i neosvješćujuća. Jedan prakticiraju vladajuće etnonacionalne političke stranke, koje to stanje i proces osjećaju kao svoje "prirodno" stanje i koriste ga kao političko "gorivo" u partnersko-antagonističkom odnosu s drugim strankama iste provenijencije, kao i u odnosu spram svojega etničkoga korpusa/biračkoga tijela. Da je to igra vatrom, već je do otrcanosti poznata stvar (a gledali smo je i na slavnomu djelu 1992-95), ali tko još za to mari... Međutim, ovdje je važno osvijetliti i činjenicu da u osnovi isti pasivan odnos spram društvene segmentiranosti ovdje imaju svi koji su na vlasti, samo što se u Bosni i Hercegovini za posljednjih petnaest godina toliko oguglalo na vladanje etnonacionalnih stranaka, da se one, pomalo "sudbinski", poistovjećuju s vlašću. Da je ova opaska na mjestu, svjedoči epizoda vladanja Alijanse (doduše, vrlo kratka, i u vrlo heterogenom ideološko-političkom sastavu), koja se nije usudila problem segmentiranosti društva ni dotaknuti.

Mentalitet "većinske nacije" Drugi pristup njeguje se u vrlo difuznom i amorfnom ambijentu koji bi se za nevolju mogao nazvati građanskim. To je onaj ambijent koji se u političkom smislu poistovjećuje uglavnom s SDP-om, a "ekstenzije" su mu u raznim embrionalnim oblicima civilnoga društva, u nekim medijima, intelektualnim udrugama itd. Ako za etnonacionalnu politiku i njezine subjekte, dakle, vrijedi da se podijeljenošću društva ne bave, nego se njome koriste, na njoj "rastu", za "građanski blok" se može reći da do sada također nije pokazao spremnost i sposobnost suočavanja s pojavom - ni u pokušaju njezina tumačenja, još manje njezina prevladavanja. Umjesto toga, ovdje se nudi samo prazno moraliziranje i ideološko anatemiziranje "podjela u društvu", bez ikakvih stvarnih i radnih alternativa. Na taj način, nudeći se kao akter u tek virtualnoj i plakativnoj "borbi" protiv "etničkih podjela", ovaj blok se, možda i ne imajući svijest o tome, i sam profilira kao neka vrst kolektivnoga predstavništva, kao četvrti kolektivni segment i sudionik u podijeljenosti bosanskohercegovačkoga društva. Kako se pri tomu topi i deformira ideja građanstva i odgađa moguća politika građanskoga društva - za posebnu je analizu.

