Bismillah!
Isa, alejhisselam (I dio)
Merjema
Allahov Hram, Mesdžid Bejtul-makdis (Mesdžidul-aksa) u svetom gradu Jerusalemu (Kudsu) svakako je oduvijek bio jedno od najsvetijih mjesta na Zemlji za sve muslimane svijeta u svim vremenima, ali je njegov značaj poseban i nezamjenjiv u duhovnoj tradiciji muslimana Benu Israila (Israilćana), potomaka Ishaka, alejhisselam, odnosno njegovog sina Jakuba, Israila, alejhisselam, čijih dvanaest sinova predstavljaju rodonačelnike svih dvanaest plemena drevnog Izraela.
Mesdžid je u njegovom, vjerovatno, najljepšem vanjskom obliku koji je ikada imao, izgradio Sulejman sin Davudov, alejhisselam, na onom istom mjestu gdje je njegov daleki predak, Jakub, Israil, alejhisselam, usnio svoj poznati san u kojem je imao viziju Allaha, Svemilosnog, Samilosnog i vidio stepenice između neba i zemlje.
Bejtul-makdis je u duhovnom životu Benu Israila imao centralno mjesto. U njemu su obavljali svoje ibadete i upućivali svoje dove dragom Allahu, Gospodaru svih svjetova, te Mu prinosili kurbane u vidu žrtava paljenica. Tamo je, u posebnoj prostoriji bez prozora, kasnije u judeo-kršćanskoj tradiciji nazvanom ''Svetinja nad svetinjama'', bio pohranjen Zavjetni kovčeg Benu Israila u kojem se, uz ostali sadržaj, nalazila jedna tajanstvena, ali i veličanstvena, Allahova dragocijenost nazvana ''Sekina'' (kur'anski je izraz ''Sekinetun mir-Rabbikum'' što u prevodu znači ''smirenje od Allaha''), koja je imala veliki i smirujući uticaj na vjernička srca.
Hizmetiti Bejtul-makdis oduvijek je bila najveća čast za svakog vjernika iz redova Benu Israila, ali ta počast, po propisima vjere, nije bila dostupna svakome od njih. Emanet hizmeta Mesdžidu i Zavjetnom kovčegu nosilo je jedno, posebno odabrano pleme, pleme Levita koje je predstavljalo ''svećeničko pleme'' i koje je čak imalo i svoj poseban zakonik ponašanja.[1] Svećenici iz redova ovog plemena su, još i prije izgradnje Mesdžida, njegovali tradiciju hizmeta Zavjetnom kovčegu i Šatoru u kojem je on tada bio pohranjen. Prema judeo-kršćanskoj tradiciji Musa, alejhisselam, je za prvog Vrhovnog svećenika izabrao svoga brata Haruna, alejhisselam. Nakon njega su na tu veoma odgovornu i značajnu funkciju mogli biti imenovani samo najbolji i najpobožniji među vjernicima, zbog toga što su svećenici, kao posebno odabrani između redova naroda Benu Israila (koji je, opet, bio odabran između svih drugih naroda na Zemlji), morali u svemu biti duhovni i vjerski uzor svim ostalim vjernicima. Zato su Vrhovni svećenici, kao njihovi poglavari morali biti takve vjere, znanja, iskrenosti, čestitosti, milosrđa, morala i mudrosti, da su samo Allahovi vjerovjesnici i poslanici trebali u svemu tome biti iznad njih.
Da li su, nakon Haruna, alejhisselam, na funkciju Vrhovnog svećenika Allahovom odredbom bili imenovani neki od Njegovih vjerovjesnika, to nam nije sasvim jasno, ali se u tom kontekstu dva imena svakako ističu: Imran i Zekerijja, alejhisselam.
Jasno je da je Zekerijja, alejhisselam, Allahov odani rob i vjerovjesnik, jer nam Kur'an jasno govori da je on primao Objavu, odnosno da mu je Allah, Gospodar svih svjetova podario blagodat komunikacije sa Sobom. Smatramo da je i Imran, ako kojim slučajem nije čak i jedan od vjerovjesnika, sasvim sigurno jedan od Allahovih voljenih, cijenjenih i odabranih robova i miljenika. Ovog smo mišljenja zato što je njegova veličina i veličina njegove porodice jasno istaknuta u sljedećim ajetima Kur'ana:
Allah je odabrao Adema, i Nuha, i Ibrahimovu porodicu, i Imranovu porodicu nad ostalim svijetom, sve porod jedan od drugog, a Allah sve čuje i sve zna. (3:33,34)
Mišljenja smo da je, iako je moguće i drugačije, Imran hizmetio Allahovom Mesdžidu, Bejtul-Makdisu[2] vršeći funkciju Vrhovnog svećenika, a samo Allah istinu zna. Njegova žena je bila veoma čestita i pobožna. Ona je imala veliku želju da jedno od njezine djece kod Allaha dragog bude primljeno kao odani rob koji je čitav svoj život posvetio robovanju Njemu i ljubavi prema Njemu. U tom smislu je jedne prilike, kada je bila u drugom stanju, zavjetovala svoje buduće dijete Allahu, Svemilosnom, Samilosnom na službu. Pošto je bilo uobičajeno u tradiciji Benu Israila da službu Allahu, Živom i Vječnom, kao i emanet hizmeta Bejtul-Makdisu, obavljaju samo muškarci, Imranovu ženu je jako iznenadilo kada je rodila djevojčicu. Međutim, shvatila je da to ne utiče na dovu koju je ranije uputila, pa je ostala pri svojoj ranijoj namjeri i Allahu dragom uputila još jednu dovu za svoju kćerkicu:
Kad Imranova žena reče: ''Gospodaru moj, ovo što je u trbuhu mome ja zavjetujem samo na službu Tebi, pa primi od mene, jer Ti, zaista, sve čuješ i sve znaš!'' Poslije ona, kada je rodila, reče: ''Gospodaru moj, rodila sam žensko'', a Allah dobro zna šta je ona rodila, ''a žensko nije kao muško, nadjenula sam joj ime Merjema, i ja nju i porod njezin stavljam pod Tvoje okrilje od prokletog šejtana.'' (3:35,36)
Dragi Allah, Gospodar svih svjetova, zasigurno, voli odane robove Svoje i sluša njihove dove, pa je tako uslišao ovu dovu čestite žene, primivši u okrilje Svoje beskrajne milosti njezinu kćer Merjemu.
