Ovo je prilicno realno vidjenje VJERE opcenito i nauke kao potencijalne "religije" (sto nije tesko smotriti).black wrote:Pojmovi “savremen” i “moderan” nisu ekvivalenti, te da se savremeni svijet nalazi potpuno u sjeni modernizma. Naime, “savremen” označava najnovije doba, nešto što je u skladu sa današnjicom i ovaj pojam nije nužno negativan sam po sebi. “Moderan”, na drugoj strani, “znači ono što je odsječeno od Transcendentnog, od neizmjenjivih principa koji u stvarnosti vladaju svim stvarima i koje su obznanjene čovjeku kroz objavu u njenom najuniverzalnijem smislu.” Osnovna karakteristika savremenog svijeta jeste modernizam. On implicira samo ono što je isključivo ljudsko, a sad i sve više ispod ljudskog, i sve što je odvojeno i odsječeno od Božanskog izvora, suprotstavljajući se tako stvarnoj ljudskoj prirodi.
Čovjek je u modernom konceptu predstavljen kao čisto ovozemaljsko biće, “slobodan” od Neba, potpuni gospodar svoje vlastite sudbine, ograničen zemljom ali je isto tako i gospodar zemlje, zaboravan za sve eshatološke realnosti koje je on zamijenio nekim budućim stanjem savršenstva u profanom historijskom vremenu, ravnodušan, ako ne i potpuno suprotstavljen svijetu Duha i njegovim zahtjevima, i s potpunim nedostatkom osjećanja za sveto.”
Ovakav pogled na čovjeka je skorašnja pojava, “dok je tradicija uvijek pratila i zapravo karakterizirala ljudsko postojanje. Otkad čovjek živi na zemlji, sahranjivao je svoje mrtve i vjerovao u život poslije smrti i u svijet Duha. Tokom “stotina hiljada” godina ljudskog života na zemlji on je bio tradicionalan po shvatanjima i nije se “razvijao” što se tiče njegovog odnosa sa Bogom i prirodom, shvaćenom kao Božijim djelom i teofanijom, vidnom manifestacijom Boga... Ova historija, tokom koje je čovjek neprekidno slavio Božansko i vršio svoju funkciju kao Božiji namjesnik na zemlji, veoma je duga, dok se ovaj period modernizma koji danas dominira proteže od renesanse u Zapadnoj Evropi u 15. vijeku do današnjih dana.”
“Naime, ono što se dogodilo u postsrednjevjekovnom periodu na Zapadu bilo je to da su više ravni realnosti bile eliminisane, kako u subjektivnom tako i u objektivnom domenu. Nije bilo ništa više u čovjeku od njegovog razuma i ništa više u objektivnom svijetu nego ono što je taj razum mogao shvatiti uz pomoć normalnih ljudskih čula.
To se, naravno, moralo dogoditi ... jer da bi smo spoznali bilo šta, mora postojati neko sredstvo spoznaje adekvatno i primjereno prirodi onoga što treba da se spozna. A pošto je savremeni čovjek odbio da prihvati princip viši od sebe, očito sve ono što je proizašlo iz njegovog uma i misli nije moglo a da ne bude antropomorfno.”
To je ujedno i osnovna karakteristika modernizma, tj. njegova antropomorfna priroda kao forma misli koja negira svaki princip viši od čovjeka. Do srednjeg vijeka Apsolut, odnosno Bog je određivao ljudsko postojanje i razne razine realnosti, dok je poslije toga čovjek postao kriterij realnosti pa i istine. U centru svega se sada nalazi čovjek. On je vrhovna vrijednost, mjerilo i kriterij svih stvari. Sve što je izvan njegovih mogućnosti saznanja se jednostavno negira, a pitanje smisla time postaje tabu tema. Tako su religija i filozofija u potpunosti zamjenjene naukom, tj. znanstvenim racionalizmom ili scijentizmom, koji priznaje vrijednosti samo izmjerive, osjetilne percepcije i čiji su kriteriji i instrumenti saznanja čisto samo ljudski.
“Scijentizam suvremenu nauku razvija do cjelovite ideologije, do načina gledanja na sve stvari, i upravo je taj nazor postao dominantan u modernom svjetonazoru. Upravo scijentizam, u pitanju znanja, odbija razmatrati bilo koji drugi pogled osim naučnog, kao vid ozbiljnog razmišljanja, i odbija prihvatiti mogućnost bilo kojeg drugog načina spoznavanja, kao što je, npr. ono primljeno Objavom. Upravo je dominacija scijentizma učinila da religijski pogled na svemir djeluje kao intelektualno irelevantan, svodeći vjeru na subjektiviziranu etiku i pitanja osobne savjesti.”