Da su pred fenomenom podijeljenoga društva pasivni i nemoćni svi njegovi opisani segmenti, najbolje se može vidjeti iz shematskoga pregleda onoga što oni, u zamjenu za konačni ozbiljan susret s vlastitom zadaćom, nude kao svoje viđenje poželjne Bosne i Hercegovine. Srpsku politiku zanima samo ekskluzivna srpska država u Bosni i Hercegovini. Zato ona zastupa tvrdi federalistički stav u okviru Bosne i Hercegovine, a unitaristički u okviru Republike Srpske. Srbe izvan Republike Srpske odavno je prepustila sudbini potpune političke i kulturne marginaliziranosti, a zapravo svojevrsne i tihe asimilacije, isto kao što ona postupa s Bošnjacima i Hrvatima u Republici Srpskoj. (A može li asimilacija i biti nego - tiha!) Hrvatska politika, kao i u mnogo čemu, nema vlastitu ideju nego kaska za srpskom, i artikulira se pogodbeno: ako Srbi imaju svoj entitet, hoćemo i mi svoj. Zbog takvih ideja ustrajava na apsurdnim i nečovječnim mikro-rekonkvistama kao, na primjer, u Stocu. A zbog toga, te zbog smiješnih i iritantnih likova na javnoj sceni, kojima prepušta formuliranje i iznošenje zahtjeva za nacionalnom ravnopravnošću u kulturi, jeziku, medijima, školstvu itd, ti se opravdani zahtjevi žigošu kao politički destrukcionizam. U zadnje vrijeme primjetno je da, za razliku od kolege Jovića iz predsjedništva države, Dragan Čović, predsjednik HDZ-a, kao da odstupa od federalističke ideje tzv. trećega entiteta i priklanja se prijedlogu decentralizacije po modelu kantona koji "neće biti nacionalne državice". Bošnjačka politika (pluralističnija od svih, ali opet svodiva na liniju SDA) svojim postupcima, kao i svojom programiranom šutnjom o bilo kakvom razrađenom viđenju buduće države, sama daje osnove optužbama da želi unitarnu državu, s bošnjačkim narodom kao "temeljnim" i državotvornim. Naime, ona se nije odmaknula dalje od zaziva "normalne" i "funkcionalne" države, pri tome stalno inzistirajući na državi, a umanjujući status i ingerencije entiteta. Ono prvo indicira da se u bošnjačkoj politici i ne razmišlja ozbiljnije o konkretnom obliku budućega uređenja ("normalna" i "funkcionalna" država znači sve i ništa, kao i svaka apstrakcija), a ovo drugo, opet, doista sugerira težnju k unitarizaciji i centralizaciji. Da ta težnja, bila ona realna ili ne, doista postoji, i da je njome kapilarno prožet politički mentalitet "većinske nacije", ništa bolje ne svjedoči nego spontana odbojnost spram etnokulturnih različitosti, te iščuđavanje pomiješano s prijezirom u konkretnom susretu s takvim različitostima (osobito izraženo u pitanju jezika). Ovdje je doista, i u metodičkom i u političkom smislu, od ogromne važnosti podsjećanje na politički turbulentnu historijsku krivulju, koja nam govori kako je odnos prema različitostima kroz cijelu modernu južnoslavensku povijest bio i ostao jedan od ključnih i određujućih faktora stabilnosti/nestabilnosti, povjerenja/nepovjerenja. Taj grafikon nam nepotkupljivim jezikom činjenica kazuje: svako potiranje različitosti završava u unitarističkom nasilju (nad narodima, ali itekako i nad ljudima pojedincima) i kao reakciju rađa apsolutizaciju (i apsurdizaciju) različitosti, koja često završava u političkom separatizmu. Iz ovoga više nego jasno izlazi kakav bi odnos prema različitostima morale razvijati one političke snage koje bi istinski htjele da budu probosanske.

Da bi shema bila potpuna, valja dodati da i ona formacija, koju smo ovdje uvjetno nazvali "građanski blok", zapravo nema nikakvu drugu ni razvijeniju ponudu buduće Bosne i Hercegovine, nego se i sama najčešće služi floskulom o "normalnoj" i "funkcionalnoj" državi. Napokon, našim četirima "blokovima" pridružuje se i međunarodna uprava, na čelu s Paddyjem Ashdownom, koja u političkoj kreativnosti nije odmaknula ni pedlja dalje, dapače, ona bi bila "intimno" najzadovoljnija s očuvanjem statusa quo.

Zlatno pravilo Sasvim je jasno da se s ovakvim polaznim idejama ne može ni sanjati o otpočinjanju nekog ozbiljnog procesa dogovaranja, usmjerenog prema trajnom rješenju. Međutim, iskustva svih podijeljenih društava u malim evropskim državama pokazuju da postoji veoma ograničen broj mogućnosti za trajno i održivo demokratsko rješenje. Sve se te mogućnosti, zapravo, svode na neku od varijanata tzv. konsocijacijske demokracije. Ni jedna od njih nije idealna (u onom smislu u kojemu o "idealnoj" Bosni i Hercegovini sanjaju, svaki na svoj disparatni i nepomirljivi način, svi akteri njezine današnje političke mat-pozicije), jer se svaka zasniva na manje ili više bolnom kompromisu između univerzalnosti demokratskih načela i realnosti grupnih autonomija. No, snaga i prihvatljivost svih tih obrazaca i konkretnih realizacija konsocijacijske demokracije (iskušana, kako rekosmo, najbolje u Nizozemskoj, Švicarskoj i Austriji) sastoji se u jednostavnom, vrlo skučenom izboru. Bosna i Hercegovina je suočena s tim izborom na strukturalno veoma sličan način kao i sve druge takve države. Nešto pojednostavljeno rečeno, on nudi tri mogućnosti: raspad države, asimilaciju manjih segmenata (etničkih ili vjerskih grupa, političkih blokova itd.) od strane većih, te neku od konsocijacijskih solucija uređenja. (Njih ima, naravno, mnogo, s mnogim razlikama u detaljima - od modela teritorijalnih autonomija tamo gdje za to ima osnove, do institucionalnih autonomija tamo gdje pripadnici različitih grupa žive u velikoj izmiješanosti, pri čemu se autonomija prvenstveno odnosi baš na pitanja kulture, obrazovanja, odnosno na tipična identitetna pitanja...)