Nije nam poznato da li je Imran preselio na ahiret prije rođenja svoje kćeri Merjeme ili ne, ali je poznato da je ona ostala bez svoga oca još dok je bila mala, tako da je na sve svećenike koji su u njezino vrijeme hizmetili Bejtul-Makdis pala i čast i obaveza brige o njoj. Iako je u to doba bio među njima (najvjerovatnije na funkciji Vrhovnog svećenika, a samo Allah zna šta je i kako je bilo) Allahov miljenik i vjerovjesnik Zekerijja, alejhisselam, oni su zahtijevali, svaki za sebe, emanet brige o Merjemi. Zekerijja, alejhisselam, je odlučio da sud u tom sporu prepusti Allahu, iako je znao da je on, i kao vjerovjesnik, i kao rod njezin po tazbini,[3] najpreči da brine o njoj. On je, najvjerovatnije po Objavi koju je primio, zajedno sa svećenicima koji su polagali pravo da brinu o Merjemi, Imranovoj kćeri, otišao do neke vode da putem bacanja pera od trske u vodu vide kako će Allah presuditi. Kada su bacili pera u vodu, sva su potonula, osim Zekerijjaovog, alejhisselam, koje je jedino ostalo na površini. Iako je ovo već bio očigledan znak, prenosi se da su svećenici tražili da se još jednom ponovi, i kada su drugi put bacili pera u vodu, sva su krenula nizvodno, osim Zekerijjaovog, alejhisselam, koje je jedino krenulo uzvodno. Tada više nisu imali prostora za manevar, pa su se svi složili da je Allahova volja da emanet brige o Merjemi preuzme Zekerijja, alejhisselam:
To su nepoznate vijesti koje ti objavljujemo. Ti nisi bio među njima kada su pera svoja od trske pobacali da bi vidjeli koji će se od njih o Merjemi brinuti, i ti nisi bio među njima kad su se prepirali. (3:44)
Tako je Merjema živjela u okrilju Allahovog svetog Hrama, Mesdžida Bejtul-makdisa, u Jerusalemu, pod zaštitom Zekerijjaâ, alejhisselam. Boravila je uglavnom izolovano, u jednoj posebno za nju određenoj prostoriji, mihrabu unutar Hrama i samo joj je navraćao Zekerijja, alejhisselam, da se pobrine za njene potrebe i porazgovara sa njom. Vrijeme je uglavnom provodila u namazima i molitvama, zikrullahu, slavljenju i veličanju Allaha i ostalim oblicima ibadeta Allahu i iskazivanja ljubavi prema Njemu. U tom periodu njezina života osama joj je, budući da ona bijaše prelijepa djevojka u punom cvatu mladosti sa svim prirodnim potrebama, osiguravala maksimalnu udaljenost od grijeha i usavršavanje u ibadetu dragom Allahu, tako da je njeno srce blistalo čistim nûrom, izvornom svjetlošću duhovnog savršenstva i čistote. Njezina deredža kod uzvišenog Allaha najbolje se može vidjeti iz sljedećih ajeta Kur'ana časnoga:
I Gospodar njezin primi je lijepo i učini da uzraste lijepo, i da se o njoj brine Zekerijja. Kad god bi joj Zekerijja u mihrab ušao, kod nje bi hrane našao. ''Odakle ti ovo, o Merjema?'', on bi upitao, a ona bi odgovorila: ''Od Allaha, Allah onoga koga On hoće opskrbljuje bez muke.'' (3:37)
I kada meleki rekoše: "O Merjema, tebe je Allah odabrao i čistom stvorio, i boljom od svih žena na svijetu učinio. O Merjema, budi poslušna svome Gospodaru i licem na tle padaj i sa onima koji molitvu obavljaju i ti obavljaj!" (3:42,43)
A onima koji vjeruju, Allah kao pouku navodi ženu faraonovu, kad je rekla: "Gospodaru moj, sagradi mi kod Sebe kuću u Džennetu i spasi me od faraona i mučenja njegova, i izbavi me od naroda nepravednog!"; Merjemu, kćer Imranovu, koja je nevinost svoju sačuvala, a Mi smo udahnuli u nju život i ona je u riječi Gospodara svoga i Knjige Njegove vjerovala i od onih koji provode vrijeme u molitvi bila. (66:11,12)
Iz navedenih ajeta sasvim je jasno da je Merjema stvorena čistom i da je bolja od svih drugih žena. Voljom dragog Allaha ona ipak nije bez društva na tim visinama. Naime, prema časnome Kur'anu i vjerodostojnim predajama (hadis) od Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, na tim deredžama, skupa sa Merjemom, kćerkom Imranovom, još su i Asija, žena Faraonova, Fatima kći Muhammedova, alejhisselam, i njegova prva žena Hatidža kći Huvejlidova.[4]
Isa a.s.
-
moketovski
- Posts: 72
- Joined: 23/09/2005 09:10
#2
Bismillah!
Rođenje Isaovo, alejhisselam
Osim što hazreti Merjema spada u najbolje žene, ikad stvorene, ona kod Allaha, Svemilosnog, Samilosnog ima još jednu posebnu počast koja se oživotvorila u Odredbi Njegovoj da upravo ona bude majka Mesiha Isaâ, alejhisselam, poslanika koji je jedan od dragom Allahu najdražih i najbližih stvorenja.
Allahova volja bila je i to da i sama Merjema, skupa sa svojim mubarek sinom, bude Njegovo posebno Znamenje:
I sina Merjemina i majku njegovu smo znakom učinili. Mi smo njih na jednoj visoravni sa tekućom vodom nastanili. (23:50)
Nakon izvjesnog vremena koje je hazreti Merjema provela pod zaštitom Zekerijjaâ, alejhisselam, (nije nam poznato koliki je to vremenski period bio, kao niti to koji je bio konkretan razlog njezina odlaska), došlo je vrijeme da ona ode kod svoje rodbine u Betlehem, grad nedaleko od Jerusalema. Smjestila se kod njih, na istočnoj strani njihova boravišta, i taj svoj prostor odijelila jednim velikim paravanom, kako bi i tamo nastavila svoj život, odvojena od ostalih ljudi onoliko koliko je to bilo potrebno. I tu je, naravno, nastavila sa svim svojim ibadetima, kako je i ranije činila. Jedne prilike, dok je bila u ibadetu, iznenada je unutar svoga boravišta ugledala, prelijepog nepoznatog mladića i to ju je, kao i svaku čestitu i čednu djevojku, prepalo, jer se pobojala da nije došao sa nemoralnim namjerama. Međutim, njezin strah kratko je trajao, jer je on požurio da se predstavi, pa je tako ona saznala da je to Džibril, plemeniti melek, dragog Allaha izaslanik koji joj je došao u obliku savršeno stvorenog mladića.
Njezin početni strah se pretvorio u začuđenost kada joj je Džibril prenio poruku od Gospodara njezinog da je svrha njegovog dolaska u tome da ona, Allahovom odredbom, treba da dobije mubarek sina:
I spomeni u Knjizi Merjemu: kada se od ukućana svojih na istočnu stranu povukla, i jedan zastor da se od njih zakloni uzela, Mi smo k njoj meleka Džibrila poslali i on joj se prikazao u liku savršeno stvorena muškarca. "Utječem se Milostivom od tebe, ako se Njega bojiš!", uzviknu ona. "A ja sam upravo izaslanik Gospodara tvoga", reče on, "da ti poklonim dječaka čista!" "Kako ću imati dječaka", reče ona, "kad me nijedan muškarac dodirnuo nije, a ja nisam nevaljalica!" "To je tako!", reče on. "Gospodar tvoj je rekao: 'To je Meni lahko', i zato da ga učinimo znamenjem ljudima i znakom milosti Naše. Tako je unaprijed određeno!" I ona zanese i bremenita se skloni daleko negdje. (19:16-22)
Tada je, dakle, Allahovom voljom, Merjema ostala u drugom stanju, a da u njezinoj utrobi nije bilo prisutno ničije sjeme, osim njezina vlastitog (njezine jajne ćelije), tako da je i njoj postalo jasno da će njezin sin biti samo od njezinog sjemena i da niko neće biti njegov otac. Jasno joj je bilo i to da može još jedno ograničeno vrijeme biti sa svojom rodbinom i da mora da ode u potpunu izolaciju, prije nego li njezina trudnoća postane vidljivom, tako da je, neko vrijeme nakon dolaska Džibrilovog, ona otišla u prirodu da tamo čeka rođenje svog sina.
