Ivan Lovrenovic o bosanskim Hrvatima

Stranke, političari... Recite i Vi svoje mišljenje!
Post Reply
Maksim
Posts: 931
Joined: 18/11/2006 03:25
Location: Bec, Austrija
Contact:

Ivan Lovrenovic o bosanskim Hrvatima

Post by Maksim » 10/01/2007 15:20

Posto je otvorena tema Nenad Filipovic vs. Sarajevo-X.com odlucio sam da ubacim pojedine dijelove Lovrenoviceve knjige "Bosanski Hrvati" u kojima ce se naci bas suprotno onim optuzbama koje Filipovic upire protiv njega, stavljajuci ga cak u "Hercegbosanski kos".

-----------

Cijena svehrvatstva

Veoma je vazno ustanoviti koji su, i kakve su kvalitete, povijesni (cesce pseudopovijesni) toposi, slike, emocije, kroz koje Hrvati u Bosni i osobito oni u Hercegovini osjecaju i obrazlazu svoju istobitnost s hrvatstvom, svoju "pripadnost Hrvatskoj".
Za vezanost uz drzavu Hrvatsku i hrvatski kulturni identitet moguce je u racionalnom pristupu artikulirati stotinu i jedan dobar razlog i isto toliko stvarnih i ozbiljnih kulturno-povijesnih motiva. Geopoliticka, prometna, ekonomska, trgovacka uzajamnost Bosne i Hrvatske tako su visokoga stupnja, kakav nema valjda nijedan drugi par zemalja u Evropi, blizina mora (cije 'prekogranicnosti' su mnogi Bosanci postali bolno i ceznjivo svjesni tek nakon raspada Jugoslavije), visestoljetne migracije, koje su iz Bosne "punile" hrvatske krajeve (Slavoniju najvise, ali u blizoj proslosti i gradove, Zagreb, naprimjer) i stvarale bezbrojne obiteljske veze kroz nizove generacija, itd., itd. Pri tomu je, kako smo vec vidjeli, od ogromne vaznosti politicki moment, da obje zemlje, Bosna i Hrvatska, od 1878. pa sve do 1992, punih stotinu i cetrnaest godina, zive u zajednickom drzavno-politickom okviru. Ta krupna cinjenica je mozda vise nego ista drugo pridonijela stvaranju zajednickoga nacionalnog osjecaja. Svi veliki i 'integralni' Hrvati, od Subotice do Boke, i od Velikoga Trgovisca do Ciganskoga Brda nad Sirokim Brijegom, u svjetlu te cinjenice i njezinoga ucinka u procesu hrvatske nacionalne integracije Titovoj bi Jugoslaviji, posljednoj od tih zajednickih drzava, koja je i najduze trajala, morali svakodnevno odavati duboku zahvalnost u tocnoj proporciji s onim koliko drze do svojega hrvatstva.
Nista, medjutim, od svih tih motiva ne lezi u danasnjemu subjektivnom osjecaju hrvatstva bosanskih i, narocito, hercegovackih Hrvata. Dapace, oni su te razloge spremni ignorirati, minimizirati, pa i s porugom odbacivati. Danasnje se "hrvatsko svenacionalno bice" reduciralo samo na tri oslonca. Jedan je pripadnost zajednickoj vjeri (zapravo: 'crkvi', sto u sasvim odredjenom, bas onom duhovno-etickom smislu znaju biti skoro diskrepantni pojmovi!). Druga dva su povijesno-politicki dogadjaji iz suvremene povijesti: Paveliceva NDH, njezina propast i s njome povezan Bleiburg, te Tudjman-Bobanova Herceg-Bosna, njezina propast i s njome povezan Haag.