Zlatno je, kažu poznavaoci, pravilo svih konsocijacijskih procesa, kao i samih procedura pregovaranja i utvrđivanja konkretnih konsocijacijskih aranžmana - početna suglasnost oko nepostojanja suglasnosti. Slijedeći gornju skalu triju mogućnosti izbora, za Bosnu i Hercegovinu bi, po svemu sudeći, bilo od presudne važnosti da se može postići barem suglasnost oko opće nepoželjnosti prvih dviju: raspada i asimilacije. Bez takvoga prvog koraka, čvrsto dogovorenog i trajno obavezujućeg, svaki je govor o promjeni Daytona, o uvođenju "funkcionalne" i "normalne" države, samo iluzionistički dim i/ili demagoška prašina u oči.

Izgleda prilično jednostavno, ali veliko je pitanje - je li.

....evo spornog clanka na uvid svima.....

[Prenj]

Prenj,

Znam da lazes, ali tvoja brza reakcija je pokazala da si shvatio poentu.

Beati paupere spiritu

[meatoverhere]

Valjda svako ima pravo na svoje misljenje. Prenj je u pravu, Dizdarevic je proglasavan i komunjarom (jer to je valjda najgore sto se moze biti) za neke druge clanke.

[dr.]

Ja sam svoje misljenje zaokruzio o Lovrenovicu prije dvije godine, a identicno je stavovima Zije Dizdarevica o Lovrenovicevom pamfletu. A dosta sam se nagledao i naslusao hinjskih demokrata u ovom nasem seheru.

Nego da malo uporedimo pisanje Lovrenovica tada i sada. Clanak o kojem sam vec govorio "o bosanskom i bosnjackom jeziku" u Danima, barem meni, je pokazao pravo lice Ivana Lovrenovica. Vec tada je jasno (jos kada se to sabere s tezom o "muslimanskom sarajevu") da Lovrenovic ima problem sa "bosnjackomuslimanskom nacijom" i bosanskim jezikom. Tada je zapisao sljedece:

http://www.bhdani.com/arhiva/244/kraj.shtml
Ovaj, pak, etnonacionalni bosanski jest samo to što politički i hoće da bude: politički simbol ograničen tijesnim horizontom jednoga etničkoga komuniteta. Značka identiteta. A jedino što na bošnjačkomuslimanskoj strani stoji kao kakav-takav argument jesu usputni rezultati popisa iz 1991, kada je bila uvrštena i rubrika jezik, u koju je većina upisala bosanski (što, opet, relativizira podatak da tada nije bilo bošnjačke nacionalne nominacije), te činjenica da u postojećim ustavima Federacije i Bosne i Hercegovine stoji tako. No, to je podatak nimalo jezične, a posve političke naravi. Naziv bosanski jezik, dakle, može se reći, hendikepirali su i umanjili mu šanse najviše sami oni koji ga zagovaraju. On je, jednostavno, politički kompromitiran, a pošto je proces o kojemu se radi - politički proces, još će ispasti da su argumenti na strani onih koji su jezično-historijski najmanje u pravu. Ako vam se to čini apsurdnim, pokušajte se sjetiti ičega u dizajnu naše političke "zgrade" što - nije apsurdno!

Danas 2005. pise vrlo slicno o "vecinskoj naciji". Medjutim, da je neko nesto rekao negativno tada protiv Lovrenovica, vidio bi kako se bude zastitnici bratstva i jedinstva. A bez da su procitali "Dejtonski sporazum".

[Duke_Y]

Čitav ovaj Dizdarevićev tekst je na dobro poznatoj liniji: dijelimo dlaku na četvoro da bismo razapeli na krst sve one koji se usude da se njihovo mišljenje za 5mm razlikuje od jedinog dozvoljenog.

[dr.]

Prenj,

Znam da lazes, ali tvoja brza reakcija je pokazala da si shvatio poentu.

Beati paupere spiritu

Quiquid in occulto est, in apricum proferet aetas.