Čekala je u prirodi, opskrbljena od svoga Gospodara sa svim što joj je trebalo, da se ispuni devet mjeseci do rođenja. Kada je dobila trudove, osjetila je veliku bol i bila je prisiljena da dođe do stabla jedne palme. Tu je njezina plemenita kušnja doživjela svoj vrhunac, kada joj se u jednom trenu slabosti oteo bolni uzvik. I tada se još jednom potvrdila drevna mudrost da baš u momentu kada Allahova kušnja nad robovima Njegovim dosegne svoj vrhunac, baš tada stižu pomoć i olakšanje od Njega, tako da je Merjema začula glas meleka koji joj je doviknuo da natrese sebi hurmi sa palme i da se napije vode, koja je upravo provrla niže nje. Hurme i voda su joj olakšale trudove pa je zatim sa olakšanjem rodila svoga plemenitog sina. Na prve trenutke majčinske radosti nad svojim novorođenčetom, nadovezala se i briga kako da rodbini svojoj objasni ovaj slučaj, kako da izbjegne optužbe za nemoral, ali je sve već bilo unaprijed predodređeno, pa ona nije stigla čestito ni da se zabrine, a već je stigla uputa kako da postupi kroz glas meleka koji joj je naredio da nikome tog dana niti jednu jedinu riječ ne progovori:
I porođajni bolovi prisiliše je da dođe da stabla jedne palme. "Kamo sreće da sam ranije umrla i da sam potpuno u zaborav pala!", uzviknu ona. I melek je, koji je bio niže nje, zovnu: "Ne žalosti se, Gospodar tvoj je dao da niže tebe potok poteče. Zatresi palmino stablo, posuće po tebi datule svježe, pa jedi i pij i budi vesela! A ako vidiš čovjeka kakva, ti reci: "Ja sam se zavjetovala Milostivom da ću šutjeti, i danas ni s kim neću govoriti." (19:23-26)
Kada se vratila svojoj rodbini noseći u naručju bebu, među njima je zavladala velika pometnja i nevjerica. Čuđenju nije bilo kraja. Zbog toga što je njezina vjera i čestitost svima bila poznata, potpuno ih je šokirala pojava njezine bebe. Započele su grdnje sa svih strana, a ona je sabrano, mirno i hladnokrvno, bez ijedne izgovorene riječi, samo rukom pokazala prema novorođenčetu. Tada se desilo Čudo, prva od veličanstvenih mu'džiza kojima je Allah, Milostivi obasuo njezina mubarek sina:
I dođe ona s njim porodici svojoj, noseći ga. "O Merjemo", rekoše oni, "učinila si nešto nečuveno! Ej ti, koja u čednosti ličiš Harunu, otac ti nije bio nevaljao, a ni mati tvoja nije bila nevaljalica." A ona im na njega pokaza. "Kako da govorimo djetetu u bešici?"; rekoše. "Ja sam Allahov rob", ono reče, "meni će On Knjigu dati i vjerovjesnikom me učiniti; i učiniće me, gdje god budem, blagoslovljenim, i narediće mi da dok sam živ molitvu obavljam i milostinju udjeljujem, i da majci svojoj budem dobar, a neće mi dopustiti da budem drzak i nepristojan. I neka je mir nada mnom na dan kada sam se rodio i na dan kada budem umro i na dan kada budem iz mrtvih ustajao!" (19:27-33)
Kada su se osvjedočili ovom velikom Čudu govora tek rođene bebe, svima od njezine porodice postalo je jasno da je riječ o Allahovoj Odredbi i početku zemaljskog života jednog od najvećih Njegovih vjerovjesnika i poslanika. Ovo je unijelo mir u njihova srca i još više povećalo veliku ljubav i poštovanje koju su inače gajili prema svojoj rodici Merjemi.
Takvo začudno rođenje Merjemina sina nije uticalo samo na njihova srca, ono je uticalo, a i dan danas utiče, na srca mnogih ljudi. Nažalost, djelovanjem vojski prokletog Iblisa, mnogi ljudi su i zbog ovakvog njegovog rođenja i zbog velikih mu'džiza kojima je Isa, alejhisselam, obdaren, zapali u očevidnu zabludu smatrajući ga Allahovim sinom. To je veoma teška zabluda koja je izazvala veliki nered na Zemlji, pa Allah dragi upozorava čovječanstvo na tu zabludu nekih šest stotina i više godina nakon Isaovog, alejhisselam, rođenja ajetima časnoga Kur'ana, koji se nadovezuju na one naprijed citirane:
To je Isa, sin Merjemin, to je prava istina o njemu, onaj u koga oni sumnjaju. Nezamislivo je da Allah ima dijete, hvaljen neka je On! Kad nešto odluči, On za to rekne samo: "Budi!", i ono bude. (19:34,35)
Rođenje Isaovo, alejhisselam
Osim što hazreti Merjema spada u najbolje žene, ikad stvorene, ona kod Allaha, Svemilosnog, Samilosnog ima još jednu posebnu počast koja se oživotvorila u Odredbi Njegovoj da upravo ona bude majka Mesiha Isaâ, alejhisselam, poslanika koji je jedan od dragom Allahu najdražih i najbližih stvorenja.
Allahova volja bila je i to da i sama Merjema, skupa sa svojim mubarek sinom, bude Njegovo posebno Znamenje:
I sina Merjemina i majku njegovu smo znakom učinili. Mi smo njih na jednoj visoravni sa tekućom vodom nastanili. (23:50)
Nakon izvjesnog vremena koje je hazreti Merjema provela pod zaštitom Zekerijjaâ, alejhisselam, (nije nam poznato koliki je to vremenski period bio, kao niti to koji je bio konkretan razlog njezina odlaska), došlo je vrijeme da ona ode kod svoje rodbine u Betlehem, grad nedaleko od Jerusalema. Smjestila se kod njih, na istočnoj strani njihova boravišta, i taj svoj prostor odijelila jednim velikim paravanom, kako bi i tamo nastavila svoj život, odvojena od ostalih ljudi onoliko koliko je to bilo potrebno. I tu je, naravno, nastavila sa svim svojim ibadetima, kako je i ranije činila. Jedne prilike, dok je bila u ibadetu, iznenada je unutar svoga boravišta ugledala, prelijepog nepoznatog mladića i to ju je, kao i svaku čestitu i čednu djevojku, prepalo, jer se pobojala da nije došao sa nemoralnim namjerama. Međutim, njezin strah kratko je trajao, jer je on požurio da se predstavi, pa je tako ona saznala da je to Džibril, plemeniti melek, dragog Allaha izaslanik koji joj je došao u obliku savršeno stvorenog mladića.