Za razliku, dakle, od onih prvih, prezrenih i odbacenih motiva, koji su racionalni i produktivni, neideoloski, ovi su izrazito iracionalni i ideoloski; na njima zasnovan nacionalitet neka je vrst 'sekularne religije', koja je posve blizu svojevrsnom idolopoklonstvu, paradoksalnom modernom poganstvu. K tomu, spomenuta dva povijesno-politicka dogadjaja spadaju, svaki na svoj nacin, u 'crnu rupu' historije Dvadesetog stoljeca; prvi na evropskom i svjetskom, drugi na nacionalnom i regionalnom nivou. Oba su obiljezena trima ubitacno repetitivnim crtama, koje se u krajnjoj liniji ne mogu posve odvojiti od 'kolektivnog izbora', iako uvijek iznova otvaraju staro pitanje politicke i ideoloske manipulacije mase od strane elita i politickih oligarhija. Te tri crte su: 1) losa i pogresna procjena vlastitoga polozaja, mogucnosti i perspektiva u kontekstu lokalnih i sirih zbivanja i procesa, 2) svrstavanje uz projekte, vodje i ideologije, koje su neodvojive od zlocina, 3) neminovna propast tako zasnovanih projekata, s njome povezan sindrom poraza i gubitnistva na jednoj, te izlozenost moralnoj osudi i politickoj kazni na drugoj strani.
U tijesnoj vezi s ovim je i nespremnost na korjenitu politicku i moralnu katarzu, koja je, opet, uvjet svih uvjeta da se ljudi i narod ociste od toga strasnoga sindroma gubitnistva i kaznjenosti, i da se pred njima uistinu moze ‘otvoriti buducnost’. Umjesto katarze, ciklus zarobljenosti u fantazme lose proslosti produljuje se tako sto se zlocini zabasuruju, guraju u kolektivnu podsvijest, a u likovima programera i pocinitelja zlocina fabriciraju se narodni mucenici i junaci. Tako se u taj ciklus hvataju duse novih narastaja, i on postaje kobni mentalni i politicki ‘perpetuum mobile’, koji u kolektivnim predodzdaba polako zauzima mjesto Nacionalnog Povijesnog Usuda. Buducnost se ne otvara, zivi se samo losa a beskrajna sadasnjost, koja se hrani bajatom i ukvarenom prosloscu.
Sada se opet valja vratiti na traumatsku 1945. godinu, te na razlicite hrvatske opcije koje se tada (ni)su nudile. Nakon zavrsetka rata, u Bosni i Hercegovini gotovo da nije bilo nijedne hrvatske obitelji (a bogme i mnogih muslimanskih), koja nije na neki nacin dohvacena Bleiburgom i progonima poslije njega. Bosanski su franjevci posljednih godina objavili nekoliko nekrologijskih i martirologijskih pregleda u kojima biljeze i svoje ‘bleiburske’ zrtve. U tim knjigama postupci partizana uglavnom se povrsno i shematski opisuju kao ‘mrznja na crkvu i na hrvatstvo’, a nema ni rijeci o povijesno-politickoj pozadini endehaske politike, koja je sve ove ljude – neke manje, neke vise krive, neke potpuno nevine i naivne – ucinila taocima i dovela ih na tuzno poljce pod Bleiburgom.
Dok su oni skapavali i stradavali po bezbrojnim slovenskim, zagorskim sumama i jamama od Slovenjgradeca i Maribora do Macelja, po prasnjavim slavonskim i vojvodjanskim putevima, vukuci se u avetnim kolonama, ‘heroji’ i ‘pastiri’ su svoje glave i svoje blagajne sklonili na sigurno. Osim Poglavnika, jedan od njih bio je i dicni nasljednik i intelektualni gojenac Josipa Stadlera, vrhbosanski nadbiskup Ivan Evandjelist Saric. Neumorni skribent, tasti autor milijuna bezvrijednih pjesama, autor prijevoda ‘Svetoga pisma’ kojim se nitko nikada nije sluzio, gorljivi lirski hvalitelj Ante Pavelica u svojemu ‘Katolickom tjedniku’, nije poput mnogih istocnoevropskih biskupa ‘crvenu azdahu’ docekao sa svojim stadom, riskirajuci svoju glavu, nego je ostavio i nadbiskupsku stolicu i narod, i klisnuo u emigraciju (umro u Madridu 1960).