Ovakav pogled na svijet uništio je duhovnu realnost modernog čovjeka i učinio da on prihvati scijentizam kao svoju “vjeru”. U tom kontekstu on “gleda na naučnike kao što su ranija društva gledala na svećenike...oslanja se na njihovo znanje za koje smatra da je apsolutno i sigurno, mada ne razumijeva bit ili detalje tog znanja. Ljudi su (prije) vjerovali svećenicima i učenima u vjeri mada nisu mogli provesti život ispitujući valjanost znanja koje su ti ljudi posjedovali. Odlazili su im po odgovore na konačna pitanja i oslanjali se na njihove odgovore za svoje spasenje... Danas, većina ljudi, ne samo na zapadu već posvuda gdje se proširio modernizam, smatra da naučnici posjeduju konačne odgovore na pitanja ne samo posve naučne prirode već i na ona koja leže izvan domena same nauke. Zato se npr. javljaju knjige koje iznose stanovišta uglednih fizičara o pitanju Boga ili besmrtnosti duše, i čak ako neki fizičari daju gotovo djetinjaste izjave o pitanjima izvan njihovog izravnog područja kompetencije, ona su smatrana vrlo važnim upravo zato jer potiču od strane fizičara.”
Iz ovog razloga se u svijetu današnjice um smatra apsolutom, neovisanim i od objave i od spoznaje.
Poznato je da je znanost nedostatna kad se pred nju stave pitanja smisla života. Međutim, kako ona ne mogu naprosto nestati, bezuslovno se od “naučnika” prihvataju bilo kakvi odgovori ma koliko besmisleni i apsurdni oni bili. Nauka ne može obuhvatiti cjelokupnost čovjekovog bitisanja i dati odgovore na sva njegova pitanja. Ona se može samo protumačiti kao “legitiman način spoznavanja određenih karakteristika prirodnog svijeta...ali ne i cijelog svijeta. Ako se može prihvatiti njeno ograničeno vršenje, ono treba biti uključeno u jednu općenitiju shemu ili hijerarhiju znanja u kojoj bi viši oblici znanja dominirali, no ne nužno i poništili znanje kvantitativnog aspekta prirode, stečeno suvremenim naučnim metodama.” Dakle, nauka ne može biti sama po sebi “religija” niti može biti nadomjestak za nju. Čovjek se ne može otcijepiti od transcendentnog a da se ne suoči sa ponorom besmisla.
Ispravna vjera daje opravdanje postojanja nauke uopšte, dok nauka dokazuje ispravnu vjeru. One su komplementarne, nadopunjuju se, i samo kao takve trebaju da budu najbitniji faktor oblikovanja ljudskog života.
Druga osobina modernizma koju je bitno istaći, a koja je “usko povezana sa antropomorfizmom jeste nedostatak principa koji karakterizira savremeni svijet. Ljudska priroda je isuviše nestalna, promjenjiva i burna, da bi mogla da posluži kao princip za nešto. Radi toga način mišljenja koji nije u stanju da prevaziđe ljudski nivo i koji ostaje antropomorfan ne može, a da ne bude lišen principa.”
I kao takav, bez apsolutnih, vječitih, univerzalnih “Nebeskih principa”, čovjek ipak “nastoji da uspostavi savršeni društveni poredak putem čisto ljudskih sredstava. On zanemaruje prisustvo zla na svijetu u teološkom smislu i cilja na to da čini dobro bez Boga, kao da je moguće stvoriti jedan poredak zasnovan na dobroti, ali udaljen od izvora sve dobrote.”
“Ovdje se mora potvrditi, da ni empirizam, ni vrednovanje putem indukcije, niti oslanjanje na podatke čula onako kako ih potvrđuje razum, ne mogu poslužiti kao principi u metafizičkom smislu. Oni su svi vrijedni na svom vlastitom nivou, kao i nauka koja je pomoću njih stvorena. Ali su oni odvojeni od nepromjenjivih principa, kao i moderna nauka, koja je otkrila mnoge stvari na određenom nivou realnosti, ali zbog ove odvojenosti od viših principa, dovela je do neravnoteže samim svojim otkrićima i izumima... Moderna nauka, dakle, i njena uopštavanja, poput drugih plodova tog načina razmišljanja i djelovanja, što ga povezujemo s modernizmom, trpi od nedostatka principa koji karakteriziraju moderni svijet, nedostatka koji se osjeća do još većeg stepena kako se odvija historija savremenog svijeta.”