Njezin početni strah se pretvorio u začuđenost kada joj je Džibril prenio poruku od Gospodara njezinog da je svrha njegovog dolaska u tome da ona, Allahovom odredbom, treba da dobije mubarek sina:
I spomeni u Knjizi Merjemu: kada se od ukućana svojih na istočnu stranu povukla, i jedan zastor da se od njih zakloni uzela, Mi smo k njoj meleka Džibrila poslali i on joj se prikazao u liku savršeno stvorena muškarca. "Utječem se Milostivom od tebe, ako se Njega bojiš!", uzviknu ona. "A ja sam upravo izaslanik Gospodara tvoga", reče on, "da ti poklonim dječaka čista!" "Kako ću imati dječaka", reče ona, "kad me nijedan muškarac dodirnuo nije, a ja nisam nevaljalica!" "To je tako!", reče on. "Gospodar tvoj je rekao: 'To je Meni lahko', i zato da ga učinimo znamenjem ljudima i znakom milosti Naše. Tako je unaprijed određeno!" I ona zanese i bremenita se skloni daleko negdje. (19:16-22)
Tada je, dakle, Allahovom voljom, Merjema ostala u drugom stanju, a da u njezinoj utrobi nije bilo prisutno ničije sjeme, osim njezina vlastitog (njezine jajne ćelije), tako da je i njoj postalo jasno da će njezin sin biti samo od njezinog sjemena i da niko neće biti njegov otac. Jasno joj je bilo i to da može još jedno ograničeno vrijeme biti sa svojom rodbinom i da mora da ode u potpunu izolaciju, prije nego li njezina trudnoća postane vidljivom, tako da je, neko vrijeme nakon dolaska Džibrilovog, ona otišla u prirodu da tamo čeka rođenje svog sina.
Čekala je u prirodi, opskrbljena od svoga Gospodara sa svim što joj je trebalo, da se ispuni devet mjeseci do rođenja. Kada je dobila trudove, osjetila je veliku bol i bila je prisiljena da dođe do stabla jedne palme. Tu je njezina plemenita kušnja doživjela svoj vrhunac, kada joj se u jednom trenu slabosti oteo bolni uzvik. I tada se još jednom potvrdila drevna mudrost da baš u momentu kada Allahova kušnja nad robovima Njegovim dosegne svoj vrhunac, baš tada stižu pomoć i olakšanje od Njega, tako da je Merjema začula glas meleka koji joj je doviknuo da natrese sebi hurmi sa palme i da se napije vode, koja je upravo provrla niže nje. Hurme i voda su joj olakšale trudove pa je zatim sa olakšanjem rodila svoga plemenitog sina. Na prve trenutke majčinske radosti nad svojim novorođenčetom, nadovezala se i briga kako da rodbini svojoj objasni ovaj slučaj, kako da izbjegne optužbe za nemoral, ali je sve već bilo unaprijed predodređeno, pa ona nije stigla čestito ni da se zabrine, a već je stigla uputa kako da postupi kroz glas meleka koji joj je naredio da nikome tog dana niti jednu jedinu riječ ne progovori:
I porođajni bolovi prisiliše je da dođe da stabla jedne palme. "Kamo sreće da sam ranije umrla i da sam potpuno u zaborav pala!", uzviknu ona. I melek je, koji je bio niže nje, zovnu: "Ne žalosti se, Gospodar tvoj je dao da niže tebe potok poteče. Zatresi palmino stablo, posuće po tebi datule svježe, pa jedi i pij i budi vesela! A ako vidiš čovjeka kakva, ti reci: "Ja sam se zavjetovala Milostivom da ću šutjeti, i danas ni s kim neću govoriti." (19:23-26)
Kada se vratila svojoj rodbini noseći u naručju bebu, među njima je zavladala velika pometnja i nevjerica. Čuđenju nije bilo kraja. Zbog toga što je njezina vjera i čestitost svima bila poznata, potpuno ih je šokirala pojava njezine bebe. Započele su grdnje sa svih strana, a ona je sabrano, mirno i hladnokrvno, bez ijedne izgovorene riječi, samo rukom pokazala prema novorođenčetu. Tada se desilo Čudo, prva od veličanstvenih mu'džiza kojima je Allah, Milostivi obasuo njezina mubarek sina:
I dođe ona s njim porodici svojoj, noseći ga. "O Merjemo", rekoše oni, "učinila si nešto nečuveno! Ej ti, koja u čednosti ličiš Harunu, otac ti nije bio nevaljao, a ni mati tvoja nije bila nevaljalica." A ona im na njega pokaza. "Kako da govorimo djetetu u bešici?"; rekoše. "Ja sam Allahov rob", ono reče, "meni će On Knjigu dati i vjerovjesnikom me učiniti; i učiniće me, gdje god budem, blagoslovljenim, i narediće mi da dok sam živ molitvu obavljam i milostinju udjeljujem, i da majci svojoj budem dobar, a neće mi dopustiti da budem drzak i nepristojan. I neka je mir nada mnom na dan kada sam se rodio i na dan kada budem umro i na dan kada budem iz mrtvih ustajao!" (19:27-33)
Kada su se osvjedočili ovom velikom Čudu govora tek rođene bebe, svima od njezine porodice postalo je jasno da je riječ o Allahovoj Odredbi i početku zemaljskog života jednog od najvećih Njegovih vjerovjesnika i poslanika. Ovo je unijelo mir u njihova srca i još više povećalo veliku ljubav i poštovanje koju su inače gajili prema svojoj rodici Merjemi.
Takvo začudno rođenje Merjemina sina nije uticalo samo na njihova srca, ono je uticalo, a i dan danas utiče, na srca mnogih ljudi. Nažalost, djelovanjem vojski prokletog Iblisa, mnogi ljudi su i zbog ovakvog njegovog rođenja i zbog velikih mu'džiza kojima je Isa, alejhisselam, obdaren, zapali u očevidnu zabludu smatrajući ga Allahovim sinom. To je veoma teška zabluda koja je izazvala veliki nered na Zemlji, pa Allah dragi upozorava čovječanstvo na tu zabludu nekih šest stotina i više godina nakon Isaovog, alejhisselam, rođenja ajetima časnoga Kur'ana, koji se nadovezuju na one naprijed citirane:
To je Isa, sin Merjemin, to je prava istina o njemu, onaj u koga oni sumnjaju. Nezamislivo je da Allah ima dijete, hvaljen neka je On! Kad nešto odluči, On za to rekne samo: "Budi!", i ono bude. (19:34,35)
-
moketovski
- Posts: 72
- Joined: 23/09/2005 09:10
#3
Bismillah!
Jahja, alejhisselam
Veličina Allahove milosti, ljubavi i pažnje prema Benu Israilu može se vidjeti i iz veoma interesantne činjenice da im je u vrijeme prvog boravka Isaovog, alejhisselam, na Zemlji, bio poslao još dvojicu Svojih vjerovjesnika, oca i sina, Zekerijjaâ i Jahjaâ, alejhimesselam. Ešja' (Iša) kćerka Imranova, Merjemina starija sestra, bila je, kako se prenosi, žena Zekerijjaova, alejhisselam, a samim time i majka Jahjaova, alejhisselam, tako da su sva trojica ovih plemenitih Allahovih vjerovjesnika i poslanika bili rođaci. Sva trojica su u istom vremenu bili poslati Benu Israilu sa istom zadaćom, da ponude Allahov lijek srcima Israilćana, koja su zbog njihovog nemara i licemjerstva, što se taložilo već dugo godina, postala veoma bolesna. Kako svaka teška bolest zahtijeva i jače doze lijeka i intenzivnije liječenje, milost i pažnja njihova Gospodara prema njima jasno se pokazala i u tome što su im u istom vremenu došla čak trojica odabranih Allahovih robova, Njegovi vjerovjesnici i poslanici Zekerijja, Jahja i Mesih Isa, alejhimesselam.
