Preuzeto sa jutarnji.hrIslamski križarski rat se nastavlja
Davor Butković
ON THE RECORD
Napadi u Mumbaiju pokazali su da su uzroci islamskog terorizma dublji od bilo kakve aktualne političke krize
Evo, George W. Bush upravo odlazi s vlasti, Tony Blair već je davno napustio Downing Street, a islamski su teroristi izveli jedan od svojih spektakularnijih napada koji, definitivno, nije bio usmjeren samo protiv indijske države, nego je, prije svega, predstavljao demonstraciju sile prema Zapadu.
Al-Qa’ida, (iako sama al-Qa’ida, u značenju organizacije koju vodi Osama bin Laden možda nema veze s napadima, ovdje govorimo o al-Qa’idi kao simbolu za rat militatnog islama protiv Zapada); al-Qa’ida je, dakle, napadima na hotele u Mumbaiju pokazala da njezina vojna kampanja i dalje traje, da nema nikakva geografska ograničenja, da je jednako brutalna kao i prije sedam godina i da eventualna vojna neutralizacija jedne militantne islamske grupe, poput Bin Ladenove, ne znači da militantni islam neće napadati negdje drugdje, s nekim drugim borcima i zapovjednicima, jednako okrutno i spektakularno.
U proteklih se godina, osobito poslije napada na Irak i svrgavanja Sadama Huseina, tvrdilo da je zapadna politika prema islamu i prema pojedinim arapskim zemljama zapravo omogućila procvat terorizma. Te su se tvrdnje argumentirale neospornim činjenicama o povećanju broja terorističkih napada, do kojih je došlo nakon akcije u Iraku, i o snažnom širenju ćelija al-Qa’ide u toj zemlji, gdje Bin Ladenova organizacija prije nije ni postojala. Točno je da je napad na Irak stvorio preduvjete za masovnije regrutiranje islamskih vjernika u terorističke organizacije, međutim, sve ono što se događa s islamskim terorizmom u posljednjih 15-ak godina ne smije se povezivati niti s čijom konkretnom politikom prema islamskim zemljama. Al-Qa’ida ne napada američke ili britanske ili bilo koje druge ciljeve zbog Georgea Busha, Tonyja Blaira niti zbog njihove politike u Iraku, Pakistanu, Afganistanu ili Palestini. Posve je jasno da će al-Qa’ida zadržati jednako neprijateljski stav prema Zapadu, neovisno o konkretnim zapadnim politikama ili o ljudima koji ih vode. Utoliko je sasvim očekivan i izrazito negativan stav al-Qa’ide prema Baracku Obami. Naposljetku, kada se uopće počinje razgovarati o al-Qa’idi, o njezinu jačanju i o tezi da su Bush i Blair uzrokovali procvat islamskog terorizma, valja se podsjetiti da se napad na New York dogodio prije invazije na Irak. Govoriti, dakle, o al-Qa’idi i o islamskom terorizmu u kontekstu bilo koje specifične zapadne politike duboko je pogrešno i neobično kratkovidno. Fenomen što ga simbolizira al-Qa’ida neusporedivo je dublji i, nažalost, opasniji.
Ideologija današnjeg, suvremenog militantnog islama oblikovana je u egipatskim zatvorima sredinom prošlog stoljeća. Neki od njezinih glavnih ideologa umrli su u zatvorima zbog svog suprotstavljanja vlastima (raznim vlastima) u Egiptu i zbog svoje težnje da Egipat pretvore u državu u kojoj bi se živjelo po islamskim zakonima. Neki od glavnih ideologa radikalnog islama bili su, dijelom, školovani u Sjedinjenim Državama. Al-Qa’ida, kao borbena organizacija nadahnuta radikalnim islamom, nastala je, kako se zna, u Afganistanu, gdje se Osama bin Laden nametnuo kao predvodnik jedne od dobrovljačkih grupa koje su se borile protiv sovjetske okupacije te zemlje. Poslije rata u Afganistanu, Bin Laden proveo je puno vremena u Sudanu (gdje se bavio velikim građevinskim i poljoprivrednim poslovima) i Pakistanu, gdje je al-Qa’ida formalno osnovana.