Katolicko-hrvatski puk u Bosni i Hercegovini 1945. godine nasao se, dakle, u dvostrukoj praznini: novi rezim ga je ostavljao na drustvenoj margini dok “se ne dokaze”, glava mjesne Crkve ga je napustila, a pravi (‘svenacionalno integralni’) autoritet, nadbiskup zagrebacki Alojzije, ultimativno ga poziva na demonstrativnu apstinenciju spram nove vlasti! Pokraj takvih vlasti i pokraj takvih pastira narodu je preostalo jos samo da se pomiri i povuce u vlastitu arhajsku “ideologiju”: ‘jaka je kobila narod, nema sta nece izdurat…’
Ipak, stepincevski vjersko-nacionalni zelotizam nije u Bosni bio apsolutna i jedina oznaka crkvenoga i vjerskog zivota. Ako se tu moze uopce govoriti o alternativi, najizrazitija, iako bez sirega “nacionalnog” utjecaja, bila je ona koju formuliraju clanovi starjesinstva Bosne Srebrene svojom ‘Izjavom’ 2. svibnja 1945, te ona koju je svojom osobom i svojim djelovanjem predstavljao fra Josip Markusic, onaj isti kojega u mladosti, jos davne 1907, vidimo kako se s krscansko-evandjeoskoga stajalista nadahnjuje perspektivama socijalizma kao nove povijesne mogucnosti: “Dolaze nam vjekovi socijalizma, i nikojem silniku nece poci za rukom, da ovaj ogromni pokret ugusi. Jedan dio ljudstva bjese lisen prava jednakosti. Novija vremena spomenuse se ove istine u evandjelju o jednakosti i bratstvu svih ljudi; i ta baklja zapali svijet. Niko je vise ugasiti ne moze – a i ne smije. « (‘Moc socijalne demokracije’, 1907)
Ovaj ‘osjecaj’ za istinske probleme svijeta (treba li napominjati : s onodobnim sadrzajem termina ‘socijalizam’), kakav Markusic manifestira na samom pocetku stoljeca – pola vijeka prije Drugoga vatikanskog koncila, Crkvinoga socijalnog nauka, latinoamericke ‘teologije oslobodjenja’ – dozivjet ce svojevrstan odziv u pobuni mladih bogoslova sarajevske Franjevacke teologije 1971/72. godine protiv okamenjenoga autoriteta biskuske hijerarhije, pobune koja je zestoko uzdrmala duhove, zabrinuvsi ne samo biskupe nego i Udbu i drzavne vlasti, te, uz nemile disciplinske i represivne mjere prema bundzijama, rezultirala i necim dobrim – pokretanjem casopisa ‘Jukic’, koji izlazi i danas, i predstavlja oazu teoloske i filozofske svjezine i otvorenosti.
Sada, po zavrsetku Drugoga svjetskog rata, Markusic je u sedamdesetim godinama, s ogromnim duhovnim, intelektualnim i svjetskim iskustvom (dosta putovao, u vise navrata sluzbovao u Beogradu, tijesno prijateljovao s mnogim velikim umjetnicima, osobito s Josipom Plecnikom, te iz njihova dogovora nastala spominjana crkva u Beogradu…), u Jajcu je prozivio cijeli rat, izbliza vidio sva njegova lica, i nije imao nikakvih endehaskih svehrvatskih iluzija.
U tim strasnim danima i godinama, u djelovanju i stavovima nadbiskupa zagrebackoga Alojzija Stepinca i privincijala Bosne Srebrene fra Josipa Markusica ocitovala se najveca moguca konceptualna i politicka razlika u najvaznijim pitanjima narodnoga opstanka i identiteta katolika-Hrvata u Bosni i Hercegovini.
Markusic ne propagira vjeru kao ideologiju, nego ju preporucuje kao snosljivost i razumijevanje; ne slavi narod kao naciju, vec hoce da sluzi puku kao ljudima. A za ljude u Bosni kaze izrijekom: ‘Sve je to nas narod, bez obzira na razlike u vjeri’. Ako bi se Stepincev stav spram vlasti i drzave grubo mogao parafrazirati devizom ‘bolje nikakva, ako nije moja’, bosanski franjevac zna da nijedna nije njegova, vec zato sto je vlast, ali on zna i da ‘nijedan djavo nije crn kao sto se govori…’
Stepinac bira mucenistvo i tvrdi stav apsolutnoga odbijanja suradnje s “bezboznicima”. To, s ostalim biskupima, u poznatom ‘pastirskom pismu’ 22. rujna 1945. trazi i od vjernickoga naroda, pod implicitnom prijetnjom uskracenosti ‘vjecnoga spasenja’. Jedan od rijetkih svecenika u Bosni od formata, dok su mnogi u zatvorima, a sarajevski nadbiskup Ivan Saric odavno u bijegu, kao i mnogi drugi – Markusic ne misli o ‘mucenistvu’ nego o ‘rjesenju’. Stepinac ‘zatvara vrata’, odlazi u internaciju i u smrt, i postaje ‘sveta slika’. Markusic ispituje granicu mogucega: dok na desetke bosanskih svecenika (katolickih kao i drugih) camu u komunistickim zatvorima a deseci drugih su pobijeni bez suda i presude, on shvaca da se mora uciniti nesto ‘pozitivno’, sukladno franjevackoj formuli ‘secundum loca et tempora’. Isposluje 1949. susret s vladarom toga novog, nesklonog svijeta, marsalom Titom, priznaje ga za legalnoga vladara, zauzvrat trazi i dobija slobodu vjere i zivot za mnoge neduzne. Ovako obrazlaze svoj postupak:

“Mi smo posli da se vidimo s nasim drzavnim rukovodstvom i da ga pozdravimo, mi lojalni drzavljani, predstavnici svoje lojalne brace. Ali ujedno da istaknemo ovom posjetom, kao ravnopravni gradjani svoje drzave: u oslobodjenoj domovini jednaki svima ostalima bez iznimke, kako u duznostima bez privilegija, tako i u pravima bez diskriminacija.”

U crkvenim krugovima postaje crna ovca, a Udruzenje katolickih svecenika, koje je iz toga susreta niknulo kao prakticna forma suzivota, i koje je ucinilo velike stvari za svecenike, za jacanje vjerskoga zivota i za vjersku slobodu, za normaliziranje ukupnoga stanja bosanskohercegovackih Hrvata, i danas, kada odavno pripada proslosti, izaziva zestoku ideolosku alergiju medju biskupskim klerom u Bosni i Hercegovini i u Hrvatskoj.
Medjutim, matica crkvene “politike” drzala je katolike u Bosni jos zadugo u pasivnosti i apstinenciji spram vlastite drustvene zbilje. Taj politicki mentalitet pocetkom sedamdesetih godina empirijski je istrazio i znanstveno obradio eminentni sociolog religije, profesor Esad Cimic. Izucavajuci komparativno stupanj spremnosti za aktivno sudjelovanje u drustvenim i politickim poslovima medju religijskim grupama u Bosni i Hercegovini, on je dosao do rezultata koji pokazuju da je taj stupanj daleko najnizi u katolika-Hrvata, najvisi u pravoslavaca-Srba, a u sredini su bili Muslimani.


Maksim
Posts: 931
Joined: 18/11/2006 03:25
Location: Bec, Austrija
Contact:

Post by Maksim » 10/01/2007 15:21

Tko je za, a tko protiv podjele Bosne (str. 249 - 253)

U istom broju zagrebackoga Vjesnika (14. 1. 1992), u kojemu je objavljeno 'Otvoreno pismo dr. Franji Tudjmanu, predsjedniku Republike Hrvatske', autorima je odgovorio Tudjmanov savjetnik prof. dr. Zvonko Lerotic tekstom 'Danajski dar za Hrvatsku'. On opsirno razvija Tudjmanove teze o podjeli Bosne i Hercegovine kao o nuznoj, pozeljnoj i 'demokratskoj' soluciji, a 'Otvoreno pismo' naziva protuhrvatskim pamfletom. Petorica potpisnika oglasili su se novim pismom ('Tko je za, a tko protiv podjele Bosne), u 'Vjesniku' 22. 1. 1992:

U golemom "odgovoru" na pismo, koje, nota bene, nismo uputili njemu vec Franji Tudjmanu, Zvonko Lerotic svu je svoju energiju skupio oko jedne jedine brige. Da 'ne odgovori' na nase temeljno pitanje: sto znaci da su Tudjmanovi pogledi na Bosnu i Hercegovinu odjedanput posve podudarni s Milosevicevim i Karadzicevim, koji su bili i ostali - srpsko velikodrzavlje i ekspanzionizam na racun drugih juznoslavenskih naroda i zemalja?
U casu kada smo to pitanje formulirali, povod su nam bile "samo" najnovije Tudjmanove izjave i "povijesne teorije" o Bosni i Hercegovini. Na primjer: "To (smirenje srpsko-hrvatskog trvenja, op. nasa) se moze ostvariti tako da se nacionalni ciljevi Srbije ostvare i da ona vise nema razloga za ekspanziju, a ujedno bi se Hrvatskoj prikljucilo njezine krajeve, jer je sadasnji hrvatski perec neprirodan." Ili: "U hrvatskom je interesu da se taj problem rijesi na naravan nacin, na nacin kako je bila rijesena Banovina. Pri tome bi mogao ostati dio "zemljice Bosne" gdje bi Muslimani imali vecinu i ta bi drzava Bosna mogla biti tampon izmedju Hrvatske i Srbije. Time bi ujedno nestala i kolonijalna tvorevina Bosna i Hercegovina." (Tudjmanov novogodisnji razgovor s novinarima, citiran prema 'Slobodnoj Dalmaciji', 31. prosinca 1991. i 1. sijecnja 1992)
Kakva je to hrvatska politika, i demokratska politika uopce, koja moze u 'ostvarivanju nacionalnih ciljeva Srbije' (sto je drugo ime za imperijalizam i za Srbiju do Karlovca) vidjeti zgodu za 'prikljucenje Hrvatskoj njezinih krajeva'? U modelu Banovine (1939) vidjeti 'naravan nacin' rjesenja odnosa Hrvatske i Bosne i Hercegovine? Muslimanima namjenjivati porfirogenetsku hipoteticnu "zemlju Bosnu", i to u funkciji 'tampona'? I, nadasve, u Bosni i Hercegovini vidjeti 'kolonijalnu tvorevinu', a u njezinu nestanku - nalaziti neku vrstu historijske srece, malone osobnoga ushicenja?
Nikad u svojoj povijesti drzava Srbija nije presla rijeku Drinu. Samo simbolicno, prije sest stoljeca u Tvrtkovoj kraljevskoj titulaturi (u kojoj su se, uostalom, nasle i sve juznoslavenske zemlje i narodi, osim Makedonije i Slovenije), i poslije toga samo na papiru i samo u velikosrpskim snovima: u 'Homogenoj Srbiji' (1941) cetnickoga ideologa Stevana Moljevica, te u danasnjoj memorandumskoj "Srpskoj Republici Bosni i Hercegovini". S Tudjmanovim blagoslovom! (Vidi nize)
Ostavljajuci ovaj put po strani povjesnicarsku inkonzistentnost Tudjmanovoj tvrdnji, nacinimo mali opit njihove politicke odrzivosti. Na ukupnoj hrvatskoj, bosanskoj i srbijanskoj politickoj mapi tko se protivi razbijanju Bosne i Hercegovine i 'ostvarenju nacionalnih ciljeva Srbije'? U Hrvatskoj - sve relevantne politicke stranke, na cijeloj skali od ljevise do desnice, svi ugledni i relevantni politicari izvan vladajuceg establishmenta, a i mnogi iz njega, sve najrespektabilnije licnosti javnoga zivota. Svi, osim Tudjmana i vjerojatno nekoga uzeg neimenovanog HDZ-ova 'politbiroa'. U Bosni i Hercegovini toj ideji protive se apsolutno sve opozicijske i vladajuce stranke, racunajuci i Kljujicev HDZ BiH, osim, naravno Radovana Karadzica i njegove SDS. U Srbiji - sva je relevantna opozicija protiv, cak i ultranacionalni Vuk Draskovic, jedino Micunovicevi demokrati i u tome, kao i u mnogim drugim stvarima, podrzavaju Milosevica. Izlazi, dakle, da u cijelom hrvatskom i bosanskohercegovackom politickom miljeu jedino Tudjman vidi i podrzava rjesenja problema 'ostvarivanjem nacionalnog cilja Srbije'! Onoga cilja, zbog kojega je sve pocelo; zbog kojega je Hrvatska zgazena, spaljena, raseljena, ljudi pobijeni na tisuce, zbog kojega je trecina Hrvatske i sva Bosna i Hercegovina okupirana i danas...