Jahja, alejhisselam, bijaše Allahov poklon Njegovom robu Zekerijjau, alejhisselam, i odgovor na dovu koju je on jedne prilike skrušeno uputio Gospodaru svih svjetova:
Kazivanje o milosti Gospodara tvoga prema robu Njegovu Zekerijjau, kad je on Gospodara svoga tiho zovnuo, i rekao: "Gospodaru moj, kosti su mi oronule i glava osijedjela, a nikada nisam, kad sam Ti, Gospodaru moj, molbu uputio, nesretan ostao. Bojim se rođaka svojih po krvi poslije mene, a žena mi je nerotkinja, zato mi pokloni od Sebe sina da naslijedi mene i porodicu Jakubovu, i učini, Gospodaru moj, da budeš s njim zadovoljan." "O Zekerijja, javljamo ti radosnu vijest da će ti se dječak roditi, ime će mu Jahja biti, nikome prije njega to ime nismo htjeli dati." "Gospodaru moj", reče on, "kako ću imati sina kad mi je žena nerotkinja, a već sam duboku starost doživio?" "Eto tako!" reče. "Gospodar tvoj je rekao: 'To je Meni lahko, i tebe sam ranije stvorio, a nisi ništa bio.'" "Gospodaru moj", reče, "daj mi neki znak!" "Znak će ti biti to što tri noći nećeš s ljudima razgovarati, a zdrav ćeš biti." I on iziđe iz hrama u narod svoj i znakom im dade na znanje: "Hvalite ga ujutro i navečer!" (19:2-11)
Tu Zekerijja zamoli Gospodara svoga: "Gospodaru moj", reče, "podari mi od Sebe čestita potomka, jer se Ti, uistinu, molbi odazivaš!" I dok se on u hramu stojeći molio, meleki ga zovnuše: "Allah ti javlja radosnu vijest: rodiće ti se Jahja, koji će u Allahovu knjigu vjerovati, i koji će prvak biti, i čedan, i vjerovjesnik, potomak onih dobrih." "Gospodaru moj", reče, "kako ću imati sina kada me starost ophrvala, a i žena mi je nerotkinja?" "Eto tako", reče On, "Allah čini što On hoće." "Gospodaru moj", zamoli on, "daj mi neki znak!" "Znak će biti", reče, što tri dana s ljudima nećeš moći govoriti, osim znakovima. I često spominji Gospodara svoga i hvali Ga krajem dana i izjutra!" (3:38-41)
I Zekerijjau se, kada zamoli Gospodara svoga: "Gospodaru moj, ne ostavljaj me sama, a Ti si jedini vječan!"; odazvasmo i, izliječivši mu ženu, Jahjaâ mu poklonismo. Oni su se trudili da što više dobra učine i molili su Nam se u nadi i strahu, i bili su prema Nama ponizni. (21:89,90)
Iz navedenih ajeta se vidi da je i rođenje Jahjaâ, alejhisselam, veliko Čudo Allahovo, slično rođenju njegova tetića Isaâ, alejhisselam, pošto mu je otac bio oronuo od starosti, a majka nerotkinja u vrijeme kada su ga dobili.
Gospodar njegov ga je stvorio čednim, čestitim, nježnim i dobrim, a Knjizi i mudrosti ga je poučio još od malih nogu:
"O Jahja, prihvati Knjigu odlučno!"; a dadosmo mu mudrost još dok je dječak bio, i nježnost i čednost, i čestit je bio, i roditeljima svojima bio je dobar, i nije bio drzak i nepristojan. I neka je mir njemu na dan kada se rodio i na Dan kada je umro i na dan kad bude iz mrtvih ustao! (19:12-15)
I otac i sin su, čitav svoj dunjalučki život posvetili svojoj vjerovjesničkoj misiji koju im je povjerio Svemogući, a koja je, u suštini svojoj, imala isti karakter kao i poslanička misija njihova rođaka i savremenika Mesiha Isaâ, alejhisselam, osim po pitanju objave Indžila.
Naime, mada nam to nije poznato, mi ipak pretpostavljamo da njih dvojica nisu imali nikakvog učešća u primanju objave Indžila, jer ljudskom razumu izgleda veoma logičnom pretpostavka da je Allahov red (Sunnetullah) takav da objavljivanje jedne Njegove Knjige na Zemlji može ići samo preko jednog od Njegovih poslanika, jer bi u suprotnom moglo doći do konfuzije i nereda, a samo Sveznajući istinu zna. Zbog toga je naše mišljenje da je vjerovjesnička misija Zekerijaâ i Jahjaâ, alejhimesselam, prije svega bila okrenuta ka liječenju bolesnih srcâ Benu Israila, njihovom ozdravljenju, snaženju i pripremi za ono što im je odmah potom trebao donijeti Mesih Isa, alejhisselam. U tom smislu smo mišljenja da je njihova vjerovjesnička misija prethodila Isaovoj, alejhisselam, misiji sa ciljem da joj utvrdi put, a dragi Allah najbolje zna.
Uzevši u obzir njegov hizmet Bejtul-Makdisu, može se reći da je vjerovatno Zekerijja, alejhisselam, najveći dio svog vremena boravio u Jerusalemu. Međutim, njegov sin, Jahja, alejhisselam, je preferirao prirodu, pa je veliki dio svoga vremena provodio u prirodi, u ibadetu i zikrullahu, nastojeći da se, što je moguće više, udalji od pokvarenosti i grijeha gradskog života. Prenosi se da se veoma skromno oblačio i da je bio zadovoljan da se hrani onim što nađe. Naravno, nimalo nije zapostavio svoju vjerovjesničku misiju pa je često dolazio u kontakt sa ljudima prenoseći im riječi opomene i pouke. Te riječi su imale veoma veliki uticaj na ljudska srca, pa su mu mnogi dolazili u prirodu, ili na periferije gradova, ili na bilo koje drugo mjesto, slušajući ga i primajući njegovu poruku. Kasnije, kada je njegov tetić, Mesih Isa, alejhisselam, započeo svoju misiju na Zemlji, njih dvojica su se susretali u prirodi pošto je i Isa, alejhisselam, volio da se što može više udalji od griješnosti, buke, vreve i brzine gradskog svakodnevnog života.
Kršćani Jahjau, alejhisselam, pripisuju ustanovljenje obreda krštenja [5] navodeći kako je on krstio ljude u rijeci Jordanu i da je čak krstio i Mesiha Isaâ, alejhisselam, lično. S obzirom da je obred krštenja, u onom smislu koji mu daje kršćanska teologija, potpuno strân osnovnoj poruci Allahove Vjere islama,[6] sigurno da Jahja, alejhisselam, nema ništa sa tim i takvim obredom.
Hafiz Ibn Kesir o Jahjau, alejhisselam, navodi sljedeći predaju[7] koja se prenosi od Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam:
Ibn Wehb navodi: Ibn Luhej'a mi je pričao da je čuo od Akila, da je Ibn Šihab rekao: Jednog dana ashabi su govorili o odabranosti pojedinih poslanika, pa je Allahov Poslanik, sallallahualejhivessellem, pred njih izašao, a jedan od njih je rekao: ''Musa je sa Allahom govorio.'' Drugi je rekao: ''Isa je Allahov duh i riječ.'' Treći je rekao: ''Ibrahim je Allahov prijatelj.'' Tako su govorili, dok im Poslanik nije rekao: ''A gdje vam je šehid, sin šehida koji je, bojeći se grijeha, oblačio kostrijet i jeo lišće sa drveća?'' Ibn Wehb kaže da je time mislio na Jahjaâ ibn Zekerijjaâ.