Međutim, vrlo se često, i sasvim pogrešno, navodi da je iza Bin Ladena stajala saudijska tajna služba, i da je on, zapravo, djelovao kao prestavnik određenih saudijskih političkih grupacija. Naprotiv, Saudijci su bili izrazito nezadovoljni Bin Ladenovim proročko-političko-vojnim djelovanjem: više su mu puta oduzimali putovnicu, a nekoliko se godina - sve se to događalo prije napada na New York - nije smio vratiti u svoju zemlju, zbog javnog kritiziranja pojedinih saudijskih prinčeva.
Radikalni islam širi se u druge zemlje
Rat militantnog islama protiv Zapada trajat će dok ne nestane privlačnosti paradigme radikalnog islama kao sredstva za mijenjanje svijeta
Al-Qa’ida i suvremeni militantni islam formirali su se, dakle, u kontekstima koji naizgled nemaju puno zajedničkih elemenata. Temeljna ideologija, koje se i Bin Laden pridržava, nastala je u relativno sekularnom Egiptu, kao pokušaj islamizacije te zemlje. Sam Bin Laden rođen je i odgojen u radikalno islamskoj i vrlo bogatoj Saudijskoj Arabiji, a postao je vjerski i politički vođa u borbi protiv komunizma, a ne protiv Zapada.
Militantani i radikalni islam danas se šire u nizu drugih islamskih zemalja, neovisno o socijalnim uvjetima u tim zemljama, pa čak i neovisno o njihovim konkretnim odnosima sa Zapadom: Turska je, službeno, u gotovo idiličnoj, dugogodišnjoj vezi sa Sjedinjenim Državama, ali i u Turskoj radikalni islam zauzima sve više prostora. Militantni i radikalni islam globalne su pojave čiji korijeni, i u Egiptu prije 50-ak godina, i u Saudijskoj Arabiji i Pakistanu prije 20-ak godina (ali i u Iranu u vrijeme Homeinijeva dolaska na vlast), i u Inodoneziji danas, imaju samo jedan stvarni zajednički nazivnik. Radi se o sljedećem: glavni ideolozi i pronositelji militantnog islama smatrali su i smatraju da su režimi u kojima žive duboko nemoralni. Egipatski radikalni muslimani podjednako su osuđivali i Nasera i Sadata (kojega su, naposljetku, i likvidirali). Bin Laden je, pak, osuđivao način života saudijskih vladara. Budući da su, dakle, prema shvaćanju čelnika al-Qa’ide, režimi u arapskim, formalno više ili manje islamskim zemljama, duboko nemoralni, protiv njih se može boriti jedino radikalnom interpretacijom vjerskih pravila.
Interpretacija islama kao opravdanja za borbu za mijenjanje svijeta i istodobno kao skupine pravila s kojima valja uskladiti svijet, tako postaje središnje ideološko mjesto onoga što simbolički nazivamo al-Qa’idom. Islam, sam po sebi, tako postaje najviša moguća, ultimativna vrijednost koju po svaku cijenu treba nametnuti vrijednostima Zapada, ili, pak, pokvarenom sustavu vrijednosti pojedinih islamskih režima. I u tome leži snaga militantnog islama. On je vitalan, zato što je duboko mobilizacijski, zato što poziva vjernike na promjenu svijeta po svaku cijenu i u ime najviše vrijednosti: pobjede Božjeg načela, nad svim mogućim Božjim neprijateljima, bilo onim lokalnim ili onima na Zapadu.