Taj nas je, dakle, dijabolicni paradoks nase politicke sudbine rukovodio da se obratimo Tudjmanu s javnim upozorenjem da o 'dugorocnom interesu Hrvatske', o 'dugorocnom interesu sva tri naroda u Bosni i Hercegovini', i o 'interesima stabilnosti u ovom dijelu Evrope' (sve Tudjmanovi navodi) valja promisljati temeljitije i samozatajnije, ne podlijezuci fatalnom sirenskom zovu jedne povijesno rusiteljske, balkansko-carsijske imperijalne politike, kakva je srbijanska u Milosevic-Karadzic-Adzicevoj varijanti.
Pojma nismo imali da je Tudjman vec u tom casu bio presao s rijeci na djela. S dobrih sedam dana drzanja u tajnosti, naime, objelodanjuje se da su Nikola Koljevic (i, kazu, Milorad Ekmecic) uoci zasjedanja tzv. Skupstine srpskog naroda u BiH 9. sijecnja, bili Tudjmanovi gosti u Zagrebu, i da su mu predocili plan o Srpskoj republici Bosni i Hercegovini. Nakon, dakle, Tudjmanova uvida i suglasnosti, ona je sutradan, u Sarajevu, i proglasena! Nitko za taj domjenak u Banskim dvorima nije znao, Stjepan Kljujic i Alija Izetbegovic ponajmanje...
Iz perspektive ove nakadno saznate cinjenice nase pitanje Tudjmanu samo je jos teze i dramaticnije - da nije bilo postavljeno, sada bi moralo biti. Iz perspektive te cinjenice postaje jasnijom i laznost Leroticeva "odgovora". Siromah savjetnik, nije on ni odgovorao nama (jer nam nista i nije mogao odgovoriti), vec je imao bas nezahvalnu zadacu: "znanstveno elaborirati" Sefove ideje o podjeli Bosne i tako amortizirati sok koji bi u javnosti proizvela informacija o sastanku u Banskim dvorima kada jednom moradne biti objavljena. A usput, i za svaki slucaj, umjesto argumenata kojih nema, na glave petorice pitalaca izruciti vrelu kletvu nacionalnoga izopcenja i sramote. Po potpuno nepromijenjenom obicaju iz idilicnih kompartijskih vremena...
Kada prof. dr. Zvonko Lerotic, sa cijelim, svojim znanstveno-intelektualnim habitusom moze 'postavljanje ovakvoga pitanja jednoj javnoj osobi' proglasiti cinom slanja "Hrvatskoj svoga danajskog dara - rijeci osude i prokletstva" identificirajuci tako glasno i jasno Tudjmana 'in persona' s ubitacna inkvizicijska gesta vise uopce nije nasa stvar, vec uznemirujuci znak zagrebackoj i hrvatskoj demokratskoj i intelektualnoj javnosti.
Osobno pak uzevsi, apsolutno nikakvoga prava g. savjetnik nema da na bilo koji nacin, makar to bilo i za racun i po nalogu njegova Sefa, zaviruje u nase hrvatstvo i u nas odnos spram Hrvatske, njezine borbe i njezine slobode. Prvo, zato sto je stvar pristojnosti i dobra odgoja. Drugo, ako se vec drzne da tako nesto ucini, morao bi se prethodno informirati o 'sudbinama', o 'danima', pa malo i o 'djelima' - mozda bi mu tada neki elementarni stid i obzir zaustavio na pola puta ruku-izvrsiteljicu...