Ovaj hadis nam ukazuje na još jednu veliku počast koju je dragi Allah, Gospodar svih svjetova, Svemilosni, Samilosni dao Svojim robovima, Jahjau, alejhisselam, i njegovu ocu Zekerijjau, alejhisselam, počast šehidske smrti.
Jahja, alejhisselam, je pogubljen od strane lokalnog vladara Benu Israila zbog toga što nije htio da prekrši Allahov Zakon. Naime, prenosi se da je pomenuti vladar htio oženiti ženu koja mu je, po Musaovom, alejhisselam, Vjerozakonu koji je u to doba važio, bila zabranjena. Oholost pokvarenog vlastodršca, naviklog na to da mu se svi pokoravaju i ulizuju, i da mu žurno ispunjavaju sve njegove prohtjeve, zahtijevala je od Allahovog vjerovjesnika, Jahjaâ, alejhisselam, ''fetvu'' koja će, suprotno Allahovom Zakonu, takav brak dozvoliti. Računao je da će ugled koji Jahja, alejhisselam, ima u narodu umiriti javnost i da će svi šutke preći preko takvog haram braka. Međutim, Jahja, alejhisselam, je, baš kao pravi mudžahid,[8] rekao riječi istine ravno u lice nepravednom vladaru, koji ga je zbog toga žestoko zamrzio, ali se nije odmah usudio da atakuje na njegov život.
Nije samo vladar u svom srcu nosio mržnju prema Jahjau, alejhisselam, istu mržnju je nosila i žena koju je dosljednost Allahovog vjerovjesnika na Njegovu putu spriječila da na legalan način postane vladarevom suprugom. Nije nam poznato da li su se njih dvoje ipak vjenčali, ili su pak ostali u vanbračnoj vezi, ali su, prema predajama, ostali zajedno. Prenosi se da je, u trenucima bliskosti i intime, ova žena zatražila od vladara da joj pokloni glavu Jahjaovu, alejhisselam. On se neko vrijeme nećkao, ali je onda pod njezinim pritiscima ipak popustio i poslao ubice po Jahjaâ, alejhisselam, koji su ga ubili i njegovu mubarek glavu odnijeli u lavoru toj pokvarenoj ženi.
Postoji i jedna drugačija predaja po kojoj se vladareva supruga zaljubila u Jahjaâ, alejhisselam, te ga počela zavoditi i pozivati na bludnu vezu. On je to, naravno, čvrsto i beskompromisno odbijao, pa je ona, kad se definitivno uvjerila da ga nikako ne može imati, uspjela ubijediti svoga muža da joj pokloni njegovu glavu.
Dragi Allah najbolje zna kako je zaista bilo, ali uglavnom mi možemo osnovano kazati da je Jahja, alejhisselam, preselio na budući svijet smrću istinskog šehida, ostavši do kraja čvrst i dosljedan u borbi da Allahova Riječ bude iznad volje Njegovih zabludjelih robova.
Istu plemenitu sudbinu Allah je propisao i Jahjaovom, alejhisselam, mubarek ocu, koji je takođe postao istinski šehid što svojom prolivenom krvlju svjedoči svoju odanost dragom Allahu i beskompromisnu dosljednost u borbi i naporu da riječ Jedinog, Vladara bude nad svim gornja.
Zekerijja, alejhisselam, je, kako predaje kazuju, stradao od ruku Jevreja, čime je još jednom na svijetlo dana izašla sklonost ka zločinu i nasilju, koju mnogi od njih[9] skrivaju u svojim iskvarenim i otvrdlim srcima. Ubijanje Allahovih vjerovjesnika od strane pokvarenih među Benu Israilom i ranije je bilo prisutno kako Kur'an jasno kazuje:
... I poniženje i bijeda na njih (sinove Israilove, tj. Jevreje) padoše i Allahovu srdžbu na sebe navukoše zato što u Allahove dokaze nisu vjerovali i što su ni krive ni dužne vjerovjesnike ubijali, zato što su neposlušni bili i što su sve granice zla prelazili (2:61)
Izgleda da se, uglavnom, uvijek isto dešavalo: dolazi im Allahov vjerovjesnik i donosi spasonosne lijekove za njihova teško oboljela srca, riječi istine o njima i njihovom stanju sa željom da ih to otrijezni, popravi i ka spasu povede, ali oni te lijekove doživljavahu veoma gorkim, jer je istina uvijek gorkog okusa onome ko je ogrezao u ''slatkim'' lažima i grijesima; i onda počnu padati optužbe za herezu, cijepanje jedinstva zajednice, bavljenje sihrom (vradžbinama), ili za bilo šta drugo što će opravdati ''ulemu'' da donese ''fetvu'' o halal ubistvu.
Prema nekim predanjima nešto slično se desilo i Zekerijjau, alejhisselam, (vjerovatno nakon šehadeta njegovog sina, a Allah zna najbolje), kojeg je nakon jedne takve ''fetve'' razularena gomila, na čelu sa prokletim Iblisom,[10] jurila između stabala neke šume u želji da ga pogubi. Kada je, bježeći od njih, Zekerijja, alejhisselam, smalaksao, začuo je glas jednog drveta koje se otvorilo i pozvalo ga da uđe unutra. Ušao je i drvo se zaklopilo, ali je sudbina htjela da ga prokleti Iblis sustigne i u zadnjem trenu povuče za haljinu pa je dio njegove haljine ostao da viri izvan drveta. Iblis prokleti je to pokazao zabludjeloj svjetini i oni su donijeli pilu te počeli testerisati drvo. Kada su zupci pile probili drveni omotač i tako došli do njegova tijela, Zekerijja, alejhisselam, se za pomoć obratio dragom Allahu. Dobio je Objavu da je njihovo zlo došlo do tako velikog nivoa, da će samo još jedan, jedini vapaj iz njegovog srca dovesti do toga da ih Allah, istog trena, uništi sve zajedno, od prvog do posljednjeg. Tada je reagovalo obilje milosrđa što ga je dragi Allah usadio duboko u srce Svoga plemenitoga vjerovjesnika, pa je tako Zekerijja, alejhisselam, odlučio da ne upućuje dovu kako bi oni, ili barem njihova djeca, imali šansu za spas na ahiretu. Prerezan je zajedno sa drvetom koje mu je pružilo utočište.
Postoji mišljenje (i njega, kao i ovo naprijed navedeno bilježi Ibn Kesir) da je ovo bila sudbina nekog drugog Allahovog čestitog roba, a da je Zekerijja, alejhisselam, umro prirodnom smrću, ali to ne odgovara ranije navedenom hadisu po kome su i otac i sin šehidi, a dragi Allah jedino istinu zna.
To be continued , Insa`Allah.
Jahja, alejhisselam
Veličina Allahove milosti, ljubavi i pažnje prema Benu Israilu može se vidjeti i iz veoma interesantne činjenice da im je u vrijeme prvog boravka Isaovog, alejhisselam, na Zemlji, bio poslao još dvojicu Svojih vjerovjesnika, oca i sina, Zekerijjaâ i Jahjaâ, alejhimesselam. Ešja' (Iša) kćerka Imranova, Merjemina starija sestra, bila je, kako se prenosi, žena Zekerijjaova, alejhisselam, a samim time i majka Jahjaova, alejhisselam, tako da su sva trojica ovih plemenitih Allahovih vjerovjesnika i poslanika bili rođaci. Sva trojica su u istom vremenu bili poslati Benu Israilu sa istom zadaćom, da ponude Allahov lijek srcima Israilćana, koja su zbog njihovog nemara i licemjerstva, što se taložilo već dugo godina, postala veoma bolesna. Kako svaka teška bolest zahtijeva i jače doze lijeka i intenzivnije liječenje, milost i pažnja njihova Gospodara prema njima jasno se pokazala i u tome što su im u istom vremenu došla čak trojica odabranih Allahovih robova, Njegovi vjerovjesnici i poslanici Zekerijja, Jahja i Mesih Isa, alejhimesselam.