U arapskim i azijskim zemljama, u kojima je, kroz proces ekonomske i medijske globalizacije, većina vrijednosti jednako relativizirana kao na Zapadu, a koje nisu prošle zapadno iskustvo liberalne demokracije i onih sloboda koje mi smatramo nužnima, ali i normalnima, uspostavljanje čvrstog sustava vrijednosti, utemeljenog na ratu za Boga, čini se, očito, vrlo privlačnom opcijom. Potvrdio je to, nažalost, i jedan od bombaša s Balija, koji su nedavno pogubljeni. Taj je čovjek, u krajnje neobičnom intervjuu za CNN, vrlo mirno rekao da se ne kaje zbog više stotina ljudi koje je ubio i da ima pravo ubijati u ime Boga. Baš kao što su to prije devet stotina godina tvrdili križari, biskupi i pape, ili kao što je to prije nekoliko stotina godina tvrdila (i provodila) katolička inkvizicija. Radikalni islam, kao vjera stotinama godina mlađa od kršćanstva, sada u stanovitom smislu ponavlja katastrofalne povijesne pogreške kršćanstva: misli da se silom može izboriti za pobjedu vjere (svoje interpretacije vjere). Takav je apel radikalnog islama u ovom povijesnom trenutku očigledno krajnje privlačan i on se ne može suzbiti nikakvim specifičnim političkim potezima.
Hrvatska je izvan kruga
Nadalje, militantni se islam ne može vojno pobijediti. Najbolji dokaz za to jest činjenica da je bazična, Bin Ladenova al-Qa’ida uglavnom neutralizirana, ali da je al-Qa’ida, kao simbol za razne druge islamske militante grupe, svejedno kadra izvesti tako kompliciran, i nažalost, uspješan terotistički pothvat, poput napada na mumbajske hotele. Nadalje, o privlačnosti militantne interpretacije islama svjedoči i činjenica da su talibani u Afganistanu, unatoč teškom vojnom porazu i brzoj uspostavi civilne vlasti, ponovno drastično ojačali. Rat militantnog islama protiv Zapada, ali i protiv različitih režima u muslimanskim zemljama, sasvim će se sigurno nastaviti i trajati još desetljećima: američke sigurnosne službe vjerojatno su kadre zaštiti New York ili Washington, ali terorističke će se grupe pojaviti negdje drugdje, doslovno niotkuda, i napasti gdje se ne očekuje, a gdje će napad itekako dobro odjeknuti. Taj će rat, zapravo, trajati sve dok se ne istroši relativno masovna privlačnost paradigme radikalnog islama kao sredstva za mijenjanje svijeta i za nametanje vlastitog identiteta.
Sretna je okolnost da je Hrvatska, zasad, posve izvan sfere islamskog terorizma. Odnosi hrvatskog društva i države s islamskom vjerskom zajednicom upravo su uzorni - nadamo se da će tako i ostati - a u nas se dosad nije pojavio ni najmanji trag radikalnog islama. Uostalom, i u susjednoj Bosni i Hercegovini, koja jest imala problema s mudžahedinima i s manjim vahabitskim zajednicama, i u kojoj se posljednjih godina dogodilo nekoliko izoliranih slučajeva vjerom nadahnutog nasilja, radikalni islam nema nikakvo ozbiljno uporište i nikakvu masovnu privlačnost.
Čini se da će ovi prostori (hrvatsko-bošnjačkom ratu usprkos), ostati izolirani od islamskog križarskog rata.
Surfajuci, naidjoh na ovaj clanak, pa kontam, bilo bi lijepo cuti stavove i razmisljanja saxovaca povodom clanka, uzimajuci u obzir i nedavna desavanja u Indiji... Pa raspalite
i onda nastavlja zaključkom kako zapadna politika nema uticaja na problem 
, i na taj nacin relativizirati 200 godina krstaskih ratova koji su bili sluzbena politika poglavara katolicke crkve, odnosno zvanicna politika evropskih zemalja pod vodstvom pape.