“Napokon, postoji još jedna karakteristika moderne misli koju je bitno spomenuti i koja se odnosi na sve što je gore izneseno. Ta karakteristika je gubitak osjećanja za uzvišeno. Savremeni čovjek se praktično može definisati kao ova vrsta čovjeka, koji je izgubio taj osjećaj, i njegova misao je upadljiva po tom nedostatku svijesti o uzvišenom.” Time je postao samo još više dezorijentisan u svijetu u kojem on postoji bez uticaja njegove volje.
Sve ove karakteristike savremene misli o kojima je bilo riječi, naime, njena antropomorfna priroda, nepostojanje univerzalnih principa, gubljenje osjećanja za uzvišeno, odsječenost od transcendentalnog,... sve one su “očito u suprotnosti sa načelima tradicionalne islamske misli, isto kao što je moderna koncepcija čovjeka iz koje ovi uzroci mišljenja proizilaze suprotna tradicionalnoj islamskoj koncepciji čovjeka.”
“Odvajanjem” Ruku Božijih od Njegova stvaranja, negiranjem bilo kojeg principa iznad pukog ljudskog, zaboravljanjem Transcendentne istine, svijet postaje kružnica bez središta i to iskustvo gubitka središta ostaje egzistencijalna realnost za svakoga ko prihvata ove teze modernizma.”
Mislim da, samo malo jednostavnijim rijecima izrazeno, imalo bi vise efekta, jer, ne zabravimo, ovdje se obracamo svakodnevnim ljudima, tj. nama, koji nismo svi u stanju da razumijemo da "scientizam" znaci jednostavno "nauka o nauci" ili "izucavanje nauka", da je "indukcija" "zapocinjanje" (mozda bi vjerovanje putem "inicijacije" jasnije zvucalo) itd.
Zaista jedan uvidan tekst i vrijedan podjele sa drugima koji bi "proizveo" vise komentara i ukljucenja u raspravu da je samo malo jednostavnije pretstavljen.
S obzirom da je pocetna tema ISLAM, mogli bi da na neki nacin povezemo tekst o vjeri opcenito sa Islamom odredjeno, na primjer spominjuci to da je Islam (pokorenje Bogu) NACIN ZIVOTA i kao takav je NEOPHODNO podvrgnut napretku i promjeni u skladu sa "prolaskom" vremena. Takodje, treba naglasiti da je Islam dio VJERE a osnov VJERE su Bozije Objave koje su u sustini IDENTICNE s tim da su se, sa razvojem ljudske svijesti i Objave "slale" u kompleksnijim oblicima.
Dakle, ako Bog (koji je Stvoritelj svega) uzima u obzir PROMJENU i uzdizanje ljudske svijesti putem iskustava koje VRIJEME omogucava i u skladu sa napretkom i uzdizanjem ljudske svijesti Bog objavljuje poruku ISLAMA (pokorenja) prikladno svijesti ljudi odredjenog doba, ZASTO ne bi ljudi, kojima je, napokon, objavljena poruka POKORENJA (nacina zivota vjernika) u svom FINALNOM i KOMPLETNOM obliku - Qur'an - tu Objavu nastavili shvatati sve dublje i jasnije u skladu sa novim saznanjima (koja covjecanstvu Bog otkriva u skladu sa njihovim trudom da saznaju)?
Posto je Qur'an objavljena poruka POKORENJA validan (vazeci) do Zadnjeg Dana (tj. do kraja postojanja univerzuma - "big crunch") onda se njegovo tumacenje NE MOZE OGRANICITI ni jednim odredjenim vremenskim periodom jer bi to bilo direktno oprecno izjavi da je VALIDAN za sve generacije i za sva vremena.
Pocetni tekst (o islamu) bas tu oprecnost istice time sto, sa jedne strane tvrdi da je Islam konacna Bozija Objava za sva vremena dok s duge strane tvrdi da se ne moze tumaciti u skladu sa vremenskim promjenama.
Dakle, sastavimo pocetni tekst (bez oprecnosti i apsolutnosti nekih izjava) sa navedenim citatom @black-a - i dobijamo potpuniju i realniju sliku ISLAMA.
I vuk (skoro) sit, i ovce (skoro) na broju