Jahja, alejhisselam, bijaše Allahov poklon Njegovom robu Zekerijjau, alejhisselam, i odgovor na dovu koju je on jedne prilike skrušeno uputio Gospodaru svih svjetova:
Kazivanje o milosti Gospodara tvoga prema robu Njegovu Zekerijjau, kad je on Gospodara svoga tiho zovnuo, i rekao: "Gospodaru moj, kosti su mi oronule i glava osijedjela, a nikada nisam, kad sam Ti, Gospodaru moj, molbu uputio, nesretan ostao. Bojim se rođaka svojih po krvi poslije mene, a žena mi je nerotkinja, zato mi pokloni od Sebe sina da naslijedi mene i porodicu Jakubovu, i učini, Gospodaru moj, da budeš s njim zadovoljan." "O Zekerijja, javljamo ti radosnu vijest da će ti se dječak roditi, ime će mu Jahja biti, nikome prije njega to ime nismo htjeli dati." "Gospodaru moj", reče on, "kako ću imati sina kad mi je žena nerotkinja, a već sam duboku starost doživio?" "Eto tako!" reče. "Gospodar tvoj je rekao: 'To je Meni lahko, i tebe sam ranije stvorio, a nisi ništa bio.'" "Gospodaru moj", reče, "daj mi neki znak!" "Znak će ti biti to što tri noći nećeš s ljudima razgovarati, a zdrav ćeš biti." I on iziđe iz hrama u narod svoj i znakom im dade na znanje: "Hvalite ga ujutro i navečer!" (19:2-11)
Tu Zekerijja zamoli Gospodara svoga: "Gospodaru moj", reče, "podari mi od Sebe čestita potomka, jer se Ti, uistinu, molbi odazivaš!" I dok se on u hramu stojeći molio, meleki ga zovnuše: "Allah ti javlja radosnu vijest: rodiće ti se Jahja, koji će u Allahovu knjigu vjerovati, i koji će prvak biti, i čedan, i vjerovjesnik, potomak onih dobrih." "Gospodaru moj", reče, "kako ću imati sina kada me starost ophrvala, a i žena mi je nerotkinja?" "Eto tako", reče On, "Allah čini što On hoće." "Gospodaru moj", zamoli on, "daj mi neki znak!" "Znak će biti", reče, što tri dana s ljudima nećeš moći govoriti, osim znakovima. I često spominji Gospodara svoga i hvali Ga krajem dana i izjutra!" (3:38-41)
I Zekerijjau se, kada zamoli Gospodara svoga: "Gospodaru moj, ne ostavljaj me sama, a Ti si jedini vječan!"; odazvasmo i, izliječivši mu ženu, Jahjaâ mu poklonismo. Oni su se trudili da što više dobra učine i molili su Nam se u nadi i strahu, i bili su prema Nama ponizni. (21:89,90)
Iz navedenih ajeta se vidi da je i rođenje Jahjaâ, alejhisselam, veliko Čudo Allahovo, slično rođenju njegova tetića Isaâ, alejhisselam, pošto mu je otac bio oronuo od starosti, a majka nerotkinja u vrijeme kada su ga dobili.
Gospodar njegov ga je stvorio čednim, čestitim, nježnim i dobrim, a Knjizi i mudrosti ga je poučio još od malih nogu:
"O Jahja, prihvati Knjigu odlučno!"; a dadosmo mu mudrost još dok je dječak bio, i nježnost i čednost, i čestit je bio, i roditeljima svojima bio je dobar, i nije bio drzak i nepristojan. I neka je mir njemu na dan kada se rodio i na Dan kada je umro i na dan kad bude iz mrtvih ustao! (19:12-15)
I otac i sin su, čitav svoj dunjalučki život posvetili svojoj vjerovjesničkoj misiji koju im je povjerio Svemogući, a koja je, u suštini svojoj, imala isti karakter kao i poslanička misija njihova rođaka i savremenika Mesiha Isaâ, alejhisselam, osim po pitanju objave Indžila.
Naime, mada nam to nije poznato, mi ipak pretpostavljamo da njih dvojica nisu imali nikakvog učešća u primanju objave Indžila, jer ljudskom razumu izgleda veoma logičnom pretpostavka da je Allahov red (Sunnetullah) takav da objavljivanje jedne Njegove Knjige na Zemlji može ići samo preko jednog od Njegovih poslanika, jer bi u suprotnom moglo doći do konfuzije i nereda, a samo Sveznajući istinu zna. Zbog toga je naše mišljenje da je vjerovjesnička misija Zekerijaâ i Jahjaâ, alejhimesselam, prije svega bila okrenuta ka liječenju bolesnih srcâ Benu Israila, njihovom ozdravljenju, snaženju i pripremi za ono što im je odmah potom trebao donijeti Mesih Isa, alejhisselam. U tom smislu smo mišljenja da je njihova vjerovjesnička misija prethodila Isaovoj, alejhisselam, misiji sa ciljem da joj utvrdi put, a dragi Allah najbolje zna.
Uzevši u obzir njegov hizmet Bejtul-Makdisu, može se reći da je vjerovatno Zekerijja, alejhisselam, najveći dio svog vremena boravio u Jerusalemu. Međutim, njegov sin, Jahja, alejhisselam, je preferirao prirodu, pa je veliki dio svoga vremena provodio u prirodi, u ibadetu i zikrullahu, nastojeći da se, što je moguće više, udalji od pokvarenosti i grijeha gradskog života. Prenosi se da se veoma skromno oblačio i da je bio zadovoljan da se hrani onim što nađe. Naravno, nimalo nije zapostavio svoju vjerovjesničku misiju pa je često dolazio u kontakt sa ljudima prenoseći im riječi opomene i pouke. Te riječi su imale veoma veliki uticaj na ljudska srca, pa su mu mnogi dolazili u prirodu, ili na periferije gradova, ili na bilo koje drugo mjesto, slušajući ga i primajući njegovu poruku. Kasnije, kada je njegov tetić, Mesih Isa, alejhisselam, započeo svoju misiju na Zemlji, njih dvojica su se susretali u prirodi pošto je i Isa, alejhisselam, volio da se što može više udalji od griješnosti, buke, vreve i brzine gradskog svakodnevnog života.
Kršćani Jahjau, alejhisselam, pripisuju ustanovljenje obreda krštenja [5] navodeći kako je on krstio ljude u rijeci Jordanu i da je čak krstio i Mesiha Isaâ, alejhisselam, lično. S obzirom da je obred krštenja, u onom smislu koji mu daje kršćanska teologija, potpuno strân osnovnoj poruci Allahove Vjere islama,[6] sigurno da Jahja, alejhisselam, nema ništa sa tim i takvim obredom.