A sto se tice bosanskohercegovackih Hrvata, Hrvatskoj oni mogu biti 'sol zemlje', sto su uvijek do sada bili u dobru i u zlu, osobito u zlu, kada je najvise trebalo - samo onda ako se uspiju odrzati kao drzavnotvoran narod u suverenoj Bosni i Hercegovini, a ne snizeni podjelom 'svoje tisucgodisnje domovine' u status nacionalne manjine, i time upuceni na put sigurna nestanka. To Ekmecic i Koljevic dobro znaju kada razgovaraju s Tudjmanom; potpuno je neizvjesno, medjutim, koliko to zna on.
Zato nase pismo.
I, daj Boze, da bude posljedne!

Miljenko Jergovic
Ivo Komsic
Ivan Kordic
Ivan Lovrenovic
Mile Stojic

Maksim
Posts: 931
Joined: 18/11/2006 03:25
Location: Bec, Austrija
Contact:

Post by Maksim » 10/01/2007 15:22

Otvoreno pismo Dr. Franji Tudjmanu, predsjedniku Republike Hrvatske (str. 246 - 248)

Gospodine Tudjman,

Ovo pismo ne saljemo ni "Timesu' ni 'Associated Pressu', odakle smo uglavnom saznali Vase stavove o nama, vec se obracamo hrvatskoj javnosti kojoj pripada i Vase uvazeno misljenje.
Bosna i Hercegovina je pred politickim nestankom, a da njezin narod o tome nije imao priliku demokratski se izjasniti. Vazna cinjenica za Vas morala bi biti i to da je dio tog naroda i sedamsto pedeset tisuca Hrvata, rasporedjenih na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine.
Podvlacimo, Bosna i Hercegovina je pred prijetnjom politickog nestanka: antibosanske sile u njoj i oko nje prisvojile su si takva prava i takvu moc da ih u njihovom naumu nema tko omesti. Da se gorko nasalimo: Bog je visoko, Washington je daleko, a Kadijevic tako blizu. Ma koliko medju sobom razlicite, pa i krvavo suprotstavljene, svim tim koncepcijama zajednicka je politicka fiks-ideja - razoriti Bosnu i Hercegovinu. Bosanskohercegovacka vlast, pak, pred svim tim stoji u potpunoj paralizi, gledajuci vec odavno na sve akte rastakanja Republike s "filozofskim mirom".
Velikosrpska politika nastoji Bosnu i Hercegovinu cijelu ukljuciti u veliku Srbiju, kojoj se jos uvijek tepa "nova Jugoslavija", ili formirati unutar Bosne i Hercegovine srpsku republiku. Na zalost, oba ova plana naveliko vec ostvaruju, bilo u formi novih jugoslavenskih novcanica, bilo u obliku beogradskog teferica pod nazivom "Konvencija o novoj Jugoslaviji". A sve to u debeloj, hladnoj sjeni prethodno obavljene vojne okupacije Bosne i Hercegovine, koja je reorganizacijom vojske od 3. sijecnja dobila i formalan okvir. Vojska je sebi osnovala drzavu! Od naroda ce ke znati "braniti", zestoko i efikasno, o tomu nakon zlocinackog pustosenja Hrvatske valjda vise nitko i ne dvoji...
Na sve to dolazi Vasa politicka "analiza" u kojoj bi cijepanje Bosne i Hercegovine "moglo odgovarati dugorocnim interesima sav tri naroda i interesima stabilnosti u ovom dijelu Evrope". Vi tako, i ovom prilikom, ne propustate pokazati svoju vec dokazanu gluhocu i neosjetljivost na stvarne dugorocne interese naroda Bosne i Hercegovine, a osobito hrvatskoga. Nije nam jasno kako cete objasniti vlastitoj politickoj javnosti, kojoj ste, valjda, odgovorni, kako su se to odjedanput pocelki idealno podudarati Vasi pogledi i procjena interesa s Milosevicevim i Karadzicevim? Jer upravo su oni bili i ostali najgorljiviji zagovornici razbijanja Bosne i Hercegovine, prije svega opetovanim "velikodusnim" nutkanjem zapadne Hercegovine da se pripoji Hrvatskoj. Znaci li to da Vi i nemate neku konzistentnu vlastitu politiku spram "trajnoga rjesenja hrvatsko-srpsko-muslimanskih odnosa" vec se svaki put hvatate za rep velikosrpske inicijative, htijuci otkinuti nesto i za sebe? Ako je tako, onda je to neshvatljivo kratkovidno i neodgovorno spram stvarnih interesa hrvatskoga i svih drugih naroda u Bosni i Hercegovini, te jednako tako i nemoralno spram muslimanskoga naroda, kojemu se u Vasoj "elaboraciji" nudi mjesto dosadasnje stoljetne drzave i domovine, nekakva "muslimanska enklava".
Gospodine Tudjman,
Kao slobodni ljudi, kao Hrvati, kao drzavljani Bosne i Hercegovine, koja nije manja hrvatska od Hrvatske, odgovorni pred svojom povijescu, svojom zemljom, svojim narodom, svojom obitelji, mi samo mozemo javno konstatirati:
onaj tko u politickom unistenju Bosne i Hercegovine moze vidjeti bilo kakav interes hrvatskoga, ili ikojega drugog naroda, i "uvjet trajnoga mira", taj o stvarnom interesu hrvatskoga naroda malo zna, i taj je politicki neodgovoran;
onaj tko prema muslimanskom narodu u Bosni i Hercegovini kani provoditi onakvu politiku kakva se trenutno provodi prema hrvatskomu narodu u Hrvatskoj, sam sebi oduzima pravo da zastupa povijesne interese hrvatskoga naroda u cjelini.
To pravo mozete sebi povratiti tako da se svim svojim snagama zalozite za cjelovitost i medjunarodno priznanje Bosne i Hercegovine jer je jedino to u dugorocnom interesu svih njenih naroda, pa tako i hrvatskoga.

S uvazavanjem

Miljenko Jergovic, knjizevnik
Dr. Ivo Komsic, profesor
Ivan Kordic, knjizevnik
Ivan Lovrenovic, knjizevnik
Mile Stojic, knjizevnik

U Sarajevu, 6. sijecnja 1992. (na Sveta Tri Kralja)

Post Reply