Hafiz Ibn Kesir o Jahjau, alejhisselam, navodi sljedeći predaju[7] koja se prenosi od Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam:
Ibn Wehb navodi: Ibn Luhej'a mi je pričao da je čuo od Akila, da je Ibn Šihab rekao: Jednog dana ashabi su govorili o odabranosti pojedinih poslanika, pa je Allahov Poslanik, sallallahualejhivessellem, pred njih izašao, a jedan od njih je rekao: ''Musa je sa Allahom govorio.'' Drugi je rekao: ''Isa je Allahov duh i riječ.'' Treći je rekao: ''Ibrahim je Allahov prijatelj.'' Tako su govorili, dok im Poslanik nije rekao: ''A gdje vam je šehid, sin šehida koji je, bojeći se grijeha, oblačio kostrijet i jeo lišće sa drveća?'' Ibn Wehb kaže da je time mislio na Jahjaâ ibn Zekerijjaâ.
Ovaj hadis nam ukazuje na još jednu veliku počast koju je dragi Allah, Gospodar svih svjetova, Svemilosni, Samilosni dao Svojim robovima, Jahjau, alejhisselam, i njegovu ocu Zekerijjau, alejhisselam, počast šehidske smrti.
Jahja, alejhisselam, je pogubljen od strane lokalnog vladara Benu Israila zbog toga što nije htio da prekrši Allahov Zakon. Naime, prenosi se da je pomenuti vladar htio oženiti ženu koja mu je, po Musaovom, alejhisselam, Vjerozakonu koji je u to doba važio, bila zabranjena. Oholost pokvarenog vlastodršca, naviklog na to da mu se svi pokoravaju i ulizuju, i da mu žurno ispunjavaju sve njegove prohtjeve, zahtijevala je od Allahovog vjerovjesnika, Jahjaâ, alejhisselam, ''fetvu'' koja će, suprotno Allahovom Zakonu, takav brak dozvoliti. Računao je da će ugled koji Jahja, alejhisselam, ima u narodu umiriti javnost i da će svi šutke preći preko takvog haram braka. Međutim, Jahja, alejhisselam, je, baš kao pravi mudžahid,[8] rekao riječi istine ravno u lice nepravednom vladaru, koji ga je zbog toga žestoko zamrzio, ali se nije odmah usudio da atakuje na njegov život.
Nije samo vladar u svom srcu nosio mržnju prema Jahjau, alejhisselam, istu mržnju je nosila i žena koju je dosljednost Allahovog vjerovjesnika na Njegovu putu spriječila da na legalan način postane vladarevom suprugom. Nije nam poznato da li su se njih dvoje ipak vjenčali, ili su pak ostali u vanbračnoj vezi, ali su, prema predajama, ostali zajedno. Prenosi se da je, u trenucima bliskosti i intime, ova žena zatražila od vladara da joj pokloni glavu Jahjaovu, alejhisselam. On se neko vrijeme nećkao, ali je onda pod njezinim pritiscima ipak popustio i poslao ubice po Jahjaâ, alejhisselam, koji su ga ubili i njegovu mubarek glavu odnijeli u lavoru toj pokvarenoj ženi.
Postoji i jedna drugačija predaja po kojoj se vladareva supruga zaljubila u Jahjaâ, alejhisselam, te ga počela zavoditi i pozivati na bludnu vezu. On je to, naravno, čvrsto i beskompromisno odbijao, pa je ona, kad se definitivno uvjerila da ga nikako ne može imati, uspjela ubijediti svoga muža da joj pokloni njegovu glavu.
Dragi Allah najbolje zna kako je zaista bilo, ali uglavnom mi možemo osnovano kazati da je Jahja, alejhisselam, preselio na budući svijet smrću istinskog šehida, ostavši do kraja čvrst i dosljedan u borbi da Allahova Riječ bude iznad volje Njegovih zabludjelih robova.
Istu plemenitu sudbinu Allah je propisao i Jahjaovom, alejhisselam, mubarek ocu, koji je takođe postao istinski šehid što svojom prolivenom krvlju svjedoči svoju odanost dragom Allahu i beskompromisnu dosljednost u borbi i naporu da riječ Jedinog, Vladara bude nad svim gornja.
Zekerijja, alejhisselam, je, kako predaje kazuju, stradao od ruku Jevreja, čime je još jednom na svijetlo dana izašla sklonost ka zločinu i nasilju, koju mnogi od njih[9] skrivaju u svojim iskvarenim i otvrdlim srcima. Ubijanje Allahovih vjerovjesnika od strane pokvarenih među Benu Israilom i ranije je bilo prisutno kako Kur'an jasno kazuje:
... I poniženje i bijeda na njih (sinove Israilove, tj. Jevreje) padoše i Allahovu srdžbu na sebe navukoše zato što u Allahove dokaze nisu vjerovali i što su ni krive ni dužne vjerovjesnike ubijali, zato što su neposlušni bili i što su sve granice zla prelazili (2:61)
Izgleda da se, uglavnom, uvijek isto dešavalo: dolazi im Allahov vjerovjesnik i donosi spasonosne lijekove za njihova teško oboljela srca, riječi istine o njima i njihovom stanju sa željom da ih to otrijezni, popravi i ka spasu povede, ali oni te lijekove doživljavahu veoma gorkim, jer je istina uvijek gorkog okusa onome ko je ogrezao u ''slatkim'' lažima i grijesima; i onda počnu padati optužbe za herezu, cijepanje jedinstva zajednice, bavljenje sihrom (vradžbinama), ili za bilo šta drugo što će opravdati ''ulemu'' da donese ''fetvu'' o halal ubistvu.
Prema nekim predanjima nešto slično se desilo i Zekerijjau, alejhisselam, (vjerovatno nakon šehadeta njegovog sina, a Allah zna najbolje), kojeg je nakon jedne takve ''fetve'' razularena gomila, na čelu sa prokletim Iblisom,[10] jurila između stabala neke šume u želji da ga pogubi. Kada je, bježeći od njih, Zekerijja, alejhisselam, smalaksao, začuo je glas jednog drveta koje se otvorilo i pozvalo ga da uđe unutra. Ušao je i drvo se zaklopilo, ali je sudbina htjela da ga prokleti Iblis sustigne i u zadnjem trenu povuče za haljinu pa je dio njegove haljine ostao da viri izvan drveta. Iblis prokleti je to pokazao zabludjeloj svjetini i oni su donijeli pilu te počeli testerisati drvo. Kada su zupci pile probili drveni omotač i tako došli do njegova tijela, Zekerijja, alejhisselam, se za pomoć obratio dragom Allahu. Dobio je Objavu da je njihovo zlo došlo do tako velikog nivoa, da će samo još jedan, jedini vapaj iz njegovog srca dovesti do toga da ih Allah, istog trena, uništi sve zajedno, od prvog do posljednjeg. Tada je reagovalo obilje milosrđa što ga je dragi Allah usadio duboko u srce Svoga plemenitoga vjerovjesnika, pa je tako Zekerijja, alejhisselam, odlučio da ne upućuje dovu kako bi oni, ili barem njihova djeca, imali šansu za spas na ahiretu. Prerezan je zajedno sa drvetom koje mu je pružilo utočište.
Postoji mišljenje (i njega, kao i ovo naprijed navedeno bilježi Ibn Kesir) da je ovo bila sudbina nekog drugog Allahovog čestitog roba, a da je Zekerijja, alejhisselam, umro prirodnom smrću, ali to ne odgovara ranije navedenom hadisu po kome su i otac i sin šehidi, a dragi Allah jedino istinu zna.
To be continued , Insa`Allah.